Postoje trenuci u kojima se društvo ne pomiče naprijed zato što nema snage, znanja ili potencijala, nego zato što se stalno vraća u istu emocionalnu petlju. Petlju u kojoj je svaka nova rasprava zapravo repriza stare, a svaki novi “šok” tek varijacija poznatog scenarija.
Nazovimo je jednostavno: događaj – kadar – reakcija.
Autor: Ivan Vohrić
U studenome 2025. ta se petlja u Hrvatskoj zatvorila gotovo školski precizno.
Najprije se pojavi događaj. Ne nužno velik, ne nužno masovan, često čak i marginalan. Zatim slijedi kadar – vizualno snažan, emocionalno nabijen, lako prenosiv. I na kraju dolazi reakcija – društvena, politička, aktivistička, medijska. Reakcija koja potvrđuje da je “opasnost stvarna”, da je “problem eskalirao”, da se “mora nešto poduzeti”.
U toj petlji, činjenice su često manje važne od slike.
Dana 15. studenoga 2025., ispred sjedišta Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, pojavljuje se mala skupina okupljena oko Dražen Keleminec i njegove stranke Autohtona-Hrvatska stranka prava. Broj sudionika nije impresivan. Politička težina još manje. Ali kadar je savršen: razglas, provokativna simbolika, policijsko osiguranje. Mediji dobivaju sliku. Društvene mreže dobivaju isječak. Javnost dobiva “dokaz”.
Ne dokaz političke snage, nego dokaz narativa.
Dva tjedna kasnije, 29. studenoga 2025., slijedi drugi čin. Prosvjed ispred zgrade u kojoj živi Dalija Orešković. Opet mala skupina. Opet glazba. Opet policija. Ali ovaj put kadar je još snažniji jer se pomiče granica: od institucije prema privatnom prostoru, od apstraktnog prema osobnom.
I opet nije presudno što se točno poručuje, nego kako to izgleda.
Dan kasnije, 30. studenoga, u više hrvatskih gradova održavaju se antifašistički marševi. Tisuće ljudi izlaze na ulice zbog “porasta nasilja i govora mržnje”. Petlja se zatvara. Događaj je proizveo kadar. Kadar je proizveo reakciju. Reakcija potvrđuje da je kadar bio opravdan.
Sve funkcionira savršeno.
U tom procesu rijetko se postavlja ključno pitanje: kolika je stvarna politička težina onih koji proizvode kadar? Koliko oni zaista predstavljaju društvo, a koliko su tek pogodni rekviziti u već pripremljenoj dramaturgiji?
Financijski podaci stranke A-HSP pokazuju da je riječ o organizaciji s minimalnim službenim prometom, bez proračunskih sredstava i bez ikakvog institucionalnog utjecaja. Izborni rezultati to potvrđuju. No medijska vidljivost ne slijedi tu logiku. Ona slijedi logiku slike.
I tu dolazimo do neugodnog, ali nužnog zaključka: nije potrebno da netko nekoga “kontrolira” ili “upravlja” njime da bi sustav funkcionirao. Dovoljno je da svi sudionici igraju svoju ulogu. Netko proizvodi provokaciju. Netko je snima. Netko reagira. Netko na reakciji gradi politički kapital. Netko na strahu osigurava opravdanje za vlastito postojanje.
A građanin? On reagira instinktivno. Dijeli, viče, svrstava se. Postaje pijun koji se žrtvuje za “šest poteza unaprijed”, ne znajući ni tko igra partiju ni s koje strane ploče.
Zato ovo nije tekst o jednoj osobi, jednoj stranci ili jednom prosvjedu. Ovo je tekst o mehanizmu. O petlji koja se aktivira svaki put kad društvu ponestane stvarnih tema, pa se posegne za starim strahovima. O ciklusu koji ne proizvodi rješenja, nego stalno obnavlja sukob.
Pravo pitanje zato nije: tko je sljedeći koji će izaći na ulicu?
Pravo pitanje je: hoćemo li opet automatski uskočiti u petlju – ili ćemo ovaj put stati i zapitati se komu to zapravo koristi ?
Sva prava pridržana © Res Publica Post
About the Author
