Političko navijanje pretvorilo je građane u branitelje političara umjesto u njihove kontrolore. U Hrvatskoj se vlast mijenja, stranke mijenjaju parole, a jedna navika ostaje gotovo neuništiva: našima se oprašta ono zbog čega smo jučer razapinjali njihove. Dok političke tribine navijaju, netko ipak mora ustati ujutro, otići na posao i platiti račun za cijeli igrokaz.
Ako je naš, treba mu dati vremena
U Hrvatskoj je zapravo sve jednostavno.
Ako je na vlasti njihov, država propada.
Ako je na vlasti naš, treba mu dati vremena.
Ako njihov napravi glupost, to je dokaz nesposobnosti cijele političke opcije.
Ako naš napravi istu glupost, treba pogledati kontekst.
Ako njihov nekoga zaposli preko veze, to je uhljebljivanje.
Ako naš zaposli čovjeka kojeg poznaje, slučajno je baš taj bio najbolji kandidat.
Ako njihov troši javni novac, pljačka narod.
Ako naš troši javni novac, provodi program.
I tako već desetljećima.
Imamo državu.
Imamo izbore.
Imamo demokraciju.
Imamo političke stranke.
Samo nam nekako kronično nedostaje ono najdosadnije:
građanin koji neće navijati nego računati.
Koliko si uzeo?
Koliko si potrošio?
Koliko si zaposlio?
Koliko si obećao?
Koliko si napravio?
I tko će to platiti?
Ne.
To je prekomplicirano.
Lakše je imati šal oko vrata.
Političari imaju funkciju. Građanin ima Facebook.
Jedni navijaju za HDZ.
Drugi za Možemo.
Treći za SDP.
Četvrti za neku novu političku ljubav koja još nije stigla dovoljno dugo biti na vlasti da bi ih razočarala.
I onda se svi zajedno čude što političari dobro žive.
A zašto ne bi?
Vi ih branite besplatno.
Oni imaju plaću, funkciju, ured, utjecaj i stranačku infrastrukturu.
Građanin ima Facebook račun.
I tamo vodi bitku za njih.
Besplatno.
Ponekad i cijelu noć.
To je možda jedini posao u Hrvatskoj za koji se ljudi otimaju, a nitko ne traži plaću.
Najveći politički trik pritom nije uvjeriti čovjeka da na izborima nekome da svoj glas.
To je demokracija.
Pravi trik nastaje nakon izbora.
Kada birač počne osjećati da mora braniti političara kojemu je dao glas.
Kao da mu je rod.
Kao da će priznanje da je političar napravio nešto loše istodobno biti priznanje vlastite gluposti.
Neće.
Čovjek može nekome dati glas i šest mjeseci poslije reći:
„Ovo radiš loše.“
To nije izdaja.
To se zove građanin.
A sada štrajk
Sindikati ZET-a i Zagrebačkog holdinga najavili su štrajk od ponedjeljka 28. rujna u 3:30 nakon neuspjelih pregovora o novim kolektivnim ugovorima.
IZVOR — Najavljeni štrajk ZET-a i Holdinga HRT / Hina Sindikati ZET-a i Holdinga: Većinska potpora članstva za štrajk Sindikati su 25. rujna 2026. potvrdili većinsku potporu članstva štrajku najavljenom za 28. rujna u 3:30. Otvori izvor
Dakle, ZET može stati.
Tramvaji mogu stati.
Autobusi mogu stati.
A čovjek koji u šest ujutro mora otvoriti trgovinu, pekaru, pogon ili skladište neka se snađe.
Medicinska sestra neka se snađe.
Odgojiteljica neka se snađe.
Nastavnik neka se snađe.
Čistačica neka se snađe.
Građevinski radnik neka se snađe.
Čovjek koji nema automobil?
Posebno neka se snađe.
Možda je to nova socijalna politika.
Ako nemaš za automobil, hodaj.
Zdravo je.
Dok hodaš prema poslu možeš razmišljati o radničkim pravima.
I ZET-ovac ima pravo tražiti veću plaću
Naravno da radnik ZET-a ima pravo tražiti veću plaću.
Treba imati pravo na sindikat.
Treba imati pravo koristiti zakonske oblike sindikalnog djelovanja.
Ali postoji jedna mala neugodnost.
Pravo radnika da traži veću plaću ne proizvodi automatski obvezu ostatka društva da odgovori:
„Koliko god tražite, samo recite.“
Građanin također smije pitati:
Koliko danas primate?
Koliko dodatno tražite?
Koliko će to koštati?
Tko će razliku platiti?
I kako će na posao doći ljudi kojima ćete obustaviti prijevoz?
To nisu pitanja protiv radnika.
To su pitanja ljudi koji također rade.
Javni novac je čudna životinja
Javni novac ima jednu fascinantnu osobinu.
Svi o njemu govore kao da je ničiji.
Nije.
To je novac prodavačice.
Bravara.
Medicinske sestre.
Nastavnika.
Građevinskog radnika.
Radnika u tvornici.
Privatnika koji prvo mora zaraditi plaću svojim zaposlenicima, potom doprinose, poreze i ostale troškove, pa tek onda provjeriti je li njemu što ostalo.
To je njihov novac.
Samo ga nakon uplate poreza prestanemo zvati njihovim.
Onda postaje javni.
A kada postane javni, odjednom svi imaju ideju kako bi ga trebalo potrošiti.
A što je s ljudima koji samo rade?
Možda je upravo to najtužniji dio cijele priče.
Ljudi koji rade rijetko imaju vremena za revoluciju.
Ujutro ustaju.
Vode dijete u vrtić.
Ako ga imaju kome ostaviti.
Odlaze na posao.
Vraćaju se umorni.
Plaćaju režije.
Gledaju cijene.
Računaju hoće li kartica izdržati do sljedeće plaće.
Zovu sina u Njemačku.
Kćer u Austriju.
Djecu u Irsku.
Pitaju kako su.
„Dobro smo.“
I s jedne i s druge strane ista laž.
Djeca ne žele roditeljima reći koliko im nedostaje dom.
Roditelji ne žele djeci reći koliko teško sastavljaju kraj s krajem.
Pa svi glume da je dobro.
A nije.
Djeca su otišla da bi zaradila ono što ovdje nisu mogla.
Roditelji su ostali da bi živjeli od onoga što ovdje jedva mogu.
Ali što će reći djetetu koje je otišlo stotinama ili tisućama kilometara od kuće kako bi zaradilo ono što ovdje nije moglo?
I onda takvom čovjeku jednoga jutra ne dođe autobus.
Jer traje velika bitka za socijalnu pravdu.
Ironija zna biti bezobrazna.
Političko navijanje: naši nikada nisu krivi
A politički navijači?
Oni su neumorni.
Nikada toliko umorni da ne mogu braniti svoju stranku.
Kućni budžet se raspada?
Nema veze.
Naši su pobijedili.
Dijete otišlo van?
Krivi su oni prije.
Liste čekanja?
Naslijedili smo problem.
Plaća mala?
Globalna situacija.
Stan nedostižan?
Tržište.
Ali ne diraj našeg političara.
Tu završava racionalnost.
I onda se pitamo kako političke elite mogu godinama ponavljati iste obrasce.
Mogu.
Jer njihova najvrjednija imovina često nije član stranke.
To je birač koji će im oprostiti ono što protivniku nikada ne bi oprostio.
Kakav narod, takva vlast?
Često se kaže:
Kakav narod, takva vlast.
Prejednostavno.
Preciznije bi bilo:
Kakvu razinu odgovornosti tražimo od vlasti, takvu ćemo vlast dugo imati.
Ako svojima dopuštamo ono zbog čega smo jučer napadali njihove, onda nemamo političke kriterije.
Imamo klubove.
A država nije stadion.
Grad nije stadion.
ZET nije stadion.
Porezni sustav nije stadion.
Na izborima možete glasati za HDZ, Možemo, SDP ili bilo koga drugoga.
To je vaše pravo.
Ali dan poslije izbora političar kojem ste dali glas više nije vaš igrač kojega morate braniti.
On je čovjek kojeg morate kontrolirati.
Jer njega plaćate vi.
Tramvaj možda neće doći. Račun hoće.
Radnik koji u ponedjeljak u šest ujutro stoji na stanici i čeka autobus kojim mora doći na posao nije politički navijač.
Možda je glasao za HDZ.
Možda za Možemo.
Možda za SDP.
Možda nije glasao ni za koga.
Autobusu je svejedno.
Njegovu poslodavcu uglavnom također.
On samo želi doći na posao.
Jer netko mora raditi.
Da bi cijeli ovaj veličanstveni politički igrokaz imao tko platiti.
Urednička napomena
Ovaj tekst je satirično-komentatorska kolumna o političkom navijaštvu, odgovornosti vlasti i društvenom učinku najavljenog štrajka. Kritika nije usmjerena na birače pojedine stranke kao skupinu niti na svakog zaposlenika ZET-a, nego na praksu primjenjivanja različitih kriterija prema političkim opcijama koje podržavamo i onima kojima se protivimo.
Autor: Ivan Vohrić
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
