Dok propaganda iz Srbije i dalje briše sve što se događalo od 1991. do kolovoza 1995., dio hrvatske politike Domovinski rat pretvorio je u osobnu legitimaciju, izvor prihoda i sredstvo podjele. Između tuđe laži i našeg licemjerja ostali su zaboravljeni poginuli branitelji, njihove majke, supruge i djeca – ali i država za koju su položeni životi.
Danas, 5. kolovoza 2026., Hrvatska obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 31. obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja.
Ponovno će se podizati zastave, polagati vijenci, održavati govori i ponavljati velike riječi o slobodi, žrtvi, zajedništvu i domovini.
I treba ih ponavljati.
Oluja je bila hrvatska pobjeda. Bila je završni čin oslobađanja većeg dijela okupiranog državnog teritorija i poraz projekta koji je Hrvatsku namjeravao raskomadati, njezine građane protjerati, a na otetoj zemlji uspostaviti srpsku paradržavu.
Ali trideset i jednu godinu poslije morali bismo imati dovoljno hrabrosti postaviti i mnogo neugodnije pitanje:
Jesmo li bili dostojni pobjede koju smo naslijedili?
Jesmo li izgradili državu zbog kakve su ljudi ostavljali svoje obitelji i odlazili na bojišta?
Ili smo slobodu, plaćenu životima, pretvorili u tržište nekretnina, političkih položaja, podobnosti, povlastica i jeftinog domoljubnog marketinga?
Ovaj tekst nije napad na hrvatske branitelje. Naprotiv, usmjeren je protiv onih koji su žrtvu istinskih branitelja prisvojili, unovčili i pretvorili u sredstvo osobnog probitka.
Oluja nije pala s vedra neba
Najveća podvala suvremene propagande o Domovinskom ratu sastoji se u tome da priča počinje u kolovozu 1995. godine.
Nema 1991. godine.
Nema razorena Vukovara, napadnutog Dubrovnika, Škabrnje, Saborskog, Baćina, Lovasa, Voćina i brojnih drugih mjesta.
Nema protjeranih ljudi, logora, masovnih grobnica, uništenih kuća, opljačkanih sela, srušenih crkava ni granatiranih bolnica.
Kao da je Hrvatska jednoga jutra iz čista mira odlučila napasti vlastiti međunarodno priznati teritorij.
Oluja nije bila početak rata.
Bila je posljedica gotovo četverogodišnje okupacije, oružane pobune, agresije JNA i srpskih snaga, protjerivanja nesrpskog stanovništva te neuspjeha međunarodne zajednice da mirnim putem uspostavi ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Dokumenti Ujedinjenih naroda potvrđuju da je hrvatska Vlada prihvatila plan Z-4 kao osnovu za pregovore, dok su ga predstavnici vlasti pobunjenih Srba u Kninu odbili čak i primiti.
Godinama se pregovaralo, čekalo i nudilo rješenje koje je pobunjenim područjima davalo iznimno široku autonomiju.
Istodobno se održavala paradržava koja nije priznavala hrvatski ustavni poredak i koja je svoj politički smisao gradila na odvajanju hrvatskog teritorija.
Milan Babić, nekadašnji predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine, pred Međunarodnim kaznenim sudom priznao je sudjelovanje u progonima.
U njegovu sporazumu o priznanju krivnje navedeno je da je cilj udruženog zločinačkog pothvata bio prisilno i trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva s približno trećine Hrvatske radi pretvaranja tog prostora u državu sa srpskom dominacijom.
Babić je priznao i svoju političku, logističku i propagandnu ulogu u tom projektu.
To nije hrvatska propaganda.
To je priznanje jednog od najviših političkih čelnika pobunjenih Srba.
Priznanje krivnje Milana Babića Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju Case Information Sheet – Milan Babić Pročitaj dokument Plan Z-4 i odbijanje vlasti u Kninu Ujedinjeni narodi Izvješće glavnog tajnika UN-a, S/1995/222 Pročitaj izvješćePropaganda prikazuje posljednje poglavlje, ali skriva cijelu knjigu
Naravno da stradanje srpskih civila ne smije biti prešućeno.
Zločini počinjeni tijekom i nakon Oluje moraju se jasno osuditi, žrtve poštovati, a odgovorni pojedinci procesuirati bez obzira na njihovu nacionalnost, čin ili ratne zasluge.
Hrvatska pobjeda ne postaje manje vrijedna priznanjem da su pojedinci pod hrvatskom zastavom počinili zločine.
Naprotiv, država pokazuje svoju snagu upravo kada razlikuje legitimnu oslobodilačku operaciju od nedopuštenih postupaka pojedinaca.
Ali zločin pojedinca nije dokaz da je cijela vojna operacija bila zločinački pothvat.
Žalbeno vijeće Haaškog suda 2012. godine poništilo je osuđujuće presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču te ih pravomoćno oslobodilo svih točaka optužnice.
Time pravno nije opstala prvostupanjska konstrukcija prema kojoj je postojao udruženi zločinački pothvat čiji je cilj bio trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz Krajine.
Međunarodni sud pravde poslije je jednoglasno odbacio i srpsku protutužbu kojom se Oluju pokušalo prikazati kao genocid.
Sud je zaključio da nije dokazano postojanje namjere uništenja hrvatskih Srba kao nacionalne ili etničke skupine.
Stoga se može i mora govoriti o pojedinačnim zločinima, paležu, pljački i odgovornosti.
Ali nije pošteno ni povijesno održivo Oluju predstavljati kao neobjašnjiv napad na nedužnu i miroljubivu tvorevinu koja se ondje slučajno zatekla.
Tko govori samo o kolonama iz kolovoza 1995., a prešućuje protjerane Hrvate iz 1991., ne traži istinu.
On traži propagandno korisnu polovicu istine.
Pravomoćna presuda Gotovini i Markaču Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju Appeals Judgement Summary for Ante Gotovina and Mladen Markač Pročitaj presudu Odbacivanje srpske protutužbe za genocid Međunarodni sud pravde Croatia v. Serbia – Judgment of 3 February 2015 Pročitaj odlukuZa što je Hrvatska platila toliku cijenu?
Ratna razaranja nisu bila metafora.
U izvješću Republike Hrvatske Ujedinjenim narodima navodi se da je tijekom rata oštećeno više od 590 naselja te uništeno ili oštećeno 217.900 stambenih jedinica.
Više od milijun ljudi izgubilo je dom ili živjelo u neprikladnim uvjetima.
U Domovinskom ratu smrtno su stradala 402 djeteta.
Iza tog broja nisu ostale samo fotografije i imena uklesana u kamen, nego roditelji kojima je zauvijek oduzeta budućnost.
Ostale su majke koje su izgubile sinove.
Ostale su supruge koje su same nastavile podizati djecu.
Ostala su djeca koja su odrasla uz fotografiju oca kojega se jedva ili uopće ne sjećaju.
Ostali su invalidi, oboljeli, ljudi s nevidljivim ranama i branitelji koji su nakon rata ponovno postali obični radnici, vozači, poljoprivrednici, policajci, umirovljenici i susjedi.
Mnogi od njih nikada nisu tražili pozornicu.
Nisu svake godine mjerili svoju žrtvu položajem u protokolu.
Nisu gradili političku karijeru na mrtvim suborcima.
Oni su jednostavno učinili ono što su smatrali svojom dužnošću.
Upravo zato danas djeluje posebno odvratno kada se uz Domovinski rat najglasnije guraju oni koji su svoju ratnu biografiju pretvorili u trajnu člansku iskaznicu za povlastice, političke funkcije i moralno ucjenjivanje cijelog društva.
Ratna razaranja u Hrvatskoj Ujedinjeni narodi Izvješće Republike Hrvatske – E/1990/5/Add.46 Pročitaj izvješće Djeca poginula u Domovinskom ratu Ministarstvo hrvatskih branitelja Sjećanje na djecu poginulu u Domovinskom ratu Pročitaj višeKada ratni put postane politička valuta
U Hrvatskoj već dugo ne postoji samo podjela na domoljube i one koji to navodno nisu.
Stvorena je cijela ljestvica domoljublja.
Iznad Hrvata stoje „veći Hrvati”.
Iznad branitelja stoje „veći branitelji”.
Iznad ljudi koji su stvarno ratovali pojavili su se naknadno proizvedeni heroji, čiji je ratni put ponekad kraći od današnjeg govora o njihovu junaštvu.
Što je stvarno ratno iskustvo tanje, to je često današnja domoljubna predstava glasnija.
Zastava mora biti veća.
Govor mora biti agresivniji.
Protivnik mora biti proglašen izdajnikom.
Svaki tko postavi neugodno pitanje postaje neprijatelj Hrvatske, komunist, Jugoslaven, četnik ili plaćenik – ovisno o trenutačnoj potrebi.
Domoljublje je tako od osjećaja odgovornosti postalo sredstvo kontrole.
Njime se ne dokazuje koliko voliš Hrvatsku, nego koliko si spreman šutjeti pred onima koji su je opljačkali.
Jer u njihovoj verziji domoljublja nije problem ukrasti od Hrvatske.
Problem je upozoriti da se krade.
Nije problem zaposliti nesposobnog stranačkog rođaka.
Problem je pitati zašto sposoban mladi čovjek mora otići u Irsku ili Njemačku.
Nije problem poslovati s državom, primati javni novac i istodobno se predstavljati kao žrtva sustava.
Problem je propitati kako su pojedini ratni autoriteti nakon rata postali politički i poslovni moćnici.
Takvo domoljublje ima cjenik.
Ima tarifu za nastup, političku listu, upravni odbor, savjetničko mjesto, udrugu, subvenciju, projekt i fotografiju s obljetnice.
Samo više nema sadržaja.
Pravi mrtvi i novi živi heroji
Na svečanim obilježavanjima uvijek ima dovoljno mjesta za političare.
Mjesta mora biti za predsjednike, premijere, ministre, saborske zastupnike, župane, gradonačelnike, stranačke izaslanike, predsjednike udruga i ljude koji će se pobrinuti da kamera zabilježi njihovu tugu iz najboljeg kuta.
Ali gdje su ostatak godine obitelji poginulih?
Gdje su majke koje više nemaju kome otvoriti vrata?
Gdje su udovice koje su desetljećima same nosile teret obitelji?
Gdje su djeca koja su odrasla uz službene govore o žrtvi njihova oca, dok su se sama borila s birokracijom, nerazumijevanjem i osjećajem da se njihova bol koristi samo nekoliko dana godišnje?
Država ih se sjeti kada treba položiti vijenac.
Političari ih se sjete kada treba izgovoriti rečenicu o najvećoj žrtvi.
Domoljubni trgovci ih se sjete kada tuđu smrt treba pretvoriti u argument za vlastitu važnost.
A onda se reflektori ugase.
Majke ponovno ostaju same.
Supruge ponovno ostaju sa svojim uspomenama.
Djeca poginulih ponovno postaju obični ljudi koji moraju dokazivati ono što je država odavno morala znati.
To nije zahvalnost.
To je institucionalizirano korištenje tuđe boli.
Oslobodili smo teritorij, a izgubili smo ljude
Najveći poraz nakon Oluje nije došao iz Beograda.
Nisu ga proizveli srpski filmovi, propagandni portali ni politički govori kojima se Hrvatsku desetljećima pokušava prikazivati kao zločinačku državu.
Najveći poraz proizveli smo sami.
Oslobodili smo zemlju, a zatim smo dopustili da iz nje odlaze ljudi.
Prodavali smo banke, tvrtke, zemlju, obalu, resurse i politički utjecaj.
Radnika smo pretvorili u trošak.
Obitelj u statističku kategoriju.
Selo u građevinsko zemljište.
Domovinu u tržište dostupno onome tko ponudi najviše.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, iz Hrvatske je samo tijekom 2024. godine iselilo 38.997 osoba, a gotovo polovica iseljenih bila je u dobi između 20 i 39 godina.
Istodobno su 81,1 posto doseljenih činili strani državljani.
Hrvatska je statistički imala pozitivan migracijski saldo, ali ponajprije zahvaljujući dolasku stranaca, dok se odlazak mladih i radno sposobnih ljudi nastavio.
Problem nisu ljudi koji su došli u Hrvatsku raditi.
Nije kriv radnik iz Nepala, Filipina, Indije, Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države zato što želi zaraditi za život.
Krivi su oni koji su hrvatskom radniku oduzeli razlog da ostane.
Krivi su poslodavci koji su desetljećima plaće držali na minimumu, a profit smatrali svetinjom.
Krive su političke elite koje su razvoj zamijenile uvozom jeftinije radne snage.
Krivo je društvo koje je mirno gledalo kako obitelji pakiraju kofere, a onda se čudilo kada više nije imao tko raditi, rađati djecu i održavati zajednicu.
Nacionalni identitet ne čuva se neprijateljstvom prema strancu.
Čuva se stvaranjem države iz koje vlastiti građani ne žele pobjeći.
Migracije stanovništva Republike Hrvatske Državni zavod za statistiku Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2024. Pogledaj podatkeDomovina se ne voli samo 5. kolovoza
Domoljublje nije pjesma puštena na razglas.
Nije zastava stavljena na profilnu fotografiju.
Nije fotografija iz Knina.
Nije govor u kojem će se dvadeset puta izgovoriti riječ „Hrvatska”.
Domoljublje je pošteno plaćanje radnika.
Domoljublje je odbiti zaposliti stranačkog uhljeba.
Domoljublje je prijaviti korupciju i kada krade „naš”.
Domoljublje je čuvati javni prostor, pomoći susjedu, poštovati zakon, ne varati državu na porezu i ne koristiti ratnu prošlost kao doživotnu ispričnicu za sadašnje nepoštenje.
Domoljublje je kada branitelj ne mora nazvati političara da bi ostvario pravo.
Kada dijete poginulog ne mora dokazivati vrijednost žrtve svojega roditelja.
Kada majka nestalog ne mora tri desetljeća moliti za informaciju o tome gdje joj je sin zakopan.
Kada političar ne koristi mrtve za vlastitu kampanju.
Sve drugo je folklor.
Hrvatska nije oslobođena da bi postala plijen
Srpskoj propagandi treba jasno odgovoriti.
Oluja nije bila ničim izazvana operacija protiv srpskog stanovništva.
Bila je vojna posljedica agresije, okupacije, progona i upornog odbijanja političkog rješenja.
Hrvatska je imala pravo osloboditi vlastiti teritorij i uspostaviti ustavnopravni poredak.
Ali nakon što to kažemo drugima, moramo nešto reći i sebi.
Nismo dobili državu da bi se nekoliko obitelji obogatilo.
Nismo dobili državu da bi stranke njome upravljale kao privatnim poduzećem.
Nismo dobili državu da bi ratni status postao valuta, a poginuli branitelji dekor političkih proslava.
Nismo dobili državu da bi mladi Hrvati odlazili, dok se političari hvale gospodarskim uspjesima i mašu zastavama iz prvih redova.
Pobjeda u ratu ne daje trajni oprost za poraze u miru.
Možemo se s pravom ponositi Olujom, ali nemamo pravo iza Oluje skrivati sve ono što smo poslije učinili Hrvatskoj.
Zastava nije zastor
Danas zastavu treba izvjesiti.
Ali ne kao zastor iza kojega ćemo sakriti prazna sela, ugašene tvornice, korupciju, nepotizam, iseljene obitelji, političke trgovce Domovinskim ratom i zaboravljene obitelji poginulih.
Zastavu treba izvjesiti kao obvezu.
Da nas podsjeti koliko je skupo plaćena država koju tako jeftino prodajemo.
Da nas podsjeti da su najbolji među nama svoje živote dali bez ugovora o političkoj nagradi, bez zajamčenog položaja i bez obećanja da će jednoga dana postati profesionalni domoljubi.
Njih više nema da nas pitaju što smo napravili s Hrvatskom.
Ali njihova djeca imaju pravo pitati.
Njihove majke imaju pravo pitati.
I svatko od nas morao bi se danas, prije pjesme, govora i fotografije, pogledati u ogledalo i odgovoriti:
Je li ovo država za koju su ginuli – ili država koju smo iz njihove žrtve uspjeli izvući za sebe?
Oluja je oslobodila Hrvatsku od okupatora.
Na nama je bilo osloboditi je od pohlepe, lažnog domoljublja, političkog parazitizma i trgovine mrtvima.
U tome još nismo pobijedili.
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
Nemam riječi na text sve točno od A do Ž na žalost 🙄, samo još bih dodao i VELIKI KATOLICI smo mi Hrvati barem se tako izjašnjavamo a krademo vlastitu državu i Hrvatskoj djeci krademo budućnost 🙄🙄🙄🙄🙄
Odličan tekst u kojem potpisujem svako slovo. Današnja Hrvatska daleko je od one o kojoj su sanjali najbolji među nama, zakoju su se borili i mnogi položili svoje živote. Postala je plijen onih koji su imali obilje izgovora da ne sudjeluju u krvavom njezinom stvaranju. Danas su oni u prvim redovima, prate ih kamere i bilježe se njihove geste. Kada se kamere ugase, teška stvarnost izađe na dan. Kažu da nada umire zadnja. I ja se nadam da će mladi koji su još ostali dobiti prigodu da povedu državu putem boljitka. Prigoda su izbori na kojima hrvatski državljani konačno prestanu biti slijepi kod zdravih očiju i pošalju one koji su ovu lijepu zemlju doveli do ivice ambisa na smetište povijesti gdje im je jedino mjesto.