Međunarodno pravo i moć rijetko stoje na istoj strani kada se sukobe interesi velikih sila. Ovaj članak ne govori o pravednom svijetu, nego o surovoj geopolitici u kojoj zakoni često hvataju male, dok ih moćni bez posljedica kidaju.
Međunarodno pravo i moć: zakon paučine u praksi
U svijetu političke korektnosti navikli smo na fraze o “međunarodnom pravu”, “svjetskom poretku” i “univerzalnoj pravdi”. No, kada se povijesne činjenice ogole do kosti, iza kulisa visokih institucija u Haagu i New Yorku ukazuje se surova stvarnost: na globalnoj pozornici zakon zapravo ne postoji. Postoji samo moć.
Ako zakonom smatramo pravilo koje vrijedi jednako za sve, moderni svijet živi u potpunoj iluziji. Stari grčki mudrac Anaharsis davno je rekao da su zakoni poput paučine – love male muhe, dok velike stršljene propuštaju. Ta se maksima nikada u povijesti nije pokazala točnijom nego u analizi modernog ratovanja i političke moći.
Pravna fikcija i povijesna istina
Uzmimo najočitije primjere. Ako se držimo isključivo stroge pravne definicije prema kojoj je netko “zločinac” tek kada ga osudi sud, dolazimo do apsurdnih zaključaka. Adolf Hitler, Heinrich Himmler ili Pol Pot formalno su umrli bez pravomoćne sudske presude. Čini li ih to nevinima? Naravno da ne. Povijest i ljudska svijest su ih osudile na temelju njihovih djela, potpisanih rasnih zakona i milijuna žrtava.
S druge strane, Ante Pavelić, poglavnik NDH, pravno je osuđen na smrt u odsutnosti – ali prije Drugog svjetskog rata. Prvi put u Beogradu 1929. za veleizdaju, a drugi put u Francuskoj 1936. kao organizator terorističkog atentata u Marseilleu. Zanimljivo je da poslijeratni, komunistički režim Josipa Broza Tita nikada nije donio formalnu sudsku presudu u odsutnosti protiv Pavelića. Bila je to svjesna strategija: vlasti su ga htjele uhvatiti živog kako bi mu priredile spektakularan, javan proces u Zagrebu koji bi poslužio kao konačni povijesni sud ustaškom režimu. Budući da je pobjegao, formalni sudski pečat za poslijeratne zločine je izbjegao, ali ga to u očima povijesti i materijalnih dokaza ne amnestira od statusa ratnog zločinca.
Kad stršljeni kidaju mrežu
No, što se događa kada u paučinu ulete moderni “stršljeni” – nuklearne supersile i njihovi lideri?
Tijekom dva mandata Baracka Obame, američki program napada dronovima u Pakistanu, Jemenu i Somaliji rezultirao je stotinama dokumentiranih civilnih žrtava. izvor The Bureau of Investigative Journalism Obama's covert drone war in numbers Otvori izvor Iz perspektive majke u Jemenu kojoj je dron ubio dijete, to je zločin. No, za Washington to je bila “kolateralna šteta” u obrani nacionalne sigurnosti. Obama je umirovljen s Nobelovom nagradom za mir, a SAD je zakonom (tzv. Hague Invasion Act) propisao da će upotrijebiti vojnu silu ako ijedan međunarodni sud pokuša suditi američkim vojnicima . izvor GovInfo American Service-Members’ Protection Act Pročitaj zakonski tekst o odnosu SAD-a prema ICC-u
Slično gledamo i danas s Benjaminom Netanyahuom. Međunarodni kazneni sud (ICC) traži njegovo uhićenje zbog izgladnjivanja civila i napada na Gazu. No, hoće li on ikada sjediti u haškoj sudnici? Neće, jer iza njega stoji politički i vojni štit najveće svjetske sile. izvor International Criminal Court ICC arrest warrants for Benjamin Netanyahu and Yoav Gallant Otvori izvor
Zaključak je surov: ubijeno dijete u Jasenovcu, ubijeno dijete u Afganistanu od američkog drona i ubijeno dijete u Gazi od izraelske granate imaju potpuno istu moralnu težinu. Ali pravnu težinu određuje isključivo moć države koja je povukla okidač. Pobjednici i moćnici ne sude sami sebi.
Lekcija iz povijesti: Titov geopolitički šah-mat
Može li se uopće preživjeti u takvom poretku bez zakona? Povijest ovih prostora nudi jedan od najfascinantnijih odgovora na to pitanje kroz lik i djelo Josipa Broza Tita.
Važno je odmah razdvojiti dvije stvari: ovo nije pohvala Josipu Brozu Titu niti amnestija komunističkog režima. Titova vanjskopolitička vještina ne briše represiju, političke zatvore, poratne zločine, gušenje sloboda ni ideološki monopol jednopartijskog sustava. Ovdje se ne govori o Titu kao moralnom uzoru, nego o hladnoj geopolitičkoj činjenici: znao je iskoristiti strah velikih sila i položaj Jugoslavije pretvoriti u politički kapital.
Tito je shvatio surovu realnost Hladnog rata i pretvorio geografski položaj Jugoslavije u najskuplju geopolitičku robu. Njegova strategija bila je jednostavna, ali briljantna u svojoj drskosti: provodio je “politiku ucjene” prema objema velesilama.
Kada bi Washington prigovorio Jugoslaviji zbog kršenja ljudskih prava, Tito bi spakirao kofere i otišao u Moskvu. Amerikanci bi pali u paniku da Sovjeti ne izbiju na Jadransko more, pa bi brže-bolje slali nove milijarde dolara kredita i šutjeli o režimskim represijama. Kada bi Moskva pritisnula Beograd, Tito bi ugostio američkog predsjednika ili kupio zapadno oružje, ostavljajući Sovjete u strahu od NATO baze na Balkanu.
Osnivanjem Pokreta nesvrstanih 1961. godine, Tito je stvorio treći blok i osigurao Jugoslaviji potpuni imunitet na sankcije i izolaciju dokle god je bio živ. Znao je da moć ne leži u snazi njegove ekonomije, nego u strahu velikih da on ne prijeđe na suprotnu stranu.
Gdje smo danas?
Neki bi mogli reći: ako veliki ignoriraju pravila, imamo li i mi, kao manji narodi na Balkanu, pravo na isto? Geopolitika nas uči – nemamo. Jer ignoriranje zakona nije univerzalno pravo, ono je privilegija moći.
Najbolji i najbrutalniji primjer u novijoj povijesti za to je sudbina Srbije potkraj devedesetih. Kada je režim u Beogradu, vođen iluzijom o vlastitoj moći i suverenitetu, odlučio ignorirati upozorenja zapadnih supersila oko Kosova i tjerati inat do kraja, granica međunarodnog prava jednostavno je izbrisana. Rezultat je bio tromjesečno, masovno NATO bombardiranje 1999. godine, bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Mala država se u tom sukobu nije imala čime suprotstaviti brutalnoj sili moderne ratne mašinerije. Cijena tog prkosa bila je kapitulacija, gubitak kontrole nad teritorijem i činjenica da su Amerikanci (NATO) na tom istom Kosovu na kraju izgradili Bondsteel – jednu od svojih najvećih vojnih baza u ovom dijelu Europe. Veliki su rekli da je kraj, uzeli su što su htjeli, a pravo je, po tko zna koji put, ostalo samo mrtvo slovo na papiru.
Međunarodno pravo i moć: lekcija za male narode
Iz tog primjera proizašla je jasna lekcija za sve nas na ovim prostorima. Za male narode, međunarodno pravo – koliko god bilo manjkavo, selektivno i nepravedno – često je jedini preostali štit od toga da ih veći i moćniji ne progutaju. Upravo zato političke odluke malih naroda nikada nisu samo stvar unutarnje ideologije, emocije ili povijesnog inata. U ratu, krizi i međunarodnoj izolaciji svaka simbolika, svaka poruka i svaka politička avantura mogu postati oružje u rukama protivnika. O toj sam opasnoj granici između ratničke žrtve, političke odgovornosti i međunarodnog položaja Hrvatske pisao i u analizi o Dobroslavu Paragi, Domovinskom ratu i političkoj odgovornosti. link na članak Res Publica Post Dobroslav Paraga, Domovinski rat i politička odgovornost Otvori izvor
Živimo u svijetu gdje se pravda kroji po mjeri najjačih. Tito je to na vrijeme shvatio, pa je umjesto izravnog sukoba izabrao igru balansiranja i iskoristio slabosti sustava, ali to je bila povijesna iznimka koja je umrla zajedno s njim. Pravilo je ostalo isto, surovo i nepromijenjeno: u svijetu bez zakona, jedina valuta koja se stvarno broji je moć.
Za male narode međunarodno pravo i moć nisu apstraktna tema, nego pitanje opstanka.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
