Razumijevanje kompleksnosti američke vanjske politike na Bliskom istoku zahtijeva dublje promišljanje od površnih narativa. Dok se često govori o izraelskom utjecaju na Ameriku, stvarnost je, kao što povijest pokazuje, suptilnija.
Sjedinjene Američke Države, sa svojim globalnim interesima, imaju ogroman utjecaj na Izrael, koji djeluje kao ključni saveznik u regiji. Uzajamna pomoć i prisutnost utjecajnih pojedinaca u SAD-u ne mijenjaju temeljnu dinamiku moći. Pravo je pitanje, stoga, kako se ta moć koristi, a povijest Irana i Libije nudi snažne paralele za razumijevanje potencijalnih budućih scenarija.
Iran pod Pahlavijem: Pouka iz Prošlosti
Povijest Irana pod Mohammedom Rezom Pahlavijem zoran je primjer kako su vanjske sile, prvenstveno Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija. Utjecale na sudbinu jedne države radi vlastitih interesa. Sukob 1953. godine između šaha i premijera Mossadegha, koji je nastojao nacionalizirati iransku naftnu industriju, nije bio samo unutarnja borba. Bila je to borba za kontrolu nad naftnim resursima. Šahov povratak na vlast, podržan vojnom intervencijom iza kulisa, osigurao je zapadni pristup iranskoj nafti i učvrstio proamerički režim.
Međutim, pretjerano bogaćenje, korupcija, nedemokratski režim i oslanjanje na stranu podršku stvorili su duboko nezadovoljstvo među narodom.
Vjerski vođe, predvođeni ajatolahom Homeinijem, iskoristili su taj otpor i pokrenuli Islamsku revoluciju 1979. godine. Svrgavanje Pahlavija i uspostava Islamske Republike Iran označili su kraj američke dominacije u zemlji i početak ere dubokog nepovjerenja.
Za Ameriku, gubitak Irana bio je strateški udarac. Ne samo zbog geopolitičkog pozicioniranja već i zbog gubitka izravne kontrole nad vitalnim naftnim resursima.
Gadafijeva Libija: Borba za Suverenitet i Cijena Otpora
Paralelno s iranskom pričom, Libija pod Moamarom Gadafijem nudi sličan uvid u posljedice opiranja zapadnom utjecaju. Gadafi je, nakon vojnog udara 1969. godine, agresivno krenuo u eliminaciju američkih i britanskih vojnih instalacija te protjerivanje stranih zajednica. Njegov cilj bio je uspostaviti potpunu libijsku kontrolu nad vlastitim resursima, prvenstveno naftom, i pozicionirati se kao neovisni arapski lider.
Gadafijeva potpora raznim paravojnim i terorističkim skupinama diljem svijeta. Kao i njegovo uplitanje u regionalne sukobe, doveli su do izravne konfrontacije sa Sjedinjenim Državama.
Optužbe za terorizam, ekonomske sankcije, a kasnije i vojna intervencija 2011. godine, koja je dovela do njegovog pada i smrti. Pokazale su cijenu koju režimi plaćaju kada se izravno suprotstavljaju američkim interesima. Iako je “borba protiv terorizma” bila deklarirani razlog. Kritičari su ukazivali na libijske naftne rezerve i geopolitičku stabilnost kao stvarne, iako nepriznate, motive.
Današnji Iran: Strateški Cilj Amerike i Kineska Veza
Danas je Iran ponovno u fokusu američkih geopolitičkih ambicija. Iako se javno govori o nuklearnom programu kao primarnoj prijetnji i razlogu za sankcije.
Moje razmišljanje sugerira da je to maska za dublji, strateški cilj: promjenu režima i povratak američke dominacije. Nuklearni program, u tom kontekstu, služi kao idealan izgovor za pritisak, izolaciju i, potencijalno, opravdavanje intervencije.
Ovdje dolazi do izražaja ključna uloga Kine. Kina je najveći kupac iranske nafte, unatoč američkim sankcijama, što Iranu pruža vitalnu ekonomsku arteriju. Taj ekonomski savez izravno prkosi američkim pokušajima izolacije Irana i jača kinesku ekonomsku moć. Za Sjedinjene Američke Države, koje Kinu vide kao svog najvećeg ekonomskog i geopolitičkog konkurenta, ta veza je “trn u oku”.
Povratak vlasti koja bi bila naklonjena SAD-u omogućio bi Americi da ponovno uspostavi kontrolu nad iranskim naftnim resursima. Time bi se ne samo regulirao protok nafte na globalno tržište prema američkim interesima, već bi se i izravno utjecalo na kinesku ekonomiju. Ograničavanje pristupa iranskoj nafti moglo bi destabilizirati kinesko gospodarstvo, koje se uvelike oslanja na uvoz energije za svoj industrijski rast i proizvodnju jeftinijih proizvoda za globalno tržište. U ovom kontekstu, ekonomska dominacija Kine postaje izravan motiv za američku strategiju u Iranu.
Mogućnost Puča i Svrgavanja Vlasti: Ekonomsko Oružje
U svjetlu povijesnih paralela s Pahlavijevim padom i Gadafijevom sudbinom, mogućnost izazivanja puča ili smjene sadašnje iranske vlasti pod američkim utjecajem nije nerealna.
Metode mogu varirati od podrške unutarnjoj oporbi, kroz ekonomski pritisak i sankcije koje izazivaju nezadovoljstvo stanovništva, do, u ekstremnom slučaju, prikrivenih ili otvorenih operacija.
Ekonomska destabilizacija Irana, koja bi prekinula protok nafte prema Kini, postaje dvostruko učinkovito oružje. Ne samo da bi oslabila iranski režim, već bi i izravno udarila na kineske ekonomske interese, potencijalno usporavajući njihov rast i smanjujući njihovu konkurentnost na svjetskom tržištu.
Iako je sadašnji iranski režim stabilan i ideološki snažan, dugotrajni ekonomski pritisak, nezadovoljstvo dijela stanovništva te potencijalno unutarnje razmirice unutar vladajuće elite mogli bi stvoriti pukotine koje bi se mogle iskoristiti. Cilj je jasan: instalirati vladu koja bi bila podložna američkim interesima, osiguravajući tako pristup iranskim resursima i strateško pozicioniranje u regiji, ali i preuzimajući kontrolu nad energetskim vezama koje jačaju Kinu.
Analizirajući povijest Irana i Libije, postaje jasno da su borbe za suverenitet i kontrolu nad resursima često oblikovane pod plaštom “demokracije”, “stabilnosti” ili “sigurnosti”.
Za Ameriku, povratak dominacije u Iranu predstavlja strateški imperativ koji bi preoblikovao geopolitičku kartu Bliskog istoka, s jasnim implikacijama i za globalnu ekonomsku ravnotežu moći. Pitanje nije hoće li se Amerika truditi da to postigne, već kako i s kojim posljedicama.
Iza svakog slova: Ivan Vohrić
About the Author
