Kad sport prestane biti igra: Zagreb, Rijeka i trenutak u kojem adrenalin postaje nasilje

Nasilje u sportu ne počinje uvijek velikim incidentom. Ponekad počinje jednom provokacijom, jednom uvredom, jednim pogledom, jednom reakcijom publike ili jednim trenutkom u kojem adrenalin nadvlada razum. Postoje sportski događaji nakon kojih se govori o pobjedi, porazu, taktici, sucima i propuštenim prilikama.

A postoje i oni nakon kojih se više ne govori o sportu.

Govori se o udarcima.
O bocama.
O čašama.
O uvredama.
O navijačkom bijesu.
O javnom linču.
O tome tko je prvi počeo, tko je koga provocirao i tko je nakon svega postao glavna meta javnosti.

U samo nekoliko dana hrvatski je sport dobio dva primjera koja na prvi pogled nisu ista, ali nose istu opasnu poruku. Prvi je slučaj zagrebačke Goat League i udarac Marka Martinjaka glavom u glavu Tomislava Mrkonjića. Drugi je završnica futsal prvenstva u Rijeci između Rijeke i Olmissuma, gdje se nakon utakmice govorilo o tučnjavi, letećim predmetima, ružnim scenama i atmosferi koja je daleko prešla granice sportskog nadmetanja.

Ova dva slučaja ne treba umjetno izjednačavati. Martinjakov čin bio je osobni fizički napad s teškom posljedicom i zato mora imati pravni epilog. Prema Kaznenom zakonu, tko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu teško naruši zdravlje, može odgovarati za kazneno djelo teške tjelesne ozljede. službeni izvor Zakon.hr Kazneni zakon Republike Hrvatske – teška tjelesna ozljeda Otvori izvor

Ali ako ostanemo samo na pitanju kazne, promašit ćemo dublji problem.

Jer problem nije samo jedan udarac. Problem je šire pitanje nasilja u sportu, odnosno trenutka u kojem pravila igre, samokontrola i odgovornost prestaju biti jači od bijesa.

Problem je kultura u kojoj se sport sve češće pretvara u prostor kolektivnog pražnjenja bijesa.

Zagreb: kada nasilje u sportu počne jednim izgubljenim trenutkom

Prema medijskim izvješćima, Marko Martinjak je na malonogometnom turniru nakon verbalne prepirke prišao Tomislavu Mrkonjiću i udario ga glavom u glavu. Mrkonjić je završio u KBC-u Zagreb, gdje je utvrđeno da je teško ozlijeđen, a policija je potvrdila uhićenje i kriminalističko istraživanje. Jutarnji Jutarnji list Težak incident na Goat League turniru u Zagrebu Otvori izvor

To je polazna točka koju ne treba relativizirati.

Fizičko nasilje nije prihvatljivo.
Provokacija nije opravdanje za udarac.
Sportska karijera nije imunitet.
Teška životna priča ne briše odgovornost.

Ali odgovornost nije isto što i javno kamenovanje.

Nakon incidenta javnost se nije zaustavila na osudi čina. Vrlo brzo krenulo je pretvaranje čovjeka u simbol svega najgoreg. Treneri Marka Martinjaka u priopćenju su jasno napisali da fizičko nasilje nikada ne može biti rješenje, ali su istodobno upozorili da se zbog jednog trenutka u afektu briše sve što je sportaš godinama gradio i da se od njega stvara javni neprijatelj.

To je važna razlika.

Osuditi čin — da.
Tražiti zakonit postupak — da.
Pretvoriti čovjeka u metu — ne.

Rijeka: kada sportska atmosfera preraste u kolektivni bijes

Samo nekoliko dana poslije, u Rijeci je završnica futsal prvenstva pokazala drugi oblik istog problema. Olmissum je nakon šesteraca osvojio naslov prvaka, ali završetak utakmice nije ostao zapamćen samo po sportskom uspjehu. Nacional navodi da su se igrači obje momčadi ozbiljno sukobili na terenu, da je dio gledatelja uletio na parket, da su intervenirali zaštitari i da su uz uvrede letjeli predmeti s tribina.

Mediji su opisali i širi kontekst serije: s tribina su ranije bacani predmeti, igrač Olmissuma Toni Kirevski pogođen je čašom u glavu, utakmica je morala biti prekidana, a HMNK Rijeka kažnjena je s ukupno 5.200 eura zbog propusta u organizaciji. Nacional Nacional Završnica futsal prvenstva u Rijeci i ružne scene nakon utakmice Otvori izvor Tportal Tportal Rijeka kažnjena zbog ponašanja navijača na utakmicama finala Otvori izvor

Tu više nije riječ samo o jednom čovjeku.

Riječ je o atmosferi.

O tribinama koje ne znaju stati.
O publici koja sport ne promatra kao natjecanje, nego kao plemenski obračun.
O navijačkom jeziku koji protivnika više ne vidi kao sportskog suparnika, nego kao neprijatelja.
O dvorani u kojoj poraz više nije poraz, nego povod za poniženje, bijes i nasilje.

U komentarima koje su ljudi ostavljali nakon riječkih scena vidi se isti obrazac: vrijeđanje, ponižavanje, regionalne uvrede, navijačka mržnja, omalovažavanje protivnika i pokušaj da se svaki incident opravda time što su “oni drugi” navodno još gori.

To više nije sport. To je trenutak u kojem nasilje u sportu prestaje biti izolirani incident i postaje ogledalo društvene atmosfere.

To je društvena bolest koja koristi sport kao pozornicu.

Nasilje u sportu: paralela nije u jednakosti, nego u istom mehanizmu

Netko će reći: “Ne možete uspoređivati Martinjakov udarac i navijački kaos u Rijeci.”

Točno. Ne možemo ih pravno izjednačiti.

Ali možemo usporediti mehanizam.

U oba slučaja imamo naboj.
U oba slučaja imamo provokacije.
U oba slučaja imamo publiku.
U oba slučaja imamo osjećaj ugroženog ponosa.
U oba slučaja imamo trenutak kada razum zakasni za tijelom.
U oba slučaja nakon događaja dolazi moralna buka u kojoj svi glume suce, psihologe i pravnike.

U ranijem tekstu o borilačkim sportovima pisali smo da ljudski organizam nije stvoren za trajno stanje borbe te da adrenalin priprema tijelo za reakciju “bori se ili bježi”. Posebno kod ljudi koji godinama žive u svijetu natjecanja, sukoba, pritiska i fizičke konfrontacije, reakcije mogu postati brže, automatskije i opasnije ako nema samokontrole. O tome smo pisali u analizi kako borilački sportovi i adrenalin utječu na reakcije čovjeka koji je naviknut na fizički sukob i pritisak. Res Publica Post Res Publica Post Borilački sportovi i adrenalin: kada tijelo reagira brže od razuma Otvori izvor

To ne znači da borac smije udariti.

Upravo suprotno.

Što je čovjek opasniji, to mora imati veću kočnicu.
Što je bolje treniran, to mora biti odgovorniji.
Što je veća njegova fizička moć, to mora biti manji njegov ego.

Borac koji zna zadati udarac mora znati i kada ga ne smije zadati.

Društvo koje traži borbu, ali se čudi kada adrenalin prijeđe granicu

Tu dolazimo do najveće društvene hipokrizije.

Društvo voli borce dok pobjeđuju.

Voli nokaut.
Voli agresiju u ringu.
Voli krv, adrenalin, dramu i sukob.
Voli atmosferu u kojoj se govori “rat”, “bitka”, “gazimo”, “ubij ih”, “nema milosti”.

Ali kada se isti taj mentalitet izlije izvan pravila igre, društvo se odjednom pravi iznenađeno.

Kao da nije sudjelovalo u stvaranju kulture u kojoj se protivnik ponižava.
Kao da nije navijalo za agresiju dok je bila upakirana u spektakl.
Kao da mediji ne žive od klikova upravo na takvim scenama.
Kao da komentari ispod članaka ne pokazuju da dio javnosti ne traži pravdu, nego novu metu.

Zato je slučaj Rijeke važan za razumijevanje slučaja Zagreba.

U Zagrebu je jedan čovjek izgubio kontrolu.
U Rijeci je kontrolu gubila masa.

U oba primjera nasilje u sportu pokazuje istu opasnost: kada se emocija, publika i ego spoje, posljedice više ne pogađaju samo teren nego i cijelu javnost.

I jedno i drugo je opasno.

Pravda nije linč: nasilje u sportu traži zakon, a ne javnu osvetu

Večernji je u komentaru o slučaju Martinjak otvorio pitanje medijske hajke, dvostrukih kriterija i potrebe da se čovjeku omogući pošten pravosudni proces, uz jasnu napomenu da Martinjak nije smio reagirati udarcem glavom i da za fizičko nasilje nema opravdanja.

Upravo tu treba biti granica ozbiljne javne rasprave.

Ne braniti nasilje.
Ne opravdavati udarac.
Ne ponižavati žrtvu.
Ne pretvarati počinitelja u zvijer.
Ne vršiti pritisak na sud.
Ne graditi moralnu superiornost na tuđoj pogrešci.

Institucije moraju raditi svoj posao. Sud mora odlučiti na temelju činjenica, medicinske dokumentacije, snimke, iskaza, okolnosti i zakona.

Javnost ima pravo raspravljati, ali nema pravo zamijeniti sud.

Prevencija nasilja u sportu počinje prije incidenta

Ako iz ovih događaja izvučemo samo zaključak da netko mora biti kažnjen, nismo naučili dovoljno.

Kazna dolazi nakon štete.

Pravo pitanje je: kako spriječiti trenutak u kojem šteta nastaje?

Sportski klubovi, organizatori turnira, savezi, treneri i zaštitarske službe moraju ozbiljnije shvatiti da sportski događaj nije samo teren. To je prostor u kojem se sudaraju emocije, ego, publika, alkohol, navijački identitet, društvene mreže i potreba za dokazivanjem.

Kod boraca, zaštitara, policajaca, vojnika i svih ljudi koji su trenirani za fizičku konfrontaciju, ta odgovornost mora biti još veća. Njihova snaga nije samo u udarcu. Njihova snaga mora biti u sposobnosti da udarac zaustave.

Kod navijača, odgovornost je drukčija, ali jednako važna. Tribina nije prostor nekažnjenog divljaštva. Navijanje nije pravo na ponižavanje. Poraz nije razlog za bacanje predmeta. Protivnik nije neprijatelj.

A kod medija odgovornost je možda najteža: ne pretvarati svaki incident u reputacijsko smaknuće.

Zato se nasilje u sportu ne smije promatrati samo kroz pitanje kazne. Kazna je nužna kada se zakon prekrši, ali prevencija počinje mnogo ranije — u odgoju sportaša, organizaciji utakmica, ponašanju publike i odgovornosti medija.

Zaključak: sport nije problem, gubitak samokontrole jest

Sport nije problem.

Borilački sportovi nisu problem.
Futsal nije problem.
Nogomet nije problem.
Navijanje nije problem.

Problem nastaje kada sport prestane biti prostor pravila i postane prostor izgovora.

Izgovora za udarac.
Izgovora za vrijeđanje.
Izgovora za bacanje predmeta.
Izgovora za javni linč.
Izgovora za medijsko suđenje prije suda.

Zagreb i Rijeka pokazuju dvije strane iste priče.

Jedna je priča o pojedincu koji u jednom trenutku nije pobijedio sebe.
Druga je priča o masi koja u jednom trenutku nije pobijedila vlastiti bijes.

A možda je upravo to najveća lekcija sporta.

Nije najveća pobjeda podići pehar.
Nije najveća pobjeda nokautirati protivnika.
Nije najveća pobjeda pobijediti nakon šesteraca.

Najveća pobjeda je ostati čovjek kada sve oko tebe traži da postaneš nešto drugo.

About the Author

Res Publica Post

Administrator

Visit Website View All Posts