Ratovi ne počinju oružjem, nego šutnjom onih koji pristaju da im drugi misle umjesto njih.
Uvijek nakon svake tragedije čujemo isto opravdanje: “Narod je bio zaveden.” No, tko pristaje da bude zaveden – već je pristao na laž. Ratovi ne počinju na bojištu, nego u glavama ljudi koji prestanu misliti, a počnu slijediti.
Autor: Ivan Vohrić
Kategorija: Društvo i politika
U ovoj rubrici donosimo analitičke i misaone tekstove o društvu, moći i odgovornosti pojedinca.
Razotkrivamo političke mehanizme manipulacije, šutnju mase i utjecaj ideologija na svakodnevni život.
Jer razumjeti društvo znači prepoznati obrasce koji se ponavljaju.
⚖️ Rat ne počinje na bojištu – nego u zabludi naroda
Da narod nije htio rat, rata ne bi bilo. Jer svaki rat — i ovaj i svi prije njega — ne počinje na bojištu, nego u glavama i tišini naroda.
To nije ni provokacija ni cinizam, nego najjednostavnija istina. Nijedna vlast, nijedna ideologija i nijedan “veliki vođa” ne mogu sami zapaliti svijet. Potrebna je masa – narod koji pristaje, koji šuti, koji gleda u pod dok vlak odlazi prema klaonici.
Uvijek se nakon svake tragedije pojavi isti refren: “Narod je bio zaveden.” Kao da su milijuni ljudi hipnotizirani, nesvjesni, nevini. Kao da je zlo nešto što dolazi izvana, a ne nešto što čuči u svakome od nas, čekajući trenutak kad će mu netko dati blagoslov da iziđe.
No narod koji dopušta da bude zaveden – već je pristao na laž. On ne traži istinu, nego opravdanje.
🧠 Kako mase pristaju na rat koji ne počinje na bojištu
Još je Gustave Le Bon davno zapisao da pojedinac u masi gubi vlastiti razum. Gomila ne misli – ona reagira. Ona ne traži argument, nego povod. Treba joj vođa koji će viknuti “oni su krivi”, i odmah će nastati redovi dobrovoljaca. U tom trenutku narod prestaje biti zajednica ljudi i postaje stado koje traži neprijatelja da bi osjetilo jedinstvo.
Erich Fromm je to nazvao bijegom od slobode. Sloboda je teška jer traži odgovornost. A odgovornost boli. Mnogo je lakše poslušati vođu, nositi zastavu i vjerovati da si dio “svetog cilja”. U toj masovnoj samoobmani, svaki zločin postaje “nužan”, svaka izdaja “patriotska”, svaka laž “državni interes”.
Hannah Arendt je taj fenomen nazvala banalnošću zla. Zlo nije spektakularno. Ono ne dolazi s rogovima, već s uniformom i papirom s pečatom. Ono se događa kad obični ljudi prestanu misliti, kad poslušnost zamijeni savjest, kad se čovjek utopi u kolektivu i izgubi lice.
🩸 Pijuni ratuju, kraljevi preživljavaju
Rat nikada ne vode kraljevi. Rat ne počinje na bojištu, ali tamo uvijek završava – s onima koji šute i slijede. Pijuni umiru, kraljevi pišu memoare. A narod, taj vječni pijun povijesti, svako stoljeće iznova ponavlja istu rečenicu: “Nismo znali.”
Ali jesmo. Samo nismo htjeli znati.
Jer lakše je mrziti nego razumjeti, lakše je klicati nego razmišljati, lakše je biti dio gomile nego biti čovjek. I zato će dokle god narod traži vođu, a ne istinu — kraljevi imati koga slati u rovove.
About the Author
I ponovno ste napisali tako jednostavno pravu istinu.
Zadovoljstvo mi je čitati vaše objave.
Moč današnjih vladara toliko je jaka da neznam kako bi bilo moguče da jedinstvo pijuna može nešto učiniti.