Reakcije na napad u školi u Zagrebu pokazale su koliko brzo, prije nego što su činjenice uopće utvrđene, javni prostor sklizne u presude, političke obračune i moralnu paniku. Učenik je napao učenika, spremačica je pokušala pomoći i završila ranjena, a internet je gotovo istoga trenutka već pronašao svoje krivce – od Plenkovića i Tomaševića do Thompsona, HDZ-a, Crkve, komunista, LGBT-a, roditelja i škole. Ovaj tekst zato nije prvenstveno o napadaču. Ovaj tekst je o nama.
U zagrebačkoj srednjoj školi u Konavoskoj ulici 11. rujna oko osam sati jedan je učenik oštrim predmetom ozlijedio drugog učenika i djelatnicu škole. Učenik koji je nanio ozljede stavljen je pod nadzor policije, ozlijeđenima je pružena liječnička pomoć, a policija je pokrenula očevid i kriminalističko istraživanje radi utvrđivanja svih okolnosti događaja.
Izvor Index.hr Novi detalji: Za sigurnost bila zadužena starija žena, spremačica stala pred napadača Policijska potvrda napada u srednjoj školi u Konavoskoj ulici te svjedočenja učenika o intervenciji spremačice i školskom osiguranju. Otvori izvorMinistarstvo znanosti, obrazovanja i mladih objavilo je da su nakon saznanja o događaju njegovi predstavnici otišli u školu, da su u kontaktu sa službama uključenima u postupanje te da će u školu biti upućen krizni tim.
Izvor Index.hr Ministarstvo o napadu nožem: U školu će biti upućen krizni tim Reakcija Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih nakon napada u zagrebačkoj školi. Otvori izvorNaknadno je Index, pozivajući se na neslužbene informacije, objavio da su se napadač i napadnuti učenik, obojica učenici prvog razreda, prethodnog dana posvađali te da je tijekom sukoba navodno izrečena prijetnja. Prema istom izvoru, učenik se sljedećeg jutra pojavio maskiran fantomkom i krenuo prema učeniku s kojim se prethodno sukobio, a spremačica je intervenirala pokušavajući zaštititi napadnutog učenika.
Dok policija ne završi kriminalističko istraživanje, taj slijed događaja treba tretirati upravo onako kako je i objavljen – kao neslužbenu rekonstrukciju mogućeg motiva, a ne kao konačno utvrđenu činjenicu.
Izvor Index.hr Otkriven motiv napada u školi? Napadač i žrtva se jučer posvađali: Čuvaj me se Neslužbene informacije o sukobu dvojice učenika dan prije napada i mogućoj pozadini događaja. Otvori izvorOvaj tekst, međutim, nije pokušaj rekonstrukcije napada.
O tome će govoriti policija, škola, stručne službe i, bude li potrebno, pravosudna tijela.
Ovdje ćemo govoriti o nama.
Napad još nije bio objašnjen, a krivci su već bili poznati
Nije prošlo mnogo vremena od prvih vijesti, a ispod članaka i objava na društvenim mrežama počele su se nizati presude.
Jednome je sve bilo „rezultat dvostruke konotacije“.
Drugome su krivi crne majice, ZDS i Thompson.
Treći je napadača već proglasio navijačem.
Četvrti je pronašao Tomaševića.
Peti HDZ i Crkvu.
Šesti komuniste.
Sedmi LGBT.
Osmi roditelje.
Deveti osobu zaduženu za sigurnost kojoj bi odmah trebalo dati otkaz.
A zatim dolaze batine, bejzbolske palice, psihijatrijske „dijagnoze“, zahtjevi da se ljude zatvara i tvrdnje o tome kakav će jedan maloljetni učenik biti cijelog ostatka života.
Sve to dok policija još utvrđuje što se zapravo dogodilo.
Imena autora tih komentara ovdje namjerno nisu važna.
Nije cilj nekoga pojedinačno izložiti javnom ruglu. Mnogo je važniji obrazac ponašanja koji se iz tih reakcija može iščitati.
Tragedija vrlo brzo prestaje biti događaj koji pokušavamo razumjeti.
Postaje prazno platno na koje svatko projicira neprijatelja kojeg je imao još jučer.
Tragedija kao politički Rorschachov test
Psihologija odavno poznaje pojam pristranosti potvrđivanja – naše sklonosti da lakše tražimo, prihvaćamo i naglašavamo podatke koji potvrđuju ono u što već vjerujemo, dok zanemarujemo ili slabije vrednujemo informacije koje našim uvjerenjima proturječe.
Izvor APA Dictionary of Psychology Confirmation bias Definicija pristranosti potvrđivanja – sklonosti traženju i vrednovanju informacija na način koji potvrđuje postojeća uvjerenja. Otvori izvorPrimijenimo to na ovaj slučaj.
Ako je čovjek već uvjeren da hrvatska desnica proizvodi nasilje, fantomka i crna odjeća mogu mu biti dovoljne da u događaj odmah uvede Thompsona, ZDS ili navijačke skupine.
Ako je netko unaprijed uvjeren da je izvor gotovo svakog problema zagrebačka gradska vlast, prije nego što zna što se dogodilo, pita gdje je Tomašević.
Ako je njegova glavna životna teorija propast tradicionalnog odgoja, odmah će pronaći krivnju u roditeljima i „modernom odgoju“.
Ako svoj svijet promatra kroz povijesni sukob ustaša i komunista, pronaći će i njih.
Ako mu je glavna opsesija LGBT, rodna ideologija ili Crkva, i ta će se tema nekako pojaviti ispod vijesti o sukobu dvojice učenika.
Činjenice tada više nisu početak procesa zaključivanja.
Zaključak je postojao prije događaja. Događaj mu samo služi kao nova potvrda.
Kada ekran ukloni kočnicu
Postoji još jedan psihološki fenomen izuzetno važan za razumijevanje ovakvih rasprava.
Psiholog John Suler još je 2004. opisao online disinhibition effect, odnosno učinak online dezinhibicije.
O tome koliko se granica između društvenih mreža i stvarnog života može opasno izgubiti već smo pisali u tekstu „Društvene mreže i stvarni život“, u kojem smo se bavili posljedicama javnog ponižavanja, vrijeđanja i cyberbullyinga.
Jednostavnije rečeno, ljudi u digitalnom prostoru mogu govoriti ili činiti stvari intenzivnije i slobodnije nego što bi to činili licem u lice. Među čimbenicima koji tome pridonose Suler navodi anonimnost, nevidljivost, vremensku odvojenost komunikacije i smanjeni osjećaj autoriteta.
Važna je pritom jedna ograda: ružan komentar nije nužno nekakvo skriveno „pravo lice“ čovjeka. Sam Suler upozorava da je riječ o složenijem procesu.
Ali digitalno okruženje očito može ukloniti dio kočnica koje postoje kada ispred sebe imamo stvarnu osobu.
Izvor – psihologija John Suler / CyberPsychology & Behavior The Online Disinhibition Effect Klasični rad Johna Sulera iz 2004. o psihološkim čimbenicima zbog kojih se ljudi na internetu mogu ponašati slobodnije, agresivnije ili intenzivnije nego u neposrednoj komunikaciji. Otvori istraživanjeMožda upravo zato netko može pročitati da je školska spremačica pokušala zaštititi napadnutog učenika – i napisati da je „luda“ i da „treba i nju zatvoriti“.
Prema dosad objavljenim svjedočenjima učenika, spremačica se umiješala u napad i pokušala zaštititi učenika, pri čemu je i sama ozlijeđena.
A netko tko to čita zaključuje da je problem – žena koja je intervenirala.
Tu više nije riječ o lijevoj ili desnoj politici.
Tu vrijedi zastati.
Protiv nasilja – nasiljem
Još jedan obrazac među reakcijama gotovo je paradoksalan.
Ljudi osuđuju nasilje.
A zatim predlažu nasilje.
„Uvesti batinu.“
„Prebiti roditelje.“
„Uzeti bejzbolske palice.“
Netko bi roditelje fizički kažnjavao kako bi ih „preodgojio“.
Drugi bi problem rješavali silom.
Treći razmišljaju koliko bi ljudi bilo ubijeno da je počinitelj umjesto noža imao vatreno oružje.
Ne tvrdimo da svi ti ljudi stvarno namjeravaju nekoga prebiti. Dio komentara sigurno je napisan u bijesu i afektu.
Ali jezik nije nevažan.
Ako reakcija na vijest da je jedan maloljetnik sukob pokušao riješiti oružjem glasi da odrasli trebaju uzeti drugo oružje i „napraviti reda“, tada smo u vrlo neugodnoj kontradikciji.
Nasilje osuđujemo dok ga istodobno normaliziramo kao legitimnu metodu – samo ako ga provodi „naša“ strana i ako smo uvjereni da je cilj pravedan.
A onda se pitamo odakle mladima poruka da se sukobi rješavaju silom.
Od komentatora do psihijatra, tužitelja i suca u nekoliko sekundi
„Psihopat.“
„Psihijatrija.“
„Pod ključ.“
„Budući ubojica.“
Pa čak i tvrdnja da nije budući ubojica nego da „on već jest ubojica“, premda prema informacijama dostupnima u trenutku komentiranja nitko nije bio ubijen.
Potrebno je ovdje biti vrlo precizan.
Ništa u ovom tekstu ne umanjuje težinu napada.
Napasti drugu osobu nožem iznimno je ozbiljan čin. Mora se istražiti, mora se utvrditi odgovornost i mora uslijediti odgovarajuća reakcija sustava.
Ali osuditi djelo nije isto što i dijagnosticirati čovjeka.
Mi ne znamo psihičko stanje napadača.
Ne znamo njegovu cjelovitu obiteljsku situaciju.
Ne znamo povijest odnosa između dvojice učenika.
Ne znamo je li prije bilo incidenata.
Ne znamo što je škola znala.
Ne znamo je li navodna prijetnja prethodnog dana ikome prijavljena.
Ozbiljno društvo zbog toga mora razlikovati dvije potpuno različite rečenice:
„Ono što je učinio teško je i nedopustivo.“
i
„Ja iz jednog novinskog članka znam njegovu dijagnozu, karakter i čitavu budućnost.“
Prvo je moralni sud o djelu.
Drugo je nagađanje.
Najvažnija osoba u ovoj priči možda je žena kojoj ne znamo ni politički stav
U čitavoj buci postoji jedan detalj koji bi možda trebao dobiti više prostora od svih političkih rasprava zajedno.
Spremačica.
Prema dosad objavljenim informacijama, žena je vidjela napad na učenika, intervenirala i pokušala ga zaštititi.
Pritom je i sama ozlijeđena.
Izvor Index.hr Spremačica stala pred napadača Svjedočenja učenika prema kojima se školska spremačica umiješala u napad pokušavajući zaštititi učenika te je pritom i sama ozlijeđena. Otvori izvorNe znamo za koga glasa.
Ne znamo što misli o Plenkoviću.
Ne znamo što misli o Tomaševiću.
Ne znamo sluša li Thompsona.
Ne znamo ide li u crkvu.
Ne znamo kako se izjašnjava o povijesnim i ideološkim prijeporima koji svakodnevno pune naše društvene mreže.
I nije važno.
Kada je pred sobom vidjela ugroženo dijete, reagirala je.
Dok su jedni poslije preko ekrana tražili kome pripada napadač, jedna je žena u stvarnom svijetu stala između njega i drugog djeteta.
Možda se upravo u toj usporedbi nalazi veći dio priče o svijesti i savjesti nego u stotinama komentara.
A gdje je bilo osiguranje?
To je legitimno pitanje.
Ali legitimno pitanje nije isto što i presuda donesena bez činjenica.
Nakon tragedije u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko krajem 2024. država je pojačala sigurnosne mjere u školama. Ministarstvo je usvojilo Protokol o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama, a u sustav je uvedeno i radno mjesto operativnog djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu.
Službeni izvor Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih Protokol o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama Službeni sigurnosni protokol donesen radi povećanja sigurnosti učenika i zaposlenika u školskim ustanovama. Otvori službeni izvorZa srednjoškolske ustanove Ministarstvo je predvidjelo radno mjesto operativnog djelatnika odnosno djelatnice za sigurnost i civilnu zaštitu, s poslovima zaštite osoba i imovine, zaštite od požara i eksplozija te civilne zaštite.
Službeni izvor Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih Operativni djelatnik za sigurnost i civilnu zaštitu u srednjim školama Dokument Ministarstva o uvođenju novog radnog mjesta radi povećanja sigurnosti u srednjoškolskim ustanovama. Otvori službeni izvorPrema izjavama učenika koje je objavio Index, na ulazu je bila operativna djelatnica za sigurnost. Učenici su pritom sami problematizirali može li jedna takva osoba fizički zaustaviti naoružanog i maskiranog napadača.
To su za sada njihova svjedočenja, a ne konačan nalaz istrage.
Zato se trebaju postaviti pitanja.
Kako je učenik ušao?
Je li već tada imao fantomku na glavi?
Gdje je držao nož?
Je li ga bilo moguće uočiti prije napada?
Je li netko znao za sukob prethodnog dana?
Je li navodna prijetnja bila prijavljena?
Jesu li sigurnosni protokoli provedeni?
I možda najvažnije: je li sustav uopće koncipiran tako da jedna osoba na školskom ulazu fizički zaustavlja naoružanog učenika?
To su pitanja.
„Dajte nekome odmah otkaz“ nije pitanje.
To je presuda prije istrage.
Internet možda izgleda gori od društva – ali to nas ne oslobađa odgovornosti
Ovdje moramo napraviti vrlo važnu metodološku ogradu.
Komentari ispod Indexa, 24sata ili Facebook objava nisu reprezentativno istraživanje hrvatskih građana.
Ne možemo uzeti nekoliko desetaka ili nekoliko stotina komentara i znanstveno zaključiti:
„Takvi su Hrvati.“
To bi bila ista vrsta pogrešnog generaliziranja koju upravo kritiziramo.
Postoji čak i vrlo zanimljivo istraživanje objavljeno 2023. godine u časopisu Nature Human Behaviour. Autori su utvrdili da promatrači na društvenim mrežama mogu sustavno precijeniti količinu moralnog bijesa koju drugi ljudi stvarno osjećaju.
To potom može povećavati dojam da su druge skupine neprijateljskije, radikalnije i politički ekstremnije nego što uistinu jesu. Učinak je bio izraženiji među ljudima koji više koriste društvene mreže kako bi pratili politiku.
Znanstveni izvor Nature Human Behaviour Overperception of moral outrage in online social networks inflates beliefs about intergroup hostility Istraživanje pokazuje da korisnici društvenih mreža mogu precijeniti moralni bijes drugih ljudi, što povećava percepciju neprijateljstva, polarizacije i ideološke ekstremnosti. Otvori istraživanjeDrugim riječima:
najglasniji ljudi nisu nužno većina.
Ali najglasniji ljudi mogu učiniti da nam se čini kako jesu.
Tu priča postaje još zanimljivija.
Istraživanje objavljeno u Natureu 2026. godine analiziralo je kako različito rangiranje sadržaja utječe na ono što korisnici vide i kako procjenjuju političke odnose. U eksperimentalnom okruženju feed temeljen na angažmanu povećavao je izloženost međugrupnom, moraliziranom i emocionalnom sadržaju te je bio povezan s većom percepcijom političkog neprijateljstva u odnosu na kronološki prikaz sadržaja.
Znanstveni izvor Nature Redesigning algorithms to intervene on social norm misperceptions during a national election Eksperimentalno istraživanje na 2.000 sudionika o utjecaju algoritamskog rangiranja sadržaja na izloženost emocionalnom i međugrupnom sadržaju te percepciju političkog neprijateljstva. Otvori istraživanje
Dakle, nije dovoljno samo pitati:
„Zašto su ljudi tako ljuti?“
Vrijedi pitati i:
„Što digitalno okruženje nagrađuje i što nam najčešće pokazuje?“
Problem nasilja među mladima ipak je stvaran
Sva ova analiza ne smije završiti u drugoj krajnosti – tvrdnji da pravi problem nasilja među mladima ne postoji.
Postoji.
Podaci za Zagreb pokazuju trend koji zaslužuje ozbiljnu pažnju.
Prema podacima objavljenima početkom rujna, zagrebačke škole tijekom 2025. prijavile su 369 slučajeva nasilja, gotovo 27 posto više nego godinu ranije. U srednjim školama broj prijava porastao je s 54 na 108.
Hrvatski zavod za socijalni rad u Zagrebu istodobno je zaprimio 1.273 prijave vršnjačkog nasilja.
Policijska statistika također pokazuje rast kaznenih djela među djecom od 14 do 18 godina, ali treba biti vrlo precizan: sva ta kaznena djela nisu vršnjačko nasilje.
I još jedna važna ograda – veći broj prijava ne znači automatski da je za isti postotak porasla i stvarna pojavnost nasilja. Institucije vode različite evidencije, isti slučaj može biti evidentiran na više mjesta, a rast može djelomično biti posljedica veće spremnosti građana i ustanova da nasilje prijave.
Izvor – podaci Jutarnji list Alarmantno izvješće o školama: rast prijava vršnjačkog nasilja u Zagrebu Podaci škola, socijalne skrbi i policije o prijavljenom nasilju među djecom i mladima u Zagrebu tijekom 2025. godine. Otvori izvorGrad Zagreb provodi i program prevencije vršnjačkog nasilja i zlostavljanja „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“, u suradnji sa Savjetovalištem Luka Ritz i UNICEF-om, u sklopu Akcijskog plana za prevenciju vršnjačkog nasilja od 2024. do 2026.
Službeni izvor Grad Zagreb Program prevencije vršnjačkog nasilja i zlostavljanja u školama Službeni program Grada Zagreba usmjeren na podršku školama u prevenciji vršnjačkog nasilja i stvaranju sigurnijeg školskog okruženja. Otvori službeni izvorZato pravo pitanje nije:
„Je li kriv Thompson ili Tomašević?“
Prava pitanja puno su manje atraktivna za društvene mreže, ali mnogo korisnija.
Prepoznajemo li ozbiljne prijetnje među učenicima dovoljno rano?
Znaju li djeca kome se obratiti?
Imaju li škole dovoljno psihologa i drugih stručnih djelatnika?
Kako razmjenjuju informacije škola, roditelji, socijalne službe i policija kada postoji stvaran rizik?
Kako razlikujemo običan adolescentski sukob od situacije koja pokazuje znakove moguće eskalacije?
Kako štitimo potencijalnu žrtvu?
I kako interveniramo kod djeteta koje pokazuje ozbiljno rizično ponašanje prije nego što nekoga ozlijedi?
To su pitanja koja mogu promijeniti ishod nekog budućeg slučaja.
Još jedna svađa ljevice i desnice teško da može.
Jesmo li bolesno društvo?
Nekoga će naljutiti već sama formulacija.
„Bolesno društvo.“
To, naravno, nije medicinska dijagnoza hrvatskoga društva.
Niti bi bilo ozbiljno milijune ljudi proglasiti „bolesnima“ zbog komentara dijela građana.
Ali kao metafora i moralno upozorenje, možda nije potpuno promašena.
Trebalo bi nas zabrinuti kada nakon vijesti da su ranjeni dijete i žena koja mu je pokušala pomoći, prije sućuti počinje ideološko prebrojavanje.
Kada prije činjenica dolaze presude.
Kada ljudi koji osuđuju nasilje zazivaju batine.
Kada se maloljetniku preko društvenih mreža dijele psihijatrijske dijagnoze.
Kada nepoznatim ljudima dijelimo otkaze nekoliko minuta nakon događaja.
Kada iz sukoba dvojice učenika uspijemo u nekoliko poteza doći do ustaša, komunista, HDZ-a, Možemo!, Thompsona, LGBT-a, Crkve i propasti Zapada.
I možda najviše kada nam je takva komunikacija postala toliko svakodnevna da je više ni ne primjećujemo.
Nije pitanje samo kakvu djecu odgajamo – nego što im pokazujemo
Poslije gotovo svakog nasilnog događaja ponovno postavljamo isto pitanje:
„Kakva su to današnja djeca?“
Možda bi ponekad trebalo okrenuti ogledalo.
Što ta djeca gledaju?
Gledaju odrasle ljude koji se međusobno nazivaju ustašama i komunistima.
Gledaju političke protivnike koji više nisu ljudi s kojima se ne slažemo, nego neprijatelji.
Gledaju javni prostor u kojem je poniženje postalo argument.
Gledaju ljude koji osuđuju nasilje i u istoj rečenici zazivaju batinu.
Gledaju kako činjenice nije potrebno čekati ako smo već odlučili koga ćemo optužiti.
Gledaju kako ljudska tragedija za nekoliko minuta može postati sredstvo političkog obračuna.
I onda se odrasli čude:
Odakle djeci agresija?
Djeca ne odrastaju samo u obitelji.
Ne odrastaju samo u školi.
Odrastaju i gledajući nas.
Prije nego napišemo komentar
Možda od čitatelja ne treba tražiti mnogo.
Samo nekoliko sekundi.
Prije nego što nakon sljedeće tragedije pritisnemo „Objavi“, možemo si postaviti tri jednostavna pitanja:
Znam li ovo – ili pretpostavljam?
Pomaže li ovo razumijevanju – ili samo hranim vlastiti bijes?
Bih li ovo rekao da ispred mene sjede žrtva, njezini roditelji i dijete o kojem pišem?
Ako odgovor na posljednje pitanje glasi „ne“, možda komentar nije potrebno objaviti.
Društvo se ne mjeri samo zakonima, institucijama i BDP-om.
Mjeri se i time što smatramo prihvatljivim reći o drugome onda kada je taj drugi slab, ranjen, prestrašen ili nemoćan odgovoriti.
Zato nakon ovoga događaja nije dovoljno analizirati samo učenika koji je izvadio nož.
Vrijedi analizirati i nas koji smo izvadili telefone.
Jer kada se pročita dio reakcija koje su se pojavile gotovo istog trenutka, teško je izbjeći neugodnu misao:
Još dobro i funkcioniramo s obzirom na razinu svijesti i savjesti koju dio našega javnog prostora pokazuje.
Ali možda upravo zato ovakve tekstove treba pisati.
Ne da bismo zaključili kako smo beznadni.
Nego da bismo barem prepoznali što nam se događa prije nego što takvo ponašanje prihvatimo kao potpuno normalno.
Urednička i metodološka napomena
Komentari građana korišteni u ovom tekstu služe kao javno dostupni primjeri određenih obrazaca reakcije. Oni nisu reprezentativan uzorak hrvatskog stanovništva, niti se na temelju njih može postavljati psihološka ili sociološka dijagnoza cijelome društvu.
Identiteti autora komentara namjerno nisu navedeni jer predmet analize nisu pojedinci nego obrasci: politička projekcija, pristranost potvrđivanja, online dezinhibicija, stigmatizacija, zazivanje nasilja i brzo donošenje zaključaka prije utvrđivanja činjenica.
Navodi o mogućem motivu napada koji se odnose na prethodni sukob dvojice učenika u trenutku zaključenja teksta potječu iz neslužbenih medijskih informacija. Policija provodi kriminalističko istraživanje i konačne zaključke treba donositi tek nakon službeno utvrđenih činjenica.
Autor: Ivan Vohrić
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
