Članak analizira kako meka religijska propaganda djeluje kroz tople i bezazlene priče, oblikuje svjetonazor i postupno stvara psihološki okvir pogodan za radikalizaciju. Fokus je na diskretnim retoričkim tehnikama koje prolaze neprimijećeno, ali imaju snažan društveni učinak.
Tekst nastaje kao reakcija na više javno dostupnih objava autora Rusmira Čokovića, ponajviše na Facebooku, čiji se stil u posljednje vrijeme ubrzano širi digitalnim prostorom. Objave su naizgled blage, emocionalne i tople — ispričane kao priče iz svakodnevnog života. No ispod površine nose retoričke obrasce koji zaslužuju ozbiljnu analitičku pažnju.
Autor: Ivan Vohrić
Cilj ovog članka nije kritika islama kao religije niti vjernika kao ljudi.
Cilj je prokazati manipulativne tehnike koje kroz priču oblikuju svjetonazor čitatelja, tehnike koje mogu poslužiti kao prvi korak u radikalizaciji — isto onako kako se to u Bosni i Hercegovini već događalo tijekom posljednjih trideset godina.
Ovo je tekst o odgovornosti, ne o vjeri.
O zloupotrebi, ne o duhovnosti.
O onima koji oblikuju tuđe umove, ne o onima koji traže Boga.
1. Uvod: Zašto su priče opasnije od otvorene ideologije
Najopasniji tekstovi nisu oni koji otvoreno pozivaju na ekstremizam.
Najopasniji su oni koji to rade nježno, tiho i „između redova“.
Priče su zato idealno oružje:
- tople su,
- emotivne,
- životne,
- lako ulaze u svijest,
- i ostavljaju trag bez otvorene prisile.
Upravo zato meka religijska propaganda uvijek počinje pričama.
A Čokovićev stil je školski primjer takve metode.
2. Anatomska analiza: Tri teksta, jedan obrazac
Iz dosadašnjih objava jasno se vidi obrazac sastavljen od tri elementa:
- Emotivna anegdota
- Implicitna poruka o nadmoći „naših“
- Teološka pouka koja učvršćuje doživljaj zajednice kao jedinog puta
Pogledajmo kako to izgleda konkretno.
2.1. Avion kao mikrokozmos: „Zapad – hladan, naši – puni života“
U tekstu o dva leta:
- let Frankfurt–Göteborg opisuje kao hladan, tih, beživotan,
- dok je let Göteborg–Sarajevo prikazan kao topao, živ, pun razgovora, humora i spominjanja Allaha.
Naizgled samo putopisna usporedba — ali zapravo savršeno izgrađen kontrast:
Zapad → materijalno bogat, duhovno prazan.
Naši → siromašniji, ali puni topline i vjere.
To nije objektivna slika stvarnosti, nego emocionalni stereotip.
Stereotip koji čitatelja postepeno uči zaključku:
„Mi smo moralno bolji.“
To je prvi korak u stvaranju zatvorenog identiteta.
2.2. Ćevapi i pica: Uzdizanje zajednice kao moralno superiorne
Drugi tekst predstavlja dvije male geste:
- komšija koji daje ćevape nepoznatim vozačima,
- efendija koji plaća autorovu picu.
Priče su lijepe — ali selektivne.
U njima su samo „naši ljudi“ dobri, darežljivi, plemeniti.
Drugi se ni ne spominju.
Ponovno se gradi emocionalna slika:
„Dobrota je kod nas, u našoj vjeri, u našoj zajednici.“
I gotovo neprimjetno, ali vrlo učinkovito, gradi se ideja moralne nadmoći jedne skupine nad svima drugima.
2.3. Amerika, sotonista i izgubljeni mladić: Priča s dubljom funkcijom
Treći tekst najočitije razotkriva retoričku strategiju:
- Autor u Americi vidi tinejdžera s natpisom „Nema Boga, postoji samo Sotona“.
- On postaje „nositelj istine“, želi govoriti o islamu.
- Kasnije, u Sarajevu, upoznaje mladića u džamiji koji se „izgubio“ jer nije slijedio pravi put.
- Na kraju slijedi teološki poučak o duši, Kur’anu, disciplini i halkama.
Ova priča ima jasnu strukturu radikalizacijske pripovijesti:
- Svijet je pun zabluda i duhovne praznine (Amerika, individualizam).
- Ti kao musliman imaš posebnu misiju (širenje istine).
- Mladi koji ne slijede pravi put završavaju izgubljeni (nestali mladić).
- Spas je samo u disciplini, halkama, Kur’anu i autoritetima (završna pouka).
To više nije priča.
To je ideološka lekcija zamaskirana u autobiografiju.
3. Što povezuje sve tri priče? Psihološka priprema
Sve tri priče — avion, ćevapi, Amerika — nose potpuno iste poruke:
(1) Mi smo moralno, duhovno i emotivno bolji od drugih.
(2) Drugi žive prazno, hladno i bez Boga.
(3) Potreban je vođa, učitelj ili autoritet da se pravilno živi vjera.
(4) Zajednica je jedini legitiman izvor istine.
(5) Identitet treba njegovati kroz disciplinu, učenje, halkе i poslušnost.
Kad se te poruke kontinuirano ponavljaju, čitatelj ulazi u stanje u kojem:
- gubi povjerenje u vlastito rasuđivanje,
- idealizira jednu grupu,
- demonizira sve druge,
- postaje osjetljiv na ekstremnije poruke,
- lako prihvaća autoritet koji se predstavlja kao „čuvar prave vjere“.
To je psihološka arhitektura radikalizacije.
I upravo se takvim „mekim pristupom“ stvorio ideološki temelj iz kojeg su 2000-ih u BiH izrasle selefijske zajednice, radikalne grupe i regrutacijske mreže za strane ratište.
Radikalizam ne počinje bombom.
Počinje — pričom.
4. Zaključak: Odgovornost nije na vjeri, nego na manipulatorima
Vjera sama po sebi nije problem.
Milioni ljudi žive svoju vjeru mirno, tiho, plemenito i bez ijedne želje da drugima nameću svoj put.
Problem nastaje onda kada pojedinci:
- koriste vjeru kao alat,
- oblikuju tuđe emocije,
- idealiziraju „naše“,
- demoniziraju „druge“,
- šire osjećaj izabranosti,
- a sve to rade prikriveno, „među redovima“, kroz priče.
Ovdje se zato ne radi o islamu.
Radi se o zloupotrebi religijskog jezika.
I zato ovaj tekst mora završiti jasnom porukom.
ZAKLJUČAK:
„Kada netko javno piše, govori ili poučava, on ima odgovornost prema svakoj mladoj osobi koja će njegove riječi uzeti kao smjernice za život.
Vjera je sveta stvar.
Zato je osobito opasno kada se koristi kao alat za građenje malih krugova moći, osjećaja izabranosti ili psihološke ovisnosti.
Onaj tko se igra tuđim povjerenjem pod plaštem duhovnosti — ne služi vjeri, nego sebi.
I to je razlog zbog kojeg o takvim pojavama moramo govoriti jasno, javno i odgovorno.
Nastavak čitajte u članku: Kako se kroz medinske biografije gradi selefijski regrutacijski narativ – analiza portala El-Asr.
Sva prava pridržana © IvanVohrić
About the Author
