Tito i žrtve komunizma: kada nostalgija postane uvreda mrtvima

Tito i žrtve komunizma: između osobne uspomene i javne istine

Tito i žrtve komunizma nisu tema koja se smije svesti na osobnu nostalgiju, televizijsku emociju ili sjećanje na nečiju mladost. Ovaj tekst nije napad na Terezu Kesoviju kao umjetnicu. Njezina glazbena karijera, njezin glas i njezino mjesto u hrvatskoj i regionalnoj popularnoj kulturi nisu tema ovoga osvrta.

Tema je nešto drugo: javno veličanje Josipa Broza Tita na Hrvatskoj radioteleviziji, u emisiji Nedjeljom u dva, bez ozbiljnog suočavanja s činjenicom da Tito nije bio samo nečija mladost, nečiji susret, nečiji osmijeh ili nečiji osobni doživljaj. Tito je bio i vođa komunističkog režima pod kojim su ljudi ubijani, proganjani, zatvarani, zastrašivani i desetljećima brisani iz javnog pamćenja.

HRT je objavio kako je Tereza Kesovija u emisiji govorila o Titu, ističući da je za nju bio “šarmantan, drag i dobar čovjek”, da su “svi plakali kad je Tito umro” te da je ona “živi svjedok tog vremena”. Izvor Tereza otvoreno o životu, smrti, glazbi, Titu i Tuđmanu HRT-ov članak o gostovanju Tereze Kesovije u emisiji Nedjeljom u dva, uključujući njezine izjave o Titu, osobnim sjećanjima i kritici licemjerja. Otvori izvor

Problem nije u tome da netko govori o vlastitom sjećanju. Problem nastaje kada se vlastito sjećanje postavi iznad tuđe patnje.

Imala je pravo na svoju mladost. Ali žrtve imaju pravo na istinu.

Tereza Kesovija ima pravo reći da je živjela u tom vremenu. Ima pravo govoriti o susretima, pozornicama, osobnim emocijama i vlastitoj mladosti. Nitko razuman ne može osporiti da su mnogi ljudi u Jugoslaviji živjeli svoje obične živote: školovali se, zaljubljivali, pjevali, putovali, radili, stvarali obitelji i pamtili mladost kao vedro razdoblje.

Ali jedna stvar mora biti jasna: nečija mladost ne može biti dokaz da režim nije bio zločinački.

Netko je u tom sustavu pjevao pred Titom. Netko je zbog tog sustava šutio do smrti. Netko je putovao po svijetu. Netko nije smio prijeći granicu. Netko je gradio karijeru. Netko je završio na Golom otoku. Netko je plakao pred televizorom kada je Tito umro. Netko nikada nije saznao gdje mu je otac, brat, djed ili sin bačen nakon likvidacije.

Zato rečenica iz televizijskog isječka — “Svatko onaj tko se neće složiti sa mnom, nema pravo” — nije samo nespretna. Ona je duboko problematična. U demokratskom društvu nitko nema pravo drugima oduzeti pravo na neslaganje, osobito kada se govori o čovjeku i režimu iza kojeg su ostale masovne grobnice, politički progoni i desetljeća straha.

Tito i žrtve komunizma: tada se mnogo toga nije smjelo znati

Treba biti pošten: mnogi ljudi u vrijeme Jugoslavije nisu znali punu istinu o komunističkim zločinima. Nije bilo interneta. Nisu postojale javno dostupne baze podataka. O masovnim grobnicama se nije govorilo. Arhivi su bili zatvoreni. Obitelji su šaptale, ali nisu smjele javno govoriti. Djeca su često znala samo da se o nekim stvarima “ne pita”.

Zato ne treba svakoga tko je 1980. plakao za Titom automatski proglašavati zlonamjernim. Mnogi su plakali iskreno. Mnogi su plakali jer su desetljećima odgajani u kultu ličnosti. Mnogi su plakali jer nisu znali ono što danas znamo.

Ali upravo je u tome razlika između prošlosti i sadašnjosti.

Danas više ne možemo reći da ne znamo. Danas postoje otvorene grobnice. Danas postoje dokumenti. Danas postoje svjedočanstva. Danas postoje državna istraživanja. Danas postoje europske rezolucije koje jasno govore o zločinima totalitarnih komunističkih režima.

Ministarstvo hrvatskih branitelja navodi da je u posljednjih deset godina istraženo više od 630 lokacija u Hrvatskoj, da su ekshumacije provedene na više od 90 lokacija u 16 županija te da su ekshumirani posmrtni ostaci 2205 žrtava. Izvor U Zagrebu pronađeni posmrtni ostaci još tri žrtve iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja Ministarstvo navodi da je u proteklih deset godina istraženo više od 630 lokacija, provedene su ekshumacije na više od 90 lokacija u 16 županija te su ekshumirani posmrtni ostaci 2205 žrtava. Otvori izvor Kod Jazovke je, prema podacima Ministarstva, ukopano 814 žrtava iz masovne grobnice. Izvor Održan posljednji ispraćaj i ukop 814 žrtava iz masovne grobnice jame Jazovke Ministarstvo hrvatskih branitelja izvijestilo je o posljednjem ispraćaju i ukopu 814 žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice jame Jazovke. Otvori izvor

To nisu ideološke dosjetke. To su kosti.

Tito nije bio samo simbol mladosti. Bio je simbol vlasti.

Najveća pogreška titoističke nostalgije jest svođenje Tita na privatni dojam. Netko kaže: bio je šarmantan. Netko kaže: bio je dobar prema umjetnicima. Netko kaže: volio je pjesmu. Netko kaže: okupljao je ljude.

Ali politički vođa ne prosuđuje se po tome je li bio ugodan u društvu, nego po sustavu koji je vodio i posljedicama koje je taj sustav ostavio.

Tito nije bio samo domaćin na Brijunima. Nije bio samo čovjek u bijelom odijelu. Nije bio samo simbol nesvrstanih, putovanja i jugoslavenskog glamura. Bio je vrh političkog poretka koji je nakon 1945. uspostavio jednopartijsku vlast, likvidirao protivnike, zatvarao neistomišljenike i desetljećima održavao sustav u kojem sloboda govora nije bila temeljno pravo, nego prostor nadziran od države.

Amnesty International je još 1981. pisao da su nakon komunističkog preuzimanja vlasti 1945. uslijedile masovne odmazde, pogubljenja i zatvaranja, a kasnije i zatvaranja tisuća stvarnih ili navodnih pristaša Informbiroa, od kojih su mnogi bez suđenja završili na Golom otoku. Izvor Yugoslavia: Prisoners of conscience Izvješće Amnesty Internationala iz 1981. o političkim zatvorenicima u Jugoslaviji, represiji nakon 1945. i progonima stvarnih ili navodnih protivnika komunističkog režima. Otvori izvor Documenta navodi da je u razdoblju jugoslavensko-sovjetskog sukoba bilo registrirano 15.737 zatočenika u raznim zatvorima i logorima zbog optužbi za podršku Staljinu. Izvor Goli otok: kratki vodič kroz povijest internacijskog logora Documentina publikacija o Golom otoku, političkom logoru za stvarne i navodne pristaše Informbiroa, s podacima o zatočenicima, represiji i sustavu komunističkog kažnjavanja. Otvori izvor

To je stvarnost koju se ne može prekriti riječima “moja mladost”.

Žrtve nisu bile samo hrvatske, ali hrvatske žrtve ne smiju biti prešućene

Komunistički režim nije ubijao i progonio samo Hrvate. Stradavali su i Srbi, Slovenci, Nijemci, Mađari, Albanci, Crnogorci, politički protivnici, svećenici, seljaci, građanski sloj, stvarni i izmišljeni neprijatelji sustava, pa čak i komunisti koji su u nekom trenutku postali nepodobni.

Ali u Hrvatskoj posebno boli činjenica da su hrvatske žrtve desetljećima bile pretvorene u šutnju. Obitelji nisu smjele žalovati javno. Grobovi nisu bili obilježeni. Imena su izbrisana. Krvnici su često ostajali zaštićeni, dok su potomci žrtava morali paziti što govore, gdje rade i kome se povjeravaju.

Zato je neprihvatljivo kada se danas, u vremenu kada se grobnice otvaraju i žrtve konačno dobivaju dostojanstven pokop, ponovno pokušava vratiti priča o Titu kao “dobrom čovjeku” bez da se istodobno spomenu oni koji su pod njegovim režimom nestali.

Ako govorimo o Titu, moramo govoriti i o Jazovki. Ako govorimo o Titu, moramo govoriti i o Macelju. Ako govorimo o Titu, moramo govoriti i o Golom otoku. Ako govorimo o Titu, moramo govoriti i o UDBA-inim likvidacijama hrvatskih emigranata. Ministarstvo hrvatskih branitelja je i kod spomen-ploče žrtvama UDBA-e u Njemačkoj istaknulo da Hrvatska i danas osjeća posljedice komunističkih zločina i progona.

Europa je već rekla što se mora reći

Ovdje nije riječ o nekoj “desničarskoj opsesiji”, kako se često pokušava podmetnuti. Zločini totalitarnih komunističkih režima nisu tema jedne stranke, jedne ideologije ili jednog naroda. To je europsko civilizacijsko pitanje.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe Rezolucijom 1481 snažno je osudila masovna kršenja ljudskih prava počinjena od totalitarnih komunističkih režima i izrazila priznanje žrtvama tih zločina. Europski parlament se u rezoluciji o važnosti europskog sjećanja pozvao upravo na osudu zločina totalitarnih komunističkih režima i na europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima.

Dakle, pitanje nije smije li netko imati osobno sjećanje. Smije. Pitanje je smije li javni prostor, osobito javna televizija, dopustiti da se sjećanje na diktatora izgovori bez ozbiljne opomene na njegove žrtve.

Voditelj ne mora zabraniti izjavu. Ali mora postaviti pitanje.

Aleksandar Stanković nije trebao prekinuti Terezu Kesoviju niti joj zabraniti govoriti. Ali javna televizija nije privatni dnevni boravak. Kada se u emisiji javne televizije govori o Titu kao o “dragom i dobrom čovjeku”, tada voditelj i uredništvo imaju profesionalnu obvezu postaviti pitanje: a što je s onima kojima Tito nije bio drag, nego presudan za obiteljsku tragediju?

Što je s ljudima iz masovnih grobnica?

Što je s obiteljima koje desetljećima nisu smjele pitati gdje su njihovi mrtvi?

Što je s političkim zatvorenicima?

Što je s onima koji su završili na Golom otoku?

Što je s onima koji su ubijeni u inozemstvu jer su bili protiv jugoslavenskog komunističkog režima?

Što je s onima koji nisu imali pozornicu, mikrofon i privilegij blizine vlasti?

To nisu nepristojna pitanja. To su nužna pitanja.

Upravo zato tema Tito i žrtve komunizma ne pripada samo prošlosti, nego i današnjoj odgovornosti javnog prostora.

“Svi smo plakali” nije povijesni argument

Jedna od najopasnijih rečenica u svakoj nostalgiji glasi: “Svi smo tada tako mislili.”

Nisu svi. Neki su šutjeli. Neki su se bojali. Neki nisu smjeli reći što misle. Neki su bili djeca žrtava. Neki su znali dovoljno da ne plaču, ali nisu smjeli to pokazati. Neki su plakali jer su vjerovali propagandi. Neki su plakali jer je cijela država bila pretvorena u pozornicu kolektivne žalosti.

Suze ne dokazuju istinu. Suze pokazuju emociju. A emocija može biti iskrena i onda kada je oblikovana propagandom.

Zato reći “svi smo plakali” ne znači dokazati da je Tito bio dobar. To može značiti i da je kult ličnosti bio toliko duboko ugrađen u društvo da su ljudi naučeni koga treba voljeti, za kim treba žalovati i o čemu treba šutjeti.

Pravo pitanje nije tko je plakao kada je Tito umro. Pravo pitanje je: tko je smio plakati za onima koje je Titov režim ubio?

Zaključak: nije problem sjećanje, nego moralna sljepoća

Tereza Kesovija ima pravo na svoje sjećanje. Ali žrtve imaju pravo na istinu.

Može se razumjeti čovjeka koji je u mladosti vjerovao u sliku sustava koju mu je taj sustav pokazivao. Može se razumjeti generaciju koja nije imala pristup informacijama, arhivima, grobnicama i svjedočanstvima. Može se razumjeti osobna emocija.

Ali danas, nakon svega što znamo, nakon otvorenih grobnica, nakon svjedočanstava, nakon europskih osuda totalitarnih komunističkih režima, nakon Golog otoka, Jazovke, Macelja i brojnih neobilježenih stratišta, više nije dovoljno reći: “Ja sam ga voljela.”

Možda je netko u Titu vidio šarmantnog čovjeka.

Ali povijest u njemu vidi i vođu režima iza kojeg su ostale žrtve.

A društvo koje želi biti zrelo ne smije dopustiti da se suze privilegiranih pamte glasnije od kostiju ubijenih.

Zato pitanje oko tema “Tito i žrtve komunizma” nije pitanje nostalgije, nego pitanje istine, pravde i dostojanstva mrtvih.

Preporuka za pročitati:
Ovaj tekst prirodno se nadovezuje na raniji osvrt “Praznik rada i komunizam”, u kojem se analizira kako se ideološka nostalgija često odvaja od stvarnih posljedica komunističkog sustava. Preporuka za pročitati Praznik rada i komunizam Analiza načina na koji se nostalgija prema komunističkom razdoblju često odvaja od stvarnih žrtava, represije i ideološke kontrole. Pročitaj povezani tekst

Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post

O autoru

Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.