Zlouporaba javnih funkcija, javni novac i osobna promocija pod krinkom ljudskih prava
Piše: Ivan Vohrić
ZAŠTO O TOME NE PIŠU “VELIKI”, PA PIŠU “MALI”?
U zemlji s desecima redakcija, stotinama školovanih novinara i fakultetima koji proizvode generacije profesionalnih istraživača medija, ostaje neobjašnjivo zašto se neka pitanja uporno prepuštaju “malim portalima”, neovisnim autorima i građanskim inicijativama.
Ako je uloga novinarstva razotkrivati zlouporabe moći, sukobe interesa i dvostruke standarde, kako je moguće da mainstream mediji gotovo nikada ne otvore temu o tome kako pojedini javni akteri — često obilno financirani novcem poreznih obveznika — svoje institucionalne uloge koriste za ideološki aktivizam?
Zašto se ne propituje pozadina njihovih funkcija, višegodišnje veze s državnim tijelima, financiranje iz javnih i europskih izvora, kao ni činjenica da osobe koje godinama sjede u tijelima za ljudska prava često pokreću političko-svjetonazorske kampanje protiv dijela građana?
Ako je sve to, po mišljenju velikih redakcija, “nebitno za javnost”, onda ne treba čuditi što se sve više ljudi okreće malim portalima.
Jer upravo oni postavljaju pitanja koja bi trebala biti temelj svakog ozbiljnog novinarstva:
Tko donosi odluke? Za čiji interes? S kojim novcem? I kakve se agende skrivaju iza naizgled plemenitih kampanja?
Ovaj je članak napisan upravo zato — jer odgovore na ta pitanja javnost ima pravo znati.
SLUČAJ SANJE SARNAVKE: OGLEDALO JEDNOG SUSTAVA
Povod aktualan: peticija protiv “klečavaca”, odnosno javne molitve muškaraca, koju skupina aktivistica predvođena Sanjom Sarnavkom namjerava predati Ustavnom sudu, Saboru i Vladi. Prema Jutarnjem listu, cilj je uputiti molitelje da “mole na nekom mirnom mjestu, neometani, za svoju dušu” — drugim riječima, izgurati vjernike iz javnog prostora.
Sarnavka, pritom, nije bilo tko. Ona je:
- bivša članica Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija (2008.–2015.)
- članica saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina
- članica Savjeta Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA)
Sve su to funkcije koje po svojoj naravi zahtijevaju:
neutralnost, nepristranost i zaštitu temeljnih prava svih građana bez iznimke — vjernika i ateista, lijevih i desnih.
A što dobivamo?
Osobu koja, koristeći društveni autoritet izgrađen na tim funkcijama, pokreće kampanju čiji je cilj ograničavanje ili stigmatiziranje javnog manifestiranja vjere, i to baš dominatne vjere u Hrvatskoj — katoličke.
To je klasičan primjer dvostrukih standarda.
LJUDSKA PRAVA – ZA SVE, ILI SAMO ZA PODOBNE?
Europski pravni okvir ne ostavlja prostora za manipulaciju:
- Europska konvencija o ljudskim pravima, članak 9. jamči pravo da se religija “manifestira, javno ili privatno, pojedinačno ili zajedno s drugima”.
- Povelja EU o temeljnim pravima, članak 10. potvrđuje identično pravo.
Prema tome:
Javna molitva nije identitetska provokacija, nego pravo.
A pravo vrijedi i kada se to nekome ne sviđa.
Zato je pravo pitanje:
Kako je moguće da osoba koja desetljećima participira u institucijama čija je misija jednaka zaštita prava svih građana — istovremeno djeluje na suprotnoj strani kad su u pitanju prava vjernika?
Odgovor je jednostavan, ali neugodan:
u praksi, dio aktivističke scene ljudska prava ne doživljava kao univerzalna, nego kao alat za promicanje vlastite ideologije.
INDUSTRIJA LJUDSKIH PRAVA: KAD AKTIVIZAM POSTANE PROFESIJA
Javnost je slabo svjesna razmjera financiranja:
- samo u jednoj godini hrvatske udruge primile su oko 1,5 milijardi kuna iz državnog proračuna, javnih fondova i europskih izvora
- značajan dio tog novca odlazi na projekte “demokratizacije”, “civilnog društva” i “ljudskih prava”
U tom ekosustavu, organizacije poput onih koje je vodila ili reprezentirala Sarnavka godinama uživaju status povlaštenih partnera, čime se osigurava:
- stabilna financijska sredstva,
- institucionalni utjecaj,
- medijska vidljivost,
- i moć nad definiranjem “što su ljudska prava”, a što “govor mržnje”, “netolerancija” ili “nazadnjaštvo”.
To stvara zatvorenu strukturu u kojoj se ista imena rotiraju između udruga, državnih savjeta, europskih tijela, projekata i medija.
U takvom sustavu teško je reći gdje prestaje “zagovaranje”, a počinje karijera.
TKO TU KOGA ŠTITI ?
Građani — i lijevi i desni, i ateisti i vjernici — plaćaju institucionalne mehanizme zaštite ljudskih prava.
Ali što dobivaju zauzvrat?
Vrlo često:
- selektivnu zaštitu — jedni su uvijek “ranjivi”, drugi uvijek “problematični”
- ideološko tutorstvo — gdje se većinska tradicija prikazuje kao smetnja modernosti
- politički aktivizam maskiran u stručnost
- kampanje koje više služe osobnoj promociji nego javnom dobru
Kad se pod krinkom “ljudskih prava” provodi kulturni rat protiv vlastitog naroda, onda se više ne radi o zaštiti slabijih nego o nametanju identiteta i obrasca društvenog ponašanja.
JE LI U POZADINI OSOBNA PROMOCIJA? [ Zlouporaba javnih funkcija ]
Ne tvrdimo — jer ne možemo tvrditi bez sudskih dokaza — da je riječ o protuzakonitom bogaćenju.
Ali možemo, i moramo, postaviti legitimno pitanje:
Stvara li ovaj sustav profesionalne aktiviste koji ovisnost o javnom novcu zamjenjuju stalnom proizvodnjom konflikta?
Što je konflikt veći, što je društvo podijeljenije, što je “opasnost” od tradicionalnih vrijednosti veća — to je lakše opravdati nove projekte, nove edukacije, nove kampanje, nove proračunske linije.
Drugim riječima:
aktivizam postaje posao, a javni novac postaje sredstvo održavanja vlastitog utjecaja.
ŠTO TREBA MIJENJATI?
Ako javnost želi institucije koje stvarno služe njoj, a ne privatnim ideološkim projektima, potrebno je:
1. Uvesti jasne kriterije sukoba interesa
Osoba koja vodi ideološku kampanju ne bi trebala sjediti u tijelima za nadzor sigurnosnih službi ili u državnim savjetima.
2. Osigurati svjetonazorski pluralizam u savjetima i odborima
Tamo moraju sjediti i vjernici, obiteljske udruge, konzervativni stručnjaci — ne samo aktivisti jednog svjetonazora.
3. Učiniti financiranje udruga transparentnim i rezultatno orijentiranim
Nije dovoljno znati koliko je novca potrošeno, nego: što je postignuto?
4. Ograničiti mandatne cikluse
Ista imena ne smiju desetljećima kružiti kroz sve strukture.
ZAKLJUČAK: TKO ŠTITI DRUŠTVO OD “ZAŠTITNIKA LJUDSKIH PRAVA”?
Slučaj Sanje Sarnavke nije izuzetak nego paradigma.
Predstavlja sustav u kojem:
- institucije gube neutralnost,
- aktivizam postaje karijera,
- javni novac financira privatne ideološke projekte,
- a većinski građani postaju nepoželjni u vlastitom javnom prostoru.
Ako o tome neće pisati mainstream mediji, onda moraju pisati oni koji još vjeruju da istina nije luksuz nego obveza.
Jer u demokraciji je legitimno postavljati pitanja onima koji imaju moć — pogotovo kada se ta moć skriva iza plemenitih riječi o “ljudskim pravima”.
A najvažnije pitanje glasi:
Što nam zapravo nude profesionalni aktivisti: društvo slobode — ili društvo kojim upravlja ideološka manjina uz pomoć javnog novca?
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Izvori i dokumenti
- Europska konvencija o ljudskim pravima — službeni tekst Konvencije (s izmjenama i dopunama) ECHR+1
- Vodič kroz članak 9. Konvencije — „Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi“ (objavio Europski sud za ljudska prava) uredzastupnika.gov.hr
- Listina Europske unije o temeljnim pravima — službeni PDF-dokument objavljen na EUR-Lex portalu EUR-Lex+1
- “Udruge Vladi: Zabranite klečavce, zaštitite žene od nasilja!” — članak o peticiji pokrenutoj od strane Sanja Sarnavka, Jutarnji list, 7. prosinca 2025. Jutarnji
- “Feministkinja pokrenula peticiju za micanje klečavaca s trgova” — izvještaj portala Index.hr — podatak o pokretanju peticije i broju potpisa. Index+1
- “Sarnavka pokrenula peticiju za ‘micanje klečavaca s trgova’” — izvještaj portala 24sata, opis zahtjeva i okolnosti. 24sata.hr
- “Pokrenuta peticija za ‘micanje klečavaca u ime 17 ubijenih žena …” — izvještaj portala Telegram.hr. Telegram Hrvatska
- “Feministkinja i aktivistkinja Sanja Sarnavka pokrenula online peticiju za micanje klečavaca” — izvještaj portala N1info. N1
About the Author
Dok god u Hrvatskoj budu vladala djeca i (ili) unučad partizanskih korijena, bit će i dvostruka mjerila i financiranje svega što najčešće nije u interesu hrvatskih građana čija sredstva se troše, nego u interesu “naprednih antifašista” i njima podobnih udruga. Vrijeme polako, asigurno radi i na tom području. Na izborima je jedino moguće temeljito mijenjati, izabrati prave ljude koji će brinuti o boljitku , a ne podgrijavati mržnju i netrpeljivost i trošiti i novac i vrijeme na beznačajna pitanja i teme.