Ljudsko dostojanstvo i civilizacija

Ljudsko dostojanstvo i civilizacija danas se nalaze pred ozbiljnim iskušenjem – u svijetu u kojem nasilje, ravnodušnost i gubitak empatije postaju svakodnevica.

U vremenu u kojem živimo često govorimo o napretku. O tehnologiji, ekonomiji, sigurnosti, razvoju. No rijetko se pitamo ono temeljno pitanje:
napredujemo li kao ljudi?

Piše: Ivan Vohrić

Svaka civilizacija ne ostavlja iza sebe samo zgrade, ceste i sustave. Ona ostavlja obrasce ponašanja, način na koji su se ljudi odnosili jedni prema drugima, mjerila dobra i zla, granice dopuštenog i zabranjenog. Djeca ne nasljeđuju samo imovinu – ona nasljeđuju svijet kakav smo im pripremili.

I tu dolazimo do nelagodnog pitanja:
kakav svijet danas gradimo?

Ljudsko dostojanstvo i civilizacija bez savjesti

Živimo u vremenu u kojem je čovjek sve češće sredstvo, a sve rjeđe cilj.
Ratovi se vode pod krinkom sigurnosti, ekonomije ili vjere.
Ljudi se dijele po pripadnosti, dok se patnja mjeri prema tome “čiji je”.

U ime Boga se ubija.
U ime pravde se laže.
U ime napretka se gazi slabije.

A istovremeno se govori o vrijednostima.

Nikada nismo imali više informacija – i nikada manje razumijevanja.
Nikada nismo bili povezaniji – i nikada udaljeniji jedni od drugih.

Vjera bez čovjeka

Posebno je bolno pitanje vjere. Jer vjera bi trebala biti mjesto odgovornosti, a ne oružje.
Ako netko tvrdi da vjeruje u Boga, a prezire čovjeka – ne poznaje Boga.
Ako netko moli, a opravdava mržnju – molitva je postala prazna forma.

Kršćanin ne postaje kršćanin odlaskom u crkvu, nego načinom života.
Božić nije datum, nego podsjetnik da je Bog, prema kršćanskoj vjeri, postao čovjek – ne vladar, ne sudac, nego dijete.

Ako u našem društvu nema mjesta za dijete, za slabog, za drugačijeg – onda nismo razumjeli Božić.

Jesmo li oduvijek takvi?

Istina je: ratovi, mržnje i izdaje postoje od početaka čovječanstva.
Od Adama i Eve, od Kajina i Abela.

Ali postojala je i druga strana:
ljudi koji su birali odgovornost umjesto sile,
savjest umjesto koristi,
čovjeka umjesto ideologije.

Razlika nije u tome postoji li zlo, nego koliko mu dopuštamo da postane normalno.

Što onda ostavljamo djeci?

Ne ostavljamo im samo ekonomiju i politiku.
Ostavljamo im:

normaliziranu mržnju
opravdano nasilje
podijeljeni svijet
strah od drugoga

Učimo ih da je u redu šutjeti.
Da je u redu okrenuti glavu.
Da je važno biti “na pravoj strani”, a ne na ispravnoj strani.

A onda se pitamo zašto su hladni, otuđeni i izgubljeni.

Postoji li izlaz ili je sve utopija?

Možda je utopija očekivati savršeno društvo.
Ali nije utopija ostati čovjek.

Promjena ne počinje masama, nego pojedincem koji:

preispituje sebe
priznaje strah
odbija mržnju
bira odgovornost

Ne možemo spasiti svijet.
Ali možemo ne sudjelovati u njegovom urušavanju.

Gubitak ljudskog dostojanstva – kraj civilizacije? Pitanje za kraj

Prije nego što pitamo
tko je u pravu,
tko je kriv,
i u čije se ime govori,

trebali bismo zastati i zapitati se nešto mnogo teže:

Jesu li ratovi doista vođeni zbog Boga –
ili zbog ljudi koji su si uzeli pravo govoriti u njegovo ime?

Bogovi se ne bore.
Ne osvajaju teritorije.
Ne dižu vojske.
Ne ubijaju djecu.

Sve to činimo mi.

U ime Boga, ljudi su kroz povijest palili gradove,
dijelili svijet na “čiste” i “nečiste”,
i proglašavali vlastitu mržnju svetom dužnošću.

Ako Bog postoji, onda se ne bori za sljedbenike kao vođe za moć.
Ako postoji, onda ne treba našu nasilnu zaštitu.
A ako ne postoji – onda je još strašnije,
jer smo sve to činili sami, bez ikakvog opravdanja.

Možda pravo pitanje nije čiji je Bog,
nego kakvi smo mi ljudi kad se pozivamo na Boga.

Jer u trenutku kada čovjek povjeruje da ima božansko pravo suditi,
kažnjavati i uništavati,
on više ne služi Bogu –
on pokušava postati Bog.

A svijet kojim vladaju ljudi koji glume bogove

uvijek završava isto:
u pepelu, grobovima i tišini savjesti.

Ako izgubimo ljudsko dostojanstvo i civilizaciju, izgubit ćemo i smisao postojanja.