Gledam snimke s društvenih mreža: ljudi gore, a oko njih se dižu ruke — ne da pomognu, nego da snime. Ne da izvuku nekoga iz dima, nego da uhvate kadar. Ne da pozovu pomoć, nego da “imaju sadržaj”. Neki se čak pomiču na “bolju poziciju”. Kao da je tragedija pozornica, a patnja tuđa valuta za tuđu vidljivost.
I onda me presiječe misao koja je najopasnija od svih: da sam ja bio tamo, ne znajući kakav je postao taj mentalitet, možda bih ušao u vatru spašavati druge — i moja bi djeca ostala bez oca. A isti oni koji nisu pomaknuli prst, snimali bi “heroja” kako pada. Da bi objavili.
Tu više ne govorimo o tehnologiji. Govorimo o slomu čovječnosti.
Ne radi se samo o “budalama” – radi se o mehanizmu koji nas kvari
Psihologija već desetljećima opisuje pojavu zvanu bystander effect — kad je puno ljudi prisutno, pojedinac se osjeća manje odgovornim, jer “netko drugi će”. To se zove i diffusion of responsibility (raspršivanje odgovornosti). dictionary.apa.org+2apa.org+2
Ali danas imamo novu, opasniju nadogradnju: bystander s kamerom. Ne samo da se odgovornost rasprši — nego se pretvara u sadržaj. Čovjek prestaje biti bližnji i postaje “materijal”.
I tu nastaje pitanje koje nas sve sramoti:
Kako je moguće da nam je postalo normalno snimati tuđu smrt, a nenormalno pomoći?
“Adam, gdje si?” – i drugo pitanje koje nas razotkriva
U jednoj propovijedi koja je ostala kao pečat našeg vremena, Papa Franjo je govorio o “globalizaciji ravnodušnosti” i postavio biblijsko pitanje: “Gdje je tvoj brat?” vatican.va+1
To je srž. U trenutku nesreće, moralni test nije “što si objavio”, nego:
- Jesi li nazvao hitne službe?
- Jesi li usmjerio ljude prema izlazu?
- Jesi li izvukao nekoga iz dima?
- Jesi li barem viknuo: “Ostavite mobitele, van svi!”?
A mi smo, čini se, izabrali treće pitanje, najnižeg ranga:
“Je li kadar dobar?”
Zašto je danas biti čovjek problem?
Zato što se stvorio novi poredak vrijednosti:
- Vidljivost je postala vrlina.
Ne dobivaš priznanje jer si pomogao, nego jer si snimio. Algoritam nagrađuje šok, ne milosrđe. - Empatija je postala smetnja.
Empatija traži da se uprljaš, da riskiraš, da prekineš komfor. Lakše je gledati kroz ekran nego kroz savjest. - Vjera je kod mnogih postala identitet, ne preobrazba.
Možeš imati križ u biografiji i tisuću vjerskih objava, a da u kritičnom času ne vidiš čovjeka. Evanđelje nije “sadržaj”. Evanđelje je čin.
Tu dolazimo do bolnog, ali poštenog pitanja: gdje je zakazao odgoj — obiteljski, društveni i crkveni?
Crkva i društvene mreže: puna usta Boga, a prazne ruke čovjeka?
Društvene mreže jesu pune svećenika, govornika, citata, prijenosa. Ali plod se ne mjeri brojem pregleda, nego brojem ljudi koji su spremni učiniti dobro kad nitko ne gleda.
Ako su nam crkve pune, a empatija prazna — nešto nije preobraženo.
Ako se vjera svodi na pripadnost, a ne na milosrđe — ona se pretvara u dekor.
Ne pišem ovo da bih prozvao “njih”, nego da bih prozvao nas. Jer tu je najveća opasnost: kad se zlo svede na “one druge”. A istina je jednostavna: svatko od nas nosi u sebi i mogućnost Samarijanca i mogućnost promatrača.
Ratna generacija i nova generacija: što se promijenilo?
Mnogi od nas pamte 1991. — vrijeme kad se život nudio, a ne štitio. Kad su mladi od 19 do 22 bili spremni položiti sebe za drugoga. I onda se dogodi da u miru gledamo mlade s istim godinama kako biraju kadar umjesto ruke.
Ne tvrdim da je “danas sve propalo” — nije. Ima mladih koji pomažu, ima heroja bez kamera. Ali slika koju danas prečesto gledamo govori da se promijenilo nešto ključno: odgoj za odgovornost.
Kad nema odgovornosti, ostaje publika. A publika uvijek ima mobitel.
Što bismo morali reći svojoj djeci — i sebi
Evo “pljuske” koja nam treba, jednostavne i primjenjive:
- Prvo pomažeš, onda snimaš — ako uopće snimaš.
- Ako snimaš da bi zvao pomoć i pokazao dispečeru gdje je požar — to može imati smisla.
- Ako snimaš radi objave, radi uzbuđenja i pregleda — to je moralna kapitulacija.
I još konkretnije:
- Pozovi hitne službe.
- Usmjeri ljude prema izlazu i udalji ih od opasnosti.
- Pomaži bez heroizma koji ubija — ne ulazi u vatru bez opreme ako time postaješ još jedna žrtva.
- Štiti dostojanstvo stradalih — ne dijeli snimke patnje.
U kriznim situacijama “dobar čovjek” nije onaj koji najviše riskira bez smisla, nego onaj koji najviše života spasi razumno.
Zaključak: nije izgubljena čovječnost — ali je potisnuta
Čovječnost se nije “izgubila” kao predmet. Ona se potisnula kao glas. Prekrila ju je buka ekrana, kultura samopromocije i ravnodušnost koja se normalizirala.
Ali dobra vijest je: savjest se može probuditi.
Ne masom moraliziranja, nego jasnim standardom: u nesreći nema publike — svi smo sudionici. Ili pomažeš, ili se mičeš.
I zato, umjesto pitanja “tko je kriv”, postavimo pitanje koje probada:
Da se to dogodi pred mojim očima — bih li bio čovjek ili snimatelj?
Ako na to pitanje ne možemo odgovoriti bez nelagode, onda je nelagoda dar. Jer nelagoda je početak obraćenja.
P: Zašto ljudi snimaju umjesto da pomažu?
O: Kratko objašnjenje: šok, bystander efekt, “netko drugi će”, algoritamska nagrada.
P: Je li snimanje ikad korisno?
O: Da — ako služi pozivu pomoći, dokumentiranju lokacije, uputama dispečera.
P: Što je prvo što trebam učiniti u požaru/nesreći?
O: Pozvati hitne službe, usmjeriti ljude, udaljiti se od opasnosti.
P: Je li dijeljenje snimki žrtava moralno?
O: Naglasite dostojanstvo, obitelj, sekundarnu viktimizaciju.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić, za Res Publica Post
About the Author
U saobraćajnoj nesreći po propisima si dužan pomoći unesrećenima inače slijedi kazna, iako ne znam nekoga koji je osuđen zbog ne pružanja prve pomoći. I ovdje bi se mogli snimatelji kazneno goniti.