Đorđe Balašević i Vukovar 1991.: što je doista govorio?

Arhivirani intervju za NIN ruši dvije pojednostavljene slike: onu o Balaševiću kao bezgrešnom mirotvorcu od prvoga dana rata, ali i onu prema kojoj je bio zagovornik četništva.

Urednički uvod

Društvenim mrežama ponovno kruži tvrdnja da je Đorđe Balašević početkom devedesetih „veličao četništvo“, Hrvate nazivao ustašama, a ljude koji su nakon pada Vukovara ušli u razoreni grad smatrao osloboditeljima.

Na prvi pogled takva se tvrdnja lako može odbaciti.

Balašević je u kolektivnom sjećanju velikog dijela prostora bivše Jugoslavije ostao upravo suprotno: kantautor koji je pjevao protiv rata, odbio sudjelovati u njemu, kritizirao nacionalizam i režim Slobodana Miloševića te poslije postao ambasador dobre volje UNHCR-a.

I sve je to – dokumentirano.

Ali dokumentirano je i nešto drugo.

U intervjuu koji je beogradskom NIN-u dao neposredno nakon pada Vukovara, u prosincu 1991., Balašević je doista upotrijebio izraze koji se teško mogu pomiriti s njegovom kasnijom slikom beskompromisnog mirotvorca.

Zato ovo nije tekst protiv Đorđa Balaševića.

Nije ni tekst u njegovu obranu.

Ovo je pokušaj da se učini nešto jednostavnije, ali danas često mnogo teže:

pročitati dokumente prije donošenja presude.

Intervju za NIN nije internetska izmišljotina

Ključni dokument postoji.

U arhivi medijske dokumentacije sačuvan je intervju pod naslovom „Relativno rodoljubiv tip“, objavljen u NIN-u, na stranici 46. Kao autor razgovora naveden je Danilo Štrbac. Arhivirani zapis sadrži prijepis razgovora, a njegov sadržaj nedvojbeno smješta intervju u vrijeme neposredno nakon pada Vukovara. IZVOR Arhivirani zapis / NIN Đorđe Balašević – Relativno rodoljubiv tip Otvori izvor

To je važno zato što internetom godinama kruže pojedinačne Balaševićeve rečenice bez pitanja koja su im prethodila i bez ostatka razgovora.

A kada se pročita cijeli dostupni prijepis, slika postaje znatno složenija.

Balašević u njemu otvoreno govori da je dobio poziv za mobilizaciju, da ga nije preuzeo, da su ga tražile vlasti te da nije želio sudjelovati u ratu. Govori i kako bi radije mlade ljude izvlačio iz rata nego ih u njega uvodio.

Za civile – starce, djecu i žene – govori da nisu krivi, a rat opisuje kao nešto u čemu nitko zapravo ne dobiva.

Dakle, tvrdnja da je Balašević u prosincu 1991. bio običan ratni huškač ne može izdržati provjeru izvora.

Ali tu priča ne završava.

Upravo suprotno.

Što je onda rekao o Vukovaru?

Novinar ga u jednom trenutku predstavlja kao jednog od „mirotvoraca“ i pita ga je li svjestan da mirotvorci postaju sve manje popularni.

Balašević odgovara da se i sam mijenja.

Govoreći o Srbima i Hrvatima kaže da je „za to sam da više ne živimo zajedno“, a zatim ih opisuje kao „genetski beznadežno zavađene“ narode. IZVOR NIN – arhivirani prijepis Relativno rodoljubiv tip – intervju s Đorđem Balaševićem Pročitaj intervju

Ta formulacija sama po sebi zaslužuje pozornost.

Nije riječ samo o razočaranom Jugoslavenu koji zaključuje da zajednička država više nije moguća. Govoriti o narodima kao „genetski“ zavađenima znači sukob pretvoriti iz političkoga i povijesnoga problema gotovo u biološku neizbježnost.

A zatim dolazi Vukovar.

Govoreći o televizijskim snimkama iz grada nakon njegova pada, Balašević spominje „uhvaćene ustaše“ i „oslobodioce“.

Ne možemo pošteno tvrditi da tih riječi nema.

I ne možemo ih proglasiti naknadnom hrvatskom izmišljotinom.

Nalaze se u arhiviranom prijepisu razgovora.

Koga je Balašević nazivao „oslobodiocima“?

Ovdje je potrebna posebna preciznost.

Balašević u toj rečenici ne kaže: „četnici su oslobodioci“, niti poimence navodi JNA, teritorijalnu obranu ili neku konkretnu paravojnu jedinicu.

Zato je tvrdnja s društvenih mreža da je „veličao četništvo“ šira od onoga što dokument može dokazati.

U pregledanim izvorima nismo pronašli vjerodostojan dokaz da je Balašević veličao četnički pokret, Dražu Mihailovića ili četništvo kao političku ideologiju.

Ali značenje riječi „oslobodioci“ u tom konkretnom kontekstu teško je potpuno odvojiti od onoga što se nekoliko tjedana ranije dogodilo u Vukovaru.

On govori o televizijskim snimkama nakon pada grada i razlikuje „uhvaćene ustaše“ od „oslobodilaca“.

Razumno je stoga zaključiti da se izraz odnosio na pobjedničku stranu koju je gledao na tim snimkama.

To je zaključak izveden iz konteksta, a ne njegova doslovna identifikacija pojedinih postrojbi.

Razlika je važna.

Dokumenti dopuštaju kritiku. Ne dopuštaju nam da dokumentima dodajemo ono što u njima ne piše.

Zašto su riječi „ustaše“ i „oslobodioci“ posebno važne?

Zato što Balašević te riječi nije izgovarao u informacijskom vakuumu.

Ekspertiza o srpskoj ratnoj propagandi korištena pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju pokazuje koliko je sustavno početkom devedesetih izraz „ustaše“ korišten za stigmatiziranje hrvatskih snaga i Hrvata općenito.

U materijalu se dokumentira i propagandni način prikazivanja Vukovara nakon njegova pada, uključujući terminologiju o „oslobađanju“ grada DOKUMENT ICTY Ekspertiza o srpskoj propagandi tijekom ratova 1990-ih Otvori dokument

To ne znači da je Balašević bio tvorac te propagande.

Ali pokazuje nešto možda još zanimljivije:

čovjek koji se protivio mobilizaciji i smatrao sebe mirotvorcem ipak je u prosincu 1991. barem djelomično govorio jezikom propagandnog okruženja u kojem je živio.

To je važnija i poučnija činjenica od jednostavne etikete „četnik“ ili „mirotvorac“.

Jer pokazuje koliko propaganda može prodrijeti i među ljude koji sebe ne smatraju njezinim pripadnicima.

Još jedna rečenica koja se rijetko spominje

U istom razgovoru Balašević govori i o kolegama glazbenicima iz Hrvatske koji su se uključili u hrvatske ratne i domoljubne projekte.

Pritom ih, iz svojih „umjetničkih pozicija“, naziva „talog tamo u Zagrebu“. IZVOR NIN – arhivirani prijepis Relativno rodoljubiv tip Pročitaj izvorni kontekst

Ponovno imamo paradoks.

Čovjek koji istodobno govori da ne želi biti Srbin „preko noći“, koji se protivi nacionalističkim pjevačima i odbija mobilizaciju, prema hrvatskoj strani koristi izrazito grub i generalizirajući jezik.

To je Balašević iz prosinca 1991.

Ne nužno isti Balašević kakvim će ga javnost pamtiti godinama poslije.

A onda 1993. – sasvim drugačiji Vukovar

Samo dvije godine poslije nailazimo na izrazit kontrast.

U intervjuu skopskom tjedniku Puls iz listopada 1993., čiji je tekst danas dostupan u arhivi Yugopapira, Balašević objašnjava zašto se tijekom rata povukao s pozornice.

Za Vukovar tada govori kao o gradu ljudi koje je poznavao i kao o gradu koji je ubijen na najprimitivniji mogući način. ARHIVA Yugopapir / Puls, 1993. Đorđe Balašević – intervju iz 1993. Pročitaj intervju

To više nije Vukovar „uhvaćenih ustaša“ i „oslobodilaca“.

To je ubijeni grad.

U istom razgovoru kritizira nacionalističke pjevače, srpsku vlast i način na koji državna televizija čak i njegovu pjesmu „Samo da rata ne bude“ koristi kao propagandnu kulisu.

Promjenu je teško previdjeti.

„Čovek sa mesecom u očima“ – pjesma o Vukovaru

Nije riječ samo o jednom intervjuu.

Centar za primenjenu istoriju u Beogradu, u projektu posvećenom antiratnom otporu tijekom devedesetih, Balaševićevu pjesmu „Čovek sa mesecom u očima“, objavljenu 1993., navodi među istaknutim antiratnim pjesmama toga vremena i povezuje je s Vukovarom. IZVOR Centar za primenjenu istoriju Antiratni otpor – Đorđe Balašević i Vukovar Otvori izvor

To je već Balašević kojeg će kasnije pamtiti velik dio njegove publike.

Ali upravo zato intervju iz 1991. postaje još zanimljiviji.

Ne zato što poništava sve što je Balašević napravio poslije, nego zato što pokazuje da njegov javni odnos prema ratu i Vukovaru nije bio jednostavna i nepromjenjiva linija.

Je li Balašević zapravo bio protiv rata?

Da.

I taj dio njegove biografije također nije mit.

Njegovo protivljenje sudjelovanju u ratu vidi se već u samom intervjuu iz prosinca 1991., u kojem govori o izbjegavanju mobilizacije.

Godinama poslije to je ponovno javno objašnjavao.

Britanski The Guardian razgovarao je s Balaševićem 2000. godine, nakon pada Miloševićeva režima. U tom razgovoru Balašević govori o tome kako je odbio otići ratovati u Hrvatsku, među ostalim zato što je ondje imao prijatelje i publiku. IZVOR The Guardian Đorđe Balašević – intervju nakon pada Miloševićeva režima Pročitaj članak

Dakle, njegovo protivljenje ratu nije naknadno izmišljena legenda.

Ali ni intervju iz 1991. zbog toga ne prestaje postojati.

Sarajevo 1998. – koncerti pomirenja

Do kraja desetljeća Balaševićev antiratni angažman više nije bio samo stvar pjesama i intervjua.

U veljači 1998. održao je koncerte u Sarajevu koje je podupirao UNHCR.

UNHCR je kasnije podsjetio da su ti koncerti imali snažnu simboliku pomirenja te da su bili povezani s pomoći djeci pogođenoj ratom u Bosni i Hercegovini. IZVOR UNHCR UNHCR o Đorđu Balaševiću i koncertima pomirenja u Sarajevu Otvori izvor

Balašević postaje ambasador dobre volje UNHCR-a

Samo nekoliko mjeseci poslije, 8. travnja 1998., tadašnja visoka povjerenica Ujedinjenih naroda za izbjeglice Sadako Ogata imenovala je Balaševića UNHCR-ovim ambasadorom dobre volje za bivšu Jugoslaviju.

UNHCR je njegovo imenovanje povezao s pjesmama protiv rata i etničke mržnje te njegovim doprinosom miru i pomirenju. SLUŽBENI IZVOR UNHCR Ogata names Balašević UNHCR's Goodwill Ambassador for former Yugoslavia Pročitaj službeno priopćenje

To je također činjenica.

I sada dolazimo do problema koji društvene mreže vrlo teško podnose.

Obje stvari mogu biti istinite istodobno.

Je li onda Balašević bio mirotvorac ili licemjer?

Možda je pitanje pogrešno postavljeno.

Ljudi nisu fotografije zamrznute u jednom trenutku.

Posebno ne ljudi koji prolaze kroz raspad države, rat, propagandu, strah i vlastito političko sazrijevanje.

Balašević iz prosinca 1991. odbija mobilizaciju, govori protiv rata i pokazuje suosjećanje prema civilima.

Taj isti Balašević nekoliko rečenica poslije hrvatske branitelje opisuje terminom „ustaše“, drugu stranu naziva „oslobodiocima“, govori o Srbima i Hrvatima kao „genetski beznadežno zavađenim“ narodima i ponižavajuće govori o hrvatskim glazbenicima.

Balašević iz 1993. govori o Vukovaru kao ubijenom gradu.

Balašević iz 1998. pjeva koncerte pomirenja u Sarajevu i postaje ambasador UNHCR-a.

Balašević iz 2000. javno govori o odbijanju odlaska u rat u Hrvatskoj i otvoreno kritizira Miloševićev režim.

Ne moramo izbrisati nijednog od njih da bismo razumjeli cijelu priču.

Što je, dakle, istina?

Tvrdnja da je Đorđe Balašević „veličao četništvo“ nije dokazana izvorima koje smo pregledali.

Za takvu bi tvrdnju trebalo pokazati njegovo pozitivno izjašnjavanje o četničkoj ideologiji, pokretu ili njegovim političkim ciljevima.

Takav dokaz nismo pronašli.

Ali tvrdnja da nikada nije hrvatske branitelje nazivao „ustašama“ također nije održiva.

Postoji arhivirani prijepis intervjua iz prosinca 1991. koji pokazuje upravo suprotno.

Postoji i izraz „oslobodioci“ u opisu televizijskih scena iz upravo palog Vukovara.

I postoji izraz „genetski beznadežno zavađeni“, koji možda još snažnije pokazuje koliko je čak i čovjek koji se smatrao mirotvorcem u tom trenutku bio zahvaćen atmosferom vremena.

Ali jednako bi pogrešno bilo izbrisati sve što dolazi poslije.

Njegovo odbijanje mobilizacije je dokumentirano.

Njegovo protivljenje Miloševićevu režimu je dokumentirano.

Njegove antiratne pjesme su dokumentirane.

Njegova promjena odnosa prema Vukovaru je dokumentirana.

Njegovo djelovanje za pomirenje priznato je i službenim imenovanjem za ambasadora dobre volje UNHCR-a.

Zaključak: povijest ne treba ni svece ni demone

Možda je upravo Balašević dobar primjer zašto povijest ne treba pisati kao popis svetaca i demona.

Čovjek može odbiti otići u rat, a ipak ponoviti propagandni stereotip.

Može u jednom trenutku govoriti neprihvatljive stvari, a nekoliko godina poslije javno zastupati sasvim drukčije stavove.

Može pogriješiti.

Može se promijeniti.

A možemo i mi pogriješiti kada o njemu sudimo samo prema onome što želimo čuti.

Onima koji vole Balaševića ne bi trebalo biti potrebno izbrisati intervju iz 1991. kako bi nastavili voljeti njegove pjesme.

Onima kojima su njegove riječi o Vukovaru neprihvatljive ne bi trebalo biti potrebno izmišljati da je „veličao četništvo“ kako bi ih osudili.

Dokumenti su već dovoljno snažni.

Možda je najpošteniji opis Đorđa Balaševića upravo onaj koji najmanje odgovara logici društvenih mreža:

bio je čovjek koji se protivio ratu, ali kojeg rat i propaganda nisu ostavili potpuno imunim na jezik vlastitoga vremena.

I upravo zato njegov slučaj vrijedi proučavati.

Ne da bismo srušili jedan mit i na njegovo mjesto postavili drugi.

Nego da bismo razumjeli koliko je ponekad velika udaljenost između čovjeka kakvim ga pamtimo i čovjeka kojeg pronađemo u dokumentima.

Res Publica Post

Metodološka napomena

Za ključni intervju iz 1991. pronađen je arhivirani zapis medijske dokumentacije koji navodi NIN, naslov „Relativno rodoljubiv tip“, stranicu 46 i autora Danila Štrbca te donosi prijepis razgovora.

Javno dostupan sken same tiskane stranice izvornog primjerka NIN-a zasad nije pronađen.

Zbog toga u tekstu namjerno koristimo formulaciju „arhivirani prijepis intervjua“, a ne tvrdimo da raspolažemo fotografijom ili skenom izvornog primjerka časopisa.

To ograničenje ne treba skrivati. Upravo suprotno – dio je metodologije kojom Res Publica Post nastoji razlikovati ono što možemo dokazati od onoga što možemo samo pretpostaviti. Izvor Arhivirani zapis / NIN Relativno rodoljubiv tip – Đorđe Balašević Otvori arhivirani prijepis