Zašto se elita reproducira bez obzira na izbore – i zašto je ključ u posljedicama.
Autor: Ivan Vohrić
Nakon svake velike afere, propalog projekta ili sudskog procesa u Hrvatskoj, javnost postavlja isto pitanje: kako je to moguće?
Odgovori se obično traže u imenima – političara, poduzetnika, sudaca. No time se promašuje šira slika. Hrvatski problem nije u tome što ima “lošu elitu”, nego u tome što ima sustav koji stalno proizvodi istu elitu – bez obzira na izbore.
Zato se stvarna promjena rijetko osjeti, čak i kad se vlast promijeni.
Iluzija izbora
Birači formalno imaju izbor: više stranaka, više kandidata, redovite izbore. No suštinski izbor često se svodi na različite upravitelje istog sustava.
Stranke se razlikuju po retorici, ali se u praksi često ne razlikuju dovoljno po:
- odnosu prema odgovornosti
- odnosu prema porijeklu bogatstva
- spremnosti da dirnu vlastite mreže
Zato promjena vlasti ne znači nužno promjenu politike, nego promjenu stila upravljanja.
Zašto birači biraju “manje zlo”
Često se tvrdi da su birači pasivni ili neinformirani. To je površno objašnjenje.
Birači vrlo dobro razumiju rizik:
- promjena može donijeti nestabilnost
- poznati sustav, koliko god nepravedan, barem je predvidljiv
- nepoznato nosi strah
U takvim okolnostima racionalno je birati “manje zlo” ili ostati kod kuće – ne zato što se vjeruje eliti, nego zato što se ne vjeruje sustavu da može apsorbirati promjenu bez kaosa.
Kako elita opstaje bez prisile
Zabluda je da elita opstaje isključivo zbog manipulacije ili sile. U stvarnosti opstaje zbog prilagodljivosti.
Elita:
- prihvaća pravila kad mora
- mijenja retoriku kad se promijeni klima
- povlači se kad je pritisak jak
- vraća se kad pritisak oslabi
To stvara dojam promjene, iako se struktura ne mijenja. Sustav dobiva privid dinamike, a zapravo ostaje stabilan.
Mediji, skandali i kratko pamćenje
Skandali često postaju zamjena za reforme. Oni proizvode bijes i kratkotrajni pritisak, ali rijetko sustavne promjene.
Svaki novi slučaj:
- personalizira problem
- izolira ga
- emocionalno isprazni javnost
Kad se priča završi, struktura ostaje ista. Sljedeći skandal samo zamijeni prethodni.
Tako se javni prostor puni bukom, ali ne i rješenjima.
Što bi bila stvarna promjena
Stvarna promjena ne počinje izborima, nego odgovornošću.
Tri jednostavna testa promjene su:
- Tko imenom i prezimenom odgovara kad projekt ne ispuni cilj?
- Može li javnost vidjeti troškove, ugovore i učinke bez prepreka?
- Što se događa s onima koji ponavljaju promašaje – dobivaju li opet novac i funkcije?
Bez tih odgovora izbori postaju ritual legitimiranja sustava, ne mehanizam njegove transformacije.
Neugodna istina
Najneugodnija istina ove serije glasi: Hrvatska nije “zarobljena” zato što nema izbora, nego zato što nema posljedica.
Dok god se može:
- pogriješiti bez sankcije
- upravljati bez odgovornosti
- obogatiti bez objašnjenja podrijetla
sustav će ostati stabilan, a promjena kozmetička.
Zaključak
Ova serija nije optužnica, nego ogledalo. Privatizacija, EU fondovi, propali projekti, imovina bez porijekla – sve su to simptomi istog problema: odvajanja moći od odgovornosti.
Bez ponovnog spajanja ta dva pojma, nijedna nova generacija političara, nijedan novi fond i nijedan novi izbor neće donijeti ono što se stalno obećava – stvarnu promjenu.
A kad promjena postane samo obećanje, sustav uvijek pobjeđuje.
Kraj serijala (6/6).
Ako ste tek došli, krenite od prvog poglavlja – ovo je jedna priča u šest nastavaka.
Sva prava pridržana © Res Publica Post
About the Author
