Nasilje u braku: zašto žene ostaju i što kaže Crkva?

Nasilje u braku često ostaje skriveno iza privida skladne obitelji, društvenih očekivanja i pogrešno shvaćene bračne požrtvovnosti. Strah, ekonomska ovisnost, pritisak okoline i vjerski odgoj mogu biti razlozi zbog kojih žene godinama ostaju u odnosima koji ugrožavaju njihovo dostojanstvo i sigurnost.

Propovijed vlč. Krunoslava Karasa otvorila je pitanje koje nadilazi raspravu o svekrvama, roditeljima i financijskoj samostalnosti žena. Zašto neke žene desetljećima podnose ponižavanje i nasilje? Koliko ih u tome zadržavaju strah, ekonomska ovisnost, obiteljski pritisak i pogrešno razumijevanje vjerskih obveza? I što o svemu tome doista govori Katolička crkva?

Postoje brakovi koji pred drugima izgledaju skladno. Obitelj dolazi na misu, djeca su uredno odjevena, roditelji pozdravljaju susjede. Nitko ne postavlja pitanja. Iza zatvorenih vrata, međutim, možda postoji sasvim drukčija stvarnost.

Žena koja mora paziti što govori. Djeca koja prepoznaju raspoloženje oca po načinu na koji otvara vrata. Majka koja zna kada je bolje šutjeti. Obitelj u kojoj se mir ne postiže razgovorom, nego strahom.

To nisu opisi svakog braka ni svake tradicionalne obitelji. Ali takva iskustva postoje.

Nasilje u braku nije privatna obiteljska neugodnost. Ono je pitanje ljudskog dostojanstva, sigurnosti i odgovornosti društva.

Kada je studentski kapelan vlč. Krunoslav Karas na Misi mladih u Slavonskom Brodu progovorio o izboru partnera, financijskoj samostalnosti žena i roditeljskom miješanju u brak, izazvao je snažne reakcije.

Mediji su izdvojili njegove najupečatljivije rečenice. Jedni su ga slavili, drugi optuživali da razara obitelj i proturječi kršćanskom nauku.

Ali možda je najvažnije pitanje ostalo u drugom planu: zašto tolikim ženama treba netko reći da ponižavanje i nasilje nisu normalan dio braka?

Svećenik koji je odlučio govoriti o problemima, a ne o idealnoj slici braka

Vlč. Karas rekao je da svoja upozorenja temelji na dvadesetogodišnjem svećeničkom iskustvu i razgovorima s ljudima koji su mu dolazili zbog bračnih poteškoća.

Posebno se obratio mladim djevojkama, savjetujući im da steknu obrazovanje, zanimanje i vlastite prihode prije sklapanja braka.

Njegova osnovna zabrinutost odnosi se na žene koje u potpunosti ovise o suprugu, a zatim ostanu zarobljene u odnosu u kojem trpe ponižavanje, prijetnje ili nasilje.

Govorio je i o opasnosti ulaska u brak s osobom koja već tijekom veze pokazuje ozbiljne probleme s alkoholom, kockanjem, nevjerom ili agresivnim ponašanjem.

Središnja poruka nije da brak treba izbjegavati, nego da brak ne smije biti opravdanje za gubitak vlastitog dostojanstva.

Njegovi savjeti mogu se kritički razmatrati. Primjerice, financijska samostalnost ne smije se pretvoriti u tvrdnju da žena koja ne radi ili se posvetila odgoju djece manje vrijedi ili ne bi trebala stupiti u brak.

Ali upozorenje na opasnost potpune ovisnosti o drugoj osobi zaslužuje ozbiljnu pozornost.

Nasilje u braku: zašto žene ostaju i zašto nije jednostavno otići?

Svjetska zdravstvena organizacija u svojim stručnim materijalima navodi više razloga zbog kojih žene ostaju u nasilnim vezama: strah od odmazde, nedostatak ekonomskih mogućnosti, zabrinutost za djecu, nedostatak podrške obitelji i prijatelja, društvenu stigmatizaciju te nadu da će se nasilni partner promijeniti.

To nisu opravdanja nasilja. To su okolnosti koje mogu ozbiljno ograničiti mogućnost žrtve da se zaštiti.

Prema rezultatima europskog istraživanja rodno uvjetovanog nasilja, koje je Eurostat objavio 2024., oko 32 posto žena u Europskoj uniji koje su tijekom života imale intimnog partnera doživjelo je neki oblik fizičkog, seksualnog ili psihičkog partnerskog nasilja.

Riječ je o europskom pokazatelju, a ne o posebnoj procjeni za Hrvatsku. No podatak jasno pokazuje koliko je problem raširen.

Kada žena ostaje u nasilnom odnosu, promatrači često pitaju zašto nije otišla ranije.

Rjeđe pitaju ima li vlastiti novac, kamo može odvesti djecu, hoće li je obitelj prihvatiti, prijeti li joj suprug i vjeruje li da će je institucije zaštititi.

Pitanje odlaska ne može se razumjeti bez tih okolnosti.

Ekonomska ovisnost: kada žena nema kamo

Zamislimo ženu koja je desetljećima vodila kućanstvo, podizala djecu, brinula se o starijim članovima obitelji i pridonosila zajedničkom životu, ali nikada nije ostvarila vlastitu ekonomsku sigurnost.

Kuća je možda upisana na supruga ili njegovu obitelj. On raspolaže novcem. Ona nema vlastitu ušteđevinu.

Ako odluči otići, pred njom nije samo pitanje razvoda.

Pred njom su pitanja stanovanja, hrane, djece, zaposlenja i svakodnevnog preživljavanja.

To objašnjava zbog čega je upozorenje vlč. Karasa na ekonomsku ovisnost toliko važno.

Hrvatski Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji prepoznaje i ekonomsko nasilje, uključujući onemogućavanje zapošljavanja, zabranu raspolaganja prihodima i uskraćivanje sredstava za osnovne životne potrebe.

Dakle, nasilje ne počinje nužno prvim udarcem.

Ono se može očitovati kontroliranjem novca, ograničavanjem kretanja, izolacijom od prijatelja i obitelji ili sustavnim ponižavanjem.

Ipak, potrebno je naglasiti: žena koja nema vlastite prihode nije odgovorna za nasilje koje doživljava. Njezina ekonomska ovisnost ne umanjuje njezino pravo na sigurnost, zaštitu i pomoć.

Obiteljski pritisak: kada se ugled kuće smatra važnijim od sigurnosti žene

U brojnim tradicionalnim sredinama brak se dugo promatrao i kao pitanje obiteljskog ugleda.

Rastava je mogla značiti sramotu. Povratak udane kćeri roditeljima mogao se doživjeti kao neuspjeh. Ženu se moglo uvjeravati da treba misliti na djecu, sačuvati obitelj i pokušati još jednom.

Takav pritisak ne mora uvijek dolaziti od zlonamjernih ljudi. Ponekad proizlazi iz naslijeđenog uvjerenja da je očuvanje zajedničkog života važnije od svega ostalog.

No postoji velika razlika između savjeta da se supružnici pokušaju pomiriti nakon obične svađe i zahtjeva da se osoba vrati u odnos u kojem joj prijete nasiljem.

Brak se ne čuva tako da se nasilju dopušta nastavak.

Roditelji pritom mogu imati dvije sasvim različite uloge. Mogu biti sigurno utočište odrasloj kćeri ili sinu, ali mogu postati i izvor pritiska da se ostane u opasnom odnosu.

Zato pitanje nije treba li poštovati roditelje. Pitanje je znači li poštovanje i obvezu poslušnosti kada roditeljski zahtjev ugrožava sigurnost odraslog djeteta.

Četvrta Božja zapovijed nije dozvola za roditeljsku kontrolu

Dio komentatora Karasove propovijedi poziva se na zapovijed o poštovanju oca i majke.

Taj je prigovor potrebno ozbiljno razmotriti.

Katekizam Katoličke crkve u točki 2217. razlikuje trajno poštovanje roditelja od poslušnosti koja prestaje osamostaljenjem djece.

U točki 2218. naglašava odgovornost odrasle djece da, prema svojim mogućnostima, pomažu roditeljima u starosti, bolesti i nevolji.

A točka 2230. izričito upozorava roditelje da ne vrše pritisak na odraslu djecu pri izboru bračnog druga.

Prema tome, samostalnost ne znači prestanak ljubavi prema roditeljima.

Postoje sretne višegeneracijske obitelji u kojima se ljudi međusobno pomažu, poštuju privatnost i donose odluke dogovorom.

Postoje i zajednice u kojima stariji članovi nastoje odlučivati o svemu, od financija do odgoja djece.

Nije presudno živi li obitelj pod istim krovom. Presudno je postoji li sloboda odlučivanja, uzajamno poštovanje i mogućnost postavljanja granica.

„Šuti, trpi i nosi svoj križ”: što Katolička crkva doista naučava?

Ovo je središnje pitanje našeg istraživanja.

Kršćanstvo govori o požrtvovnosti, praštanju, vjernosti i trajnosti braka. Ali znači li to da žena treba ostati uz supruga koji je ponižava ili fizički napada?

Službeni crkveni dokumenti daju mnogo jasniji odgovor nego što bi se moglo zaključiti iz pojedinih tradicionalnih tumačenja.

Kanon 1153. Zakonika kanonskoga prava predviđa opravdan razlog za odvajanje supružnika kada jedan ozbiljno ugrožava duševnu ili tjelesnu sigurnost drugoga ili djece, odnosno zajednički život čini preteškim.

U slučaju opasnosti zbog odgađanja dopušta se i samostalno udaljavanje ugroženog supružnika.

Još je određenija apostolska pobudnica pape Franje Amoris laetitia.

U točki 241. Papa govori o situacijama u kojima je odvajanje neizbježno, a ponekad i moralno nužno radi zaštite slabijeg supružnika ili djece od nasilja, ponižavanja i iskorištavanja.

Crkva pritom razlikuje prekid zajedničkog života od pitanja valjanosti i trajnosti sakramentalnog braka.

Ali jedno je iz tih dokumenata jasno: očuvanje zajedničkog stanovanja nije apsolutna obveza kada su ugroženi ljudi i njihova sigurnost.

Ako je ženi rečeno da mora trpjeti zlostavljanje jer joj je to kršćanski križ, opravdano je pitati na kojem se točno crkvenom dokumentu takav zahtjev temelji.

I još važnije: kakve posljedice može imati takav savjet?

Kada se vjerski govor pretvori u sredstvo pritiska

Odnos vjere i obiteljskog nasilja nije jednostavan.

Vjera nekim ženama pruža snagu, nadu i podršku. Vjerske zajednice mogu pomoći žrtvama, osigurati kontakte sa stručnjacima i otvoreno osuditi nasilje.

No vjerski autoritet može se i zloupotrijebiti.

Istraživanja provedena izvan Hrvatske dokumentirala su slučajeve u kojima su žene doživljavale pritisak da ostanu u nasilnim brakovima zbog vjerskih uvjerenja, obiteljskog ugleda ili savjeta članova zajednice.

Studija objavljena 2021. u časopisu Journal of Interpersonal Violence, koja je proučavala stavove kršćanskih vjerskih zajednica u američkoj regiji Upper Midwest, pokazala je potrebu za boljom edukacijom svećenstva i vjernika o obiteljskom nasilju.

Takva istraživanja ne dokazuju da isti obrasci jednako prevladavaju u hrvatskim župama. Ali daju opravdan razlog da se o njima javno razgovara.

Odgovornost vjerske zajednice nije samo govoriti o svetosti braka.

Odgovornost je i prepoznati kada se pozivanjem na svetost braka pokušava zaštititi nasilnika od posljedica njegovih postupaka.

Oprost, pomirenje i ponovno zajedničko življenje nisu isto. Oprost ne ukida potrebu za sigurnošću, odgovornošću i zaštitom.

Djeca: često zaboravljene žrtve nasilja u obitelji

Kada se raspravlja o ostanku ili odlasku iz nasilnog braka, često se čuje da roditelji trebaju ostati zajedno radi djece.

Ali kakvo djetinjstvo ima dijete koje odrasta u strahu?

Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da odrastanje u obitelji u kojoj postoji nasilje može biti povezano s različitim emocionalnim i ponašajnim teškoćama.

Dijete ne mora biti izravno udareno da bi trpjelo posljedice nasilja.

Dovoljno je da svjedoči prijetnjama, vidi ozlijeđenog roditelja ili svakodnevno živi u neizvjesnosti hoće li ponovno izbiti sukob.

Naravno, nije svaka bračna svađa nasilje. Niti svako dijete koje je svjedočilo nasilju mora imati iste posljedice.

Ali nasilje pred djecom nije nevažan događaj koji će nestati zato što se o njemu šuti.

Obitelj nije sigurna samo zato što su svi njezini članovi ostali pod istim krovom.

Komentari na propovijed: dvije različite slike obitelji

Reakcije na Karasovu propovijed pokazuju koliko ljudi različito doživljavaju obiteljsko zajedništvo.

Jedan komentator opisuje pozitivno iskustvo višegodišnjeg zajedničkog stanovanja s rodbinom. Za njega obiteljska blizina znači međusobnu pomoć i solidarnost.

Druga komentatorica opisuje petnaest godina života u velikoj zajednici, nedostatak privatnosti i pritiske pri pokušaju osamostaljenja. Njezina je poruka da odrasloj djeci treba dopustiti vlastiti život.

Na YouTubeu su objavljena i osobna svjedočanstva žena koje navode da su prošle kroz ponižavanje, nasilje ili dugogodišnje obiteljske sukobe.

To su njihova javno iznesena iskustva, a ne neovisno provjereni pojedinačni slučajevi.

Među kritikama svećenikove propovijedi postoje i legitimna pitanja. Je li svaka višegeneracijska zajednica problematična? Treba li financijska samostalnost biti uvjet za brak? Može li previše kategoričan savjet zanemariti skladne obitelji?

Na takva pitanja potrebno je odgovoriti argumentima.

No uvrede na račun svećenika i optužbe da govori protiv Boga nisu zamjena za raspravu.

Svakako treba razlikovati brak u kojem postoje neslaganja, bračne teškoće koje supružnici mogu zajednički rješavati i odnos u kojem jedna osoba zastrašuje ili zlostavlja drugu.

Ta se tri stanja ne mogu podvesti pod istu obvezu trpljenja i praštanja.

Otići nije uvijek jednostavno, ali pomoć postoji

U javnim raspravama često se zaboravlja još jedna činjenica: napuštanje nasilnog partnera može biti razdoblje povećane opasnosti.

Stručnjaci za podršku žrtvama upozoravaju da osoba koja gubi kontrolu nad partnerom može reagirati ozbiljnijim prijetnjama ili nasiljem.

Zato žrtvama nije dovoljno samo poručiti da budu hrabre.

Potrebni su im povjerljiva podrška, informacije o pravima, siguran smještaj, stručna procjena rizika i plan sigurnog odlaska.

U Hrvatskoj se nasilje u obitelji može prijaviti policiji, državnom odvjetništvu ili nadležnom područnom uredu Hrvatskog zavoda za socijalni rad.

Na službenom portalu Vlade Republike Hrvatske navedena su prava na stručnu pomoć, zaštitu, sigurnosni plan i mogućnost smještaja u sklonište, uključujući smještaj s maloljetnom djecom.

Za žrtve su dostupni:

116 006 – besplatni Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja, svakodnevno 24 sata.
192 – policija.
112 – jedinstveni europski broj za hitne službe.

Ako postoji neposredna opasnost, potrebno je zatražiti hitnu pomoć. U drugim situacijama stručna služba može pomoći osobi da procijeni rizik i sigurno isplanira daljnje korake.

Nijedna žena ne bi smjela misliti da mora čekati sljedeći udarac kako bi imala pravo zatražiti pomoć.

Pitanje koje bi trebali postaviti i Crkva i društvo

Vlč. Krunoslav Karas otvorio je raspravu o izboru bračnog partnera i odnosima među članovima obitelji.

Ali njegov govor upućuje i na mnogo neugodnije pitanje.

Koliko je puta žena koja je tražila pomoć dobila savjet da bude strpljivija? Koliko je puta upozorena na sramotu rastave, a da nitko nije ozbiljno razmotrio opasnost u kojoj živi? Koliko je puta njezina potreba za zaštitom bila podređena očuvanju privida skladne obitelji?

Za odgovore o hrvatskoj pastoralnoj praksi potrebna su dodatna istraživanja i dokumentirana svjedočanstva. Nije pošteno svećenicima ili vjernicima kolektivno pripisivati ono što su činili pojedinci.

Ali jednako bi pogrešno bilo odbijati postaviti ta pitanja.

Bilo bi vrijedno da se i tijekom priprave za brak razgovara o prepoznavanju kontrole, nasilja, ekonomskog zlostavljanja i manipulacije, kao i o mogućnostima stručne pomoći.

Jer brak nije samo svečani čin pred oltarom.

On je svakodnevni odnos dvoje ljudi, u kojem dostojanstvo jednoga ne smije ovisiti o samovolji drugoga.

Zaključak: ljubav ne zahtijeva život u strahu

Ovaj članak nije poziv na napuštanje braka zbog svake teškoće, svađe ili neslaganja.

Nije ni osuda tradicionalne obitelji, zajedničkog stanovanja više naraštaja ili vjerskog shvaćanja braka.

Ovo je poziv da prestanemo izjednačavati ljubav s poslušnošću, požrtvovnost s podnošenjem nasilja i očuvanje obitelji s obvezom ostanka pod istim krovom pod svaku cijenu.

Iznad svega, potrebno je prestati postavljati pitanje žrtvi kao da je ona odgovorna za nasilje koje nije počinila.

Možda žena nije otišla zato što nije imala novca.

Možda nije znala kome se obratiti.

Možda se bojala za djecu.

Možda je vjerovala da će je obitelj odbaciti.

A možda je godinama slušala da mora šutjeti, trpjeti i moliti.

Njezina odluka o odlasku mora biti sigurna i podržana. Odgovornost za nasilje uvijek pripada onome tko ga čini.

Nijedna žena ne gubi pravo na dostojanstvo ulaskom u brak. Nijedno dijete ne treba odrastati u strahu radi očuvanja obiteljskog ugleda. I nijedna se vjera ne bi smjela koristiti kao opravdanje za nasilje.

Možda je upravo zato propovijed vlč. Krunoslava Karasa izazvala toliko snažne reakcije.

Ne zato što je dovela u pitanje vrijednost obitelji, nego zato što nas je prisilila razgovarati o onome što se može događati iza njezinih zatvorenih vrata.

Autor: Ivan Vohrić

Dokumentacija i izvori

Izvorna propovijed Misa mladih SB / YouTube Partnerski odnosi – vlč. Krunoslav Karas Pogledaj propovijed

Propovijed i njezin sadržaj Međugorje Info Izvještaj i opsežan prikaz propovijedi vlč. Karasa Pročitaj više

Kanonsko pravo Vatikan Zakonik kanonskoga prava – kanon 1153 Provjeri dokument

Katekizam Katoličke crkve Vatikan Dužnosti roditelja i djece – točke 2217, 2218 i 2230 Provjeri dokument

Amoris laetitia Vatikan Apostolska pobudnica pape Franje – točka 241 Pročitaj izvor

Istraživanje nasilja Eurostat Istraživanje rodno uvjetovanog nasilja u Europskoj uniji Provjeri podatke

Stručna analiza Svjetska zdravstvena organizacija Understanding and addressing violence against women – Intimate partner violence Pročitaj istraživanje

Vjera i nasilje Journal of Interpersonal Violence / PubMed 10-Year Study of Christian Church Support for Domestic Violence Victims Otvori izvor

Prava i pomoć žrtvama Vlada Republike Hrvatske Nasilje u obitelji – prijava, prava i zaštita žrtava Otvori izvor