NIJE BLEIBURG SPOMEN IZGUBIO

Leži dida na cvjetnome odru,
Bakica ga suzama zalila.
Svetu boju, crven, bijelu, modru,
Na hladan mu obraz prislonila.
”Mili dido, borče Poglavnika,
Želju ću ti zadnju ispuniti:
Stijeg, Raspelo, duše tvoje dika,
Kraj srca ti junačkog staviti.

Ti si bio ponos roda svoga,
Križnim putem proš’o Kalvariju.
Nisi izd’o naciju ni Boga,
Ljubio si Majku Kroaciju.
Pet godina postila sam za te,
Da se vratiš svojoj golubici,
Da nam majke blagoslove svate,
Da oremo brazdu u ravnici.

Kad te moje ugledale oči,
Rekoh Bogu – postit ću do groba.
Vratio mi ljubav mog života
Iz djetinjstva i đačkoga doba.
Bilo muka i preteških rana
I tamnice na Golom otoku.
Nije strla mržnja partizana
Odanost ti rodu preduboku.”

Plače baka, hladan obraz ljubi,
Zadnji zbogom svom didici broji:
”Izumiru vrli domoljubi,
Mili dido, ostade l’ još koji?”
Iz nebesa glasak govorio:
”Pali, mila, svijeću na oltaru;
Nije Bleiburg traga izgubio,
Nit će nestat spoma Vukovaru.

Ima, dušo, domoljuba, ima,
Sjeme djeda ne može propasti.
Zalud dušman grobove nam kopa,
Novo cvijeće iz groba će cvasti.
Ja sam, bako, ratovao časno,
Mirne duše zaklopio oči.
Naša mladost, svoje ime krasno,
Branit će sve dok joj noga kroči.”

Marija Dubravac