Crvena vrpca i egzorcizam na prvi pogled nemaju mnogo zajedničkoga. Ali video velečasnog Nebojše Stipića, u kojem crvenu narukvicu povezuje s urokom, kabalom i okultnim, otvorio je puno šire pitanje: kada običan predmet postaje znak praznovjerja — i tko određuje što on zapravo znači?
Moja kći zna od debljeg svilenog konca isplesti tanku narukvicu. Jedan tjedan nosi žutu, drugi ružičastu, nekad plavu, nekad crvenu.
Nema uroka. Nema „zlog oka“. Nema kabale. Nema okultizma.
Dijete je isplelo narukvicu jer joj se sviđa.
Upravo zbog toga zaintrigirao me video velečasnog Nebojše Stipića u kojem govori o crvenim vrpcama koje ljudi nose oko ruke ili stavljaju djeci.
Stipić govori o crvenoj vrpci kao predmetu kojemu se pripisuje zaštita od uroka, „zlog oka“, negativne energije i sličnoga. Povezuje takvu praksu s kabalistima, poganskim običajima, ezoterijom i okultizmom, a zatim koristi slikovitu usporedbu s bakrenom žicom: sama po sebi nije ni dobra ni loša, ali spojena na izvor energije postaje provodnik.
I pita što preko takva „provodnika“ unosimo u vlastiti život.
Na prvi pogled riječ je o kratkoj vjerskoj pouci protiv praznovjerja.
Ali što se dulje o toj poruci razmišlja, otvara se ozbiljnije pitanje:
Borimo li se protiv praznovjerja ako običnom predmetu počnemo pripisivati sposobnost da postane „provodnik okultnoga“ — ili samo stvaramo novo praznovjerje s obrnutim predznakom?
Beba s crvenim koncem dolazi na krštenje
Posebno je zanimljiv dio Stipićeva videa u kojem govori o maloj djeci i bebama koje mu roditelji dovode na krštenje s crvenom vrpcom oko ruke.
Kaže: „Ja se šokiram.“
Njegova je poruka razumljiva: krsna milost, Božja prisutnost, molitveni i duhovni život trebali bi kršćaninu biti zaštita, a ne komad konca.
Ako roditelj stvarno vjeruje da crveni konac sam po sebi štiti njegovo dijete od uroka, tada Crkva ima sasvim legitimnu temu za pastoralni razgovor.
Katekizam Katoličke Crkve praznovjerjem naziva odstupanje religioznog osjećaja koje može uključivati pripisivanje gotovo magijske učinkovitosti određenim praksama. U odlomku o magiji i čaranju izričito se navodi i da je nošenje amajlija neprihvatljivo. Službeni izvor Vatikan – Katekizam Katoličke Crkve Praznovjerje, magija, čaranje i amajlije – br. 2110–2117 Provjeri službeni izvor
Ali problem počinje jedan korak ranije:
Kako iz samoga crvenog konca znamo što roditelji vjeruju?
Beba nam to ne može objasniti.
Ona nije proučavala kabalu.
Ne zna što je ezoterija.
Ne zna što je urok.
I sigurno ne može imati vlastitu „okultnu namjeru“.
Ako postoji praznovjerje, ono može postojati u značenju koje su tom predmetu dali odrasli.
A to tek treba utvrditi.
Možda roditelji doista vjeruju da konac štiti dijete od uroka.
Ali možda ga je zavezala baka.
Možda ga je isplela starija sestra.
Možda je dar.
Možda je ukras.
Možda nema nikakvo značenje osim toga da se nekome svidjela crvena boja.
Zato bi precizna poruka glasila:
Ako crvenoj vrpci pripisujete nadnaravnu zaštitnu moć, to je prema katoličkom nauku praznovjerje.
Ali to je bitno drukčije od stvaranja dojma da sama pojava crvenoga konca na djetetovoj ruci upućuje prema kabali, poganstvu ili okultizmu.
Ni krštenje ni crveni konac sami ne otkrivaju što roditelji vjeruju
Bilo bi jednako pogrešno otići u drugu krajnost.
Činjenica da roditelji donose dijete na krštenje ne dokazuje da nemaju nikakva praznovjerna uvjerenja. Čovjek može sebe smatrati katolikom, odlaziti na misu, a istodobno vjerovati u horoskop, uroke, proricanje ili amajlije.
Ali čin krštenja ipak nam nešto vidljivo govori: roditelji svoje dijete dovode u kršćansku zajednicu.
Prema Katekizmu, krštenje označava oslobođenje od grijeha i njegova začetnika, đavla. U obredu postoji jednostavan oblik egzorcizma i odricanje od Sotone. To nije isto što i veliki egzorcizam zbog navodne demonske opsjednutosti; Katekizam te dvije stvari jasno razlikuje. Službeni izvor Vatikan – Katekizam Katoličke Crkve Kako se slavi sakrament krštenja – br. 1234–1245 Provjeri službeni izvor
To nam daje vrlo dobar primjer razlikovanja.
Crkva obredu može davati duboko duhovno značenje, a da time ne tvrdi kako je dijete koje se krsti demonski opsjednuto.
Zašto onda jednak oprez ne primijeniti na crveni konac?
Ako je dijete dovedeno na krštenje, pred nama je barem vidljiva odluka njegovih roditelja da ga uvedu u kršćansku vjeru.
Ako na ruci ima crveni konac, pred nama je — crveni konac.
Sve ostalo tek treba utvrditi.
Je li svaki crveni konac kabala?
Stipić u videu kabaliste opisuje kao „židovsku sljedbu“, a crvenu vrpcu povezuje s kabalom, ezoterijom i okultizmom.
Tu također treba biti precizan.
Kabala se u akademskoj literaturi opisuje kao mistična i ezoterijska tradicija odnosno intelektualna struja unutar judaizma, a ne jednostavno kao „židovska sljedba“. Stručni izvor Springer – Encyclopedia of Sciences and Religions Kabbalah in Judaism Otvori stručni izvor
Crveni konac doista postoji kao židovski folklorni simbol i ima složenu povijest. Akademsko poglavlje Elly Teman posvećeno je upravo kulturnoj povijesti crvenog konca u židovskoj tradiciji. No ni to ne znači da svaki čovjek koji danas stavi crvenu narukvicu poznaje ili prihvaća ta religijska značenja. Akademski izvor Oxford Academic / Liverpool University Press The Red String: The Cultural History of a Jewish Folk Symbol Otvori akademski izvor
Zanimljivo je da i Chabad, jedan od poznatih izvora ortodoksnog židovstva, navodi kako je teško pronaći respektabilan židovski ili kabalistički izvor za danas popularnu praksu nošenja crvenog konca na zapešću kao zaštite od „zlog oka“. Izvor Chabad.org Red String Kabbalah Bracelets: Are They Jewish? Provjeri izvor
Drugim riječima, ni povijest simbola nije toliko jednostavna da bi formula „crveni konac = kabala = okultizam“ mogla zamijeniti pitanje što taj konkretni predmet konkretnoj osobi znači.
Ako ni blagoslovljeni predmet nije magija, zašto bi običan konac bio „provodnik“?
Ovdje dolazimo do možda najzanimljivijega teološkog pitanja.
Katolička Crkva sama upozorava svoje vjernike da čak ni dopuštenim molitvama i sakramentalnim znakovima ne pripisuju automatsku magijsku učinkovitost.
Katekizam kaže da praznovjerje može zahvatiti čak i štovanje pravoga Boga ako se učinkovitost molitve ili sakramentalnih znakova pripisuje njihovu pukom vanjskom izvršenju, neovisno o unutarnjem raspoloženju koje zahtijevaju.
Križ nije magijski predmet.
Krunica nije magijski predmet.
Blagoslovljena voda nije čarobna tekućina.
Medaljica nije uređaj koji automatski proizvodi zaštitu.
Sakramentali su prema Katekizmu sveti znakovi kojima se, po molitvi Crkve, ljudi pripravljaju primiti učinke sakramenata i posvećuju različite okolnosti života. Službeni izvor Vatikan – Katekizam Katoličke Crkve Sakramentali i egzorcizam – br. 1667–1673 Provjeri službeni izvor
Ako dakle sama Crkva upozorava vjernika da ni vlastitim svetim znakovima ne pripisuje automatsku magijsku moć, nameće se pitanje:
Zašto bismo običnoj crvenoj vrpci pripisivali sposobnost da postane „provodnik okultnoga“?
Usporedba s bakrom zvuči uvjerljivo, ali samo kao metafora.
Bakar doista provodi električnu struju.
Njegovu vodljivost možemo izmjeriti.
Možemo mjeriti napon, struju i otpor.
Pokus možemo ponoviti.
Ali kakvim postupkom utvrđujemo da svilen ili pamučni konac „provodi okultno“?
Ako takva provjerljiva veza nije pokazana, bakar ne dokazuje ništa o okultnome.
On samo stvara upečatljivu sliku.
I tu dolazimo do paradoksa: želimo li čovjeka odviknuti od vjerovanja da običan predmet posjeduje nadnaravnu zaštitnu moć, nije li neobično istodobno ga učiti da isti takav predmet može postati kanal nadnaravne zle moći?
U prvom slučaju čovjek misli:
„Konac me štiti.“
U drugome:
„Konac mi može dovesti zlo.“
U oba slučaja predmet dobiva iznimnu moć u svijesti čovjeka.
Video protiv lakovjernosti počinje citatom čiji je autor upitan
Na početku videa Stipić se poziva na poznatu izreku koja se pripisuje G. K. Chestertonu: kada ljudi prestanu vjerovati u Boga, ne vjeruju ni u što, nego počinju vjerovati u svašta.
Problem je što upravo istraživači Chestertonova djela nisu pronašli dokaz da je Chesterton tu rečenicu izgovorio ili napisao u obliku u kojem se desetljećima citira.
Society of Gilbert Keith Chesterton navodi da najraniji poznati bliski oblik dolazi iz knjige Émilea Cammaertsa The Laughing Prophet iz 1937., gdje se pojavljuje kao autorova parafraza Chestertonove misli, a ne kao izravan Chestertonov citat. Izvor Society of Gilbert Keith Chesterton When Man Ceases to Worship God – podrijetlo poznatog citata Provjeri izvor
To, naravno, ne znači da je sama misao nužno pogrešna.
Ali ironija je zanimljiva:
video koji upozorava ljude da ne vjeruju svačemu počinje izrekom koju ljudi desetljećima ponavljaju kao Chestertonovu iako za takvu atribuciju nema sigurnog dokaza.
Ponavljanje neke tvrdnje ne pretvara je u činjenicu.
Od crvene vrpce dolazimo do egzorcizma
Nebojša Stipić nije samo svećenik koji javno govori o praznovjerju.
U intervjuu Hrvatske katoličke mreže objavljenom 10. veljače 2022. predstavljen je kao svećenik koji vrši službu egzorcista Subotičke biskupije.
Važno je naglasiti datum: taj izvor potvrđuje njegovu službu u vrijeme intervjua, a ne koristimo ga kao dokaz njegova formalnog statusa u 2026. godini.
Ono što Stipić u tom intervjuu govori o odgovornosti egzorcista vrlo je zanimljivo.
Kaže da egzorcist mora imati teološku i intelektualnu formaciju, poznavati psihijatriju, imati duhovnu razboritost i „analitičku distancu“. Potrebna mu je i stručna pomoć psihijatara i psihologa.
Za sebe kaže da mora biti „najveći sumnjivac“, odnosno posljednji koji će povjerovati da je posrijedi opsjednuće.
Dodaje:
„Ne smijem biti lakovjeran i moram dobro propitivati i provjeravati.“
Izvor Hrvatska katolička mreža Nebojša Stipić: Egzorcizam nam očituje kako je rat između Boga i Sotone stvaran Pročitaj intervju
To je ozbiljan i odgovoran standard.
I upravo zato vrijedi taj standard primijeniti i na druge tvrdnje.
Urok, bolest, svađa i novac — kako utvrđujemo uzrok?
U istom intervjuu Stipić govori i o urocima.
Navodi da djeluju poput „male doze otrova“ koja postupno nagriza „duhovni organizam“, ali da se njihovo djelovanje može odraziti i kroz tjelesne bolesti, svađe u obitelji, narušavanje međuljudskih odnosa ili financija.
Kao predmete povezane s urocima spominje kosu svezanu vrpcama različitih boja, čvoriće, jaja i papiriće.
I upravo ovdje treba primijeniti njegov vlastiti zahtjev za analitičkom distancom.
Čovjek pronađe zavezanu kosu, a nekoliko dana poslije oboli.
Kako utvrđujemo uzročnu vezu?
Bračni par ima teške svađe.
Kako razlikujemo „urok“ od problema u komunikaciji, nevjere, ljubomore, financijskog pritiska, alkohola, bolesti, stresa ili desetaka drugih mogućih razloga?
Obitelj zapadne u financijske probleme.
Kako utvrđujemo da je uzrok duhovni napad, a ne kredit, gubitak posla, mala plaća, bolest, inflacija ili loša poslovna odluka?
To nisu podrugljiva pitanja.
To su upravo pitanja koja proizlaze iz Stipićeva vlastitog zahtjeva da egzorcist ne bude lakovjeran, nego da propituje i provjerava.
Nije isto reći:
„U svojoj vjeri ovo tumačim kao djelovanje zla“
i:
„Ovo je uzrok vaše bolesti ili financijskog problema.“
Prva je rečenica vjersko tumačenje.
Druga je tvrdnja o uzročnosti.
A tvrdnja o uzročnosti zahtijeva dokaz.
„Sotona se boji čovjeka koji moli“
U istom intervjuu Stipić iznosi još jednu zanimljivu tvrdnju:
„Sotona se boji čovjeka koji moli.“ Zato ga, kaže, želi više napastovati, pa su „đavolski napadi“ kod čovjeka molitve učestaliji, ali su istodobno i potvrda njegova ispravnog puta. Hrvatska katolička mreža
To ne treba karikirati tvrdnjom da je Stipić rekao kako ateisti nemaju problema sa Sotonom.
Nije.
Ali formulacija ipak otvara legitimno logičko pitanje.
Ako više molim i događa mi se više nevolja — mogu ih protumačiti kao pojačani napad Sotone jer sam na dobrom putu.
Ako molim, a nevolja nema — mogu to protumačiti kao djelovanje molitve i Božje zaštite.
Ako mi je nakon molitve bolje — molitva djeluje.
Ako postaje teže — protivnik se snažnije opire.
Koji bi onda mogući rezultat pokazao da je početno tumačenje možda bilo pogrešno?
To je metodološki važno pitanje.
Tvrdnju koja može objasniti i događaj i njegovu suprotnost vrlo je teško empirijski provjeravati.
Čovjek joj u svojoj vjeri može davati smisao.
Ali to nije isto što i znanstveno dokazivanje uzroka.
Je li demonska opsjednutost znanstveno dokazana?
Ovdje je nužno strogo razdvojiti dvije stvari.
Znanost nije metoda kojom možemo jednostavno dokazati da metafizička bića ne postoje.
Ali suvremena medicina također nema validiran medicinski test kojim bi se utvrdilo da je konkretan simptom izazvao demon.
Svjetska zdravstvena organizacija u ICD-11 poznaje dijagnozu 6B63 – possession trance disorder, odnosno poremećaj transa opsjednutosti. No naziv ne znači da WHO potvrđuje postojanje demona.
WHO opisuje stanje u kojem osoba doživljava promjenu svijesti i identiteta te svoje ponašanje ili pokrete doživljava kao da njima upravlja vanjski „posjedujući“ identitet. Istodobno traži da se isključe druge duševne, neurološke i druge bolesti, kao i djelovanje tvari ili lijekova. Službeni medicinski izvor Svjetska zdravstvena organizacija – WHO ICD-11 Clinical Descriptions and Diagnostic Requirements – Possession trance disorder 6B63 Otvori službeni dokument
To je ključna razlika:
Čovjek može stvarno doživljavati da je opsjednut, a da time još nije dokazan nadnaravni uzrok toga iskustva.
Nema potrebe čovjeka optužiti da glumi.
Njegovo iskustvo može biti potpuno stvarno.
Ali stvarnost iskustva nije automatski dokaz objašnjenja njegova uzroka.
Zašto onda Crkva traži liječnika i psihijatra?
Tu sama Katolička Crkva pokazuje mnogo više opreza nego što popularna predodžba o egzorcizmu ponekad sugerira.
Katekizam kaže da je bolest, osobito psihička bolest, nešto sasvim drugo od demonske opsjednutosti i da je njezino liječenje posao medicinske znanosti. Prije egzorcizma važno je utvrditi da se ne radi o bolesti.
Američka biskupska konferencija ide još konkretnije: prije upućivanja osobi egzorcistu preporučuje se temeljita medicinska, psihološka i psihijatrijska procjena. Naglašava i da konačna crkvena odluka o tome postoji li prema crkvenim kriterijima demonska opsjednutost nije isto što i osobna samodijagnoza čovjeka koji vjeruje da je opsjednut. Crkveni izvor United States Conference of Catholic Bishops Exorcism – medicinska, psihološka i psihijatrijska procjena prije velikog egzorcizma Provjeri crkvene smjernice
Tu se može postaviti pitanje koje na prvi pogled zvuči jednostavno:
Ako čovjek nije opsjednut, a egzorcizam je religijski obred, zašto ga jednostavno ne obaviti „za svaki slučaj“?
Jedan od odgovora daje čak i katolički egzorcist François Dermine.
U razgovoru za Vatican News 2024. upozorio je da brzopleti zaključci mogu skupo stajati osobu koja pati te da se egzorcist, kada nije siguran, treba savjetovati sa stručnjacima poput psihijatra. Izričito je upozorio da egzorcizam nad osobom s psihičkim poremećajem može pogoršati njezino stanje. Crkveni izvor Vatican News François Dermine: brzopleti sudovi i egzorcizam kod psihičkih poremećaja Pročitaj izvor
Dakle, čak ni unutar crkvenog razumijevanja egzorcizma nije prihvatljiv pristup: „Ne može štetiti, pokušajmo.“
Razlog je jednostavan.
Ako osoba već pati od psihičkih simptoma i vjeruje da se u njoj nalazi demon, autoritet koji toj interpretaciji dade potvrdu može dodatno učvrstiti njezino uvjerenje i otežati prihvaćanje medicinskog liječenja.
Što istraživanja govore o ljudima koji su prolazili egzorcizam?
Znanstvena literatura na ovom području nije velika i ne dopušta spektakularne zaključke.
Ali postoje podaci koje vrijedi uzeti ozbiljno.
Studija Samuela Pfeifera iz 1994. obuhvatila je 343 uglavnom protestantska religiozna psihijatrijska pacijenta u Švicarskoj. Njih 104 tražilo je pomoć kroz molitve oslobođenja ili egzorcističke rituale.
Mnogi su ritual subjektivno doživjeli pozitivno, ali istraživanje nije utvrdilo poboljšanje psihijatrijske simptomatologije. Negativni ishodi, uključujući psihotičnu dekompenzaciju, bili su povezani osobito s isključivanjem medicinskog liječenja i prisilnim oblicima egzorcizma. PubMed
Važno je biti precizan: to nije kliničko ispitivanje katoličkoga velikog egzorcizma i većina ispitanika bili su protestanti. Zato ga ne treba koristiti kao dokaz da „egzorcizam ne djeluje“.
Ali pokazuje nešto drugo: subjektivan osjećaj da je ritual bio koristan nije isto što i dokazano poboljšanje psihijatrijskog stanja.
Znanstveni izvor PubMed – British Journal of Medical Psychology Belief in demons and exorcism in psychiatric patients in Switzerland Otvori znanstveni rad
Novija kvalitativna studija četvero ljudi sa shizofrenijom i uvjerenjem da su opsjednuti pokazala je da je okolina u tim slučajevima podržavala nadnaravno tumačenje simptoma, što je vodilo traženju duhovne pomoći i odgađanju dijagnostičke procjene i liječenja. Autori pritom bilježe i pozitivnu stranu religijskog suočavanja — osjećaj predvidljivosti i društvene potpore. Znanstveni izvor PubMed – Frontiers in Psychology Delusions of Possession and Religious Coping in Schizophrenia: A Qualitative Study of Four Cases Otvori znanstveni rad
To je važna nijansa.
Religijska pomoć čovjeku može dati utjehu.
Može mu dati zajednicu.
Nadu.
Osjećaj da nije sam.
Ali iz toga ne proizlazi da je religijsko objašnjenje njegova zdravstvenog problema medicinski dokazano.
Ako je čovjeku nakon egzorcizma bolje, je li demon izašao?
Ne možemo to zaključiti samo iz poboljšanja.
Čovjek može nakon snažnog religijskog rituala osjetiti stvarno olakšanje.
To olakšanje ne treba ismijavati niti negirati.
Ali mogu postojati različiti razlozi: očekivanje, osjećaj sigurnosti, prisutnost ljudi kojima vjeruje, emocionalno rasterećenje, promjena ponašanja, nastavak liječenja, prirodno kolebanje simptoma ili kombinacija više čimbenika.
I obrnuto, pogoršanje samo po sebi nije dokaz da se „demon snažnije opire“.
Tu ponovno dolazimo do jednostavnog logičkog problema.
Ako kažemo:
čovjeku je bolje — demon je otišao;
nije mu bolje — demon još nije otišao;
gore mu je — demon se snažno opire,
onda gotovo svaki mogući ishod postaje potvrda početne pretpostavke.
Što bi je onda moglo opovrgnuti?
To je granica između vjerskog tumačenja i znanstveno provjerljive tvrdnje.
Vjernik može vjerovati da Sotona postoji.
Katolička Crkva može prema vlastitim teološkim kriterijima procjenjivati slučajeve za koje smatra da zahtijevaju veliki egzorcizam.
Ali kada govorimo o bolesti, uzroku bolesti i objektivno provjerljivim događajima, treba jasno reći gdje završava teologija, a počinje medicinska tvrdnja.
I upravo se zato vraćamo bebi s crvenom vrpcom
Na kraju se vraćamo prizoru s početka.
Mala beba dolazi na krštenje.
Na ruci joj je crveni konac.
Svećenik vidi konac.
Ali ne vidi misao roditelja.
Ne zna namjeru bake.
Ne zna kako je narukvica nastala.
Ne zna je li amajlija ili ukras.
Ako prije toga saznanja predmet povežemo s kabalom, poganstvom i okultnim, dogodilo se upravo ono protiv čega bi čovjek koji traži „analitičku distancu“ trebao biti posebno oprezan:
zaključili smo prije nego što smo provjerili.
A posljedice takva govora ne moraju ostati samo teološke.
Netko tko pogleda video može sutra vidjeti dijete s crvenom narukvicom i zaključiti da njegovi roditelji prakticiraju nešto okultno.
Drugi može vlastitu bolest povezati s neobičnim predmetom koji je pronašao.
Treći bračne probleme početi tumačiti kao urok.
Četvrti financijsku nevolju kao duhovni napad.
Ništa od toga ne dokazuje da je Stipićeva namjera ljude zastrašivati.
Takvu mu namjeru ne možemo i ne trebamo pripisivati.
Ali možemo legitimno pitati o učinku takve poruke.
Koliko prostora u vjeri treba zauzimati Sotona?
I tu dolazimo do možda najdubljeg pitanja cijele teme.
Stipić govori o Bogu, Kristu, sakramentima i molitvi.
Ali ovakav diskurs istodobno velik dio pozornosti vjernika usmjerava prema Sotoni: što on mrzi, čega se boji, koga više napada, preko čega djeluje, koji predmet može biti njegov put te jesu li bolest, svađa ili financijske teškoće možda posljedica njegova djelovanja.
Zato se može postaviti teološko, a ne protuvjersko pitanje:
Ako je središte kršćanske vjere povjerenje u Boga, koliko prostora u svakodnevnom životu vjernika treba zauzimati potraga za tragovima Sotone?
Može li govor kojemu je namjera čovjeka približiti Bogu nenamjerno proizvesti suprotan psihološki učinak — da čovjek počne neprestano promatrati okolinu tražeći moguća vrata zlu?
Crvenu vrpcu.
Čvorić.
Predmet pred kućom.
Bolest.
Svađu.
Financijski problem.
Neobičan osjećaj.
Loš san.
Ako svaki od tih događaja postane mogući znak skrivene sile, svijet se vrlo brzo može pretvoriti u mjesto ispunjeno nevidljivim prijetnjama.
A tada se vraćamo temeljnom pitanju.
Kršćanska kritika praznovjerja trebala bi čovjeka oslobađati straha od predmeta — ne stvarati nove predmete kojih će se bojati.
Moja kći sutra možda ponovno isplete crvenu narukvicu.
Za nju će to biti komad svilenog konca.
Ako joj netko želi pripisati kabalu, okultizam, urok ili „provodnik“ zlih sila, teret dokazivanja nije na djetetu.
Teret je na onome tko takvu tvrdnju iznosi.
Res Publica Post
Ivan Vohrić
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
