Postoje trenuci kada politika prestane biti apstraktna priča o “europskom putu”, reformama i velikim riječima, a postane čista, ogoljena praksa. Jedan od tih trenutaka je granica. Ne ona na karti, nego ona stvarna: rampa, kolona, skener, nervoza i pet sati izgubljenog života. Objavu Aleksandra Trifunovića o čekanju na ulazu iz BiH u Hrvatsku mnogi su dočekali kao dokaz “nepoštovanja” i “EU licemjerja”, ali prava tema nije samo gužva. Prava tema je – pogrešno usmjerena ljutnja. Jer granica nije uzrok. Granica je posljedica.
Autor: Ivan Vohrić
Dobrodošli u EU – molimo pričekajte šest sati
Postoje dva načina da čovjek uđe u Europsku uniju.
Prvi je onaj službeni: uz zastave, himne, govore o “europskom putu”, reformama i “svijetloj budućnosti”.
Drugi je onaj stvarni: pet sati gledate u branik automobila ispred sebe i u tom vremenu stignete ostarjeti, napisati memoare, preispitati životne odluke i naučiti zen tehniku disanja dok rampa ne odluči da ste ipak dovoljno kažnjeni za današnji dan.
Aleksandar Trifunović je opisao tu drugu verziju Europe. Onu koja ne stane u konferencijske dvorane, ali stane savršeno u svakodnevicu: asfalt, kolona, nervoza, poniženje i ona posebna vrsta ljudskog umora kad više ne znaš jesi li putnik ili sumnjivac.
Jer, naravno, nije to samo gužva.
To je dijagnoza odnosa.
Čekanje na granici BiH–Hrvatska i pogrešno usmjerena ljutnja
I sada dolazimo do najzanimljivijeg dijela: komentara.
Jer nema Balkana bez Balkana, pa tako ni granice bez kolektivnog sporta koji se zove – pronalaženje krivca na pogrešnoj adresi.
Ljudi satima stoje na ulazu iz BiH u Hrvatsku, i zaključak glasi: kriva je Hrvatska. Krivi su Hrvati. Kriva je EU. Kriv je NATO. Kriv je “Zapad”.
Sve je krivo, samo ne ono što je najbliže, najlogičnije i najtočnije: naše vlastite države i naše vlastite vlasti.
Jer, da se ne lažemo, Hrvatska tu ne glumi graničara iz hobija. Hrvatska je vanjska granica Europske unije. To znači da na tom asfaltu ne stoji samo rampa, nego i cijeli jedan sustav: kontrole, skeniranja, provjere, procedure.
Granica nije uzrok, granica je posljedica
I točno je ono što Trifunović kaže: uvedena je biometrika, fotografiranja, skeneri. Ali ne zato da bude brže, nego zato da putnik ima osjećaj da je unaprijed kriv.
Samo što je tu jedna mala “sitnica” koju mnogi komentatori preskaču.
Ako vam je granica u Hrvatskoj – to ne znači da vas Hrvatska kažnjava.
To znači da vas vaša država nije dovela tamo gdje ste trebali biti prije deset, petnaest ili dvadeset godina.
Granica nije uzrok.
Granica je posljedica.
Narod čeka, elita prolazi
I onda se čudimo što “EU raspoloženje” opada. Naravno da opada. Ne opada zbog “političkih parola” i “propagande”, kako se često voli reći. Opada na asfaltu. U petom satu čekanja. U trenutku kad vam službenik hladno kaže da se pomaknete pola metra, a vi više ni ne znate je li to pomicanje prema Europi ili prema živčanom slomu.
Ali, u toj priči ima još jedan sloj ironije.
Najglasniji u osudi Hrvatske često su oni koji istovremeno žele baš to: da kroz Hrvatsku prođu brže, lakše, bez pitanja, bez čekanja, bez kontrole.
Dakle, žele europsku slobodu kretanja – ali bez europskih uvjeta.
Žele Europu, ali da se Europa ponaša “našinski”.
A Europa, koliko god imala svojih mana, jednu stvar radi dosljedno: kad dođe do granice, nema emocija. Ima pravila.
I to je ono što boli. Ne zato što su pravila nužno pravedna, nego zato što su neumoljiva. I zato što narod, po običaju, najviše osjeti ono što elita nikad ne osjeti.
Jer “politički ološ”, kako ga Trifunović naziva, granice ne prelazi s običnim smrtnicima. Oni prolaze pod rotacijama, s pratnjom, s diplomatskim putovnicama i s uvjerenjem da se pravila odnose na druge.
Narod ostaje u koloni.
Narod ostaje u poniženju.
Narod ostaje u komentaru.
EU vrijednosti na asfaltu
I tu dolazimo do finalnog apsurda: ljudi koji su desetljećima glasali za vlastite laži, vlastite uhljebe, vlastite korupcije i vlastite “nacionalne projekte”, sada stoje pred rampom i ljute se na Hrvatsku jer ih podsjeća da nisu u EU.
A Hrvatska je u toj priči samo ogledalo.
Ogledalo koje pokazuje ono što se doma uporno skriva: da sustav ne funkcionira, da država nije uređena, da institucije nisu sposobne, i da se “europski put” ne mjeri govorima, nego time koliko traje prolaz kroz stvarnost.
Zato je Trifunovićeva objava važna. Ne zato što opisuje gužvu, nego zato što opisuje poniženje.
A poniženje nije tehnički problem.
Poniženje je politički rezultat.
I zato, kad sljedeći put budete stajali pet sati gledajući u isti branik, sjetite se:
Ne stojiš ti zato što te Hrvatska mrzi.
Stojiš zato što te tvoja država nije dovela tamo gdje si trebao biti prije deset godina.
Samo što je rampa – slučajno – u Hrvatskoj.
Granica nije uzrok. Granica je posljedica.
A najskuplje se uvijek plaća ono što se godinama odbijalo priznati.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
About the Author
