Što reakcije na smrt Vedrane Rudan govore o nama kada osuda vulgarnosti, prezira i netrpeljivosti završi istim jezikom?
Smrt kao neugodno ogledalo
Vedrana Rudan nije bila osoba oko koje je postojala društvena suglasnost.
Njezin javni govor bio je grub, često vulgaran i namjerno provokativan. Mnogi su njezine izjave o Hrvatskoj, Hrvatima, politici, Crkvi i društvu doživljavali kao uvredljive, nepravedne ili kao izraz otvorenog prezira.
Sve se to smije kritizirati.
Smrt ne briše čovjekovu biografiju. Ne poništava njegove riječi, ne pretvara pogrešno u ispravno i ne stvara obvezu da o pokojniku govorimo ono što za njegova života nismo mislili.
Ali reakcije na smrt Vedrane Rudan otvorile su jedno drugo, mnogo neugodnije pitanje.
Ne pitanje kakva je bila ona.
Nego kakvi postajemo mi kada umre osoba koju nismo podnosili.
Nakon vijesti o njezinoj smrti po društvenim mrežama pojavili su se izrazi poput „krepalina“, „smeće“, „kuja“, „bestija“ i „nakaza“. Pisalo se da treba „gorjeti“, da je treba „baciti u kanalizaciju“, da je nakon njezine smrti „zrak čišći“. Pojavljivale su se i zahvale Bogu zato što je umrla.
I tada se nameće neugodno pitanje:
Ako smo Vedrani Rudan zamjerali vulgarnost, vrijeđanje, prezir i nedostatak elementarne ljudskosti – što smo dokazali kada smo njezinu smrt dočekali vulgarnim vrijeđanjem i prezirom?
Što reakcije na smrt Vedrane Rudan govore o nama
Prije svega treba jasno reći što ovaj tekst nije.
Ovo nije pokušaj proglašavanja Vedrane Rudan moralnim uzorom.
Nije pokušaj opravdavanja njezinih izjava.
Nije poziv čitatelju da je voli, cijeni, čita ili oplakuje.
Nije ni pokušaj prepravljanja njezine biografije nakon smrti.
Čovjek može smatrati da je Vedrana Rudan govorila nedopustive stvari. Može njezin način izražavanja smatrati vulgarnim. Može joj zamjerati političke stavove, odnos prema Hrvatskoj ili način na koji je govorila o ljudima s kojima se nije slagala.
Može sve to.
I unatoč tome odbiti veseliti se njezinoj smrti.
Te dvije stvari nisu u proturječju.
Što smo zapravo analizirali
Nakon objave prethodnog članka o životu, djelima i ostavštini Vedrane Rudan prikupljen je veći broj javno dostupnih reakcija s nekoliko Facebook objava i profila.
Sačuvani su izvorni screenshotovi s imenima autora, datumima i kontekstom objave kako bi se mogla provjeriti vjerodostojnost onoga što je napisano.
Ovdje, međutim, nije cilj javno prozivati pojedince.
Zato nema potrebe objavljivati galeriju njihovih fotografija, profila i prezimena.
Predmet ovog članka nisu ljudi – nego obrasci ponašanja i riječi koje smo spremni koristiti kada mislimo da ih naša strana opravdava.
Važna je i jedna metodološka ograda: ovo nije statističko istraživanje hrvatskog društva niti reprezentativan uzorak svih reakcija na smrt Vedrane Rudan.
To je presjek konkretnog javno dostupnog materijala.
I upravo je zato svaki zaključak u ovom tekstu ograničen na obrasce koje taj materijal pokazuje.
Nisu svi kritičari isti
To treba naglasiti prije svega ostalog.
Među ljudima koji Vedranu Rudan vrlo negativno ocjenjuju postoje i oni koji su napisali:
„Neka joj Bog oprosti.“
„Neka joj Bog sudi.“
„Nije na nama da sudimo.“
Postoje ljudi koji otvoreno kažu da im se njezin rad nije sviđao, da je nisu mogli slušati, da se nisu slagali s njezinim političkim stavovima i da im neće nedostajati – ali joj ipak žele mir.
Postoje i oni koji su jednostavno ravnodušni.
Sve su to legitimne reakcije.
Nitko nije obvezan osjećati žalost zbog smrti javne osobe koju nije poznavao ili cijenio.
Ravnodušnost je legitimna. Kritika je legitimna. Neslaganje je legitimno.
Upravo zato ih nije pošteno stavljati u isti koš s likovanjem nad smrću.
Kada kritika prestaje biti kritika
Postoji velika razlika između:
„Nisam podnosio njezin način govora.“
i:
„Jedna krepalina manje.“
Između:
„Smatram da je svojim izjavama vrijeđala Hrvatsku.“
i:
„Neka je bace u kanalizaciju.“
Između:
„Neću je pamtiti po dobrome.“
i:
„Hvala Bogu da je otišla.“
U prvom slučaju govori se o riječima, djelima i stavovima čovjeka.
U drugome više ne raspravljamo o njegovim stavovima.
Ponižavamo njega kao osobu.
Tu prestajemo govoriti o Vedrani Rudan.
Počinjemo govoriti o sebi.
„Želim postati Vedrana Rudan?“
Ovdje nastaje najveći paradoks.
Vedrani Rudan zamjera se da je bila vulgarna.
Gruba.
Bezobrazna.
Puna prezira.
Sklona vrijeđanju.
Netolerantna prema neistomišljenicima.
A onda njezini kritičari napišu:
„krepalina“,
„kuja“,
„smeće“,
„bestija“,
„nakaza“,
„neka gori“.
Što se tada dogodilo?
Jesmo li odbacili ponašanje koje osuđujemo?
Ili smo samo zaključili da je isto ponašanje dopušteno kada je njegova meta osoba koju mi preziremo?
Ako nekome zamjeram što ponižava druge, a zatim ga nakon smrti ponižavam, nisam pobijedio obrazac ponašanja koji mu zamjeram.
Preuzeo sam ga.
I možda je upravo tu najjednostavnija rečenica cijelog ovog teksta:
Ne želim postati ono što joj zamjeram
Nije osobito teško biti pristojan prema čovjeku kojega volimo.
Nije teško govoriti o ljudskom dostojanstvu kada pred nama stoji netko čije stavove dijelimo.
Pravi test počinje onda kada pred sobom imamo osobu koju smatramo odbojnom, uvredljivom ili politički neprihvatljivom.
Tada se vidi jesu li naše vrijednosti doista načela ili su samo privilegija koju priznajemo „svojima“.
Kada se Bog poziva kao saveznik osvete
Posebno mjesto među reakcijama zauzima religijski jezik.
Jedni pišu:
„Neka joj Bog oprosti.“
„Neka joj Bog sudi.“
„Nije na nama da sudimo.“
Drugi pokojnoj osobi žele „vječni plamen“, „paklene muke“ ili zahvaljuju Bogu što je umrla.
Tu se otvara pitanje koje više nema mnogo veze s književnošću Vedrane Rudan:
Možemo li se pozivati na kršćanski moral dok istodobno Bogu pripisujemo vlastitu želju za osvetom?
Odgovor ne moramo izmišljati.
Katekizam Katoličke Crkve u broju 1933. pravi izuzetno važnu razliku: evanđeoski duh nespojiv je s mržnjom neprijatelja kao osobe, ali to ne znači da se ne smije osuditi zlo koje ta osoba čini.
To je upravo razlika koja nam je ovdje potrebna.
Kršćanin nije pozvan zlo nazivati dobrim.
Nije obvezan prešutjeti uvredu.
Nije obvezan politički ili moralno odobravati Vedranu Rudan.
Može reći da je neka njezina izjava bila neprihvatljiva.
Može je smatrati uvredljivom prema Hrvatskoj, Hrvatima, Crkvi ili bilo kome drugome.
Može je argumentirano i vrlo oštro osuditi.
Ali iz toga ne proizlazi pravo da čovjeka mrzi kao osobu.
Katekizam u broju 2303 još je izravniji: namjerna mržnja protivi se ljubavi, a željeti bližnjemu zlo moralno je pogrešno.
Krist pritom nije rekao:
Ljubite ljude koji to zaslužuju.
Rekao je:
„Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.“
Luka prenosi još zahtjevniji oblik iste poruke: dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju i molite za one koji vas zlostavljaju.
A Pavao piše:
„Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite!“
Potom dodaje:
„Nikome zlo za zlo ne vraćajte“
i
„Ne osvećujte se.“
Ovo nije mjesto na kojem ćemo određivati tko je „pravi“, a tko „lažni“ vjernik.
To nije naš posao.
Ali možemo učiniti nešto mnogo jednostavnije i poštenije:
usporediti javno izgovorene riječi s naukom na koji se njihov autor sam poziva.
I tu proturječje postaje teško previdjeti.
NR-01 Sveta Stolica Katekizam Katoličke Crkve – br. 1933 Katekizam razlikuje osudu zla od mržnje prema neprijatelju kao osobi te zahtijeva poštovanje i prema onima koji misle ili postupaju drukčije. Pročitaj izvor NR-02 Sveta Stolica Katekizam Katoličke Crkve – br. 2303 Katekizam uči da je namjerna mržnja protivna ljubavi te govori o moralnoj odgovornosti kada čovjek drugome svjesno želi zlo. Pročitaj izvor NR-03 Kršćanska sadašnjost Evanđelje po Mateju 5, 43–48 Kristov nauk o ljubavi prema neprijateljima i molitvi za progonitelje. Pročitaj tekst NR-04 Kršćanska sadašnjost Evanđelje po Luki 6, 27–38 Poziv na dobro prema neprijateljima, blagoslivljanje umjesto proklinjanja, milosrđe i oprost. Pročitaj tekst NR-05 Kršćanska sadašnjost Poslanica Rimljanima 12, 14–21 Pavao poziva na blagoslivljanje progonitelja, nevraćanje zla za zlo i odbacivanje osvete. Pročitaj tekstTko pokojniku određuje pakao?
Još je zanimljiviji govor o „paklu“, „vječnom gorenju“ i „paklenim mukama“.
Prema katoličkom nauku, čovjek sebi ne može prisvojiti ulogu konačnog suca nad tuđom vječnom sudbinom.
Katekizam u broju 1022 govori o osobnom sudu nakon smrti u odnosu čovjeka prema Kristu.
U broju 1037 naglašava da Bog nikoga ne predodređuje za pakao.
A broj 1032 podsjeća na potpuno drukčiju stoljetnu praksu Crkve prema mrtvima:
molitvu za pokojne.
Zato postoji golema razlika između:
„Neka joj Bog sudi.“
i:
„Neka vječno gori.“
Prvom rečenicom čovjek priznaje da posljednji sud nije njegov.
Drugom ga praktički preuzima.
Benedikt XVI. u enciklici Spe salvi, pišući o pročišćenju čovjeka kroz molitvu, izgovara jednu rečenicu koja kao da je napisana upravo za ovakve rasprave:
„Moramo naučiti da ne možemo moliti protiv drugih.“
To ne znači da kršćanin ne smije tražiti pravdu.
Ne znači da mora zaboraviti uvredu.
Ne znači da Vedranu Rudan mora proglasiti dobrom osobom.
Znači nešto mnogo zahtjevnije:
ne smije vlastitu želju za osvetom proglasiti Božjom voljom.
NR-06 Sveta Stolica Katekizam Katoličke Crkve – br. 1022 Katolički nauk o osobnom sudu čovjeka nakon smrti u odnosu prema Kristu. Pročitaj izvor NR-07 Sveta Stolica Katekizam Katoličke Crkve – br. 1032 Katekizam opisuje drevnu praksu Crkve koja časti uspomenu na pokojne i za njih prinosi molitve. Pročitaj izvor NR-08 Sveta Stolica Katekizam Katoličke Crkve – br. 1037 Katekizam izričito navodi da Bog nikoga ne predodređuje za pakao te govori o slobodnoj čovjekovoj odluci i Božjem milosrđu. Pročitaj izvor NR-09 Sveta Stolica Benedikt XVI. – Spe salvi, br. 33–34 Govoreći o molitvi kao procesu unutarnjeg pročišćenja, Benedikt XVI. upozorava da kršćanin mora naučiti da ne može moliti protiv drugih. Pročitaj encikliku„Ne sudite“ ne znači da ne smijemo razlikovati dobro od zla
I ovdje treba biti oprezan.
Kristove riječi:
„Ne sudite da ne budete suđeni“
ne treba pretvoriti u zabranu svakog moralnog prosuđivanja.
Kad bi to značilo da više ne možemo razlikovati dobro od zla, tada ne bismo mogli osuditi ni laž, nepravdu, nasilje ili govor mržnje.
Problem nije u tome što ljudi prosuđuju riječi Vedrane Rudan.
Problem nastaje kada iz prosudbe njezinih riječi prijeđu na želju da ona kao čovjek pati, gori ili bude ponižena čak i nakon smrti.
Opet se vraćamo razlici iz Katekizma:
zlo se smije prepoznati i osuditi, ali iz osude zla ne proizlazi pravo na mržnju osobe.
NR-10 Kršćanska sadašnjost Evanđelje po Mateju 7, 1–5 Kristove riječi o suđenju drugima, vlastitoj odgovornosti i slici truna i brvna. Pročitaj tekstO mrtvima samo najbolje? Ne. O mrtvima istinito.
U ovakvim raspravama često se čuje stara izreka da se o mrtvima treba govoriti samo dobro.
To nije kriterij koji ovdje zastupam.
O mrtvima ne treba lagati.
Smrt ne pretvara loš postupak u dobar.
Ne briše odgovornost.
Ne pretvara neistinu u istinu.
Povjesničari, biografi, novinari i društvo moraju imati pravo govoriti i o tamnim stranama pokojnikova života.
Jedna komentatorica napisala je:
„Ponekad se mora reći istina o mrtvima.“
Slažem se.
Ali postoji vrlo jasna razlika između:
reći istinu o mrtvome
i
ponižavati mrtvoga zato što je mrtav.
Prvo služi činjenicama.
Drugo služi osveti.
Od jedne osobe do „Srbinje“, „četnikuše“ i „pete kolone“
U dijelu analiziranih reakcija pojavljuje se još jedan obrazac.
Individualna osoba postupno nestaje.
Vedrana Rudan više nije autorica konkretnih riječi koje se mogu citirati, provjeriti i kritizirati.
Postaje „Srbinja“, „četnikuša“, „Jugoslavenka“, „prosrbinska“ ili „srpska teroristkinja“.
Zatim se krug širi i na druge.
Sumnjivima postaju ljudi koji je oplakuju.
Pojavljuju se izrazi poput „jugosi“, „peta kolona“ i „agentura“, pa čak i ideje da bi ljude koji je žale trebalo držati pod prismotrom.
To je važan pomak.
Više nije problem samo ono što je Vedrana Rudan govorila.
Problem postaje i činjenica da netko odbija mrziti osobu koju drugi smatraju neprijateljem.
Logika tada glasi:
Ako ne mrziš osobu koju ja smatram neprijateljem, možda si i sam neprijatelj.
To više nije rasprava o jednoj pokojnoj književnici.
To je društveni obrazac.
Mržnja je problem samo kada dolazi s druge strane?
Ljudi uglavnom ne vole sami sebe doživljavati kao osobe koje mrze.
Zato vlastiti prezir često nazivamo drugačijim imenima:
domoljubljem,
pravednim gnjevom,
istinoljubivošću,
moralnim sudom,
obranom vjere,
obranom nacionalnog dostojanstva.
Ali ime koje nečemu damo ne mora promijeniti njegov sadržaj.
Ako pokojniku želimo vječne muke, nazivamo ga smećem, slavimo njegovu smrt ili smatramo da njegovo tijelo zaslužuje kanalizaciju, tada ostaje vrlo jednostavno pitanje:
Bismo li isti takav jezik nazvali mržnjom kada bi bio usmjeren prema nama ili nekome koga mi poštujemo?
Ako je odgovor potvrdan, slijedi mnogo neugodnije pitanje:
Zašto ga ne nazivamo mržnjom kada dolazi od nas?
Ne pripisujmo ljudima ono što nisu rekli
Ovaj tekst ne bi bio pošten kada bi sve kritičare Vedrane Rudan strpao u istu skupinu.
U analiziranim objavama postoje autori koji je vrlo grubo politički i moralno osuđuju, ali istodobno izričito kažu da se ne vesele ničijoj smrti.
Postoji i autorica koja piše da joj Vedrana Rudan neće nedostajati i vrlo negativno ocjenjuje njezine stavove, ali svoju objavu završava riječima:
„Počivala u miru.“
To nije isto što i:
„jedna krepalina manje“,
„neka gori“
ili
„Hvala Bogu da je umrla“.
Možemo smatrati da su i njihove procjene nepravedne.
Možemo ih osporavati.
Ali ako pišemo o moralnim kriterijima, prvi kriterij moramo primijeniti na sebe:
ne pripisivati drugome ono što nije rekao.
Vrijednosti se ne testiraju na prijateljima
Lako je govoriti o toleranciji prema ljudima koje volimo.
Lako je biti milosrdan prema ljudima s kojima se slažemo.
Lako je braniti dostojanstvo čovjeka koji pripada našem političkom, nacionalnom ili vjerskom krugu.
Pravi test nastupa kada pred sobom imamo čovjeka kojega ne podnosimo.
Tada se vidi jesu li načela stvarno načela ili samo pravila koja vrijede za naše.
Vedrana Rudan mnogima je bila upravo takav test.
I nitko nije morao položiti test simpatije prema njoj.
Nitko nije morao žalovati.
Nitko nije morao zaboraviti njezine riječi.
Ali pitanje ljudskog dostojanstva nije isto što i pitanje simpatije.
Ne moram je braniti da bih odbio mržnju
Vedranu Rudan ne moram braniti.
Ne moram opravdavati njezine riječi.
Ne moram voljeti njezine knjige.
Ne moram se slagati s njezinim političkim stavovima.
Ne moram je čak ni žaliti.
Ali mogu odbiti nazivati mrtvog čovjeka smećem.
Mogu odbiti slaviti njegovu smrt.
Mogu odbiti određivati mu pakao.
Mogu kritizirati njegove riječi bez oduzimanja njegova ljudskog dostojanstva.
I mogu odbiti povjerovati da me domoljublje, vjera ili moral oslobađaju odgovornosti za moje vlastite riječi.
Jer ako sam Vedrani Rudan cijeli život zamjerao prezir, vulgarnost i ponižavanje drugih, posljednje što bih nakon njezine smrti trebao učiniti jest dokazati da sam od nje naučio upravo ono što sam joj najviše zamjerao.
Ne želim postati ono što joj zamjeram.
Ako mržnju osuđujemo samo dok dolazi s druge strane, onda možda ne osuđujemo mržnju – nego samo njezin smjer.
Urednička napomena
Ovaj članak ne donosi statističku analizu javnog mnijenja niti tvrdi da prikazani komentari predstavljaju stav hrvatskog društva, katolika ili bilo koje druge skupine.
Analizirani su konkretni javno dostupni komentari prikupljeni nakon smrti Vedrane Rudan. Izvorni screenshotovi sačuvani su u uredničkoj arhivi Res Publica Posta radi provjere autentičnosti i konteksta citiranih reakcija.
Prezimenima privatnih komentatora namjerno se ne koristimo jer svrha teksta nije javno prozivanje pojedinaca, nego analiza obrazaca javnog govora.
Jednako tako, ovaj tekst ne donosi konačan sud o životu, djelu ili političkim stavovima Vedrane Rudan. Njezine pojedinačne sporne izjave zahtijevaju zasebnu provjeru izvornog konteksta i neće se koristiti izvan konteksta samo zato što kruže društvenim mrežama.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
