Dan antifašističke borbe
Dan antifašističke borbe, na današnji dan 1941. dogodio se ključni događaj koji je promijenio tijek rata i mogućnost stvaranja Hrvatske države. Obilježava se 22. lipnja, ima veliko povijesno značenje tijekom Drugog svjetskog rata.
Ovaj se članak bavi događajima koji su prethodili 22. lipnja, utjecajem antifašističke borbe i trajnom ostavštinom koju danas ima.
Uvod u antifašističku borbu – Dan antifašističke borbe
Svijet je bio zahvaćen strahotama Drugog svjetskog rata kada su Njemačka i Sovjetski Savez napali Poljsku u rujnu 1939. godine, označavajući početak rata.
Kraljevina Jugoslavija u početku se činila kao da bi mogla izbjeći sukob neozlijeđena. Međutim, nakon državnog udara 27. ožujka 1941., nova jugoslavenska vlada pokazala je simpatije prema saveznicima, zbog čega sile Osovine smatraju situaciju nestabilnom.
Slijedom toga, njemačke snage pokrenule su napad na garnizon jugoslavenske vojske u Đerdapu 5. travnja 1941. godine, što je dovelo do kratkotrajnog travanjskog rata.
Podijeljena Jugoslavija
Travanjski rat rezultirao je potpunim porazom jugoslavenskih vojnih snaga, što je dovelo do podjele Jugoslavije među osvajačkim zemljama.
Dok su neka područja bila podijeljena između sila Osovine, u preostalim područjima uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, Srbija pod njemačkom okupacijom, a Kraljevina Crna Gora pod talijanskom vlašću.
Kako srušiti režim vlasti unutar NDH i spasiti Srbiju
Unutar novoosnovane Nezavisne Države Hrvatske napetosti između ustaškog režima i srpskog stanovništva naglo su eskalirale. Iskorištavajući ove nemire, Talijani su sponzorirali Vidovdanski ustanak 22. lipnja 1941. u Hercegovini. Ubrzo nakon toga pojavio se zajednički četničko-partizanski ustanak u regijama koje obuhvaćaju Dalmaciju, Liku i Bosnu 27. srpnja 1941. godine.
Vidovanski Ustanak: Odlučujući trenutak u povijesti – Dan antifašističke borbe
Vidovanski Ustanak, koji se održao 22. lipnja 1941. godine, ključan je događaj u povijesti Jugoslavije. Ovaj ustanak označio je značajnu prekretnicu u borbi protiv fašizma i okupacije tijekom Drugog svjetskog rata.
Predvođen pojedincima iz različitih sredina, Ustanak je simbolizirao ujedinjeni duh otpora i odlučnost da povrati slobodu i teritorije koje je Kraljevina Jugoslavija – Srbija izgubila.
Uvod u ustanak
U mjesecima koji su prethodili Vidovanskom Ustanaku, regija Jugoslavije doživjela je val političkih i vojnih previranja. Nakon njemačke invazije i kasnijeg kolapsa zemlje, teritorij je došao pod kontrolu sila Osovine. Okupirana područja Hrvatske, poznata kao Nezavisna Država Hrvatska (NDH), svjedočila su nizu pobuna i diverzija protiv vlasti NDH. Tako su se gurale lažne glasine o zločinima nad civilima, posebice usmjerenih na srpske etničke manjine. Kako bi se srpski narod iskoristio kao i 1991. upravo u pobuni protiv novo stvorene države i njezine vlasti.
Jedan od najstrašnijih incidenata dogodio se 28. lipnja 1941. u regiji Gacko u NDH. Četničke snage, pod zapovjedništvom vojvode Radojice Perišića, srpskog pravoslavnog svećenika, izvršile su brutalan masakr u selu Autovac. Ovaj jezivi čin, prvenstveno usmjeren na muslimanske žene i djecu, nagovijestio je genocidnu politiku koju će pokrenuti četnici.
Vidovanski Ustanak se odvija – Dan antifašističke borbe
27. srpnja 1941. eruptirao je Vidovanski Ustanak, koji se poput požara proširio Jugoslavijom. Ovaj ustanak, koji se slavi kao službeni dan otpora u Srbiji i Drvaru. Doživio je snažnu prisutnost četničkih vođa kao što su Mane Rokvić, Brana Bogunović, Miloš Torbica i Pajica Omčikus. Međutim, važno je napomenuti da su bili uključeni i komunistički elementi predvođeni Đokom Jovanićem, Gojkom Polovinom i Stojanom Matićem.
Nasljeđe zvjerstava – Dan antifašističke borbe
Vidovanski Ustanak pokrenuo je niz masovnih ubojstava koja su četničke snage počinile tijekom 1941. Ti su se činovi nasilja proširili izvan regije Gacko, šireći se na područja poput Like, Bosne, Srba, Drvara i Grahova. Rijeke Drina i granica sa Srbijom postale su mjesta nekih od najvećih genocidnih pokolja, gdje su tisuće nevinih Hrvatskih života izgubljene od četnika.
Bitno je znati da su većinu tih pokolja izvele četničke snage. Njihova djela potaknuta su opasnom ideologijom koja je nastojala uspostaviti Veliku Srbiju preko komunističke ideologije stvaranja Jugoslavije, s malo obzira prema životima i dobrobiti nesrpskog stanovništva.
Imenovanje ustanka
Događaji oko Vidovanskog Ustanaka dobili su različita imena ovisno o regiji. U istočnoj Hercegovini Srbi su ga nazivali “Vidovdanski Ustanak”, dok je u Srbu, Drvaru i Grahovu u početku bio poznat kao “Ilindanski Ustanak”. Međutim, s vremenom je potonje ime zamijenjeno, a ustanak je službeno priznat kao Dan antifašističkog ustanka u Srbu u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u razdoblju Jugoslavije.
Ideološki kontekst – Dan antifašističke borbe
Podrijetlo Vidovanskog Ustanka može se pratiti do različitih ideoloških čimbenika koji su utjecali na njegovo začetak. Značajnu ulogu odigralo je objavljivanje Valerijanskog memoranduma Srpske pravoslavne crkve (SPC) i objavljivanje homogene Srbije Stevana Moljevića, koja se zalagala za ideju Velike Srbije. Uz to, studija pod nazivom Velika Srbija, koju je izdala srbijanska vlada usklađena s nacistima pod Milanom Aćimovićem, dodatno je potaknula težnje za proširenjem.
Koncept Velike Srbije tražio je saveze na više frontova, uključujući britansku stranu, s četnicima na čelu s Draženom Mihailović, te njemačkom nacističkom stranom, s Aćimovićevom vladom i SPC-om. Ti su savezi formirani u vrijeme kada je Njemačka pokrenula invaziju na Sovjetski Savez, dok je relativna smirenost prevladala u NDH nakon početnih sukoba nakon njemačke invazije i raspada Jugoslavije.
Kontinuirani utjecaj
Opasne ideje i akcije povezane s četničkom ideologijom dosegle su svoj vrhunac također i 1991. godine. Za to vrijeme nastojali su uspostaviti etnički čistu Veliku Srbiju duž linije Virovitica-Karlovac-Karlobag. Do kraja 1992. godine već su etnički očistili 70% Bosne i Hercegovine i 30% Hrvatske, nadmašujući svoje početne teritorijalne ambicije. Hrabrost i otpornost hrvatskih dragovoljaca i branitelja, kao i herojsko djelovanje Hrvatske vojske, spriječili su realizaciju tih genocidnih planova.
Komunistički otpor prevladava – Dan antifašističke borbe
Kako srušiti režim vlasti unutar NDH i spasiti Srbiju stvaranjem Jugoslavije
Komunisti pretežno srbi, prvenstveno predvođeni hrvatskim partizanima, uspjeli su uspostaviti značajniju prisutnost na području Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Crne Gore. Partizanski pokret postupno je dobivao zamah i postao jedna sila koju nije bilo moguće zaustaviti, upravo zbog nejedinstva Hrvata. Osobito nakon invazije Sovjetskog Saveza od strane sila Osovine.
Nasljeđe antifašističke borbe
Dan antifašističke borbe, koji se svake godine obilježava 22. lipnja, služi kao podsjetnik na nepoznavanje povijesti i svih okolnosti koje su također išle i na štetu hrvatskom narodu u stvaranju Hrvatske države.
Sve je kasnije došlo na naplatu novim ratom 1991. godine i hrvatskim žrtvama, kada su mnoge majke Hrvatice ponovno ostale bez svojih sinova.
Tim danom se obilježavaju i žrtve koje su podnijeli partizani i četnici, skrivajući njihovu ključnu ulogu u stvaranju „Velike Srbije kroz Jugoslaviju“.
Nasljeđe antifašističke borbe u Hrvatskoj i dalje živi, manipulirajući povijesnim istinama buduće mlade generacije da omalovažavaju svaku žrtvu hrvatskog branitelja i hrvatskog naroda ne želeći priznati počinjene greške da su sudjelovali u uništenju stvaranja Hrvatske države. Ne želeći priznati da su ih nadmudrili srbi kako bi im Hrvati stvorili novu Jugoslaviju u kojoj su ponovno imali Veliku Srbiju.
POVIJESNA LAŽ O PRVOM PARTIZANSKOM ODREDU U SISKU
Naime, 22. lipnja 1941. nije utemeljen nikakav partizanski odred u Sisku. To je izmišljen događaj. Ne postoje nikakvi dokumentarni dokazi. Tog datuma Hitlerova je Njemačka napala Sovjetski Savez. Prekinula je dotadašnje savezništvo, političko i vojno. Skupina sisačkih komunista taj dan odlazi u šumu, a to nije Brezovica. Oni odlaze na neku vrstu konzultacijskog ladanja – što učiniti u novonastalim okolnostima. Kako god vrednovali tu baštinu, nije se dogodilo apsolutno ništa. Na lažima se ne može temeljiti historiografija, a još manje moderni nacionalni državni identitet. To treba jasno istaknuti’
Hrvatski komunisti iz Siska kako bi se hvalisali izmislili su laži i hvalospjeve kako to i priliči takvoj vrsti Hrvata. No namjerno su zaboravili da postoji prava istina o prvim partizanskim odredima u Vrgorcu.
Postoji i razlog zbog čega se prešućuje ovaj povijesni događaj
Istraživanje povijesnog konteksta: Razumijevanje događaja od 22. lipnja 1941. na planini Radović koji je zaista postojao u odnosu na lažni Sisački u šumi Brezovica.
Uvod u događanja od 22. lipnja 1941. na planini Radović – Dan antifašističke borbe.
Dana 22. lipnja 1941. godine na planini Radović, u blizini sela Tolići na području Solina Vrgorske krajine, održan je značajan događaj. Na današnji dan osnovana je prva partizanska skupina u Vrgorskoj krajini, predvođena Jozom Martincem, tajnikom Općinskog odbora Komunističke partije Jugoslavije (KPH) u Vrgorcu, i Drinkom Tolićem, predratnim komunistom i krojačem po struci.
Ovaj događaj označio je početak većeg pokreta koji će oblikovati tijek povijesti. Da bismo uistinu razumjeli značaj zbivanja na planini Radović, važno je zaviriti u povijesni kontekst Vrgorske krajine.
Povijesni kontekst vrgorske krajine
Regija Vrgorska krajina, smještena u južnoj Hrvatskoj, ima bogatu povijesnu pozadinu. To je kroz stoljeća bilo raskrižje za razne kulture i civilizacije. Njegov strateški položaj učinio ga je spornim područjem, svjedočeći sukobima i borbama za vlast. Početkom 20. stoljeća regija je doživjela političke i društvene nemire, postavljajući pozornicu za događaje koji su se odvijali na planini Radović.
Osnivanje prve partizanske skupine u Vrgorskoj krajini
Nedaleko zaseoka Tolići, na predjelu Soline osnovana je prva partizanska grupa u Vrgorskoj krajini, kojoj su na čelu bili sekretar Općinskog komiteta KPH Vrgorac Jozo Martinac, te prijeratni komunist, a po zanimanju krojač, Drinko Tolić.
Tog kobnog dana 22. lipnja 1941. osnovana je prva partizanska skupina u Vrgorskoj krajini u blizini sela Tolići, na području Solina. Ovu skupinu predvodili su Jozo Martinac, tajnik Općinskog odbora KPH u Vrgorcu, i Drinko Tolić, predratni komunist i krojač po struci. Njihova predanost uzroku otpora protiv TALIJANSKIH snaga dovela ih je do okupljanja istomišljenika i formiranja kohezivne skupine. To je označilo značajan trenutak u povijesti regije, jer je predstavljalo prvo organizirano protivljenje okupacijskim Talijanskim snagama.
Formiranje dodatnih partizanskih skupina na području Vrgorske krajine – Dan antifašističke borbe
Osnivanje prve partizanske skupine na planini Radović poslužilo je kao katalizator za formiranje dodatnih partizanskih skupina na području Vrgorske krajine. Akcije i hrabrost koju je pokazala početna skupina inspirirali su druge da se pridruže pokretu otpora. Kako su se vijesti o njihovim aktivnostima širile, javilo se sve više pojedinaca, spremnih riskirati svoje živote u borbi protiv Talijanskog okupatora. Ove novoosnovane skupine igrale bi ključnu ulogu u naporima otpora, sudjelujući u gerilskom ratovanju i sabotažama protiv Talijanskog okupatora.
Ključni pojedinci uključeni u događaje
Drinko Tolić, predratni komunist i partizan, jedan od dvojice zapovjednika vrgorske grupe (FOTO: Arhiva)
Događaji na gori Radović uključivali su nekoliko ključnih pojedinaca koji su odigrali ključnu ulogu u oblikovanju pokreta otpora na području Vrgorske krajine. Jozo Martinac, kao tajnik Općinskog odbora KPH u Vrgorcu, pružio je vodstvo i smjernice partizanskoj skupini. Njegovo iskustvo i predanost bili su neprocjenjivi u organizaciji i mobilizaciji otpora. Drinko Tolić, vješt krojač, u grupu je unio svoj jedinstveni skup vještina. Njegova snalažljivost i sposobnost prilagodbe izazovnim okolnostima pokazali su se presudnima u uspjehu njihovih operacija.
Značaj i utjecaj zbivanja na planinu Radović
Događaji koji su se dogodili na planini Radović 22. lipnja 1941. imali su duboko značenje i trajan utjecaj na Vrgorsku krajinu. To je označilo početak pokreta otpora koji će rasti u snazi i odlučnosti. Osnivanje prve partizanske skupine poslužilo je kao svjetionik nade za lokalno stanovništvo, pokazujući da je moguće oduprijeti se Talijanskim okupacijskim snagama. Ovaj događaj inspirirao je druge da se pridruže cilju i pridonio konačnom oslobađanju regije.
Komemoracije i sjećanja na događaje
U čast hrabrosti i žrtve onih koji su sudjelovali u događanjima na Gori Radović, komemoracije se održavaju svake godine. Ovi događaji okupljaju preživjele, članove obitelji i članove zajednice kako bi odali počast i prisjetili se hrabrosti iskazane u tim teškim vremenima. Komemoracija služi kao podsjetnik na važnost očuvanja sjećanja na prošlost, osiguravajući da buduće generacije razumiju i cijene žrtve podnesene za njihovu slobodu.
Povijesne znamenitosti i znamenitosti povezane s događajima
Vrgorska krajina dom je nekoliko povijesnih znamenitosti i znamenitosti koje su povezane s događajima od 22. lipnja 1941. na planini Radović. Ta mjesta služe kao opipljivi podsjetnici na borbe i trijumfe pokreta otpora. Posjetitelji mogu istražiti ove lokalitete, poput spomenika na planini Radović, kako bi stekli dublje razumijevanje događaja i njihovog značaja u kontekstu povijesti regije.
Daljnje mogućnosti istraživanja i proučavanja povijesti
Za one koji su zainteresirani dublje zaviriti u događaje od 22. lipnja 1941. na planini Radović, postoje brojne mogućnosti za daljnja istraživanja i istraživanja. Arhivi, muzeji i povijesna društva u vrgorskoj krajini nude vrijedne resurse i uvid u ovo ključno razdoblje. Istraživači mogu proučavati primarne izvore, poput dokumenata, fotografija i osobnih svjedočanstava, kako bi stekli sveobuhvatno razumijevanje događaja i njihovog utjecaja.
Zaključak
Događaji od 22. lipnja 1941. na Planini Radović označavaju značajan trenutak u povijesti Vrgorske krajine. Osnivanje prve partizanske skupine i naknadno formiranje dodatnih skupina utrli su put pokretu otpora koji će u konačnici pridonijeti oslobađanju regije od Talijanskog okupatora. Obilježavanjem i proučavanjem tih događaja osiguravamo da njihovo sjećanje i dalje živi, a njihovo nasljeđe nastavlja oblikovati naše razumijevanje prošlosti.
ALI NIJE TU KRAJ PRIČE IMAMO I DIJELOVE SKRIVENE POVIJESTI
ZAŠTO SE O OVOM VRGORAČKOM PARTIZANSKOM ODREDU NE GOVORI KROZ HISTORIJOGRAFIJU ?
Možda ste mislili da sam prešao na stranu partizanima i komunistima, ne ovo je bio tekst o partizanskom odredu kako bi ga opisale komunističke vlasti da se nije nešto kasnije ružno dogodilo.
Vrgorac i njegove tajne ljeta 1942. godine: Prvo partizani ubijaju 32 Hrvata, a dva mjeseca kasnije četnici stotine Hrvata.
Prve i najveće zločine nad Hrvatima počinili partizani Hrvati i četnici Srbi još u ljeto 1942. godine: prvi partizanski u lipnju mjesecu, a drugi pravi četnički pokolj na čelu s vojvodom Baćovićem u kolovozu.
O ovim zločinima se u Jugoslaviji šutjelo, a četnički pokolj se često pripisivao ustašama.
Dana 26. siječnja 1942., od partizanskih skupina na Biokovu formirana su tri partizanska voda: Makarski vod na čelu s Nikom Glavinom, Gradački vod sa zapovjednikom Vitkom Viskićem i Baćinskoneretvanski vod na čelu s Nedjeljkom Boškovićem. Iz tih vodova nastat će, već 13. ožujka 1942., prva biokovska četa koja će 6. lipnja 1942. prerasti u bataljun „Josip Jurčević“, a na koncu taj će bataljun biti jezgra 11. dalmatinske brigade koja je počinila teške zločine u zapadnoj Hercegovini, Dalmaciji te na Križnom putu.
Partizanski bataljun „Josip Jurčević“ već 15. lipnja 1942. napada Vrgorac. Grad je napadnut iz nekoliko pravaca s otprilike 350 ljudi, što su gotovo svi borci koje je bataljun tada imao. Napad je izveden u rano jutro, a kako talijanskih vojnika nije bilo u gradu, malobrojna oružnička posada svladana je bez većih problema.
I tada počinju partizanski zločini.
Partizani Hrvati ubijaju muškarce i žene iz Vrgorca
Partizani su na Žbare odveli ugledne Vrgorčane, među njima i deset žena, te ih usmrtili strijeljanje. Samo jedna osoba je preživjela masovnu egzekuciju: bio je to Mate Jerkušić kojeg je grobar Filip Roglić sakrio u lijes i odnio kući.
To je bio strašan zločin u ime krvave boljševičke revolucije nad nevinim Hrvatima iz Vrgorca, kao uvod u strašna stradanja koja će slijediti dva mjeseca kasnije.
Pored masovnog ubojstva, partizani su zapalili dva objekta, uništili porezne knjige, opljačkali trgovine, oteli tisuće kilograma šećera, brašna i kukuruza.
Nedugo nakon ovog zločina podignut je spomenik žrtvama, koji su partizani srušili 1944. godine.
Za vrijeme Titove Jugoslavije ovaj zločin se nije smio spominjati, a čak su ga neki pripisivali ustašama.
Najveća perverzija dogodila se 1972. godine, kada je 15. lipnja i dan masovnog smaknuća 32 muškarca i žena Vrgorca proglašen Danom općine.
Nastupom hrvatske samostalne države 1993. ponovno je podignut spomenik nevinim žrtvama i za njih se slobodno služe svete mise.
Hercegovački četnici poklali Hrvate i tri katolička svećenika
Paljene su crkve, kuće i staje, a pored trudnica i staraca zaklana su i tri svećenika:
- fra Ladislav Ivanković (kozički župnik),
- don Ivan Čondić (rašćanski župnik) i
- don Josip Braenović (župnik Župe Biokovske)
Ovo je bio sigurno najkrvaviji dan u novijoj vrgoračkoj povijesti, ali i jedan od najbrutalnijih četničkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata, kojega se rodbina stradalih s posebnom tugom prisjeća.
Valja dodati da su ubijanja svećenika u Vrgorcu i tamošnjim župama od četnika nastavili partizani. U Kozici 4. studenoga 1944. godine, partizanskim zločinom i njihovom nevinom krvlju bi ispisana hrvatska mučna povijest. I krvlju onih čija imena bijahu upisana na nadgrobnoj ploči 2001. na mjesnom groblju u Kozici općina Vrgorac. Na ploči piše: ”Dođite i vidite okrunjene mučenike!”
To su:
- fra Domnik Šulenta,
- fra Frano Borić,
- don Niko Delić,
- don Marko Devčić.
Strijeljali su ih komunisti-partizani “bez procesa i suđenja“.
Godinu dana kasnije u Vrgorcu je ubijeno još desetine nevinih žrtava i jedan franjevac. 2008. godine otkrivena je nova masovna grobnica Hrvata u Vrgorcu, u kojoj su nađeni ostaci 30 do 40 mještana Ljubuškog, žrtve partizanskog zločina iz 1945. godine
Partizani su pri paničnom povlačenju iz Ljubuškoga u veljači 1945. pokupili Ljubušake kao živi štit (zatvorenike, žene, starce i fra Maksimilijana Jurčića). Pogubili su ih čim su ušli u Vrgorac, kod groblja. Zemni ostaci fra Maksimilijan Jurčića su, s još dva kostura, otkriveni 2007. godine.
Masakr u kolovozu 1942. počinili su zločinci koji se zovu hercegovački četnici Petra Bačovića, ubijenog u Jasenovcu nakon što je zarobljen na Lijevča Polju. Bilo je to u suradnji s Talijanima, a komunističke vlasti su o zločinu šutjele ili čak pripisivale ustašama. Jednako kao i dva mjeseca kasnije u Prozoru gdje su Bačovićevi četnici ubili gotovo 2000 Hrvata viših od kratke talijanske puške, što znači djecu od 12 godina naviše.
To je bio jedan od najkrvavijih dana u vrgoračkoj povijesti, kojega se rodbina stradalih prisjeća svake godine na komemoraciji s posebnom tugom i boli. Nema kuće od Dubrave do Rašćana koja taj dan nije bila zavijena u crno. Dugo se o ovom strašnom zločinu šutjelo za vrijeme bivše države.
„Nitko nije smio reći da su ovaj zločin počinili četnici, čak su pokušali iskriviti povijest ističući da su to učinili ustaše“ – rekao je na komemoraciji vrgoračkim žrtvama 2013. kozički župnik fra Marko Bitanga.
Zašto se o ovim zločinima šutjelo o Jugoslaviji ?
Kao odgovor na pitanje zašto se je o ovom užasnom zločinu nad Hrvatima Dalmacije šutjelo ili ga se čak htjelo pripisati Hrvatima (ustašama), nije potrebno nagađati. Bilo je to posve u skladu s temeljima države Jugoslavije, kako one prve, tako one i druge.
Svaka Jugoslavija je u stvarnosti bila velikosrpska tvorevina, a glavni zločinci i nositelji stigme zločinaca bili su Hrvati. Zbog toga su iz iste kuhinje plasirane i umnažane preko svake mjere žrtve Srba (broj se popeo do 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu). Vijesti o pokoljima Hrvata su prešućivane, partizanska ubojstva se nije smjelo spominjati, a sva groblja poginulih vojnika NDH su preorana. Tako su na Mirogoju stotine majka ostale bez grobova svojih sinova koji su jednostavno iz njih izvađeni i bačeni u jamu u šumarku. Prešućivane vijesti o pokoljima Hrvata, pa čak i onima gdje su ubijene desetine tisuća ljudi kao Kočevski Rog, Macelj ili Tezno.
Ali hrvatski narod nije donedavno znao da su i četnički pokolji u NDH bili tabu tema: od obala Dalmacije do rijeke Drine gdje su četnici pobili desetine tisuća nevinih ljudi.
Premda su žrtve četničkog pokolja bili Hrvati, čak i tada su krivci trebali biti – Hrvati.
Uredio povodom Dana antifašističke borbe – Ivan Vohrić
Posjetite mrežnu stranicu epovijest i otkrijte dijelove skrivene povijesti Hrvatima
Pogledajte kako je sve krenulo dok se je stvarala Hrvatska država, kliknite na plavi link.
About the Author
Veliko hvala za napisano i objavljeno, Ivane prijatelju / moj zagovor glasi – Istinom i Pravdom protiv Lažnje i Mržnje / pozdrav iz Osijeka@Nepokorenog grada na Dravi & Bog i Hrvati (BiH)
Hvala prijatelju na riječima potpore.
Što reći izim kako su ti tzv. Srbi učenici u to vrieme bili jednostavno preglupi i nesposobni, kao i danas, (u)činiti što su činili i čine! Ti je jedan drugi narod, posijani k’o kukolj po žitu koji je to uredno činio i čini s da se za njega nezna, a još manje smije znati. Nu. IstinaBog samo nas istina iz toga može izvući. Nadam se da još imamo vremena za to!
Tolike žrtve , patnje i zločini učinjeni nad Hrvatima od strane partizana i četnika ..tolika medijska i politička blokada ako tako mogu nazvati ..prešućivanjem i sva ta zla pripisivana ustašama i nadimak Hrvati zločinci ..n današnjim skupovima ..u Sisku Ika Baniček se usudi da obilježavanje na Bleiburgu je bal vampira ..ništa drugo nego komunističko zlo ..kojeg se treba za svagda skinuti sa leđa hrvatskog naroda ..hvala vam Ivane na još jednom poučnom i tako bolnom štivu ..