RATNI KAPITAL | III: Distribucija ratnog kapitala
Tko uspijeva konvertirati legitimaciju u moć?
Distribucija ratnog kapitala u postratnom društvu otkriva da rat ne završava potpisivanjem mira.
On ostavlja trajnu strukturu legitimacije koja se ne raspoređuje jednako među onima koji su sudjelovali.
Autor: Ivan Vohrić
U prva dva nastavka pokazali smo kako rat proizvodi specifičan oblik kapitala — simbolički, moralni i politički.
Ta legitimacija ne nestaje s mirom, nego se prenosi u postratnu društvenu strukturu.
Treći dio postavlja ključno pitanje:
Kako se ratni kapital distribuira nakon rata — i tko ga uspijeva pretvoriti u trajnu društvenu poziciju?
Rat kao generator hijerarhije
Rat nikada nije homogeno iskustvo.
On stvara unutarnju hijerarhiju:
- zapovjednu strukturu
- operativnu elitu
- logističke i administrativne pozicije
- masovni sastav
Te razlike ne nestaju u miru.
One se transformiraju.
Oni koji su tijekom rata imali vidljivost, mreže i pristup odlučivanju, u postratnom razdoblju imaju veću vjerojatnost konverzije ratnog kapitala u politički, institucionalni ili društveni utjecaj.
Većina tu startnu poziciju nema.
Konverzija kao presudna točka
Pierre Bourdieu razlikovao je vrste kapitala i naglašavao da društvena moć ne leži u samom posjedovanju kapitala, nego u sposobnosti njegove pretvorbe.
Ratni kapital sam po sebi nije dovoljan.
Presudno je može li se pretvoriti u:
- političku funkciju
- institucionalnu poziciju
- trajne društvene mreže
- dugoročnu ekonomsku sigurnost
Upravo tu nastaje razlika između manjine i većine.
Ne između zaslužnih i nezaslužnih —
nego između onih koji imaju pristup konverzijskim mehanizmima i onih koji ga nemaju.
Simboličko priznanje i strukturalna moć
Postratna društva često prakticiraju kolektivnu zahvalnost.
Komemoracije, govori i simboli održavaju moralni status veterana.
No simboličko priznanje nije isto što i sudjelovanje u raspodjeli moći.
Max Weber opisivao je modernu državu kao racionalno-pravni sustav u kojem odlučuju formalne pozicije i institucionalni mehanizmi.
U takvom sustavu ratna legitimacija nema automatsku operativnu funkciju.
Rezultat je paradoks:
- visoko moralno priznanje
- ograničen strukturni utjecaj
Distribucija ratnog kapitala unutar iste kategorije
Javni diskurs često govori o “veteranima” kao homogenoj skupini.
Sociološki gledano, riječ je o izrazito heterogenoj populaciji unutar koje dolazi do postratne stratifikacije:
- manji broj politički i institucionalno integriranih aktera
- znatno veći broj s ograničenim ili nikakvim pristupom strukturama moći
To nije nužno rezultat namjerne nepravde.
To je posljedica selektivne konverzije kapitala i izostanka sustavne politike njegove šire društvene integracije.
No posljedice su stvarne.
Koncentracija reprezentacije
U javnom prostoru najčešće govori mali broj prepoznatljivih predstavnika.
Dolazi do koncentracije simboličke reprezentacije — situacije u kojoj manjina postaje glas većine.
No reprezentacija nije isto što i raspodjela moći.
Time se zatvara krug:
Rat proizvodi kapital.
Kapital se konvertira selektivno.
Selektivna konverzija proizvodi postratnu stratifikaciju.
Ključno pitanje trećeg nastavka
Ako je rat temelj političke legitimacije države, zašto je distribucija ratnog kapitala koncentrirana u relativno uskom sloju?
Je li riječ o prirodnom procesu društvene diferencijacije?
Ili o izostanku jasne, pravedne i transparentne politike konverzije simboličkog kapitala u širu društvenu integraciju?
Nejednakost proizlazi iz načina na koji se provodi distribucija ratnog kapitala, a ne iz same ratne zasluge.
Treći dio pokazuje da problem nije u priznanju.
Problem je u distribuciji.
U sljedećem nastavku analizirat ćemo kako ratni kapital postaje politička valuta — i zašto prošlost ostaje trajni resurs u demokratskom natjecanju.
– U prvom dijelu serijala objašnjavam što je ratni kapital i kako nastaje.
(link na I. dio)
– U drugom dijelu analiziram kako dolazi do konverzije ratnog kapitala u političku i ekonomsku moć.
(link na II. dio)
Sva prava pridržana
© Ivan Vohrić
© Res Publica Post
About the Author
