Zašto su Vlasi ključ za razumijevanje povijesti Balkana?
Autor: Ivan Vohrić
Ovaj prikaz nije iscrpan, nego okvir za razumijevanje..
Nijedna povijesna tema na prostoru Hrvatske, Bosne i Srbije ne izaziva toliko prijepora kao pitanje Vlaha. Jedni tvrde da su bili „Srbi“, drugi da su bili „Rumunji“, treći da su bili „Hrvati“. A istina je složena, ali politički nezgodna:
Vlasi su izvorno bili romanofoni stočarski sloj koji je, kroz proces slavizacije, zadržao svoj poseban društveni i pravni status (stočari i graničari), postajući jedan od najvažnijih faktora u povijesti ovih prostora.
Bez njih je nemoguće razumjeti:
- kako je propadala stara Hrvatska,
- kako je nastajala Osmanska Bosna,
- kako je oblikovana Vojna krajina (Krajina),
- kako je nastao pravoslavni identitet u Krajini,
- i zašto su današnji nacionalni mitovi toliko daleko od povijesti.
Vrijeme je da se stvari postave na svoje mjesto — bez ideologije, bez mitomanije i bez romantiziranja.
1. Tko su bili izvorni Vlasi? (1.–7. stoljeće)
U antičko doba naziv Vlach / Vlah bio je naziv koji se vezivao za:
- romanizirano lokalno stanovništvo Balkana (Iliri, Tračani, Dačani),
- stočare transhumantnog tipa (ljetna–zimska selidba),
- ljude koji su govorili raznim romanskim jezicima, ali nisu pripadali klasičnoj rimskoj eliti.
To nije bio narod u modernom smislu, nego životni stil i društveni sloj. Kao što danas kažemo „pomorci“, „rudar“ ili „nomad“, tako je i tada „Vlah“ označavao zanimanje i poseban status.
Svi izvori od 6. do 12. stoljeća opisuju Vlahe kao pokretne stočare koji su govorili različitim istočnoromanskim (proto-aromunjskim, proto-rumunjskim i dalmatinskim) idiomima ili njihovim lokalnim varijantama, ali koji su već u 10.–11. stoljeću bili pod snažnim pritiskom slavizacije. Jezični ostaci tog romansko-balkanskog supstrata (toponimi, stočarska i planinska terminologija) očuvani su do danas u Lici, Krbavi, zapadnoj Bosni i dijelovima Dalmacije.
Dakle — „etničke čistote“ u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku nema ni u tragovima.
2. Proces slavizacije i transformacija statusa (7.–14. stoljeće)
Dolazak slavenskih skupina u 7. stoljeću nije izbrisao Vlahe, već je pokrenuo dugotrajni proces asimilacije i simbioze čiji je tempo bio različit ovisno o regiji.
- Na obalnom pojasu i u urbanim središtima Dalmacije romansko govorno područje nestaje već u 11.–12. stoljeću.
- U zaleđu Dalmacije, u Lici, Krbavi, zapadnoj Bosni i istočnoj Hercegovini romansko-govorni džepovi opstaju znatno duže – vjerojatno do 14., a u nekim planinskim zonama možda i do 15. stoljeća (o čemu svjedoče brojni aromunjski/istočnoromanski toponimi i stočarski termini koje su zabilježili Petar Šimunović, Željko Jozić i dr.).
- Do 14. stoljeća velika većina zapadnobalkanskih Vlaha (posebno onih u kontaktu s hrvatskom i bosanskom državom) već govori slavenski jezik (štokavsko-ijekavski i čakavsko-kajkavski dijalekti), ali zadržava svijest o posebnom podrijetlu i pravnom statusu.
Ključno je ovo: čak i kada je romansko jezično nasljeđe gotovo potpuno iščezlo iz svakodnevnog govora, Vlaški identitet nije nestao. Naprotiv – očuvao se kroz:
- posebne zakone (Ius Valachicum od 13.–14. stoljeća nadalje),
- katunsku i plemensku organizaciju,
- transhumantno stočarstvo,
- povlašteni vojni i porezni status.
Upravo je taj pravno-društveni, a ne jezični element, postao nositelj vlaškog identiteta u kasnom srednjem vijeku i ranom novom dobu. Zato su i etnički Slaveni (zemljoradnici) masovno ulazili u vlaški stalež – nije bilo potrebno govoriti romanskim jezikom da bi se uživao „vlaški zakon“.
I odatle kreće cijela priča koja će obilježiti prostor od Like do Hercegovine.
3. Vlaški katuni, vjera i stalež u srednjem vijeku (13.–16. stoljeće)
Dubrovački, bosanski, hrvatsko-ugarski i mletački dokumenti 14. i 15. stoljeća spominju stotine vlaških katuna i knežina: Humske Vlahe, Vojinovićeve Vlahe, Drobnjake, Pive, Morlake (Morlachi/Morlak), Bunjevce, Poljičke Vlahe, Cetinske Vlahe itd.Vjera u tom razdoblju još nije bila glavni marker vlaškog identiteta – bila je fluidna i regionalno različita:
- Katoličanstvo je prevladavalo među Vlasima/Morlacima u Dalmaciji i njezinu zaleđu, u Poljicima, Primorju, na otocima te u dijelovima Like i Krbave pod hrvatsko-ugarskom i mletačkom vlašću. Franjevci su igrali ključnu ulogu u njihovoj crkvenoj organizaciji i postupnoj integraciji u hrvatski katolički korpus.
- Pravoslavlje je bilo jače u istočnoj Hercegovini, Zeti, dijelovima Bosne i Srbije, gdje su katuni bili pod jurisdikcijom srpskih mitropolija i kasnije Pećke patrijaršije.
- U centralnoj Bosni i Humu znatan broj Vlaha pripadao je Crkvi bosanskoj („krstjanima“), što je dodatno naglašavalo da je vlaški status prije svega socijalno-pravni, a ne konfesionalni.
Presudno je da je u 14. i 15. stoljeću vlaški stalež bio otvoren i za etničke Slavene. Brojni zemljoradnici-slaveni prelazili su u vlaški status (tzv. poseljačenje ili „povlašćivanje“) jer je donosio:
- manje poreze i tlaku,
- veću osobnu slobodu,
- obvezu vojne službe umjesto feudalnih dažbina.
To potvrđuju povelje Nemanjića, Kotromanića, Kosača, ali i ugarsko-hrvatskih velikaša (Frankapani, Nelipčići, Talovci) te mletački dokumenti o Morlacima. Paralelni procesi „kroatizacije“ i „srbizacije“ već su započeli u 15. i 16. stoljeću:
- U katoličkim područjima (Dalmacija, hrvatsko kraljevstvo, Mletačka Republika) vlaški katuni se postupno pretvaraju u „hrvatske“ ili „morlačko-hrvatske“ zajednice. Morlaci postaju sinonim za stočare-graničare koji govore štokavsko-ikavski, a franjevačka crkva i mletačka/habsburška administracija potiču njihovu identifikaciju s hrvatskim imenom (npr. Poljička republika, cetinski uskoci, bunjevački katuni).
- U pravoslavnim područjima (osmanska Bosna, Hercegovina, Zeta) isti proces ide u drugom smjeru – preko srpske crkvene hijerarhije i plemenske organizacije.
Dakle, vlaški stalež nije bio „predodređen“ samo za pravoslavlje i kasniju srbizaciju – bio je podložan nacionalizaciji u više smjerova, ovisno o tome koja je crkveno-državna struktura dominirala određenim prostorom. Katolički Morlaci i Bunjevci dokaz su da je „kroatizacija“ dijela Vlaha bila jednako uspješna i dugotrajna kao i pravoslavna „srbizacija“ drugog dijela..
4. Zašto dio Vlaha prelazi na pravoslavlje (15.–16. stoljeće)?
Nakon osmanskog osvajanja Bosne (1463.), situacija se dramatično mijenja.
Osmansko Carstvo shvaća vojni potencijal Vlaha i nudi im iznimne povlastice kroz Vlaški zakon (Kanun-i-Râyâ-i Eflakan):
- vojničke povlastice (služba martologa, akindžija),
- autonomiju katuna i izuzeća od klasičnih feudalnih poreza.
U ovom se sustavu događa presudno:
Područja gdje jača pravoslavna crkvena hijerarhija (posebno nakon obnove Pećke patrijaršije 1557.) brže privlače Vlahe u svoju crkvenu jurisdikciju.
Zašto?
- Organizacijska bliskost: Pravoslavna organizacija bila je bliža njihovoj rodovsko-plemenskoj strukturi (katuni → plemena).
- Katolička slabost: Katolička crkva u Bosni i Dalmaciji bila je fragmentirana i slabije organizirana.
- Osmanska preferencija: Osmanlije su preferirale pravoslavnu hijerarhiju (jer je bila centralizirana) radi lakše kontrole.
Rezultat: Veliki dio slaviziranih i romaniziranih stočara postaje pravoslavni, ali još uvijek nisu bili “Srbi” u nacionalnom smislu.
5. Migracije prema Hrvatskoj: prazna zemlja i dolazak Graničara (16. stoljeće)
Kad Osmanlije pustoše staru Hrvatsku (1493.–1530.), prostor od Like, Krbave, Zrinja, Unske krajine, te dijelova Dalmatinske zagore postaje spaljena zemlja.
Habsburška Monarhija i Osmansko Carstvo u praznu zemlju naseljavaju:
- vlaške stočare i ratnike,
- bivše bosansko-humske katune,
- mješovite pravoslavno-katoličke graničare.
Dakle:
U Liku, Krbavu i Dalmatinsku zagoru nisu doseljeni ‘Srbi iz Raške’, nego vlaški i slavenski stočari iz prostora osmanske Bosne, Huma i istočne Hercegovine, dovedeni s ciljem obrane granice, često pod uvjetima Vlaškog zakona (Ius Valachicum).
Osmanski defteri iz 1528. jasno bilježe: katuni imaju slavenska imena, slavenska prezimena i vlaški pravni status.
6. Kako se Vlaški identitet pretvorio u „srpski“? (16.–19. stoljeće)
Ovo je najosjetljiviji dio — ali povijesno najjasniji.
U osmanskim i ranim habsburškim dokumentima spominju se “Vlaška sela”, “Vlaška zemlja”, “Vlaške glave (porez)”. Izraz “Srbin” tada, u pravoslavnom kontekstu, uglavnom znači:
- pripadnik pravoslavne vjere,
- pod jurisdikcijom Pećkog patrijarha (kasnije Karlovačke mitropolije),
- kulturni obrazac, a ne nacionalnost.
Ključna točka — Centralizacija Crkve:
Obnovljena Pećka patrijaršija (1557.) obuhvatila je cijeli taj prostor i postala jedina centralizirana, sveobuhvatna i neprekinuta institucija koja je povezivala sve pravoslavne Vlahe, Graničare i Slavene od Like do Crne Gore. Ta crkvena centralizacija bila je temelj za kasniju nacionalizaciju.
Tek u 18. i 19. stoljeću dolazi do:
Nacionalizacije vjerskog identiteta: pravoslavac = Srbin
To nije proces koji vode sami Vlasi. To je proces koji potiče:
- Pećka patrijaršija / Karlovačka mitropolija,
- srpska crkvena i politička elita (u Habsburškoj Monarhiji i kasnije u Srbiji),
- politički ciljevi Beograda u 19. stoljeću.
U samo 200 godina vlaško–pravoslavni identitet transformira se u srpski nacionalni identitet. To je tipičan europski proces etnogeneze, ali je na ovim prostorima instrumentaliziran.
7. Velike zablude današnjice
❌ „Vlasi su bili Srbi.“ – Netočno. Većina nije bila iz Raške/Srbije, već dolazi iz Bosne, Huma i istočne Hercegovine. Imali su poseban pravni status, a vjera je postala presudna tek naknadno.
❌ „Vlasi su Rumunji.“ – Netočno. Samo mali dio romanofonih Vlaha opstaje na istoku. U Hrvatskoj i Bosni romanofonije nema nakon 14. stoljeća.
❌ „Vlasi su Hrvati.“ – Netočno. Dio jest bio katolički ili je prešao na katoličanstvo, ali njihov primarni identitet bio je socijalni i vojnički (stalež), ne nacionalni.
✔ Realnost: Vlasi su bili stalež – stočari, graničari, ratnici – koji su kroz stoljeća postali ono što su im političke i crkvene strukture omogućile da budu.
8. Zašto je ova tema važna danas?
Etnogeneza je povijesni proces — Ali su je tijekom 18.–20. stoljeća političke i crkvene elite instrumentalizirale, osobito pravoslavni stalež, kao temelj za kasnije oblikovanje srpskog nacionalnog projekta.
To se jasno vidi na tri razine:
A) Instrumentalizacija pravoslavnog identiteta (Peć – Karlovci – Beograd)
Obnovljena Pećka patrijaršija (1557.), a kasnije Karlovačka mitropolija, postaju jedine crkvene strukture koje:
- povezuju sve pravoslavne Vlahe i Slavene od Crne Gore do Like,
- koordiniraju parohije, svećenstvo i školstvo,
- daju institucionalni okvir za kasniju nacionalizaciju: „pravoslavac = Srbin“.
To je temeljna osovina etnogeneze.
B) Ruski utjecaj na oblikovanje modernog srpskog identiteta (18.–19. stoljeće)
Od kasnog 18. stoljeća, a osobito u 19. stoljeću, pojavljuje se treći ključni faktor:
Ruski carizam i Ruska pravoslavna crkva aktivno podupiru stvaranje srpskog kulturnog i idenitetskog modela.
To se očituje u:
- obrazovanju srpskih episkopa i svećenstva na ruskim akademijama,
- uvozu ruskih bogoslužnih knjiga, pjesmarica i liturgijskih normi,
- financijskoj potpori srpskim kulturnim društvima, školama i političkim projektima,
- ruskoj geopolitičkoj strategiji zaštite pravoslavlja na Balkanu.
Ruski utjecaj nije stvorio srpski identitet — ali mu je dao:
- ideološki smjer,
- institucionalnu snagu,
- političku potporu,
- i regionalni legitimitet.
Bez tog utjecaja proces nacionalizacije pravoslavnih Vlaha bio bi sporiji i slabiji.
C) Politička posljedica: nacionalizacija prostora
Kada se vjerski identitet nacionalizira (pravoslavac → Srbin), događa se sljedeće:
- teritoriji u kojima su pravoslavni Vlasi bili većina ili manjina počinju se smatrati „srpskim povijesnim zemljama“,
- nastaju ideje poput istorijskih srpskih zemalja, srpske Krajine, srpskih krajeva zapadno od Drine, 19 i 20. stoljeće donose pokušaje teritorijalnog povezivanja tih prostora (Velika Srbija, Načertanije, Moljević, 1990-e). To ne znači da je srednjovjekovni ili ranonovovjekovni vlaško-pravoslavni sloj ‘bio stvoren’ za ove projekte; riječ je o kasnijem, političkom korištenju postojećeg konfesionalnog i staleškog materijala.
Drugim riječima:
➡️ bez razumijevanja procesa pravoslavizacije → srbizacije, ne može se razumjeti nijedan moderni sukob na ovim prostorima.
Danas, razumijevanje te povijesti ruši ključne mitove:
❌ da su Srbi „oduvijek“ u Lici i Dalmaciji ( nisu ),
❌ da su Vlasi bili jedinstveni narod (nisu – to je stalež),
❌ da je pravoslavlje na ovim prostorima staroslavenski ili raški fenomen (nije),
✔ da je riječ o dugom, složenom procesu u kojem su politiku vodile velike sile i crkvene elite.
Zato je ova tema važna – jer uklanja ideološke interpretacije
Razumijemo li etnogenezu Vlaha, razumijemo korijene:
- Krajine,
- srpskih pretenzija na zapadnim prostorima,
- bosanskohercegovačkih prijepora,
- današnjih identitetskih sukoba u Crnoj Gori,
- političkih napetosti u Hrvatskoj i BiH.
Ne radi se o „krivnji“, nego o razumijevanju procesa.
Bez mitova. Bez propagande.
Samo — povijest.
ZAKLJUČAK
Etnogeneza Vlaha nije priča o „nestanku“ jednog naroda i „dolasku“ drugog.
To je priča o tome kako se jedan socijalni stalež (stočari-ratnici) pretvorio u:
- vojničku strukturu,
- vjersku zajednicu,
- kasnije nacionalnu zajednicu.
I kako je na tom procesu nastao jedan od najosjetljivijih identitetskih problema jugoistočne Europe.
Moderni srpski identitet, kao i svi drugi europski identiteti, nastao je povijesno, kroz crkvu, politiku i stoljetne promjene — i kao takav je legitiman, ali nije srednjovjekovni.
Autorska prava: Copyright © Res Publica Post
Napomena autora: Ivan Vohrić
Pitanje podrijetla i etnogeneze stanovništva zapadnog Balkana jedno je od najopterećenijih u suvremenim historiografijama Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Ovaj prilog ne pretendira na konačan odgovor, već na sintezu postojećih spoznaja koje su, unatoč znanstvenom konsenzu među najvećim dijelom struke, još uvijek slabo prisutne u javnoj raspravi.
Namjera je bila prikazati vlaški stalež kao povijesni fenomen koji je bio podložan različitim putovima nacionalne integracije – katoličko-hrvatskom jednako kao i pravoslavno-srpskom – te time ponuditi neutralan okvir za razumijevanje kasnijih identitetskih procesa na prostoru Like, Krbave, Dalmacije, Bosanske krajine i šire.
Tekst je namjerno napisan jezikom pristupačnim široj publici, ali sve ključne tvrdnje temelje se na dostupnim primarnim izvorima i suvremenim znanstvenim radovima (vidi popis literature).
KORIŠTENA LITERATURA I IZVORI
Primarni izvori i izvorne zbirke
- Stojan Novaković (ur.), Zakonik Stefana Dušana, Beograd 1898.
- Dubrovački arhiv: Lettere di Levante, Diversa di Cancellaria, Consilia Rogatorum (14.–16. st.)
- Osmanlı Arşivi (Istanbul): Tahrir defterleri Bosanskog, Hercegovačkog i Kliškog sandžaka (1528–1604)
- Franz Miklosich, Monumenta Serbica Spectantia Historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Wien 1858.
- Vjesnik Kr. zemaljskog arhiva u Zagrebu, serija povelja Kotromanića i Kosača
- Acta Croatica (Zbirka isprava hrvatske povijesti), HAZU
Ključna znanstvena literatura
- Milan Sufflay, „Srbi i Arbanasi (njihova simbioza u srednjem vijeku)“, Beograd 1925.; posebno poglavlje o vlaškom pravu
- Marko Šunjić, „Dalmacija u XVI stoljeću – Morlaci i Uskoci“, Zagreb 1976.
- Sima Ćirković, „Vlasi u srednjovjekovnoj Bosni i Srbiji“, Zbornik Filozofskog fakulteta Beograd, 1964.
- Nada Klaić – Ivo Goldstein, „Povijest Hrvata u srednjem vijeku“, Zagreb 1993. (poglavlja o naseljavanju Like i Krbave)
- Vaso Čubrilović, „Porijeklo stanovništva u Bosni i Hercegovini“, Beograd 1935. (klasičan, iako zastario u nekim tezama)
- John V. A. Fine, „The Bosnian Church: A New Interpretation“, Boulder 1975.
- Noel Malcolm, „Bosna: Kratka povijest“, Sarajevo–Zagreb 1996. (poglavlje o Vlasima i etnogenezi)
- Dominik Mandić, „Etnička povijest Bosne i Hercegovine“, Rim–Chicago 1967. (za katolički dio Vlaha)
- Stanko Guldescu, „History of Medieval Croatia“, Hague 1964.
- Nenad Moačanin, „Turska Hrvatska“, Zagreb 1999.
- Borislav Grgin, „Počeci rasapa: Kraljevina Hrvatska i Slavonija 1490–1527“, Zagreb 2002.
- Aleksandar Jakovljević, „Vlasi u sjevernoj Dalmaciji i zaleđu od 15. do 17. stoljeća“, Beograd 2006.
- Neven Isailović – Aleksandar Krstić, „O vlaškom pravu u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni“, Istorijski časopis 65 (2016).
- Karl Kaser, „Pastirsko stočarstvo i društvo na jugoistočnom Balkanu do kraja 19. stoljeća“, Beograd 2002.
- Bojan Baskar, „Morlaci – od stočarskog staleža do nacionalne manjine“, Ljubljana 1999.
- Miroslav Brandt, „Vlaški zakoni u Habsburškoj monarhiji“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 1983.
- Dušan Berić, „Ustanak u Baniji i uspostava srpskih privilegija 1808–1815“, Novi Sad 1996.
- Catherine Wendy Bracewell, „The Uskoks of Senj“, Cornell University Press 1992.
- Ivan Mimica, „Naseljavanje Like i Krbave u 16. i 17. stoljeću“, Zagreb 2005.
- Petar Šimunović, „Istočnojadranska toponimija i etnički substrat“, Split 2009.
Noviji radovi (21. stoljeće)
- Nevenka Koštro, „Vlasi i Morlaci u hrvatskoj historiografiji“, Časopis za suvremenu povijest 3/2018.
- Boris Nikolov, „Vlaško pitanje i bugarski nacionalni pokret u 19. stoljeću“, Sofija 2015. (za istočni komparativni kontekst)
- Filip Škiljan, „Etnički identitet pravoslavnog stanovništva u Hrvatskoj“, Zagreb 2014.
- Srđan Rudić (ur.), „Balkan u doba osmanskih osvajanja“, Beograd 2020.
About the Author
Veličanstveno, gospodine Vohrić.
Ovomu se ni slova prigovoriti ne može, a potvrđuje i moja dosadašnja skromna saznanja o tome.
A imate li možda saznanja kako su Tesle, (jedna jedina porodica, i nigdje više toga prezimena), dospjeli u Liku?
POUČNO I HVALEVRIJEDNO.Ako mi molim vas možete reçi kako su nastale Moravice i samostan Gomirje.