PERKOVIĆ, MANOLIĆ I TAJNI RAT PRIJE RATA

Labrador i Opera – bombe, agenti, propaganda i obavještajni rat u Hrvatskoj 1990. i 1991.

Ovaj osam minutni video donosi kratki presjek odabranih dijelova devete epizode igrano-dokumentarne serije „Rat prije rata“, s naglaskom na Josipa Perkovića i Josipa Manolića, djelovanje vojne kontraobavještajne službe – KOS-a te operacije Labrador i Opera u razdoblju raspada Jugoslavije i početka rata u Hrvatskoj.

„Rat prije rata“ igrano-dokumentarna je serija od deset epizoda koja obrađuje tajni obavještajno-politički rat jugoslavenskih službi tijekom 1980-ih i početkom 1990-ih. Seriju je proizvela Intermedia grupa za Hrvatsku radioteleviziju (HRT), a scenarist i redatelj je Miljenko Manjkas.

Izvorni audiovizualni materijal: Rat prije rata – HRT / Intermedia grupa
Scenarij i režija: Miljenko Manjkas

Objavljeni ulomci koriste se kao dio povijesnog, informativnog i dokumentarnog osvrta. Sva autorska i srodna prava na izvorne snimke pripadaju njihovim nositeljima..

LAB-01 Hrvatska radiotelevizija Rat prije rata: Rat HRT-ova najava epizode serije koja obrađuje KOS-ove pripreme za rat, bombe u Zagrebu i završnu fazu 1991. godine. Otvori izvor

UREĐIVAČKA I METODOLOŠKA NAPOMENA

Ovaj članak razlikuje službene dokumente, sudske odluke, iskaze sudionika, novinske rekonstrukcije i historiografske interpretacije. Kada je riječ o tvrdnji pojedinog svjedoka ili sudionika, to je u tekstu jasno naznačeno. Obavještajna evidencija sama po sebi nije dokaz kaznene odgovornosti, a optužnica nije isto što i osuđujuća presuda. Izraz „KOS“ koristi se u kolokvijalnom i povijesno uvriježenom značenju; za razdoblje 1990.–1991. institucionalno je preciznije govoriti o Upravi bezbednosti JNA i njezinim podređenim sigurnosnim strukturama.

19. KOLOVOZA 1991. – DVIJE EKSPLOZIJE U ZAGREBU

U ranim jutarnjim satima 19. kolovoza 1991. eksplozivne naprave detonirale su kod zgrade Židovske općine u Palmotićevoj ulici u Zagrebu i na židovskom dijelu groblja Mirogoj. Nije bilo poginulih ni ranjenih, ali je nastala materijalna šteta. Suvremeni izvještaji bilježe i snažnu javnu osudu napada te izraze solidarnosti hrvatskog državnog vrha i brojnih institucija sa židovskom zajednicom.

LAB-02 Jewish Telegraphic Agency Jewish Center and Cemetery Bombed in Strife-torn Capital of Croatia Suvremeni izvještaj od 20. kolovoza 1991. o eksplozijama kod Židovske općine i na Mirogoju; navodi da nije bilo žrtava, ali je nastala znatna šteta. Otvori izvor

LAB-03 Jewish Telegraphic Agency Croatian Leaders in Solidarity with Zagreb's Jews After Bombing Izvještaj od 23. kolovoza 1991. o osudi napada i javnoj solidarnosti hrvatskih vlasti i institucija sa židovskom zajednicom. Otvori izvor

U tom trenutku javnost nije znala tko je postavio bombe. I upravo je u tome bila snaga operacije.

Bomba je bila samo prvi dio.

Drugi dio trebala je biti priča o tome tko ju je postavio.

Suvremena historiografija operaciju klasificira kao false flag, odnosno operaciju pod lažnom zastavom. Povjesničarka Andrijana Perković Paloš u radu iz 2024. zaključuje da su napadi bili povezani s vojnom sigurnosnom strukturom JNA i da im je cilj bio Hrvatsku predstaviti kao zemlju rastućeg antisemitizma i „profašističke“ vlasti.

LAB-04 Review of Croatian History Attempts of defamation of Croatia as antisemitic in the 1990s: False flag operation Labrador Akademski rad Andrijane Perković Paloš iz 2024. o operaciji Labrador, napadima na židovske ciljeve i njihovoj propagandnoj svrsi. Otvori rad

To je bit cijele priče. Napad nije trebao biti samo fizički. Trebao je proizvesti političko značenje.

„KOS“ – POJAM KOJI KORISTIMO, ALI GA TREBA PRECIZIRATI

U javnosti se gotovo sve vojne sigurnosne aktivnosti JNA iz toga vremena nazivaju jednostavno KOS. To je razumljivo i ukorijenjeno, ali institucionalno je slika složenija.

Početkom devedesetih djeluje Uprava bezbednosti JNA, sa sustavom sigurnosnih organa i kontraobavještajnih grupa – KOG-ova – na nižim razinama. Aleksandar Vasiljević bio je zamjenik načelnika Uprave bezbednosti od 1990., a 16. lipnja 1991. postaje njezin načelnik. Zato ćemo izraz KOS koristiti kada govorimo jezikom tadašnjih sudionika i javnosti, ali uz razumijevanje da je stvarna organizacija bila razgranatija.

LAB-05 ICTY Aleksandar Vasiljević Službeni biografski prikaz ICTY-a o položaju Aleksandra Vasiljevića u vojnoj sigurnosnoj strukturi JNA. Otvori izvor

Za Labrador je posebno važna struktura sigurnosti Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane – RV i PVO, sa središtem u Zemunu i operativnim vezama prema Zagrebu.

SLOBODAN RAKOČEVIĆ – ČOVJEK KOJEGA ČANDIĆ STAVLJA NA VRH LABRADORA

Najvažnije javno svjedočenje o unutarnjoj strukturi Labradora dao je 2002. pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju bivši oficir vojne kontraobavještajne službe Mustafa Čandić.

Čandić nije bio povjesničar koji deset godina kasnije rekonstruira priču iz novina. Radio je u središnjoj kontraobavještajnoj strukturi RV i PVO u Zemunu.

Pred ICTY-em rekao je da je osoba odgovorna za Labrador bio pukovnik Slobodan Rakočević, načelnik sigurnosnog odjela RV i PVO u Zemunu. Za zagrebačku operativu posebno je imenovao Ivana Sabolovića i Čedu Kneževića iz II. detašmana KOG-a u Zagrebu. Prema Čandiću, upravo su oni održavali veze sa suradnicima u Zagrebu i primali izvještaje o događajima u hrvatskim institucijama i državnom vrhu.

LAB-06 ICTY Svjedočenje Mustafe Čandića – 11. studenoga 2002. Primarni sudski transkript u kojem Čandić govori o Labradoru, Rakočeviću, Saboloviću, Kneževiću, Operi i propagandnim metodama. Otvori transkript

To nam prvi put daje lanac: Zemun – Rakočević – II. detašman Zagreb – Sabolović/Knežević – suradnička mreža.

ČANDIĆ: CILJ JE BIO HRVATSKU PREDSTAVITI PROFAŠISTIČKOM

Čandić je pred sudom vrlo izravno povezao napad na židovske ciljeve s Labradorom. Tvrdio je da je cilj miniranja židovskih grobova na Mirogoju bio proizvesti neprijateljstvo židovske zajednice prema hrvatskim vlastima i prikazati ih kao profašističke.

Dodao je još jedan izuzetno zanimljiv podatak: prema njegovu iskazu, planiran je i dodatni napad na židovski cilj u Zagrebu, ali nije proveden jer su ljudi mreže morali napustiti Zagreb zbog opasnosti od uhićenja.

Važno je razumjeti što taj iskaz jest, a što nije. Čandić nije rekao: „Stajao sam ondje i gledao postavljanje bombe.“ On govori kao čovjek unutar sigurnosnoga sustava o operaciji za koju tvrdi da ju je poznavao. To je važan primarni izvor, ali nije isto što i očevidac postavljanja eksploziva.

RADENKO RADOJČIĆ – „LJUDEVIT“

Drugi izuzetno važan izvor je Radenko Radojčić. U izjavi koju je 1994. dao hrvatskom SZUP-u naveo je da je od 1990., dok je radio u stručnim službama CK SKH, bio u organiziranom suradničkom odnosu s vojnim službama sigurnosti bivše JNA. Njegov pseudonim bio je „Ljudevit“.

U objavljenom iskazu Radojčić opisuje veze sa sigurnosnom strukturom RV i PVO, Labradorom i poslije Operom.

LAB-07 Hrčak / National Security and the Future Radenko Radojčić – Izjava Objavljeni tekst opsežne izjave dane hrvatskom SZUP-u 1994., s opisima Labradora, Opere, suradničke mreže i propagandnih aktivnosti. Otvori izvor

Ali taj izvor ima ozbiljnu ogradu. Radojčić je mnogo godina poslije tvrdio da je izjava bila unaprijed sastavljena i da je bio prisiljen potpisati je i čitati pred kamerama. Istodobno nije poricao da je bio angažiran u vojnom obavještajnom sustavu bivše države.

LAB-08 Večernji list Radenko Radojčić o iskazu iz 1994. Kasniji Radojčićev intervju u kojem osporava okolnosti nastanka svoje izjave i tvrdi da je bila iznuđena. Otvori izvor

Zato ćemo njegove pojedinačne tvrdnje koristiti isključivo kao: „Radojčić tvrdi…“, a ne kao automatski dokaz.

TKO JE STAVIO BOMBE?

Noviji akademski rad, oslanjajući se među ostalim na Radojčićev iskaz i raniju literaturu, navodi još jedno ime: Sredo Vučanović, bivši zagrebački policijski pirotehničar.

Prema toj rekonstrukciji, Radojčić je sudjelovao u transportu eksploziva, dok je Vučanović osobno postavio naprave kod Židovske općine i na Mirogoju.

Ovdje ipak postoji granica koju ne smijemo prijeći. To nije isto što i presuda koja kaže: „Sud je utvrdio da je Sredo Vučanović postavio bombe.“ Takvu sudsku formulaciju nemamo.

Stoga ostaje: prema Radojčićevu iskazu i historiografskoj rekonstrukciji koja ga koristi, Sredo Vučanović bio je neposredni izvršitelj postavljanja eksplozivnih naprava.

A KAKO SE OPERACIJA UOPĆE ZVALA?

Čak ni oko naziva Labrador izvori nisu potpuno suglasni.

Mustafa Čandić pred ICTY-em izričito govori da je to bilo tajno ime vojne operacije. Ivan Sabolović 1994. govori drukčije: tvrdi da Labrador nije bio naziv njihove suradničke mreže, nego oznaka koju je hrvatska policija naknadno koristila za razotkrivenu skupinu.

LAB-09 AIM Press Intervju s Ivanom Sabolovićem Sabolovićev javni iskaz iz 1994. o mreži II. detašmana, padu dokumentacije, nazivu Labrador i njegovoj obrani od optužbi za terorističke akcije. Otvori izvor

U dijelu hrvatskih rekonstrukcija pojavljuje se treća verzija: da je „Labrador“ bio hrvatski naziv operativne obrade, dok se u dokumentima same vojne mreže pojavljuje i naziv „13. grupa Štakor“.

Zato je najsigurnija formulacija: Labrador je danas općeprihvaćen naziv operacije i mreže povezane sa zagrebačkim napadima 1991., ali izvori se ne slažu oko toga je li to bio izvorni naziv vojne operacije JNA ili naziv koji je hrvatska strana koristila u obradi i koji je naknadno postao općeprihvaćen.

PERKOVIĆ I VUKAS – HRVATSKA JE MREŽU, PREMA PERKOVIĆU, PRATILA JOŠ 1990.

Priča o Labradoru ne počinje eksplozijom.

Josip Perković tvrdi da je još tijekom ljeta 1990., dok je bio na čelu hrvatske Službe državne sigurnosti, stavio pod nadzor velik dio ljudi koje je smatrao operativom KOS-a i koji će poslije biti povezani s Labradorom.

Dana 4. ožujka 1991. službenim rješenjem Perković je razriješen dužnosti pomoćnika ministra unutarnjih poslova za poslove državne sigurnosti i imenovan pomoćnikom ministra obrane. Istoga dana njegovu dotadašnju funkciju preuzima Jerko Vukas.

LAB-10 Narodne novine Razrješenje Josipa Perkovića u MUP-u Službeno rješenje Vlade Republike Hrvatske od 4. ožujka 1991. o razrješenju Josipa Perkovića s dužnosti pomoćnika ministra unutarnjih poslova za poslove državne sigurnosti. Otvori dokument

LAB-11 Narodne novine Imenovanje Josipa Perkovića u MORH Službeno rješenje od 4. ožujka 1991. kojim je Josip Perković imenovan pomoćnikom ministra obrane Republike Hrvatske. Otvori dokument

LAB-12 Narodne novine Imenovanje Jerka Vukasa Službeno rješenje od 4. ožujka 1991. kojim Jerko Vukas preuzima poslove državne sigurnosti u MUP-u. Otvori dokument

Perković je poslije tvrdio da je operativnu obradu KOS-ovih ljudi predao upravo Vukasu. To je važna činjenica za cijelu priču: ako je njegov iskaz točan, hrvatski sustav nije Labrador otkrio tek kada su bombe eksplodirale. Dio ljudi već je bio pod nadzorom.

MANOLIĆ 1991. – IZ VLADE PREMA VRHU SIGURNOSNOG SUSTAVA

Josip Manolić 17. srpnja 1991. razriješen je dužnosti predsjednika Vlade radi odlaska na drugu funkciju. Istoga dana službeni dokument predsjednika Republike navodi ga kao predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske i predsjednika Kriznog štaba za političko-sigurnosne prilike.

U istom tijelu nalaze se Zdravko Mustač, Šime Đodan, Martin Špegelj, Onesin Cvitan, Gojko Šušak i drugi.

LAB-13 Narodne novine Odluka o osnivanju i imenovanju članova Kriznog štaba Službena odluka od 17. srpnja 1991. koja navodi Josipa Manolića kao predstojnika UZUP-a i predsjednika Kriznog štaba te sastav tijela. Otvori dokument

To znači da u vrijeme zagrebačkih eksplozija Manolić nije periferni političar. Nalazi se u središtu hrvatske sigurnosne koordinacije.

PERKOVIĆ: MANOLIĆU JE PODMETNUT AGENT

U dokumentarnom iskazu koji je povod ovom članku Josip Perković tvrdi da je Josipu Manoliću bio podmetnut agent. Taj čovjek Manoliću navodno plasira informaciju: napad su izveli ljudi iz Hrvatske vojske.

Večernji list je 2014. prenio istu osnovnu Perkovićevu tvrdnju: za eksplozije je najprije bila osumnjičena skupina vojnika pod zapovjedništvom MORH-a, a Perković je tvrdio da je Manolić „povjerovao podmetnutom agentu“.

LAB-14 Večernji list Perković o Labradoru, Manoliću i podmetnutom agentu Novinski prikaz Perkovićeva iskaza o podmetnutom agentu i pogrešnom tragu prema ljudima iz hrvatskog vojnog sustava. Otvori izvor

To je ključni trenutak. Ako je Perkovićeva tvrdnja točna, false-flag operacija nije djelovala samo prema inozemstvu. Djelovala je unutar hrvatskoga državnog vrha.

HRVATSKA POČINJE SUMNJATI U VLASTITE LJUDE

U kasnijim dokumentarnim i novinarskim rekonstrukcijama kao ljudi prema kojima je sumnja bila usmjerena pojavljuju se hrvatski vojnici Werner Ilić i Vuk Sigetić.

Kod Sigetića javno dostupna neovisna dokumentacija mnogo je slabija pa njegovo ime ne treba pretvarati u sudski potvrđenu činjenicu.

Kod Wernera Ilića kasniji službeni izvori potvrđuju potpuno drugi dio njegove biografije: postaje brigadir Hrvatske vojske i ratni zapovjednik Središta gardijskog za specijalističku obuku dočasnika „Damir Tomljanović – Gavran“ u Šepurinama.

LAB-15 Ministarstvo obrane Republike Hrvatske Werner Ilić – biografski epilog Službeni MORH-ov izvor potvrđuje Ilićev kasniji status brigadira u mirovini i ratnog zapovjednika specijalističkog središta u Šepurinama; ne potvrđuje samu sumnju iz 1991. Otvori izvor

Upravo je zato cijela epizoda toliko zanimljiva. Čovjek prema kojemu je u jednoj fazi usmjerena sumnja zbog napada na židovski cilj poslije nastavlja ozbiljnu vojnu karijeru u hrvatskim oružanim snagama.

MANOLIĆ – ŠUŠAK – PERKOVIĆ: KADA SE OBAVJEŠTAJNI TRAG PRETVORI U POLITIČKI SUKOB

Prema kasnijim rekonstrukcijama, Perkovićev sigurnosni sustav nije prihvatio hrvatski trag. Ali Manolić navodno nije odmah prihvatio zaključak da su hrvatski vojnici pogrešno osumnjičeni. Večernji list upravo oko Labradora smješta početak ozbiljnog sukoba između Josipa Manolića i Gojka Šuška.

Logika je razumljiva. Ako vjerujete svojem izvoru i on kaže: „počinitelji su ljudi MORH-a“, a MORH-ova sigurnosna služba potom kaže: „nisu“, postoje dvije moguće interpretacije.

Ili je vaš izvor pogriješio.

Ili vojni sustav štiti svoje ljude.

Ako je Perković točno rekonstruirao događaj, KOS nije samo plasirao jednu netočnu informaciju. Proizveo je nepovjerenje među ljudima hrvatskoga državnog vrha. To je za obavještajnu operaciju mnogo vrijedniji rezultat od same materijalne štete.

MANOLIĆ 2002. VIŠE NE DVOJI O KOS-u

Jedanaest godina poslije Manolić govori drukčijim jezikom. Nakon Čandićeva svjedočenja u Haagu, za Voice of America izjavio je da Hrvatskoj ništa od toga nije novo te da je još 1991. bilo poznato da iza Labradora i Opere stoji vojna kontraobavještajna struktura. Istodobno je potvrdio da je KOS imao mrežu unutar hrvatskih službi.

LAB-16 Voice of America Manolić: Zamjenu je naredio Gojko Šušak Intervju s Josipom Manolićem iz studenoga 2002. o Labradoru, KOS-ovoj mreži u Hrvatskoj i njegovoj verziji razmjene uhićenih pripadnika skupine. Otvori izvor

To ne mora nužno proturječiti početnoj epizodi. Moguće je da je u kolovozu vjerovao prvom izvoru, a da su nakon pada Maksimirske 63 i zapljene dokumentacije stigla nova saznanja. No bez njegovih precizno datiranih izjava iz svake faze ne treba umjetno popunjavati praznine.

15. RUJNA 1991. – MAKSIMIRSKA 63

Prijelomni trenutak dolazi manje od mjesec dana nakon eksplozija.

Dana 15. rujna 1991. hrvatska strana preuzima objekt u Maksimirskoj 63, gdje je uz zapovjedništvo 5. korpusa RV i PVO djelovao i II. detašman KOG-a.

Prema Sabolovićevu vlastitom kasnijem iskazu, nakon pada zgrade kompromitirano je devet suradnika II. detašmana – pet ljudi na njegovoj vezi i četvorica na vezama drugih operativaca.

Zašto? Zato što dokumentacija nije u cijelosti uklonjena.

DISKETE, DELOVODNIK I NOTES

Ivan Sabolović u intervjuu iz 1994. tvrdi da suradnici nisu otkriveni iz njegova malog notesa, nego iz izvještaja pohranjenih na računalu u prostorijama načelnika detašmana Mirka Martića i iz delovodnika koji je ostao u objektu.

Notes veličine približno 6 × 12 centimetara, prema njegovoj verziji, sadržavao je samo šifrirane operativne zadatke, ne imena suradnika.

Rekonstrukcija Vremena iz 1997. ide detaljnije. Prema tom izvoru, u sefu su ostala tri računalna diska i delovodnik. U delovodniku su se nalazile šifre suradnika i brojevi izvještaja, dok se sadržaj izvještaja nalazio na disketama. Vreme navodi i tonsku snimku razgovora suradnika označenog kao S-5 „Slobodan“ s Josipom Perkovićem.

LAB-17 Vreme / Serbian Digest Rekonstrukcija pada Maksimirske 63 Detaljna novinarska rekonstrukcija dokumentacije koja je ostala u objektu II. detašmana, uključujući delovodnik, diskete, notes i kasnija uhićenja. Otvori izvor

Sama činjenica da netko razgovara s Perkovićem nije dokaz da Perković radi za tu osobu ili službu. U kontraobavještajnom radu mnogo je važnije pitanje: tko koga nadzire i tko kontrolira kontakt?

MIRKO MARTIĆ – JE LI DOKUMENTACIJU OSTAVIO NAMJERNO?

Unutar vojne sigurnosne službe nakon pada objekta počinju sumnje. Zašto dokumenti nisu uništeni? Zašto nisu uklonjeni? Je li načelnik detašmana Mirko Martić jednostavno pogriješio ili je već bio kompromitiran?

Vreme navodi da je Rakočević još ranije naredio uklanjanje ili uništenje dokumentacije, ali da Martić nalog nije potpuno proveo. Radojčić u svojem iskazu također opisuje sumnje koje su se nakon toga širile prema Martiću.

Ali sumnja nije dokaz. Ne postoji osnova da u završnom tekstu napišemo: „Martić je radio za Hrvatsku.“ Možemo napisati samo: nakon gubitka dokumentacije ljudi njegove vlastite službe počeli su sumnjati u njega.

STJEPAN RAKARIĆ – ČOVJEK S OBJE STRANE SUSTAVA

Tu se pojavljuje još jedan zanimljiv čovjek: Stjepan Rakarić.

Više kasnijih rekonstrukcija smješta ga u sigurnosnu strukturu II. detašmana, ali se ne slažu oko njegove uloge u samom padu Maksimirske. Čvrsto je, međutim, potvrđeno da Rakarić nakon toga prelazi u hrvatski sustav, a službene Narodne novine potvrđuju njegov čin pukovnika Oružanih snaga Republike Hrvatske 1992. godine.

Upravo takve biografije pokazuju koliko je 1991. bila složena. Ljudi koji su godinama pripadali istom sustavu preko noći se nalaze na različitim stranama.

KADA SE ŠIFRA PRETVORI U IME

Zaplijenjeni dokument sam po sebi ne mora vrijediti mnogo. Ali ako imate šifru suradnika, broj njegova izvještaja, tekst izvještaja, operativca koji ga drži na vezi i čovjeka koji poznaje sustav kodiranja, odjednom anonimni S-1 ili S-3 postaje stvarna osoba.

Sabolović tvrdi da su uhićenja njegovih suradnika uslijedila približno mjesec dana nakon pada zgrade, što je po njegovoj procjeni bilo vrijeme potrebno hrvatskoj strani da dešifrira zaplijenjene zapise.

TKO SE POJAVLJUJE U MREŽI?

U Radojčićevu objavljenom iskazu pojavljuje se cijeli niz ljudi i pseudonima.

Branko Traživuk u više rekonstrukcija povezuje se s oznakom S-3. Vladimir Jadrijević pojavljuje se kao S-1. Milan Grković u Radojčićevu iskazu nosi pseudonim „Brada“. Ljubica Tintor pojavljuje se kao „Bezimena“. Tu su i Srećko Ožegović, Pajo Časić, Mile Vasiljevski, Ratomir Mažibrada i drugi.

I upravo ovdje treba biti posebno oprezan. Radojčić je sam razlikovao ljude za koje tvrdi da je vidio njihovu suradničku „produkciju“ od onih za koje je samo čuo da su možda bili u kontaktu sa službom.

Ne smijemo iz kategorije „mogao biti u kontaktu“ napraviti „dokazani agent“.

BRANKO TRAŽIVUK – ČOVJEK IZ SAME DRŽAVNE SIGURNOSTI

Traživuk je posebno zanimljiv jer nije bio čovjek s ulice. Radio je unutar hrvatske državne sigurnosti. Perković je kasnije tvrdio da je pri odlasku iz MUP-a upravo na Traživuka posebno upozorio Jerka Vukasa.

Mnogo godina poslije, na münchenskom suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, sam Traživuk priznao je da je dio ranijih teških optužbi protiv Perkovića iznio lažno, motiviran osvetom nakon napada na oca.

To je možda najbolji podsjetnik koliko je opasno graditi povijest na jednom iskazu. Isti čovjek može tijekom vremena biti državni službenik, obavještajni izvor, uhićenik, razmijenjena osoba, novinski sugovornik i kasniji sudski svjedok koji povuče dio ranijih tvrdnji.

SABOLOVIĆ BJEŽI

Nakon kompromitiranja mreže Ivan Sabolović nije odmah uhićen. Prema Radojčićevu iskazu, neko vrijeme skriva se kod Ljubice Tintor, a potom ga Vladimir Jadrijević premješta na drugo skrovište. Slijedi izvlačenje preko područja Samobora i Slovenije prema Beogradu.

Kada tamo stigne, Rakočević od njega traži pisani izvještaj: što se dogodilo, što je ostalo u Zagrebu i koliko je mreža kompromitirana.

Ta epizoda pokazuje nešto važno. Suradnička mreža nije služila samo za prikupljanje informacija. Kada nastane kriza, mreža postaje i logistička infrastruktura za skrivanje i izvlačenje operativaca

RAZMJENA – NIJE BILA JEDNOSTAVNO „LABRADORI ZA KIKAŠA“

Godinama se priča o razmjeni ljudi Labradora prepričavala u pojednostavljenom obliku. Najčešće: „razmijenjeni su za Antona Kikaša“.

Naše istraživanje pokazuje da to nije dovoljno precizno. Kikaš i general JNA Milan Aksentijević razmijenjeni su u posebnoj razmjeni na Plesu već krajem studenoga 1991.

Dana 10. prosinca 1991. odvija se velika razmjena povezana s vukovarskim zatočenicima. Fond za humanitarno pravo, pozivajući se na više svjedočenja pred ICTY-em, navodi da je toga dana pedesetak hrvatskih zatočenika, uglavnom medicinskog osoblja iz vukovarske bolnice, razmijenjeno za zarobljene pripadnike JNA i pripadnike grupe Labrador.

LAB-18 Fond za humanitarno pravo Dosje: Logori za Hrvate na teritoriji Srbije Dosje koji, oslanjajući se na više svjedočenja pred ICTY-em, razmjenu 10. prosinca 1991. povezuje s pripadnicima grupe Labrador i hrvatskim zatočenicima. Otvori dokument

To je trenutačno najčvršći datum koji možemo povezati s glavnom razmjenom Labradorovaca: 10. prosinca 1991.

BIENENFELD I SCENA NA PLESU

Jakov Bienenfeld, koji je u ime hrvatskog državnog vrha sudjelovao u osjetljivim pregovorima o razmjenama, opisao je jednu vrlo konkretnu epizodu.

Prema njegovu sjećanju, prilikom razmjene grupe Labrador na aerodromu Pleso jedan je čovjek rekao da želi ostati u Hrvatskoj. Bienenfeld mu je pružio zaštitu. Aleksandar Vasiljević pitao ga je želi li doista ostati. Čovjek je potvrdio. Vasiljević je, prema Bienenfeldu, tada uzeo preostalih šest i otišao.

LAB-19 Večernji list Jakov Bienenfeld o tajnim ratnim razmjenama Bienenfeld opisuje razmjenu grupe Labrador na Plesu i epizodu u kojoj je jedan čovjek odlučio ostati u Hrvatskoj, dok je Vasiljević odveo ostalu šestoricu. Otvori izvor

Bienenfeld nije javno otkrio identitet čovjeka koji je ostao. Radojčić pak tvrdi da su razmjenu odbila dvojica ljudi – Šipoš i Rajnović. Ta se svjedočenja očito ne poklapaju potpuno, pa nije moguće pouzdano utvrditi radi li se o istoj skupini ili različitim fazama razmjene.

A ŠTO BEOGRAD RADI S LJUDIMA KOJI SU SE VRATILI?

Prema Radojčićevu iskazu, razmijenjeni ljudi nisu jednostavno stigli u Beograd i otišli kućama. Vojna sigurnost počinje ih ispitivati.

Svaki povratnik mora opisati što je govorio hrvatskim istražiteljima, koja su mu dokumenta pokazivali, što su znali o njegovim vezama, je li bio prisiljavan, tko ga je ispitivao i je li ga hrvatska služba pokušala vrbovati.

Razlog je sasvim logičan.

Ako vam se agent vrati iz protivničkog zatvora – čiji je sada?

Čovjek kojega ste željeli dobiti natrag možda se vratio kao vaš najveći sigurnosni rizik.

JE LI RAZMJENA BILA PROTUZAKONITA?

Josip Manolić 2002. tvrdi da jest. Za Voice of America rekao je da tužitelj Anto Nobilo, istražni sudac i MUP nisu bili pravilno obaviješteni te da je odluku o razmjeni donio Gojko Šušak.

Ali službeni dokumenti pokazuju važnu drugu stranu priče.

Vlada Republike Hrvatske već je 24. rujna 1991. osnovala Komisiju za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima, čija je izričita zadaća bila provoditi repatrijaciju i razmjenu zarobljenika. U Komisiji su bili predstavnici obrane, MUP-a, pravosuđa, zdravstva i socijalne skrbi.

LAB-20 Narodne novine Uredba o Komisiji za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima Službeni propis iz rujna 1991. kojim je osnovana Vladina Komisija zadužena za repatrijaciju i razmjenu zarobljenika. Otvori dokument

Od studenoga je predsjednik Komisije Muhamed Zulić, zamjenik Stjepan Adanić, a među članovima su i predstavnici pravosuđa i MUP-a.

LAB-21 Narodne novine Sastav Komisije za razmjenu Službena odluka o sastavu Komisije u studenome 1991.; među članovima su predstavnici obrane, pravosuđa i MUP-a. Otvori dokument

Dakle, postojao je formalni državni mehanizam razmjene. Otvoreno je drugo pitanje: jesu li konkretni ljudi Labradora bili ratni zarobljenici ili okrivljenici u sudskom pritvoru, i kojim su pravnim aktom predani Komisiji na razmjenu?

Bez njihovih individualnih sudskih spisa nije moguće zaključiti da je Manolićeva tvrdnja o nezakonitosti dokazana.

PERKOVIĆ TO OPISUJE KAO POLITIČKU ODLUKU

Perković je 2013. događaj opisao drugačije. Govorio je o političkoj odluci nakon pada Vukovara i o zadatku koji su dobili on i Jakov Bienenfeld da provedu razmjenu.

Njegova retrospektivna kronologija nije potpuno precizna – u istu priču smješta Kikaša i Aksentijevića iako drugi izvori pokazuju da su oni razmijenjeni ranije.

Ali njegova verzija otkriva bitnu razliku u perspektivi.

Manolić događaj vidi kao moguće zaobilaženje sudske procedure.

Perković ga vidi kao ratno-političku odluku o razmjeni.

Moguće je da su obje perspektive opisivale različite aspekte istoga događaja.

LABRADOR SE SELI – NASTAJE OPERA

Nakon kompromitiranja zagrebačke mreže dio ljudi odlazi u Beograd.

Mustafa Čandić pred ICTY-em Operu naziva „prirodnim nastavkom Labradora“. Prema njegovu svjedočenju, ljudi iz zagrebačke mreže uključuju se u propagandnu strukturu smještenu uz Komandu RV i PVO.

Radojčić formalno ustrojavanje smješta nešto kasnije – u sredinu listopada 1991. Prema njegovu iskazu, general Zvonko Jurjević formirao je Savjet za informativno-propagandnu djelatnost.

U njemu se pojavljuju Živan Mirčetić, Vojislav Radović, Mirko Vučinić, Slobodan Rakočević, Marijan Ziherl, Radenko Radojčić i Slavko Malobabić.

Operativna skupina dobiva naziv Opera.

Radojčić je opisuje gotovo kao malu neovisnu novinsku agenciju.

OPERA NIJE BILA SAMO NEKOLIKO OBAVJEŠTAJACA

Jedan od najzanimljivijih dijelova Radojčićeva iskaza jest popis ljudi koje navodi u produkcijskoj ekipi Opere.

Među njima su Vlado Pralica, informatičar; Zoran Mladenović, fotograf; Ljubomir Gruić, arheolog i kustos; Mladen Savić, oficir i glasnogovornik RV-a; Zoran Milekić, povezan s odnosima s javnošću JAT-a; Vesna Živadinović, novinarka RTV Beograd; Tanja Bakić, novinarka Večernjih novosti; Boris Gara, elektroničar; Adis Hondžo, snimatelj; Raduna Gransio „Duka“, tajnica i poliglot; Slobodan Bajrak „Boban“, vozač i snimatelj; te osoba koju navodi samo kao Rale.

Prema istom iskazu, Opera je dobila prostor u Domu armije u Zemunu, profesionalne kamere, faksove, telefone, montažni stol i radijsku opremu.

To je važna slika. Opera nije bila samo „propaganda“ kao apstraktna riječ. Imala je ljude, opremu, prostor, proizvodni proces i kanale distribucije.

PRATILI SU HRVATSKI TISAK I LOKALNE RADIOPOSTAJE

Radojčić opisuje sustavno praćenje novina, radija i televizije u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Posebna pozornost, prema njemu, posvećivala se lokalnim radiopostajama u Splitu, Osijeku i Rijeci.

Prikupljeni materijal unosio se u informatički sustav kako bi se kasnije mogao koristiti kao podloga za propagandne tvrdnje.

To je vrlo moderan način rada. Najprije izgradite bazu stvarnih informacija. Tek onda iz nje birate ono što vam treba za određenu priču.

LAŽNI HDZ-ovci NA TELEVIZIJI

Mustafa Čandić dao je možda najplastičniji primjer rada Opere.

Tvrdio je da je na televizijskom dnevniku gledao navodni telefonski razgovor dvojice HDZ-ovih dužnosnika – jednoga iz Zagreba i drugoga iz Iloka.

Prepoznao je glasove.

Prema njemu, nisu govorili političari HDZ-a nego Radenko Radojčić i Ivan Sabolović.

Čandić je tvrdio da je razgovor unaprijed konstruiran, a trebao je publici u Srbiji stvoriti dojam da hrvatsko vodstvo organizira etničko preslagivanje stanovništva i teži etnički čistim prostorima.

Ovdje Čandić govori o nečemu što je osobno gledao i glasovima koje tvrdi da je prepoznao. To je drukčija razina njegova saznanja od, primjerice, operativnih detalja miniranja koje nije osobno vidio.

DEDAKOVIĆ – TUS: STVARNI GLASOVI, NOVI RAZGOVOR

Druga metoda bila je sofisticiranija.

Čandić je svjedočio da su razgovori zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba i generala Antona Tusa više puta prisluškivani.

Zatim su, prema njegovu iskazu, dijelovi različitih stvarnih razgovora sastavljeni u novu tonsku cjelinu, tako da publika dobiva razgovor koji izvorno nije tako vođen.

U konstruiranoj verziji Dedaković traži pomoć, dok mu Tus navodno govori da pomoći neće biti i da se mora snalaziti sam.

To je izuzetno važan primjer. Dezinformacija ne mora biti potpuno izmišljena snimka. Može koristiti stvaran glas, stvarne riječi i stvaran razgovor, ali promijeniti redoslijed i kontekst.

„JASTREBOVA OPTUŽNICA“

Radojčić opisuje sličan proces nastanka propagandnog letka nazvanog „Jastrebova optužnica“.

Prema njegovu iskazu, u Operu je stigao prijepis presretnutog razgovora Mile Dedakovića. Sam kaže da nije čitao integralni razgovor nego mu je Rakočević dao izvadak.

Od izabranih Dedakovićevih riječi sastavljen je tekst kojemu je dodana „potrebna optužujuća konotacija“.

Potpisan je: „Odbor za zaštitu Jastreba“.

Letak je, prema Radojčiću, prošao internu proceduru odobrenja, tiskan je i bacan iz zrakoplova, a tekst je preko Međunarodnog press-centra plasiran i na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku.

LAB-22 National Security and the Future Studija slučaja – informacijsko-propagandne aktivnosti Opere Analiza propagandnih proizvoda i postupaka Opere, uključujući Jastrebovu optužnicu i načine distribucije materijala. Otvori izvor

To je možda najbolji primjer kako se istinita jezgra može pretvoriti u manipulativni proizvod.

„KOMUNISTIČKA SEKCIJA HDZ-a“

Opera je, prema objavljenim istraživanjima, proizvodila i potpuno lažne političke dokumente. Jedan od njih nosio je potpis: „Komunistička sekcija HDZ-a“.

Takav dokument trebao je stvoriti sliku unutarnjeg političkog kaosa i kontradikcija u hrvatskoj vlasti.

Opet ista metoda: ne tvrdite publici samo nešto o protivniku. Proizvedete „dokument“ koji izgleda kao da je došao od samog protivnika.

„BORIS LEVI“ I PRISLUŠNI CENTAR „UHO“

Radojčić u iskazu opisuje i vlastiti lažni identitet: Boris Levi.

Kaže da su ga Rakočević, Mirčetić i Radović pod tim imenom predstavljali na instruktivnim sastancima s oficirima RV i PVO u Bihaću, Sarajevu i Nišu. Tvrdi da je imao i dokumente na to ime.

Tijekom boravka u Bihaću opisuje i prislušni centar kraj aerodroma koji se, prema njemu, nazivao „Uho“.

Neovisno o tome koliko pojedini detalj njegova iskaza možemo dodatno potvrditi, taj opis pokazuje širinu aktivnosti koje on pripisuje informacijskom dijelu vojne sigurnosne operacije.

VINKOVCI – DOBAR PRIMJER GRANICE ČANDIĆEVA ZNANJA

Čandić pred ICTY-em spominje i incident na željezničkoj pruzi kod Vinkovaca.

Ali ovdje otvoreno kaže: ne zna što se stvarno dogodilo.

O slučaju mu je, tvrdi, pričao Radojčić. Prema toj priči, akcija je trebala stvoriti dojam da je izvedena po nalogu Franje Tuđmana i izazvati njegove javne demantije.

Dakle: Čandić → Radojčić → događaj.

To je posredno saznanje. I upravo zato nije jednako vrijedno kao njegov iskaz o televizijskom prilogu koji kaže da je osobno vidio.

BEOGRAD 1992. – KADA VLASTITI SUSTAV POČINJE ISTRAŽIVATI OPERU

Jedan od najzanimljivijih dijelova cijele priče jest da ljudi Opere nisu ostali nedodirljivi ni u Beogradu.

Krajem 1992. pred Vojnim sudom u Beogradu počinje postupak protiv više osoba povezanih s vojnom sigurnošću i Operom: Slobodana Rakočevića, Ratka Radakovića, Ivana Sabolovića, Radomira Drobnjaka, Radenka Radojčića i Slavka Malobabića.

Aleksandar Vasiljević trebao je odgovarati u odvojenom dijelu postupka.

Posebno je važna optužba protiv Rakočevića.

Suvremena Borba 24. prosinca 1992. izvještava da ga vojno tužiteljstvo tereti, među ostalim, da je planirao i organizirao miniranje židovskog groblja i Židovske općine u Zagrebu.

Rakočević je to negirao i nazivao konstrukcijom.

LAB-23 Borba Početak vojnog suđenja akterima Opere Suvremeni izvještaj od 24. prosinca 1992.; navodi optužene i optužbu protiv Rakočevića povezanu s miniranjem židovskih ciljeva u Zagrebu, koju je on negirao. Otvori izvor

To je vrlo važna činjenica. Veza između vojne sigurnosne strukture i zagrebačkih židovskih ciljeva nije se pojavila prvi put u hrvatskoj publicistici deset godina poslije. O njoj je 1992. raspravljalo vojno tužiteljstvo u Beogradu.

Ali optužba nije isto što i osuda.

SABOLOVIĆ 1994.: „NISAM ZNAO ZA MINIRANJE“

Ivan Sabolović u intervjuu nakon beogradskog postupka daje vlastitu obranu.

Priznaje profesionalni rad u vojnoj sigurnosti. Priznaje da je imao suradničku mrežu. Ali odlučno negira da je znao za miniranje židovskih objekata.

Tvrdi da je za optužbu da je II. detašman stajao iza napada prvi put doznao tek nakon što je u Beogradu završio u pritvoru.

To je važna obrana jer dolazi od čovjeka kojega drugi izvori stavljaju vrlo blizu središtu mreže. Ne moramo mu vjerovati, ali ne smijemo njegovu verziju izostaviti.

SABOLOVIĆ PROTURJEČI ČANDIĆU I OKO OPERE

Čandić pred ICTY-em Sabolovića navodi kao jednoga od važnih ljudi Opere.

Sabolović 1994. kaže: nije imao nikakve veze s Operom.

To je vrlo dobar primjer zašto ovaj članak ne može biti jednostavna priča s jednom verzijom. Dva čovjeka iz istog sustava o istoj stvari daju suprotne iskaze.

Na čitatelju nije da bira po simpatiji. Na nama je da pokažemo što je tko rekao i iz koje pozicije.

ZAGREB 1999. – PET OSUĐUJUĆIH, ČETIRI OSLOBAĐAJUĆE ODLUKE

Dana 23. travnja 1999. Općinski sud u Zagrebu izrekao je presudu u predmetu Labrador.

HINA je istoga dana izvijestila: od devet optuženika, petorica su proglašena krivima, a četvorica oslobođena. Na suđenju su osobno bili nazočni samo Ratomir Mažibrada i Radenko Radojčić.

LAB-24 HINA Slučaj Labrador – oslobođeni Radojčić i trojica optuženika Suvremeni agencijski izvještaj o presudi Općinskog suda u Zagrebu 23. travnja 1999.; pet osuđujućih i četiri oslobađajuće odluke. Otvori izvor

Kasniji izvještaji navode da su osuđeni Slobodan Rakočević, Ivan Sabolović, Vladimir Jadrijević, Srećko Ožegović i Ratomir Mažibrada.

Oslobođeni su Radenko Radojčić, Milan Grković, Branko Traživuk i Aleksa Krajnović.

To je posebno važno zbog internetske pogreške koja se povremeno ponavlja: Mažibrada nije oslobođen zajedno s Radojčićem.

ZAŠTO NE PIŠEMO „PRAVOMOĆNO“?

Zato što za sve pojedinačne presude iz zagrebačkog postupka nemamo pred sobom kompletne drugostupanjske spise.

Možemo točno reći: Općinski sud u Zagrebu 23. travnja 1999. proglasio je određene optuženike krivima, a druge oslobodio.

Ali bez konačne dokumentacije ne treba automatski dodavati: „pravomoćno“.

Kod povijesnog istraživanja jedna riječ može potpuno promijeniti pravni smisao.

ČANDIĆ 2002. – ZAŠTO JE NJEGOV ISKAZ TOLIKO VAŽAN

Mustafa Čandić pred ICTY-em nije govorio kao anonimni izvor. Govorio je pod vlastitim imenom, pred sudom i pod prisegom, te je bio podvrgnut unakrsnom ispitivanju.

Njegov položaj unutar središnje kontraobavještajne strukture RV i PVO objašnjava zašto je mogao znati ljude poput Rakočevića, Sabolovića i Kneževića te unutarnji način rada vojne sigurnosti.

Zato je njegov transkript jedan od najvažnijih javno dostupnih primarnih izvora o Labradoru i Operi.

Ali postoji i važna pravna ograda. Čandić je svjedočio na suđenju Slobodanu Miloševiću. Milošević je umro 2006. prije završetka procesa i u tom predmetu nije donesena konačna presuda.

LAB-25 ICTY Slobodan Milošević – pregled predmeta Službeni pregled ICTY-a potvrđuje da postupak nije završen presudom jer je Slobodan Milošević umro prije završetka suđenja. Otvori izvor

Zato nije točno napisati: „Haški sud utvrdio je Labrador.“

Ispravno je: „Čandić je pred ICTY-em svjedočio…“

TRI ČOVJEKA – TRI VERZIJE ISTOG SUSTAVA

Ako jedan uz drugoga stavimo Ivana Sabolovića, Radenka Radojčića i Mustafu Čandića, dobivamo vrlo zanimljivu sliku.

Sabolović priznaje mrežu, ali negira terorizam i vezu s Operom.

Radojčić u izjavi opisuje Labrador i Operu u velikim detaljima, ali poslije tvrdi da je njegov iskaz iznuđen.

Čandić povezuje Rakočevića sa zapovjednom ulogom u Labradoru, Sabolovića i Kneževića sa zagrebačkom mrežom, a Sabolovića, Radojčića i Malobabića s Operom.

Njihove se priče u nekim točkama razilaze. U drugim se točkama iznenađujuće preklapaju.

Upravo je preklapanje međusobno suprotstavljenih izvora najkorisnije.

ŠTO MOŽEMO SMATRATI ČVRSTIM KOSTUROM DOGAĐAJA?

Bez obzira na sukobljene interpretacije, iz više izvora proizlazi nekoliko relativno stabilnih činjenica.

Postojala je vojna sigurnosna mreža JNA u Hrvatskoj. II. detašman KOG-a djelovao je u Zagrebu. Ivan Sabolović bio je važan operativac te strukture. Dana 19. kolovoza 1991. napadnuti su židovski ciljevi u Zagrebu. Suvremena historiografija te napade povezuje s false-flag operacijom vojne sigurnosti. Čandić ih pred ICTY-em povezuje s Labradorom i Slobodanom Rakočevićem. Pad Maksimirske 63 kompromitirao je dio mreže. U hrvatske ruke dolazi dio dokumentacije. Slijede uhićenja, bijegovi i razmjene. U Beogradu se organizira Opera. Opera proizvodi i distribuira propagandne i dezinformacijske sadržaje. Vojni pravosudni sustav u Beogradu 1992. istražuje ljude te strukture. U Zagrebu se 1999. donose osuđujuće i oslobađajuće odluke.

To je kostur koji se može braniti iz više neovisnih smjerova.

„JANJIČAR“ – ŠTO JE HRVATSKA RADILA NAKON OTKRIVANJA MREŽE?

Razotkrivanje jednoga dijela mreže nije značilo da Hrvatska zna sve.

Naprotiv. Ako ste otkrili devet suradnika, pitanje glasi: koliko ih još postoji?

U kasnijim izvještajima pojavljuje se hrvatska operativna obrada pod nazivom „Janjičar“, čiji je cilj bio rekonstruirati KOS-ove veze na temelju zaplijenjenih dokumenata, terenskih saznanja i ranijih evidencija.

O problemu lojalnosti i prodora stranih obavještajnih interesa u policijski sustav pisali smo i u zasebnoj analizi. Mirna reintegracija i pitanje lojalnosti: tko je nakon rata ušao u hrvatsku policiju?

Nacional je 2006. objavio dijelove dokumentacije i upozorio na nešto izuzetno važno: pojaviti se u obavještajnoj evidenciji nije isto što i biti dokazani agent.

LAB-26 Nacional Operativna akcija Janjičar Novinarsko istraživanje temeljeno na hrvatskoj sigurnosnoj dokumentaciji o pokušaju rekonstrukcije KOS-ove mreže; izvor upozorava da evidencija nije automatski dokaz agenturnog statusa svake osobe. Otvori izvor

Takve liste mogu sadržavati potvrđene suradnike, osobe pod sumnjom, kontakte, mete vrbovanja i ljude čiji status nikada nije potvrđen.

To pravilo vrijedi za svaku obavještajnu arhivu.

TKO JE TKO?

Josip Perković – hrvatska državna sigurnost, od ožujka 1991. MORH; tvrdio da je mrežu pratio od 1990. i da je Manoliću podmetnut agent.

Josip Manolić – predsjednik Vlade, zatim predstojnik UZUP-a; u središtu spora oko hrvatskog traga i kasnije razmjene.

Jerko Vukas – naslijedio Perkovića na poslovima državne sigurnosti u MUP-u 4. ožujka 1991.

Gojko Šušak – vrh MORH-a; pojavljuje se u sukobu s Manolićem oko istrage i poslije oko razmjene.

Slobodan Rakočević – Čandić ga označava kao odgovornog oficira za Labrador; načelnik sigurnosti RV i PVO u Zemunu.

Ivan Sabolović – važan operativac II. detašmana KOG-a u Zagrebu; priznaje suradničku mrežu, negira terorističke akcije.

Čedo Knežević – Čandić ga uz Sabolovića navodi kao važnog operativca veze sa zagrebačkom mrežom.

Mirko Martić – načelnik detašmana u čijim su prostorijama ostali ključni zapisi; poslije predmet sumnji unutar službe.

Stjepan Rakarić – čovjek bivšeg sustava koji prelazi na hrvatsku stranu; njegova uloga u dokumentaciji ostaje sporna.

Radenko Radojčić – „Ljudevit“ – suradnik vojne sigurnosti prema vlastitoj izjavi; važan izvor za Labrador i Operu, kasnije osporava način nastanka iskaza.

Slavko Malobabić – Čandić i Radojčić povezuju ga s Operom.

Sredo Vučanović – prema Radojčićevu iskazu i akademskoj rekonstrukciji povezuje se s neposrednim postavljanjem eksploziva.

Branko Traživuk – visoki djelatnik hrvatske državne sigurnosti, u rekonstrukcijama povezan s oznakom S-3; oslobođen 1999.

Vladimir Jadrijević – u Radojčićevu iskazu S-1; 1999. proglašen krivim.

Srećko Ožegović – Radojčić ga povezuje s mrežom i razmjenom; 1999. proglašen krivim.

Milan Grković – „Brada“ – Radojčić ga opisuje kao Sabolovićevu vezu; 1999. oslobođen.

Ratomir Mažibrada – nazočan suđenju 1999.; proglašen krivim.

Mustafa Čandić – bivši oficir središnje vojne kontraobavještajne strukture; ključni haški svjedok o Labradoru i Operi.

Aleksandar Vasiljević – načelnik Uprave bezbednosti JNA od lipnja 1991.; važan u sustavu i kasnijim razmjenama.

Jakov Bienenfeld – hrvatski posrednik u tajnim ratnim razmjenama; opisao razmjenu ljudi Labradora na Plesu.

NAJVAŽNIJA EPIZODA – MANOLIĆEV POGREŠNI TRAG

Nakon svega što smo prikupili, upravo je ova epizoda možda najvažnija za razumijevanje Labradora.

Napadnete židovski cilj.

Želite da napad izgleda kao djelovanje hrvatskih ekstremista.

Zatim, prema Perkovićevu iskazu, čovjek kojemu Manolić vjeruje kaže: „učinili su to ljudi Hrvatske vojske.“

Državni vrh počinje provjeravati vlastite ljude.

Perković zaključuje da trag nije vjerodostojan.

Manolić sumnja u rezultat.

Nastaje nepovjerenje prema Perkoviću i Šušku.

Ako je Perkovićeva rekonstrukcija točna, operacija je u tom trenutku ostvarila gotovo idealan učinak.

Protivnik više ne troši vrijeme samo tražeći vas.

Počinje sumnjati sam u sebe.

LABRADOR I OPERA NISU ISTO – ALI PRIPADAJU ISTOJ LOGICI

Najjednostavnije objašnjenje za čitatelja bilo bi:

Labrador proizvodi događaj.

Opera proizvodi i širi interpretaciju događaja.

To nije savršena institucionalna definicija jer se aktivnosti vremenski preklapaju, ali dobro objašnjava logiku.

Labrador: eksploziv, diverzija, agenturna mreža, lažni trag.

Opera: letak, snimka, lažni dokument, montirani razgovor, medijski plasman, utjecaj na domaću i međunarodnu publiku.

Jedno bez drugoga ima manji učinak.

Bomba bez priče samo je bomba.

Priča bez događaja često nema dovoljnu snagu.

Zajedno stvaraju informacijsku operaciju.

ŠTO JOŠ NE ZNAMO?

Unatoč stotinama stranica materijala, nekoliko važnih pitanja ostaje otvoreno.

Ne znamo pouzdano identitet čovjeka kojega Perković naziva agentom podmetnutim Manoliću.

Nemamo izvorni javno dostupan SIS-ov dokument kojim bismo u potpunosti rekonstruirali sumnju prema Werneru Iliću i Vuku Sigetiću.

Ne znamo potpuno sigurnu ulogu Stjepana Rakarića u predaji i dešifriranju dokumentacije Maksimirske 63.

Ne možemo konačno riješiti spor oko podrijetla naziva Labrador.

Nemamo pred sobom cjeloviti hrvatski službeni poimenični dokument razmjene ljudi Labradora od 10. prosinca 1991.

Nemamo kompletnu drugostupanjsku dokumentaciju za sve odluke zagrebačkog suda iz 1999.

To nisu slabosti članka. To su granice javno dostupnih izvora. I njih treba pošteno pokazati.

KRONOLOGIJA U NEKOLIKO DATUMA

1989.–1990. – prema Perkoviću i kasnijim rekonstrukcijama hrvatski SDS počinje pratiti dio vojne sigurnosne operative i suradničkih veza.

4. ožujka 1991. – Perković prelazi iz MUP-a u MORH; Jerko Vukas preuzima državnu sigurnost.

17. srpnja 1991. – Manolić postaje predstojnik UZUP-a i predsjednik Kriznog štaba.

19. kolovoza 1991. – eksplozije kod Židovske općine i na Mirogoju.

Kolovoz–rujan 1991. – prema više iskaza raste opasnost razotkrivanja mreže i počinju izvlačenja ljudi.

15. rujna 1991. – pada Maksimirska 63; dio dokumentacije II. detašmana ostaje hrvatskoj strani.

Listopad 1991. – uhićenja dijela suradničke mreže; u Beogradu se formalizira Opera.

10. prosinca 1991. – dio ljudi povezanih s Labradorom razmijenjen je u sklopu šire razmjene s JNA.

1992. – vojna sigurnost u Beogradu ulazi u unutarnji obračun; počinju istrage.

23. prosinca 1992. – počinje vojno suđenje akterima Opere; Rakočević je među ostalim optužen i za organiziranje miniranja židovskih ciljeva u Zagrebu.

1994. – Radojčić daje opsežan iskaz hrvatskim službama; Sabolović objavljuje vlastitu verziju.

23. travnja 1999. – zagrebački sud donosi pet osuđujućih i četiri oslobađajuće odluke.

11. studenoga 2002. – Mustafa Čandić pred ICTY-em javno svjedoči o Labradoru i Operi.

ŠTO LABRADOR GOVORI TRIDESET PET GODINA POSLIJE?

Najlakše bi bilo zaključiti ovu priču rečenicom: „KOS je postavio bombe.“

Ali tada bismo propustili njezin najvažniji dio.

Bombe su bile samo fizički događaj.

Prava operacija odvijala se u informacijskom prostoru.

Trebalo je odrediti tko će biti proglašen počiniteljem, tko će u to povjerovati, što će prenijeti mediji, što će misliti međunarodna javnost, što će misliti židovska zajednica i – možda najvažnije – što će o vlastitim ljudima početi misliti hrvatski državni vrh.

Tu Labrador prelazi u Operu.

Eksploziv prelazi u informaciju.

Agent prelazi u izvor.

Stvarni glas prelazi u montirani razgovor.

Stvarna rečenica prelazi u lažni dokument.

A činjenica se miješa s izmišljotinom toliko da postaje teško razdvojiti jedno od drugoga.

ZAKLJUČAK

Povijest Labradora i Opere nije priča samo o tajnim službama.

To je priča o tome koliko je u kriznom vremenu teško razlikovati informaciju od dezinformacije, suradnika od dvostrukog agenta, stvaran dokument od krivotvorine, stvaran razgovor od montiranoga i obavještajno saznanje od sudski dokazive činjenice.

Zato su Josip Perković i Josip Manolić važni za ovu priču.

Ne zato što su „organizirali Labrador“.

Nisu.

Nego zato što kroz njihov sukob vidimo što se događa na drugoj strani operacije.

Jedan čovjek dobije informaciju i povjeruje joj.

Drugi posumnja da mu je protivnik tu informaciju namjerno podmetnuo.

I dok oni raspravljaju o tome tko govori istinu, upravo to može biti znak da je obavještajna operacija već uspjela.

Labrador zato ne treba pamtiti samo po dvije eksplozije u Zagrebu 19. kolovoza 1991.

Treba ga pamtiti kao primjer rata za interpretaciju stvarnosti.

Jer u takvom ratu najopasnija laž često nije ona koja je potpuno izmišljena.

Najopasnija je ona u kojoj je dovoljno istine da joj povjerujemo.

Autor: Ivan Vohrić

Sva prava pridržana © Ivan Vohrić

About the Author

Res Publica Post

Administrator

Visit Website View All Posts