Nakon Ukrajine i Kosova, Grenland je postao nova točka na kojoj se vidi kako velike sile govore jezikom “sigurnosti” — ponekad kao legitimno upozorenje, ponekad kao poluga pritiska. Najnoviji razvoj događaja iz siječnja 2026. pokazuje da se ovdje ne radi samo o Arktiku i mineralima, nego i o granici prihvatljivog ponašanja unutar savezništava.
Autor: Ivan Vohrić
Grenland, baze i “sigurnost”: granice američkog pritiska unutar NATO-a
1) Zašto je Grenland uopće tema?
Grenland nije “prazan prostor na karti”, nego autonomni teritorij unutar Kraljevine Danske. Ključno: u preambuli Zakona o samoupravi Grenlanda (2009.) priznaje se da su Grenlanđani narod s pravom na samoodređenje prema međunarodnom pravu.
To znači da suverenitet i status nisu nešto što se “prelama” samo između Washingtona i Kopenhagena. Svaka rasprava o budućnosti Grenlanda, iz perspektive prava i legitimnosti, nužno uključuje volju Grenlanda i njegov demokratski postupak.
Za SAD, Grenland je strateški važan jer:
- leži na arktičkoj “kratkoj liniji” između Sjeverne Amerike i Europe,
- važan je za nadzor, rano upozoravanje i svemirske kapacitete,
- globalna utrka za kritične sirovine i arktičke rute dodatno pojačava interes.
Ali postoje dvije često prešućene činjenice koje mijenjaju ton cijele rasprave.
2) Prva činjenica: SAD već ima bazu na Grenlandu — i to legalno
SAD već desetljećima ima ključnu vojnu prisutnost u Grenlandu, danas poznatu kao Pituffik Space Base (ranije Thule). Ta prisutnost nije “oteta”, nego uređena sporazumima, ponajprije Defense of Greenland Agreement (1951.) između SAD-a i Danske, koji daje SAD-u mogućnost korištenja i izgradnje u obrambenim područjima uz očuvanje danskog suvereniteta.
Ovo je važno jer razdvaja dvije različite stvari:
- širenje infrastrukture / jačanje uloge baze (što se može ugovoriti),
- promjenu suvereniteta (što je druga kategorija i politički i pravno).
Drugim riječima: ako je cilj “vojna funkcija”, SAD je već ima. Ako je cilj “kontrola teritorija”, to ulazi u konflikt s temeljnim pravilima međunarodnog poretka i sa samom logikom NATO savezništva.
3) Druga činjenica: “može li sila uzeti teritorij” ima jasan pravni odgovor
U temeljima međunarodnog prava stoji zabrana prijetnje silom i uporabe sile protiv teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti država. To je srž članka 2(4) Povelje UN-a.
To ne znači da u svijetu nema kršenja. Ali znači da “pravo jačeg” nije norma koju međunarodno pravo priznaje kao legitimnu, osobito ne kad se govori o teritoriju saveznika.
Zato u praksi baze najčešće nastaju kroz:
- bilateralne ili multilateralne sporazume,
- dogovorene režime statusa snaga,
- političke aranžmane koji imaju barem minimalnu legitimaciju domaće javnosti.
4) Što nam govore najnovije informacije (siječanj 2026.)?
U siječnju 2026. priča o Grenlandu više nije “stara epizoda” iz 2019., nego aktualna politička napetost.
Reuters 16. siječnja 2026. izvještava da je bipartizanska skupina od 11 američkih zakonodavaca došla u Kopenhagen s ciljem da “spusti temperaturu” nakon izjava predsjednika Donalda Trumpa o “preuzimanju” Grenlanda, uz navođenje nacionalne sigurnosti, strateške pozicije i minerala. Reuters također bilježi da Trump nije isključio uporabu sile i da je spominjao carine kao pritisak na države koje se protive američkoj “kontroli” Grenlanda.
Associated Press istog dana dodatno navodi da je Trump otvoreno govorio o mogućem kažnjavanju carinama, dok su američki senatori u Kopenhagenu naglašavali da se Grenland treba tretirati kao saveznik, a ne imovina. AP također spominje bipartizanski pokušaj da se zakonski blokira bilo kakva aneksija teritorija NATO države bez pristanka te države.
Reuters također prenosi upozorenja iz EU kruga: francuski ministar financija upozorio je da bi bilo kakav američki pokušaj “zauzimanja” Grenlanda ozbiljno ugrozio ekonomski odnos Europe i SAD-a.
Što se iz ovoga može zaključiti bez špekulacija?
- Ne vidimo “mirne pregovore” o suverenitetu, nego političko natezanje u kojem se miješaju sigurnosni argumenti i ekonomske prijetnje.
- Unutar samog SAD-a postoji vidljiva institucionalna protuteža (Kongres) koja barem pokušava smanjiti štetu i ograničiti scenarije eskalacije.
- EU i Danska temu tretiraju kao potencijalno ozbiljan presedan, jer bi “pritisak na teritorij saveznika” bio udar na samu logiku savezništva.
5) Gdje je realna “zona dogovora”, a gdje počinje opasni presedan?
Ako se želi ostati u području prava i politike koja ne ruši temelje savezništava, postoje tri realna smjera razgovora:
- Jačanje i modernizacija američke prisutnosti u okviru postojećih sporazuma (radari, nadzor, infrastruktura). To je klasičan obrambeni dogovor, politički težak ali izvediv.
- Šira NATO koordinacija za Arktik: više zajedničkih vježbi i planiranja, uz jasno poštovanje suvereniteta Danske i autonomije Grenlanda. To je “saveznički” put.
- Ekonomska suradnja i investicije (infrastruktura, energija, sirovine), ali na način koji ne zvuči kao kupnja ili kolonijalna logika “imovina/teritorij”.
S druge strane, svaki pokušaj “rješenja” koji ide logikom: prijetnja silom + pritisak carinama + ignoriranje volje Grenlanda i Danske — prelazi iz geopolitičkog nadmetanja u presedan koji ruši temelje međunarodnih odnosa među saveznicima.
6) Što to govori Europi i malim državama?
- Velike sile često koriste riječ “sigurnost” kao okvir interesa. Nekad je to objektivna prijetnja, nekad politička poluga.
- Savezništva nisu emocija nego ugovor i interes. I dok god je interes zajednički, “sustav radi”. Kad interes postane jednostran, sustav škripi.
- Male države moraju razmišljati unaprijed: jačati vlastitu otpornost, obranu, energetsku sigurnost, demografiju i institucije — jer najopasniji trenutak nije kad prijatelji postoje, nego kad se prioriteti promijene.
Grenland je zato dobar “lakmus” 2026.: pokazuje granicu između legitimne sigurnosne politike i politike pritiska koja podsjeća na logiku 19. stoljeća.
Zaključak
SAD ne treba “uzeti” Grenland da bi ostvario stratešku prisutnost — on je već ima, legalno i desetljećima. Upravo zato je važno biti precizan: prava rasprava nije o bazi, nego o modelu moći.
Ako se saveznike počne tretirati kao teritorije na karti, tada više ne govorimo o sigurnosnoj arhitekturi Zapada, nego o povratku politike sfera utjecaja — i to je opasno ne samo za Dansku i Grenland, nego za cijelu Europu.
P: Može li SAD legalno preuzeti Grenland zbog baza?
O: Ne bez pristanka Danske i volje Grenlanda te bez pravnog postupka; jednostrano “uzimanje” bilo bi suprotno temeljnim načelima međunarodnog prava.
P: Ima li SAD već vojnu bazu na Grenlandu?
O: Da, prisutnost postoji desetljećima kroz Pituffik (Thule), na temelju bilateralnih sporazuma.
P: Koja je realna “zona dogovora”?
O: Modernizacija infrastrukture, šira NATO koordinacija i investicije — bez promjene suvereniteta.
P: Zašto je Grenland strateški važan?
O: Zbog arktičke geografske pozicije, nadzora, svemirske/obrambene infrastrukture i resursa.
Sva prava pridržana © Res Publica Post
About the Author
