Kriza NATO saveza: odnos Europe i Amerike
Posljednjih mjeseci, a osobito posljednjih tjedana, geopolitička slika Zapada ulazi u fazu koja se više ne može objašnjavati kao prolazna diplomatska napetost ili izborna retorika. Izjave i potezi predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa prema europskim saveznicima, NATO savezu i osobito prema Grenlandu, prelaze granicu uobičajenog političkog pritiska i otvaraju ozbiljno pitanje: svjedočimo li svjesnom razaranju temelja zapadnog sigurnosnog poretka?
Autor: Ivan Vohrić
Savezi nisu trgovački ugovori
NATO nije nastao kao financijska shema niti kao “usluga” koju Amerika pruža Europi uz očekivanje brze protuvrijednosti. NATO je bio – i trebao ostati – političko-sigurnosni savez utemeljen na zajedničkoj procjeni prijetnji i uzajamnom povjerenju. Kada predsjednik SAD-a javno relativizira obvezu kolektivne obrane, sugerira da zaštita saveznika ovisi o “uplati članarine” ili govori o teritorijalnim pretenzijama prema zemlji saveznici, tada se ne radi o reformi saveza nego o njegovoj eroziji.
Takva retorika ne ostaje bez posljedica. Savezi ne funkcioniraju na strahu i ucjeni, nego na predvidivosti. U trenutku kada saveznici više nisu sigurni vrijedi li potpisano sutra isto što i danas, savez prestaje biti savez i postaje privremeni aranžman.
Grenland: simptom, ne uzrok
Pitanje Grenlanda nije izolirani incident, nego simptom dublje promjene američkog pristupa svijetu. Grenland je strateški važan, to nitko ozbiljan ne osporava: arktičke rute, vojni nadzor, resursi, suzbijanje ruskog i kineskog utjecaja. No način na koji se ta tema artikulira – kroz ideje kupovine, aneksije ili “opcija koje su sve na stolu” – predstavlja opasan presedan.
Ako jedna nuklearna sila otvoreno govori o teritorijalnom zahvatu nad saveznicom, tada se ruši osnovni princip poslijeratnog međunarodnog poretka: nepovredivost granica. U tom trenutku nestaje moralna razlika između “naših” i “njihovih” kršenja međunarodnog prava.
Može li Europa bez Amerike – i može li Amerika bez Europe?
Europa može bez Amerike, ali ne brzo i ne bez cijene. Potrebna je duboka politička konsolidacija, zajednička obrambena politika, ozbiljna ulaganja i odricanja. Europa ima resurse, industriju i demografsku masu, ali joj nedostaje strateška odlučnost.
Amerika bez Europe, međutim, gubi mnogo više nego što se u Washingtonu javno priznaje. Bez europskih saveznika SAD gubi:
• ključne vojne i logističke točke,
• političku legitimnost globalnog vodstva,
• sposobnost istovremenog suprotstavljanja Kini i Rusiji.
Amerika bez Europe nije globalni hegemon, nego regionalna supersila u konkurenciji s drugima.
Nije riječ o miru, nego o pritisku
Tvrdnja da ovakva politika vodi miru jednostavno ne stoji. Ovo nije politika deeskalacije, nego politika pritiska, ucjene i destabilizacije. Rat ne mora započeti tenkovima da bi bio stvaran. Razbijanje savezništava, sijanje nepovjerenja i poticanje podjela među partnerima klasični su oblici hibridnog sukoba.
Europa se neće prikloniti Rusiji, ali će, ako se ovakav trend nastavi, biti prisiljena birati između strateške autonomije i trajne ovisnosti o nepredvidivom partneru. To je izbor koji Europa dosad sustavno odgađa.
Povijesna pouka koju Zapad ignorira
U hladnoratovskom svijetu postojali su lideri koji su razumjeli da se s velikima ne ide u sukob, ali se ne ide ni u podaništvo. Balans, autonomija i hladna procjena interesa bili su alat opstanka. Današnja Europa, paradoksalno, ima više snage nego tada, ali manje samopouzdanja.
Zaključak
Ovo nije kazalište, nije sarkazam i nije retorička igra. Ovo je ozbiljna politika najveće sile svijeta koja testira granice poretka koji je sama stvorila. Ako se savezi tretiraju kao teret, a ne kao vrijednost, oni će se raspasti – ne naglo, nego tiho, kroz nepovjerenje i distancu.
Pitanje više nije želi li Amerika promijeniti NATO. Pitanje je hoće li Europa na vrijeme shvatiti da se svijet promijenio i da sigurnost više ne dolazi kao gotov proizvod, nego kao odgovornost.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
About the Author
