Performans Jelene Tucak u Sinju otvara pitanje koje na prvi pogled zvuči jednostavno. Jelena Tucak pita što bi bilo kada bi napadači i branitelji jednostavno rekli „ne“. Pitanje zvuči plemenito – sve dok ga ne premjestimo iz umjetničkog performansa u Vukovar 1991. i upitamo: što ako napadač ne pristane?
Urednička napomena, 20. kolovoza 2026.: Članak je nakon objave dopunjen informacijom o policijskom kriminalističkom istraživanju i naknadnim obrazloženjem autorice performansa.
Umjetnost ima pravo provocirati. Ima pravo dirati u neugodne teme, preispitivati mitove, nacionalne simbole, rat, vjeru, politiku i društvo. Umjetniku ne treba dopuštenje javnosti da bi postavio neugodno pitanje.
Ali postoji jedna mala neugodnost.
I javnost ima pravo postaviti pitanje umjetniku.
U Sinju je umjetnica Jelena Tucak napravila mural nadahnut znakom 1. gardijske brigade „Tigrovi“, pridodala mu natpis „Za dom spremni“, riječ „Tigrovi“, datum „10. kolovoza 2026.“ i inicijale „Š.T.A.?“, a potom je u sklopu performansa „JA SAM SPREMNA“ mural prekriven bojom.
Nakon toga uslijedile su političke osude, braniteljske reakcije i medijski naslovi.
No mene manje zanima pitanje treba li umjetnici zabraniti da nešto nacrta ili preboji.
Zanima me nešto drugo.
Je li ideja koju nam je ponudila zaista toliko duboka koliko želi biti?
Prije osude: što je autorica zapravo htjela reći?
Pošteno je krenuti od njezinih riječi, a ne od onoga što bismo joj željeli pripisati.
Tucak je objasnila da je rođena 1997. godine i da rat nije osobno proživjela. Rekla je i da je prikaz znaka Tigrova namjerno izmijenila jer bi, prema njezinu mišljenju, bilo nepravedno doslovno kopirati simbol uz koji su ljudi ginuli ili jedva preživjeli.
Dakle, autorica je svjesna težine simbola koji je odabrala.
To je važno.
Još je važnije njezino obrazloženje samog performansa.
Tucak piše kako zna da se „u ratu ubija, bilo u napadu ili u obrani“ te postavlja pitanje što bi se dogodilo kada bi oni koji trebaju ubijati – i napadači i branitelji – prije samog čina jednostavno odlučili reći „ne“.
Kaže i da joj odgovori poput:
„Moraš se braniti kada ti napadnu državu“
nisu zadovoljavajući.
Upravo je iz tog nezadovoljstva, prema njezinu objašnjenju, nastao performans „JA SAM SPREMNA“.
Naslov predstavlja njezin osobni oblik domoljublja: želju za domom u kojem rata nema, odnosno za svijetom u kojem ljudi odbijaju ratovati.
Plemenita želja.
Vjerojatno nema mnogo normalnih ljudi koji bi rekli da žele rat.
Ali upravo ovdje prestaje umjetnička apstrakcija i počinje neugodan susret sa stvarnošću.
Dobro. Napadač je rekao „da“. Što sada?
Ako odgovor „čovjek se mora braniti kada mu napadnu državu“ umjetnici nije zadovoljavajući, volio bih čuti koji jest.
Što bi, dakle, čovjek trebao učiniti kada mu na vrata ne dolazi filozofski seminar nego naoružana vojska?
Reći:
„Ja ne sudjelujem“?
Napadaču objasniti da je rat zlo i zamoliti ga da se vrati kući?
Prepustiti mu svoju kuću, obitelj i grad kako bi dokazao vlastiti pacifizam?
Jer postoji problem koji se u toj lijepoj konstrukciji „kad bi svi rekli ne“ nekako izgubio.
Što kada svi ne kažu ne?
Što kada agresor kaže – da?
Rat nije anketa koja završava kada jedna strana označi kućicu „ne želim sudjelovati“.
Ako napadač odustane od napada, rat se možda može spriječiti.
Ako se branitelj odrekne obrane dok napad traje, nije nužno nastao mir.
Možda je nastala samo okupacija bez otpora.
To nisu ista stvar.
Umjetničko pitanje broj jedan: ako agresor kaže „da“, a branitelj „ne“, je li to mir?
Probajmo performans na trenutak izvaditi iz 2026. godine.
Vratimo ga u 1991.
Vukovar je mjesecima bio izložen opsadi, granatiranju i napadima snaga JNA i srpskih snaga. Nakon pada grada uslijedili su zločini čije posljedice Hrvatska pamti više od tri desetljeća.
Sada možemo ponovno postaviti pitanje:
Što bi se dogodilo da su branitelji Vukovara jednostavno rekli „ne“?
Bi li zbog toga tenkovi stali?
Bi li granate ostale u cijevima?
Bi li ljudi koji su nakon pada grada odvedeni iz vukovarske bolnice bili sigurniji zato što su njihovi branitelji nekoliko mjeseci ranije zaključili da je rat moralno neprihvatljiv?
Pacifizam je lako univerzalizirati sve dok pretpostavljamo da će se i druga strana ponašati prema našem moralnom izboru.
Povijest nas, nažalost, uči da napadač nije uvijek spreman sudjelovati u našem performansu.
Samoobrana nije isto što i ljubav prema ratu
Ovdje postoji i širi problem.
Moralno odbacivanje rata ne znači automatski moralno odbacivanje samoobrane.
Čak ni međunarodni poredak izgrađen nakon Drugoga svjetskog rata radi ograničavanja uporabe sile nije proglasio svaku uporabu sile jednakom.
Članak 51. Povelje Ujedinjenih naroda priznaje pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu u slučaju oružanog napada.
Zašto?
Zato što postoji razlika između:
onoga koji započinje nasilje
i
onoga koji pokušava zaustaviti nasilje usmjereno prema njemu.
To ne znači da obrambena strana automatski postaje moralno bezgrešna.
Ne znači da u obrambenom ratu ne mogu biti počinjeni zločini.
Ne znači ni da svaki postupak branitelja postaje opravdan samom činjenicom da pripada napadnutoj strani.
Zločin ostaje zločin bez obzira na uniformu.
Ali iz toga ne proizlazi da su agresija i obrana ista moralna kategorija samo zato što obje uključuju oružje.
Tigrovi nisu nastali u laboratoriju za proučavanje militarizma
Performans Jelene Tucak u Sinju posebno je kontroverzan zbog izbora znaka Tigrova.
I upravo zato izbor Tigrova kao središnjeg simbola performansa traži dodatno objašnjenje.
- gardijska brigada „Tigrovi“ nije apstraktna ilustracija rata.
Njezin ratni put vezan je uz početke hrvatskih oružanih snaga i borbe od Pakraca i Plitvica preko istočne i zapadne Slavonije, Banovine, dubrovačkog područja i Like pa do završnih operacija Domovinskog rata.
Da, Tigrovi su tijekom rata izvodili i napadne borbene operacije.
Naravno da jesu.
Svaka ozbiljna borbena postrojba u obrambenom ratu može napadati protivnički položaj.
Ali vojni napad nije sinonim za agresiju.
Vojnik koji napada neprijateljski položaj radi obrane ili oslobađanja vlastitog teritorija nije zbog same riječi „napad“ postao agresor.
Ta razlika nije semantička sitničavost.
Ona je temelj cijele rasprave.
A otkud „Za dom spremni“ uz Tigrove?
Ovdje dolazimo do detalja koji je u velikom dijelu medijskog izvještavanja ostao gotovo nepropitan.
Na muralu koji je Tucak napravila nalazi se prepoznatljiva interpretacija znaka Tigrova i uz njega natpis:
„Za dom spremni“.
Ali „Za dom spremni“ nije službeno geslo 1. gardijske brigade Tigrovi.
U službenim prikazima i obilježavanjima njihove tradicije pojavljuje se krilatica:
„Za Hrvatsku kao Tigar!“
Zato se nameće sasvim legitimno pitanje:
Zašto je autorica vizualno povezala simbol konkretne hrvatske gardijske brigade s „Za dom spremni“, iako to nije povijesno geslo Tigrova?
Ako se želi analizirati ili kritizirati „Za dom spremni“ – analizirajmo ga.
Ako se želi propitivati suvremeni nacionalizam – propitujmo ga.
Ako se želi kritizirati romantiziranje rata među mladima – to je potpuno legitimna tema.
Ali zašto upravo Tigrovi trebaju postati vizualni nosač te poruke?
To je pitanje na koje bih od umjetničkog rada koji postavlja toliko pitanja očekivao barem jedan odgovor.
Autorica je znala koliko znak znači – i baš ga je zato izabrala
Ovdje nastaje zanimljiv paradoks.
Tucak kaže da nije željela potpuno preslikati znak jer smatra da bi to bilo nepravedno prema ljudima koji su uz njega ginuli i preživljavali.
Dakle:
simbol je dovoljno važan da se mora paziti kako ga se kopira,
ali je istodobno dovoljno prikladan da ga se koristi kao središnji predmet provokativnog performansa i zatim prekrije bojom.
Možemo li odgovoriti:
„Nije to pravi grb, nego umjetnička interpretacija“?
Možemo.
Ali tada nastaje drugi problem.
Ako nije dovoljno sličan znaku Tigrova da bi predstavljao Tigrove, cijeli performans gubi smisao.
Ako jest dovoljno sličan da ga svi odmah prepoznaju kao znak Tigrova, onda je razumljivo da ga ljudi koji su pod njim ratovali ne doživljavaju samo kao malo pigmenta na zidu.
Ne može simbol istodobno biti dovoljno snažan da nosi umjetničku poruku i potpuno beznačajan kada izazove reakciju ljudi kojima pripada.
Nezgodan detalj koji ne treba skrivati: uz autoricu je bio i bivši Tigar
Postoji činjenica koju bi bilo nepošteno prešutjeti.
Tucak navodi da su mural i performans nastali u suradnji sa Šimunom Anušićem, bivšim pripadnikom Tigrova, čiji su inicijali uključeni u mural.
Ta činjenica komplicira jednostavnu priču prema kojoj je riječ o „umjetnici protiv branitelja“.
I dobro je da je komplicira.
Ozbiljna rasprava ne treba jednostavne neprijatelje.
Jedan bivši pripadnik Tigrova očito može smatrati ovakav umjetnički postupak prihvatljivim ili vrijednim sudjelovanja.
Drugi može smatrati da je riječ o neprihvatljivom korištenju znaka pod kojim su mu poginuli suborci.
Obojica imaju pravo na svoj stav.
Ali sudjelovanje jednog bivšeg Tigra ne pretvara automatski umjetničku tezu u logički valjan argument.
Kritiziramo ideju, a ne nečije pravo da je zastupa.
Umjetničko pitanje broj dva: zašto baš taj zid?
Performans Jelene Tucak u Sinju ne može se potpuno odvojiti ni od mjesta na kojem je izveden.
Još jedan detalj cijeloj priči daje težinu koju beton sam po sebi nema.
Bivša vojarna Ivaniša Nelipića nije samo zanimljiva napuštena površina za mural.
Grad Sinj godinama prije ovog performansa bilježi da je 25. kolovoza 1991. na području tadašnje vojarne „Tadija Anušić“ poginuo hrvatski branitelj Luka Erceg, pripadnik 4. gardijske brigade.
Istoga dana JNA i srpske paravojne postrojbe napale su Kijevo i Vrliku. Hrvatski branitelji potom su u Sinju napali vojarne JNA „Kula“ i „Tadija Anušić“, a blokiran je i vojni poligon Kukuzovac.
Ponovno vidimo zašto je riječ „napad“ bez konteksta opasna.
Hrvatske snage napale su vojarne.
Ali taj se napad odvijao kao odgovor na širu agresiju i radi pribavljanja naoružanja potrebnog za obranu.
I zato umjetnici možemo postaviti novo pitanje.
Jeste li znali gdje izvodite performans?
Ako jeste – zašto je upravo mjesto povezano s pogibijom hrvatskog branitelja odabrano za propitivanje smisla obrane?
Ako niste – koliko je istražen povijesni kontekst prostora prije nego što je taj prostor pretvoren u mjesto umjetničke rasprave o ratu?
Nije riječ o zabrani.
Riječ je o odgovornosti prema vlastitom konceptu.
Vukovar nije filozofski seminar
Vratimo se rečenici koja je, barem meni, srž problema.
Autorici nije zadovoljavajući odgovor:
„Moraš se braniti kada ti napadnu državu.“
U redu.
Onda pokušajmo još jednom.
Vukovar nam je pokazao koliko vrijedi teorija o ratu kada je s druge strane čovjek koji nije odlučio reći „ne“.
Branitelj tada nema luksuz birati između rata i mira.
Netko je tu odluku već donio umjesto njega – onaj koji je došao s oružjem.
Naravno da možemo sanjati svijet u kojem bi i napadač i branitelj rekli „ne“.
I ja bih ga izabrao.
Problem je samo što, kada napadač kaže „da“, braniteljevo „ne“ više nije nužno mirovna politika.
Može postati predaja vlastitog života, obitelji i doma na milost onome tko ga je napao.
To nije slavljenje rata.
To je priznanje da žrtva ponekad nema mogućnost birati okolnosti u kojima će biti prisiljena braniti se.
A sada malo o medijskom performansu
Ni mediji u ovoj priči nisu samo neutralno ogledalo.
Jutarnji list objavio je naslov:
„Napravila i odmah uništila grb ‘Tigrova’…“
Problem je riječ „odmah“.
Prema kronologiji koju prenosi sam tekst, mural je nastao 10. kolovoza 2026., dok je performans održan odnosno javno predstavljen 17. kolovoza.
Sedam dana možda u povijesti čovječanstva jest „odmah“.
U novinarskoj kronologiji – baš i nije.
Još je važnije da nije riječ o tome da je autorica naišla na postojeći povijesni znak Tigrova i uništila ga.
Sama je izradila izmijenjenu umjetničku interpretaciju znaka, a zatim vlastitu reprodukciju uključila u performans.
To ne znači da pripadnici Tigrova ne smiju biti uvrijeđeni.
Ne znači ni da simbolički čin nema težinu.
Ali znači da je novinarski preciznije napisati:
„Naslikala stilizirani znak Tigrova pa ga u performansu prekrila bojom.“
Manje uzbudljivo?
Možda.
Preciznije?
Svakako.
Čudna selekcija konteksta
Jutarnji prenosi i autoričine tvrdnje o Tadiji Anušiću, Branku Doliću Cici, „usmenoj predaji“, navodnom kriminalnom dosjeu i pričama o nestalim kostima.
Ali čitatelju pritom ne daje nekoliko informacija koje su za razumijevanje performansa mnogo neposrednije:
povijest lokacije,
pogibiju Luke Ercega,
povijesno znakovlje Tigrova,
činjenicu da „Za dom spremni“ nije njihovo geslo,
niti objašnjenje zašto je upravo ta postrojba izabrana za umjetničku konstrukciju o ratu i domoljublju.
To je neobičan urednički izbor.
Posebno zato što je reakcija gradonačelnika Sinja Mira Bulja, zajedno s podatkom o Luki Ercegu i kontekstu prostora, već bila javno dostupna prije objave Jutarnjijeva članka.
Drugi mediji, primjerice Index, uključili su širi spektar reakcija i više konteksta.
Zato ne treba tvrditi da su „svi mainstream mediji isti“.
Nisu.
Ali imamo pravo zahtijevati od medija upravo ono što zahtijevamo od umjetnice:
kontekst.
Jer naslov je također vrsta performansa.
Samo što ga umjesto galerije gledaju desetci tisuća ljudi na zaslonima mobitela.
Dopuna, 20. kolovoza 2026.: policija provodi kriminalističko istraživanje
Nakon objave ovog članka pojavila se i nova okolnost.
Policijska uprava splitsko-dalmatinska potvrdila je da je upoznata s događajem, da su policijski službenici fotografirali mjesto te da će biti provedeno kriminalističko istraživanje. Nakon utvrđivanja svih činjenica i okolnosti o svemu će biti obaviješteno nadležno državno odvjetništvo.
Važno je pritom ne prejudicirati rezultat postupanja policije. U trenutku ove dopune nije objavljena pravna kvalifikacija događaja niti je utvrđena kaznena odgovornost bilo koje osobe.
Jelena Tucak u međuvremenu je dodatno pojasnila svoju namjeru. Poručila je da performans nije bio usmjeren protiv hrvatskih branitelja, poginulih pripadnika Tigrova, njihovih obitelji ni žrtava Domovinskog rata te da je njezin rad zamišljen kao antiratna poruka protiv nasilja, mržnje i novih društvenih podjela.
To obrazloženje treba prenijeti korektno.
Ali ono istodobno otvara novo pitanje koje se teško može zaobići.
Ako su predmet kritike i napadač i branitelj – gdje je simbol napadača?
Prihvatimo, dakle, autoričino objašnjenje da nije željela poniziti hrvatske branitelje.
Namjeru druge osobe ionako ne možemo dokazivati nagađanjem.
Ali možemo analizirati njezin izbor.
Ako je poruka performansa doista univerzalno antiratna, ako se pitanje „zašto jednostavno ne kažu ne?“ odnosi podjednako na napadača i branitelja, zašto je tada kao središnji, prepoznatljivi ratni simbol odabran upravo znak hrvatske postrojbe koja je nastala u okolnostima obrane Hrvatske?
Zašto nije korišten simbol JNA?
Zašto nije korišteno obilježje neke od srpskih snaga koje su 1991. djelovale na okupiranom području Hrvatske?
Zašto nisu prikazana oba simbola – jedan nasuprot drugome – ako je poruka zaista namijenjena objema stranama?
Ili, najjednostavnije:
Ako su i napadač i branitelj pozvani da kažu „ne“, zašto je crnom bojom simbolički zahvaćen samo branitelj?
To pitanje nije optužba da autorica laže o svojoj namjeri.
To je pitanje dosljednosti između onoga što kaže da performans znači i onoga što je publika stvarno vidjela.
Jer umjetničko djelo ne komunicira samo autorovim naknadnim objašnjenjem. Komunicira i izborom simbola, prostora, postupka i onoga što je izostavljeno.
U njezinoj izjavi pojavljuju se i napadač i branitelj.
U muralu se pojavljuju Tigrovi.
Pacifizam je u izjavi obuhvatio i napadača i branitelja. Crna boja, međutim, nekako je pronašla samo branitelja.
Možda je upravo zato reakcija dijela branitelja bila toliko snažna.
Ne zato što umjetnica nema pravo govoriti protiv rata.
Nego zato što je za univerzalnu osudu rata kao vizualni objekt odabrala simbol jedne konkretne strane – one koja je 1991. rat dobila pred vlastita vrata.
I zato njezino novo obrazloženje ne zatvara raspravu.
Naprotiv.
Otvara još jedno pitanje.
Ne treba nam zabrana umjetnosti
Ne mislim da Jelenu Tucak treba ušutkati.
Naprotiv.
Neka pita.
Neka provocira.
Neka preispituje rat, branitelje, državu, domoljublje, nacionalne simbole i sve ono što smatra vrijednim preispitivanja.
Ali onda moramo odbaciti ideju da je umjetnička namjera posljednja riječ o značenju umjetničkog djela.
Ako umjetnica smije pitati branitelja:
„Zašto nisi rekao ne?“
onda branitelj smije pitati umjetnicu:
„Što bih time zaustavio – rat ili samo vlastiti otpor?“
Ako umjetnica smije propitivati naš koncept domoljublja, mi smijemo propitivati njezin koncept pacifizma.
Ako umjetnica smije koristiti ironiju, simbol i provokaciju, smijemo ih koristiti i mi.
To nije napad na umjetničku slobodu.
To jest umjetnička sloboda.
„Ja sam spremna.“ Dobro. Ali za što?
Možda je upravo tu najveća ironija cijelog performansa.
Nazvan je:
„JA SAM SPREMNA.“
A možda pravo pitanje nije jesmo li spremni za rat.
Vjerojatno nitko normalan nije.
Pitanje je:
što smo spremni učiniti kada nam rat, protiv naše volje, dođe pred vrata?
Jesmo li spremni braniti dijete?
Obitelj?
Susjeda?
Kuću?
Grad?
Čovjeka kojeg ne poznajemo?
Ili ćemo mu, dok dolazi tenk, objasniti da smo upravo donijeli osobnu odluku kako rat više ne postoji?
Umjetnost smije provocirati.
Ali i umjetnik mora biti spreman na pitanje je li njegova provokacija misaono duboka ili samo udobna kada se izvodi trideset pet godina poslije, na sigurnom, pred ljudima koji su cijenu tog „ne“ 1991. morali računati u mrtvima.
Jelena Tucak rekla je da nije zadovoljna odgovorom:
„Moraš se braniti kada ti napadnu državu.“
To je njezino pravo.
Ni ja nisam zadovoljan odgovorom koji nudi njezin performans.
I to je moje.
Jer sloboda umjetničkog pitanja uključuje i slobodu javnosti da umjetniku odgovori: vaš odgovor me nije uvjerio.
Izvori za članak
Jutarnji list
Izvještaj o muralu i performansu Jelene Tucak u Sinju.
Index.hr
Izvještaj, obrazloženje autorice te reakcije na performans.
Grad Sinj
Dokumentacija o događajima 25. kolovoza 1991., napadu na vojarne bivše JNA te pogibiji Luke Ercega i Ivana Kambera.
Ministarstvo obrane Republike Hrvatske – 1. gardijska brigada Tigrovi
Povijest brigade, ratni put i tradicija Tigrova.
Ministarstvo obrane Republike Hrvatske – Znakovlje pobjednika
Službeni prikaz ratnog znakovlja 1. gardijske brigade Tigrovi.
Ujedinjeni narodi – Povelja UN-a
Članak 51. Povelje Ujedinjenih naroda o pravu na individualnu i kolektivnu samoobranu u slučaju oružanog napada.
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju – ICTY
Službeni povijesni pregled sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, uključujući Hrvatsku i Vukovar.
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
