Jedna od omiljenih teza koja se posljednjih godina provlači kroz srpske medije i rasprave glasi otprilike ovako:
“Hrvati pričaju o svojim kraljevima, a nemaju nijedan grob. Srbi imaju Nemanjiće, Dečane, Studenicu – sve sačuvano. Hrvati nemaju ništa.”
Zvuči efektno, ali je povijesno pogrešno i promašuje bit problema.
Istina je potpuno drugačija: Hrvatska nema očuvane grobove svojih kraljeva ne zato što kraljeva nije bilo, nego zato što su mjesta njihove ostavštine kroz stoljeća – razorena.
Zašto grobovi hrvatskih kraljeva nisu sačuvani? Jer su uništena mjesta na kojima su bili pokopani
Da bi netko danas pokazao grob kralja Tomislava, Krešimira ili Zvonimira, trebala bi postojati crkva ili mauzolej koji su preživjeli stoljeća.
Ali u hrvatskom slučaju dogodilo se suprotno.
Najvažnija srednjovjekovna središta poput:
- Solina,
- Knina,
- Biskupije,
- crkava i samostana Trpimirovića,
više su puta bila spaljena, opljačkana, minirana, pregrađivana i napuštana.
Crkve u kojima su hrvatski kraljevi bili pokopani nisu nestale zato što ih nitko nije čuvao, nego zato što su bila na udaru svake velike vojno-političke oluje koja je prolazila ovim prostorom.
Tamo gdje gradovi i svetišta nestanu, ne ostaju ni grobovi.
Hrvatska stoljećima kao „predziđe kršćanstva“ – prostor najvećih razaranja u Europi
Razlog zašto je hrvatska baština pretrpjela takvu sudbinu leži u jednoj povijesnoj činjenici koju Europa dobro poznaje.
Još 1519. godine, papa Leon X. u pismu hrvatskom banu Petru Berislaviću naziva Hrvatsku „Antemurale Christianitatis“ – predziđe kršćanstva.
Berislavić, nepobjedivi hrvatski ban, vodio je borbe protiv Osmanlija u trenutku kada se činilo da će, nakon Bosne, pasti i cijela Dalmacija.
Hrvati su protiv višestruko brojnijeg agresora vodili najteže ratove u 16. i 17. stoljeću – razdoblje koje je u povijesti ostalo zabilježeno kao:
“dua plorantes saecula Croatiae” – dva plačuća stoljeća Hrvatske.
U dva stoljeća stalnih osmanskih prodora i mletačko-osmanskih ratova:
- tisuće sela su spaljena,
- gradovi sravnjeni,
- crkve pretvorene u ruševine,
- stanovništvo protjerano ili raseljeno.
U takvom prostoru, razrovano ratovima kakve zapadna Europa nikada nije iskusila u toj mjeri, nije moglo preživjeti ni kraljevske grobnice.
To nije hrvatska slabost, nego posljedica hrvatske povijesne uloge: štititi Europu na najkrvavijoj granici kontinenta.
Srpski kraljevski mauzoleji nisu „dokaz više povijesti“, nego potpuno drugačije geografije
Često se ističe da Srbija ima sačuvane mauzoleje Nemanjića: Studenicu, Žiču, Dečane.
To je točno – ali je takvo stanje posljedica položaja tih građevina, a ne različite državnosti.
- Nalaze se duboko u unutrašnjosti, u planinskom zaleđu.
- Bile su teško dostupne i strateški nezanimljive osvajačima.
- Nisu ležale na glavnim udarnim pravcima Osmanskog Carstva.
Za razliku od njih, hrvatska ranosrednjovjekovna središta bila su:
- na obali,
- na trgovačkim rutama,
- na granicama sukoba Mlečana i Turaka,
- na prostorima koje je rat zahvaćao u punoj razornoj snazi.
I zato hrvatska baština nije imala šansu opstati onako kako je opstala srpska – geografski, politički i povijesno.
Postojanje hrvatskih kraljeva ne dokazuje se grobom, nego izvorima
U ranom srednjem vijeku grob je rijetko dokaz postojanja države ili vladara.
Državnost i vladarska legitimnost dokazuju se pisanim i materijalnim izvorima, a Hrvatska ih ima u izobilju:
- papinska pisma i isprave (npr. Grgur VII. – Zvonimiru),
- bizantski izvori,
- zapadnoeuropske kronike,
- domaći natpisi iz 9.–11. stoljeća,
- kraljevske isprave poput Trpimirove darovnice.
Da hrvatski kraljevi nisu postojali, ne bi postojale ni papinske povelje, ni međunarodni ugovori, ni bizantski zapisi o njima.
Ni jedna europska država ne „izmišlja“ kraljeve usred civilizacijskog središta bez da to drugi primijete i ospore.
Ipak imamo jedan kraljevski grob – grob kraljice Jelene u Zadru
U katedrali sv. Stošije u Zadru čuva se grob kraljice Jelene († 976.), supruge kralja Mihajla Krešimira II. i majke kralja Stjepana Držislava.
Natpis je autentičan i nepobitan.
Dakle, Hrvatska ima kraljevsku grobnicu, ali je muških grobova nestalo zajedno s razorenim crkvama i gradovima.
To nije povijesna praznina, nego povijesna tragedija.
Zaključak: Hrvatska nema grobove kraljeva jer je bila štit Europe, a ne zato što kraljeva nije bilo
Nedostatak sačuvanih kraljevskih grobova u Hrvatskoj ne govori ništa o „nepostojanju“ hrvatskih kraljeva.
Govori o tome da je Hrvatska:
- bila najizloženiji prostor Europe,
- vodila ratove kakve su drugi narodi samo promatrali,
- branila kontinent kada se osmanska sila probijala prema zapadu,
- i platila cijenu u ruševinama svojih svetinja i gubitku svojih kraljevskih mauzoleja.
Ako išta, ta činjenica ne umanjuje hrvatsku povijest — ona je potvrđuje.
Jer narod koji izgubi grobove, ali sačuva ime, jezik, identitet i državu, nije narod bez kraljeva.
To je narod koji je stoljećima stajao tamo gdje su drugi nestajali.
About the Author
