Vedrana Rudan (1949–2026): život, djela i ostavština

Profesionalni pregled života hrvatske književnice i kolumnistice. Činjenice, biografija i odabrani citati bez osuda i pretjerivanja.

Vedrana Rudan, hrvatska književnica, novinarka i društvena kritičarka, preminula je 18. kolovoza 2026. u 76. godini života. Vijest je potvrđena putem njezine službene stranice porukom „Vedrana je otišla na područje bez signala“, formulacijom koju je sama koristila u javnim istupima. Bolovala je od agresivnog karcinoma žučnih vodova, dijagnozu koju je javno otkrila 2024. godine.

VR-01

Rani život i obrazovanje

Vedrana Rudan rođena je 29. listopada 1949. u Opatiji. Odrasla je u Mošćeničkoj Dragi u skromnim uvjetima. Završila je studij hrvatskog i njemačkog jezika na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Prije književne karijere radila je različite poslove: učiteljica, turistički vodič, prodavačica, novinarka u više hrvatskih listova (uključujući Feral Tribune, Slobodnu Dalmaciju, Novi list i Jutarnji list), urednica na Hrvatskom radiju i televizijska voditeljica.

VR-02

Novinarska karijera i otkazi

Godine 1991. dobila je otkaz na radiju zbog kritičkih istupa prema tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu. Sudskom presudom 1993. vraćena je na posao, ali je uskoro sama dala otkaz. Kasnije je surađivala s tjednikom Nacional. U siječnju 2009. prekinuta joj je suradnja s Novom TV zbog izjava na Međunarodni dan sjećanja na holokaust.

VR-03

Književni proboj

Široj publici postala je poznata 2002. objavom prvog romana Uho, grlo, nož. Slijedili su romani i zbirke kolumni među kojima su:

Ljubav na posljednji pogled (2003.)
Crnci u Firenci (2006.)
Kad je žena kurva / kad je muškarac peder (2007.)
Dabogda te majka rodila (2010.)
U zemlji krvi i idiota (2013.)
Zašto psujem (2015.)
Muškarac u grlu (2016.)
Ples oko sunca (autobiografija, 2019.)
Puding od vanilije (2021.)
Doživotna robija (2022.)

Knjige su joj prevedene na engleski, mađarski, slovenski, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski jezik. Dramatizacije njezinih djela igrane su u Hrvatskoj, Srbiji, Poljskoj i drugim zemljama.

VR-04

Stil i teme

Pisala je kratkim, britkim, često vulgarnim i sarkastičnim stilom. Teme su joj bile položaj žene, obiteljsko nasilje, brak, seks, siromaštvo, politika, mediji, nacionalizam i institucije. Kolumne i blogovi (uključujući „Kako umrijeti bez stresa“) redovito su izazivali oštre reakcije.

Izjave koje su uzdrmale političke i crkvene krugove

Među izjavama koje su posebno izazvale reakcije ističu se one u kojima je Katoličku crkvu više puta nazivala „zločinačkom organizacijom“. U jednom istupu rekla je da bi Papa, zbog povijesnih zločina Crkve (seksualnih i financijskih), trebao biti procesuirаn u Haagu. U kolumnama je kritizirala financiranje Crkve iz državnog proračuna, njezin politički utjecaj, stavove o pobačaju te slučajeve zlostavljanja, koristeći izrazito oštar jezik.

Kritizirala je i političke elite, korupciju, privatizaciju i društveno licemjerje, često bez razlike prema stranačkoj pripadnosti.

VR-05 VR-06

Privatni život

U privatnom životu bila je u drugom braku s odvjetnikom Ljubišom Drageljevićem. Iz prvog braka imala je sina Slavena i kćer Asju. Javno je govorila o teškom djetinjstvu, obiteljskom nasilju i traumama iz prvog braka.

Bolest i posljednje riječi

U ožujku 2025. u emisiji Nedjeljom u 2 Aleksandra Stankovića, govoreći o bolesti, izjavila je:

„Želim reći da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih. I da sam besmrtna. Neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala.“

Posljednji tekstovi bavili su se uvjetima u zdravstvu i radom medicinskog osoblja.

VR-07

Ostavština

Vedrana Rudan ostavila je za sobom opus od više od petnaest knjiga i dugogodišnji rad kolumnistice. Njezin je stil bio prepoznatljiv po izravnosti i odsustvu kompromisa. Reakcije na njezinu smrt, kao i na njezin životni rad, ostaju podijeljene – što je i karakteristika javnog djelovanja koje je tijekom desetljeća sustavno izazivalo debatu.

Autorski osvrt: Smrt čovjeka nije argument

Ovaj tekst nije napisan zato što sam bio štovatelj Vedrane Rudan. Nisam je pratio, nisam je čitao niti slušao i njezini me stavovi nisu zanimali. Ali reakcije nakon njezine smrti otvaraju jedno mnogo šire pitanje – gdje završava pravo na kritiku, a počinje gubitak elementarne ljudskosti?

Ne razumijem potrebu da se nakon nečije smrti natječemo tko će napisati pogrdniju riječ. Vedranu Rudan nisam pratio, nisam je čitao niti slušao, njezini me stavovi nisu zanimali i s mnogima se vjerojatno ne bih ni složio. Ali upravo u tome i jest stvar: nitko me nije tjerao da je gledam, čitam ili slušam.

Svaki čovjek svojom slobodnom voljom bira što će čitati, koga će pratiti, s kim će se družiti, hoće li ići u crkvu, kojoj će političkoj opciji pripadati i kakve će vrijednosti zastupati. Ne moramo svi misliti jednako, živjeti jednako niti voljeti iste ljude.

Moj pokojni otac, primjerice, kada bi na televiziji vidio nekoga koga nije želio gledati, jednostavno bi ugasio televizor. Amen. Nije mu palo na pamet čekati njegovu smrt kako bi je slavio.

Možete Vedrani Rudan zamjerati njezine riječi, političke stavove, odnos prema Hrvatskoj, Hrvatima ili bilo kome drugome. Možete ih argumentirano pobijati i najstrože kritizirati. Ali smrt čovjeka nije argument, a likovanje nad njom ne govori više ništa o pokojniku – govori o nama živima.

Ne tražim da je netko oplakuje, voli, poštuje njezin rad niti da joj odaje počast. Ravnodušnost je sasvim legitimna. Ali između ravnodušnosti i slavljenja nečije smrti postoji vrlo jasna granica koja se zove elementarna ljudskost.

Ako smo tu granicu izgubili samo zato što nam se nečije mišljenje nije sviđalo, onda imamo mnogo veći problem od svega što je Vedrana Rudan ikada napisala ili izgovorila.

Urednička napomena
Stanje izvora provjereno je 18. kolovoza 2026. Svi navedeni podaci temelje se na javno dostupnim biografskim i medijskim izvorima.

Res Publica Post

Ivan Vohrić