Najveći kontradiktor hrvatske književnosti
Ako se oko Vedrane Rudan lome koplja zbog kontradikcija i provokacija, što tek reći o Miroslavu Krleži? On je bio najveći kontradiktor hrvatske književnosti, čovjek koji je cijeli život hodao po tankoj liniji između pobune i prilagodbe, istine i kompromisa, književnog genija i političkog oportunista.
Za jedne je bio najveći intelektualac jugoslavenskog prostora, za druge Titov salonski pisac i apologet režima. Njegova riječ istodobno razara i gradi, stvara mitove dok ih u istom dahu ruši. Krležin portret nije samo književni dosje – nego i ogledalo pitanja koja nas i danas progone: može li intelektualac ikada biti slobodan, ili uvijek ostaje vezan uz moć i vlastiti ego?
Dosje: činjenice i kontradikcije
- Književni gigant – autor romana Zastave, Na rubu pameti, drama i eseja. Njegova enciklopedijska širina i stil obilježili su hrvatsku književnost 20. stoljeća.
- Politički akrobata – sukobljavao se s Partijom, ali je na kraju postao Titov najbliži kulturni savjetnik.
- Ego i mit – poznat po aroganciji i osjećaju superiornosti, no istovremeno duboko usamljen.
- Ključna rečenica: “Ništa nije sveto, sve je relativno, osim vlastite istine.”
Analiza: između istine i moći
Krležin život i djelo najbolje se razumiju kroz stalnu napetost između autentične pobune i prilagodbe.
S jedne strane, razarao je mitove, ismijavao dogme i secirao društvene iluzije. S druge, znao je stati uz vlast i sistem, osiguravajući si status nedodirljivog intelektualca.
Psihološki gledano, bio je zarobljenik vlastitog ega. Njegova potreba da bude u središtu pažnje učinila ga je gigantom, ali i čovjekom koji nije mogao podnijeti da ostane po strani. Strah od marginalizacije gurnuo ga je bliže Titu, a unutarnji nemir pretvorio u književni vulkan.
Njegova ironija, sarkazam i literarna snaga izvirali su iz tog unutarnjeg sukoba: pobunjenik koji je želio biti dio sistema, i intelektualac koji je znao da bez moći ostaje sam.
Presuda: portret Krleže
Miroslav Krleža je za hrvatsku kulturu ono što je Tito bio za politiku – nezaobilazan i kontradiktoran.
Njegova najveća snaga – intelektualna nadmoć – bila je ujedno i njegova slabost, jer ga je činila nedodirljivim i osamljenim.
Za današnje čitatelje, Krležin portret nije tek književna analiza nego i pitanje: može li intelektualac ikada biti slobodan, ili će uvijek ostati vezan uz moć – bilo političku, bilo vlastitog ega?
Copyright © Ivan Vohrić
About the Author
