U novoj satiri „Srbi Ustaše i Hrvati Četnici: Balkanska Simfonija u D-Molu“. Autor secira politički apsurd regije gdje Srbi proglašavaju Srbe ustašama, a Hrvati u Zagrebu slave SANU. Crnohumorni prikaz balkanskog teatra pokazuje da je ironija postala službeni jezik naših naroda.
Autor: Ivan Vohrić #ResPublicaPost
Nije lako danas biti Srbin.
Još teže je biti Hrvat.
A najteže je, izgleda, biti – Srbin Ustaša.
Da, dobro ste pročitali. U Srbiji, zemlji gdje je svaki semafor patriotski, a svaka trafika strateški resurs nacionalne svijesti. Pojavili su se Srbi koji su, vjerovali ili ne, – ustaše.
Ne zato što nose crne košulje, nego zato što su se – usudili ne voljeti Aleksandra Vučića.
Jer, u modernoj Srbiji, svatko tko ne vjeruje da Vučić spava na ikoni Svetog Save i budi se uz Memorandum SANU-a, automatski postaje ustaša.
I to ne bilo kakav, nego elitni, „unutrašnji ustaša“ – nova kategorija u političkoj zoologiji Balkana.
Vučićevi mediji sada predano objašnjavaju narodu da je država napadnuta iznutra. Od strane Srba koji su, greškom biologije, ispali Hrvati u duši.
U praksi, to znači da svatko tko pita „gospodine predsjedniče, gdje su pare” ? Završava na listi državnih neprijatelja uz NDH i NATO.
Ali, pošteno rečeno – nije lako ni u Hrvatskoj.
U Zagrebu se, dok narod broji cijene kruha i goriva, održavaju Dani srpske kulture. Onako, za narod koji voli fine ironije.
I tamo, usred metropole koja navodno ne trpi velikosrpske projekte, Milorad Pupovac predstavlja Dejana Medakovića – potpisnika SANU memoranduma, kulturnog teoretičara koji je Stepinca smatrao neprijateljem civilizacije, a kardinala Kuharića vjerojatno bi poslao na tečaj „srpske tolerancije“.
I sve to u Zagrebu, dok se s pozornice čuju riječi o „kulturnom dijalogu“.
Ako je to dijalog, onda je i NATO ogranak KUD-a „Abrašević“.
Ali, da budemo pošteni, Pupovac nije kriv. On samo nastavlja onu drevnu tradiciju hrvatske politike – dovesti u Zagreb svakog tko nas dovoljno prezirno gleda, jer to navodno „pokazuje zrelost“.
I tako se hrvatska politička scena pretvorila u gostionicu gdje se pije pelinkovac pomiješan s autošovinizmom i zaboravom.
S druge strane Dunava, Vučić rješava svoj višak „ustaša“ – one Srbe koji mu ne vjeruju ni kad čita Pismo Svetog Save s telepromptera.
Pa se, kažu zlobnici, u Beogradu rodila ideja da ih sve deportiraju – u Hrvatsku.
Tamo će ih, kažu, rado dočekati kao „srpske Hrvate“, što bi bila nova etnička kategorija prikladna za sve buduće koalicije.
Zamislite tu idilu: Pupovac u Zagrebu organizira Dan srpske kulture s Vučićevim disidentima, a Plenković ga prima s osmijehom jer „europske vrijednosti ne poznaju ironiju“.
U međuvremenu, Vučić u Beogradu slavi „Dan pobjede nad unutrašnjim ustašama“ i otvara spomenik vlastitoj žrtvi.
U tom cirkusu punom zastava, kukavica i svetih svetaca, Balkan napokon postaje ono što je oduvijek htio biti – parodija samog sebe.
Granice ne znače ništa, povijest ništa ne uči, a pamet je već davno otišla – valjda za Njemačku.
I tako, dok Srbi traže ustaše među sobom, a Hrvati srpsku kulturu u liku potpisnika SANU-a, jedino što je sigurno jest da će uskoro netko nekome opet objašnjavati „tko je koga prvi napao“.
A publika će, kao i uvijek, sjediti u mraku, tapšati i pljeskati – jer na Balkanu je sve politika, osim zdravog razuma.
On je već odavno otišao – i nije ostavio forwarding adresu.
About the Author
