Logorsko groblje Limani, lokalitet na kojem se prema službenim navodima Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac nalazi sedam masovnih grobnica, povod je ovoga teksta. Povod je i pitanje koje se više ne može izbjeći. Kako je moguće da su grobnice žrtava u vrijeme službene komemoracije ostale zapuštene i bez ijednog cvijeta?
Logorsko groblje Limani i službeni navodi Jasenovca
Ovaj tekst ne donosi konačne povijesne presude, niti zamjenjuje arhivsko, forenzičko i institucionalno istraživanje. Povod je audio-video zapis razgovora koji je Roberto Mateš vodio s djelatnicom Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac. Kao i fotografije i videozapis lokaliteta Logorsko groblje Limani, koje je Mateš snimio nakon komemoracije. Riječ je o lokalitetu na kojem se, prema službenim navodima Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, nalazi sedam masovnih grobnica. Upravo zato pitanje koje iz toga proizlazi nije ni provokacija ni napad na žrtve. Nego jednostavno i teško pitanje: kako je moguće da su grobnice žrtava u vrijeme službene komemoracije ostale zapuštene i bez ijednog cvijeta? Službeni opis lokaliteta Limani JUSP Jasenovac Logorsko groblje Limani Službeni opis lokaliteta Limani, sedam masovnih grobnica i njihova mjesta u spomeničkom prostoru Jasenovca. Otvori izvor
Logorsko groblje Limani zato nije sporedan detalj, nego lokalitet koji traži jasnu institucionalnu odgovornost.
Sedam masovnih grobnica i službena odgovornost
Na službenim stranicama Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac navodi se da se na lokalitetu Limani nalazi sedam masovnih grobnica, ukupne površine 1.175 m². Ista službena stranica navodi da su ondje leševi ubijenih zatočenika zakapani u velike rovove u neposrednoj blizini logorske ograde te da su masovne grobnice na logorskom groblju Limani uređene i obilježene prilikom uređenja spomeničkog prostora logora III Ciglana.
Već sama ta činjenica dovoljna je da pitanje Roberta Mateša bude potpuno legitimno. Ako je riječ o službeno obilježenom logorskom groblju. Ako se ondje nalaze masovne grobnice i ako se komemoracija održava u ime žrtava Jasenovca. Tada se ne može izbjeći pitanje: zašto taj prostor u danima komemoracije nije bio dostojno uređen i obilježen?
Pitanje Roberta Mateša: gdje je bio jedan cvijet?
Prema prijepisu i sadržaju razgovora, Roberto Mateš djelatnici Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac postavlja upravo to pitanje. Navodi da je nakon komemoracije obišao lokalitet Limani i zatekao zapušten prostor. Nepokošene grobnice i činjenicu da na njima nema ni vijenca, ni svijeće, ni jednog jedinog cvijeta.
Djelatnica odgovara da je “organizacija takva” da se komemoracija održava kod spomenika, a da se grobnice kose. No Mateš joj odmah proturječi i navodi da je bio ondje prije dva dana, nakon komemoracije, te da grobnice nisu bile pokošene. Fotografije i videozapis koje je snimio potvrđuju njegove navode: prostor nije izgledao dostojno mjesta za koje se službeno tvrdi da je groblje žrtava.
Tu prestaje tehničko pitanje i počinje moralno pitanje.
Ako je Logorsko groblje Limani službeno obilježeno kao mjesto masovnih grobnica, tada pitanje njegova održavanja ne može biti samo tehničko pitanje.
Kada košnja trave postane pitanje pijeteta
Jer ovdje nije riječ samo o travi. Nije riječ samo o tome je li netko stigao ili nije stigao pokositi lokalitet. Riječ je o odnosu prema grobnicama. Ako se na Limanima, prema službenom tumačenju, nalaze posmrtni ostaci žrtava logora Jasenovac, tada se ne može reći da je to usputni prostor. Grobnice nisu dekoracija memorijalnog područja. One su, ili bi barem morale biti, središnje mjesto pijeteta.
Zakon o Spomen-području Jasenovac propisuje da se zaštita, unapređivanje i uređenje Spomen-područja utvrđuju prostornim planom i programom spomen-obilježavanja. Isti zakon navodi da se osniva Savjet radi osiguravanja politike zaštite, uređenja, korištenja i prezentiranja Spomen-područja, a da Spomen-područjem Jasenovac upravlja Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac. Zakon o Spomen-području Jasenovac Zakon.hr Zakon o Spomen-području Jasenovac Zakonski okvir koji uređuje zaštitu, upravljanje i prezentiranje Spomen-područja Jasenovac. Otvori izvor
Zato pitanje nije proizvoljno: ako Javna ustanova upravlja prostorom, tada javnost ima pravo pitati u kakvom su stanju grobnice i zašto nisu bile dostojno uređene u vrijeme komemoracije.
Čije su kosti u grobnicama na Limanima?
Najvažniji dio razgovora dolazi kada Roberto Mateš pita djelatnicu: “Čije kosti su zakopane u tim grobnicama?” Prema prijepisu razgovora, djelatnica odgovara da su ondje žrtve logora Jasenovac. Na dodatno pitanje jesu li to žrtve do 1945. ili nakon 1945., odgovor ide u smjeru da su to žrtve do 1945.
Upravo taj odgovor otvara najteži apsurd.
Ako su to, prema službenom tumačenju, žrtve logora Jasenovac do 1945., kako je moguće da u vrijeme komemoracije žrtvama logora Jasenovac na tim grobnicama nije bilo ni jednog cvijeta?
Neugodno pitanje o službenoj komemoraciji
Roberto Mateš u razgovoru postavlja i dodatno, neugodno, ali legitimno pitanje: kako je moguće da ondje nisu otišli predstavnici državnog vrha, predstavnici srpske i židovske zajednice, obitelji žrtava ili bilo tko od okupljenih na komemoraciji, kako bi položili barem jedan cvijet? Djelatnica odgovara da to mora pitati njih, a ne ustanovu. No Mateš logično uzvraća: koga drugoga pitati ako ne ustanovu koja upravlja tim prostorom?
To nije napad ni na jednu zajednicu, ni na jednu obitelj, ni na bilo kojeg predstavnika. To je pitanje vjerodostojnosti komemoracije.
Jer ako se komemoracija održava u ime žrtava, a grobnice za koje se službeno tvrdi da su grobnice tih žrtava ostanu izvan stvarnog čina pijeteta, tada problem nije samo organizacijski. Problem postaje dublji. Tada se otvara pitanje je li službena kultura sjećanja usmjerena prema stvarnom mjestu smrti ili prema protokolarnom prostoru govora, kamera i političkih poruka.
Stanje u kojem je Roberto Mateš zatekao Logorsko groblje Limani otvara pitanje odnosa između službene komemoracije i stvarnog pijeteta prema grobnicama.
“Nije mi čudno” kao najteži dio razgovora
Prema razgovoru, Roberto Mateš djelatnicu pita i je li joj čudno da obitelji žrtava nisu položile ni jedan cvijet na te grobnice. Ona odgovara da joj nije. Kada je ponovno pita nije li joj to čudno, ona opet odgovara da nije.
Upravo taj trenutak možda je najpotresniji dio razgovora. Ne zato što bi jedna djelatnica morala imati sve odgovore. Ne zato što bi telefonski razgovor mogao zamijeniti službeno očitovanje ustanove. Nego zato što hladan odgovor “nije mi čudno” pred činjenicom da sedam masovnih grobnica nema ni jedan cvijet otkriva dubinu problema.
Ako nam nije čudno da masovne grobnice ostanu bez cvijeta, što nam je onda još ostalo od stvarnog pijeteta?
Što ovaj razgovor dokazuje, a što ne dokazuje
Ovdje treba biti precizan i pošten. Ovaj razgovor ne dokazuje sve. On sam po sebi ne može dokazati identitet svih posmrtnih ostataka, ne može riješiti sva pitanja o povijesti Jasenovca i ne može zamijeniti arhivsku i forenzičku dokumentaciju. Ali razgovor, zajedno s fotografijama i videozapisom Roberta Mateša, pokazuje nešto vrlo konkretno: lokalitet koji se službeno navodi kao logorsko groblje sa sedam masovnih grobnica nije bio uređen i obilježen onako kako bi se očekivalo u vrijeme službene komemoracije.
To je dovoljno ozbiljno da zahtijeva javni odgovor.
Osobno svjedočanstvo i pitanje Jasenovca nakon 1945.
Posebno zato što pitanje Jasenovca ne prestaje 1945. godine u obiteljskim sjećanjima mnogih ljudi. Autor ovoga teksta ima i osobni razlog zbog kojeg pitanje Jasenovca nakon 1945. ne može promatrati ravnodušno. Prema obiteljskoj predaji, moja baka Marija-Marica Vohrić bila je od 1945. do 1948. politička zatvorenica u Jasenovcu. Svjedočila je, prema obiteljskom sjećanju, noćnim dolascima kamiona i rafalnoj pucnjavi.
Takva obiteljska svjedočanstva ne mogu sama po sebi zamijeniti službenu dokumentaciju. Ali ih se ne smije ni unaprijed odbaciti kao nevažna. Ona su razlog više da se svako pitanje o grobnicama na području Jasenovca tretira ozbiljno, dokumentirano i bez političke nervoze.
Poslijeratni Jasenovac kao otvoreno historiografsko pitanje
Postojanje rasprava o poslijeratnom Jasenovcu nije izmišljotina marginalnih komentara, nego tema koja postoji i u historiografiji. Primjerice, Stipo Pilić i Blanka Matković objavili su 2014. godine u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru izvorni znanstveni članak pod naslovom “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima”. U sažetku rada navode da im je cilj obraditi dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti pronađenim arhivskim izvorima. Rad o poslijeratnom Jasenovcu Hrčak Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima Znanstveni rad Stipe Pilića i Blanke Matković o poslijeratnom zarobljeničkom logoru Jasenovac prema svjedočanstvima i arhivskim izvorima. Otvori izvor
To ne znači da se svaka tvrdnja smije nekritički prihvatiti. Ali znači da se pitanje poslijeratnog Jasenovca ne smije zabraniti, ismijati ili prešutjeti. Ako postoji prostor s masovnim grobnicama, ako postoje obiteljska svjedočanstva, ako postoje historiografski radovi koji otvaraju pitanje poslijeratnog korištenja Jasenovca, tada jedini ozbiljan odgovor može biti dokumentacija, transparentnost i forenzička jasnoća.
Pitanja na koja institucije trebaju odgovoriti
Zato iz razgovora Roberta Mateša s djelatnicom Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac proizlazi nekoliko pitanja na koja bi javnost morala dobiti odgovor.
Tko je neposredno odgovoran za održavanje logorskog groblja Limani?
Kada je lokalitet zadnji put uređen prije službene komemoracije?
Zašto sedam masovnih grobnica nije bilo vidljivo obilježeno cvijećem, vijencima ili svijećama?
Jesu li Limani službeno uključeni u protokol komemoracije ili su iz njega izostavljeni?
Na temelju kojih dokumenata Javna ustanova tvrdi da se u tim grobnicama nalaze žrtve logora Jasenovac do 1945.?
Postoji li javno dostupna dokumentacija o iskapanjima, obilježavanju i identifikaciji tih grobnica?
Jesu li na lokalitetu Limani provedena suvremena forenzička, arheološka ili druga stručna istraživanja koja bi javnosti dala jasne odgovore?
Pitanja nisu protiv žrtava, nego u njihovo ime
Ova pitanja nisu usmjerena protiv žrtava. Upravo suprotno. Ona su postavljena u ime dostojanstva žrtava.
Jer žrtve se ne poštuju samo govorima. Ne poštuju se samo protokolom. Ne poštuju se samo političkim izjavama pred kamerama. Žrtve se poštuju i ondje gdje nema kamera, ondje gdje nema govornice, ondje gdje nema svečanih delegacija — nad grobnicama.
A ako se nad sedam grobnica, za koje se službeno tvrdi da su masovne grobnice žrtava logora Jasenovac, nije našao ni jedan cvijet sve dok Roberto Mateš nije došao i položio ružu, tada se mora postaviti pitanje: što je ostalo od stvarne kulture sjećanja?
Ako su žrtve ondje, zašto ondje nije bilo cvijeta?
Ako su na Limanima žrtve logora Jasenovac do 1945., onda je nedopustivo da u vrijeme komemoracije ondje nema ni jednog cvijeta.
Ako ondje nisu samo te žrtve, javnost ima pravo znati čije su kosti u tim grobnicama.
Ako se to ne zna, onda je to možda najteže pitanje od svih.
Roberto Mateš nije postavio pitanje protiv žrtava. Postavio je pitanje u ime dostojanstva žrtava. Jer nema stvarnog pijeteta ondje gdje se govori pod spomenikom, a šuti nad grobnicama.
Završna riječ: pijetet nije samo protokol
Jasenovac ne smije biti prostor političke nedodirljivosti, nego prostor istine. Istina ne ponižava žrtve. Istina ih oslobađa od propagande, manipulacije i selektivnog sjećanja.
Zato pitanje sedam grobnica na Limanima nije napad na sjećanje. To je zahtjev da sjećanje prestane biti samo govor pod spomenikom i postane odgovornost prema zemlji u kojoj, prema službenim tvrdnjama, leže kosti žrtava.
Jer ako grobnica nema cvijeta, onda problem nije u pitanju koje je postavljeno.
Problem je u šutnji koja je nastala nakon njega.
Bez jasne dokumentacije o lokalitetu Logorsko groblje Limani, svaka komemoracija ostaje izložena legitimnim pitanjima javnosti.
Preporuka za pročitati
Žrtve bez pune pravde: zašto komunistički zločini nikada nisu dobili svoj Nürnberg. Tekst koji dodatno otvara pitanje odnosa prema žrtvama, povijesnoj istini i odgovornosti institucija.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
About the Author
