Zakon koji svi zazivaju, ali ga nitko stvarno ne želi.
Autor: Ivan Vohrić
Gotovo da ne postoji politička rasprava u Hrvatskoj u kojoj se barem jednom ne spomene “zakon o porijeklu imovine”. Građani ga traže, oporba obećava, vlast ga “razmatra”, a stručnjaci objašnjavaju zašto je “složen”.
No unatoč desetljećima rasprava, zaključak ostaje sličan: takav zakon nikada nije donesen u obliku koji bi stvarno zahvatio obrazac i najširi krug moći.
Ne zato što je pravno nemoguć.
Nego zato što je politički opasan.
Što bi zakon o porijeklu imovine značio
U svojoj suštini, zakon o porijeklu imovine uvodi obrnuti teret dokazivanja: ako osoba raspolaže imovinom koja očito premašuje zakonite prihode, mora objasniti razliku. Ako to ne može – slijedi oduzimanje ili posebno oporezivanje.
Takav pristup:
- ne traži kazneno djelo
- ne traži dokaz namjere
- ne bavi se moralom
- bavi se dokazivošću
Upravo zato je opasan. Jer ne cilja pojedince, nego obrazac.
Važna napomena: nešto već postoji – ali ne ono što javnost misli
Hrvatska već ima porezne mehanizme kojima se može utvrđivati nesrazmjer između prijavljenih prihoda i imovine te dodatno oporezivati neobjašnjive razlike.
Ali javnost pod “zakonom o porijeklu imovine” obično misli na sustavniji okvir: jasne pragove, širi obuhvat, jače instrumente i vidljivu poruku da neobjašnjivo bogatstvo više nije “siva zona”.
Zašto se stalno odgađa
Formalni razlozi uvijek zvuče isto:
- ustavna prava
- pravna sigurnost
- zabrana retroaktivnosti
To su ozbiljna pitanja, ali nisu nepremostiva. Problem je političke prirode: ozbiljniji zakon bi otvorio pitanje početne akumulacije bogatstva – osobito razdoblja 1990-ih i ranih 2000-ih.
A to je u Hrvatskoj nepisani društveni tabu.
Devedesete kao “zabranjena zona”
Velik dio današnje ekonomske elite nastao je upravo tada:
- kroz privatizaciju
- kroz ratnu ekonomiju i profitne niše
- kroz povlaštene kredite i institucionalnu blizinu
Značajan dio toga bio je formalno zakonit – jer su zakoni bili takvi. No provjera nesrazmjera ne pita što je bilo “normalno tada”, nego može li se danas razumno objasniti put od prihoda do imovine.
Zato se o zakonu govori načelno, ali bez stvarne namjere.
Selektivna pravda: realna opasnost
U sustavu u kojem institucije nisu potpuno neovisne, takav zakon može postati alat pritiska i selektivne primjene.
To je legitiman strah. Ali on ne objašnjava zašto se nikada ozbiljno ne pokušava ugraditi zaštitne mehanizme:
- jasni pragovi i objektivni kriteriji pokretanja postupka
- snažna sudska kontrola ključnih koraka
- javna statistika postupanja (da se vidi selektivnost)
Pravi razlog otpora često je jednostavan: čak i selektivna primjena pogodila bi preširok krug ljudi.
Što bi se stvarno promijenilo
Važno je reći: zakon o porijeklu imovine ne bi čarobno riješio korupciju. Ali bi promijenio nešto daleko važnije – ravnotežu straha.
Danas se građani boje sustava.
Takav zakon bi natjerao sustav da se boji objašnjenja.
Poruka bi bila jasna: bogatstvo nije problem, ali neobjašnjivo bogatstvo jest.
Zaključak
Hrvatska nema toliko problem s kriminalom koliko s naslijeđem o kojem ne želi razgovarati.
Zakon o porijeklu imovine nije prvenstveno pravno, nego političko pitanje: jesmo li spremni prihvatiti da dio bogatstva potječe iz uvjeta koje danas ne bismo smatrali normalnima – i da se to mora moći objasniti?
Dok god to pitanje izbjegavamo, zakon će ostati obećanje, a nepovjerenje stvarnost.
Zato taj zakon nije neprovediv.
On je – nepoželjan.
Sutra u serijalu (6/6): Birači, elita i iluzija izbora.
Završno poglavlje serijala izlazi sutra.
Sva prava pridržana © Res Publica Post
About the Author
