Lažno pripisane fotografije Jasenovca desetljećima su oblikovale sliku logora u knjigama, filmovima, muzejskim postavima i javnosti. No arhivske signature, najraniji opisi i kasnija istraživanja pokazuju da dio tih fotografija prikazuje druge događaje, druga mjesta, pa čak i druge počinitelje.
Stvarnom zločinu ne trebaju lažno pripisani dokazi
Fotografija ima snagu kakvu malo koji drugi povijesni izvor ima.
Tekst možemo dovesti u pitanje. Svjedočenje možemo usporediti s drugim svjedočenjima. Dokument možemo analizirati u vremenu i okolnostima u kojima je nastao.
Ali fotografija djeluje neposredno.
Vidimo mrtvog čovjeka, odsječenu glavu, dijete, tijela na obali rijeke ili čovjeka nad jamom i gotovo instinktivno vjerujemo da gledamo upravo ono što piše ispod fotografije.
Ako ispod nje piše „Jasenovac”, pamtimo je kao Jasenovac.
Ako piše „ustaše”, ljude na fotografiji pamtimo kao ustaše.
Ako piše „jasenovačke žrtve”, mrtvima na fotografiji gotovo nitko više ne postavlja temeljna pitanja:
Tko su?
Gdje su ubijeni?
Kada?
Tko ih je ubio?
Odakle fotografija potječe?
Postoji li izvorni negativ, arhivska signatura ili barem najraniji poznati opis?
Upravo je to predmet ovog istraživanja.
Ovaj članak ne osporava zločine počinjene u koncentracijskom logoru Jasenovac.
Ne brani ustaški režim.
Ne relativizira progone, deportacije i ubojstva Srba, Židova, Roma, Hrvata i drugih žrtava ustaškog sustava.
Pitanje je mnogo uže:
Jesu li fotografije kojima su desetljećima vizualno dokazivani zločini u Jasenovcu doista fotografije Jasenovca?
Nakon usporedbe arhivskih zapisa, ranih publikacija, kasnijih knjiga, filmova i muzejskih izložbi, odgovor za cijeli niz poznatih fotografija glasi:
nisu.
Ponekad je riječ o stvarnom ustaškom zločinu — ali počinjenom u Sisku, Lepoglavi ili drugdje.
Ponekad fotografija prikazuje njemački zločin u Sloveniji.
Ponekad nacistički koncentracijski logor Dachau.
Ponekad izvorni arhiv uopće ne zna mjesto, ali ga kasniji autor precizno smješta u Jasenovac.
A u pojedinim slučajevima fotografija nije samo dobila novi potpis.
Rezala se.
S nje je nestajala ploča koja je otkrivala stvarno mjesto.
S njemačke uniforme zacrnjivala se oznaka Wehrmachta.
Fotografije istog događaja razdvajale su se tako da jedan stvarni događaj pred publikom postane nekoliko navodno različitih ustaških zločina.
Takve pojave nije povijesno pošteno automatski nazivati „pogreškama”.
Ali jednako tako nije dopušteno svaku netočnu atribuciju proglasiti svjesnom prijevarom ako dokaz za namjeru nemamo.
Zato u ovom članku razlikujemo:
- dokazanu lažnu atribuciju;
- dokazanu fizičku manipulaciju;
- vrlo snažne pokazatelje svjesne manipulacije;
- slučajeve u kojima je atribucija netočna, ali osobna namjera pojedinca nije dokaziva.
Jer ako od drugih zahtijevamo dokaz, onda ga moramo zahtijevati i od sebe.
Kako smo provjeravali fotografije
Jedan od temeljnih izvora ovog istraživanja je Nataša Mataušić, muzejska stručnjakinja i autorica knjige Koncentracioni logor Jasenovac – Fotomonografija, koju je 2008. objavilo Spomen-područje Jasenovac.
Mataušić je sustavno uspoređivala fotografije, arhivske primjerke, inventarne brojeve, ranije publikacije i potpise koji su se tijekom desetljeća mijenjali.
Drugi ključni izvor je Jovan Byford, autor rada Picturing Jasenovac: Atrocity Photography Between Evidence and Propaganda i monografije Picturing Genocide in the Independent State of Croatia.
Byford se, među ostalim, oslanja na Mataušićino istraživanje i analizira kako fotografije prelaze put od arhiva preko publikacija do muzeja, filmova, izložbi, pa čak i sudskog postupka.
Važno je formulirati precizno:
nije Mataušićino istraživanje netočno.
Upravo je Mataušić razotkrivala ranije netočne atribucije.
Byford, oslanjajući se i na njezin rad, govori o ranijim opisima i atribucijama koji su bili netočni, a u nekim slučajevima i namjerno obmanjujući.
Za svaki dokazni slučaj postavljamo ista pitanja:
- Što je javnosti rečeno?
- Što fotografija stvarno prikazuje?
- Gdje i kada je snimljena?
- Tko je počinitelj?
- Koja je arhivska signatura?
- Koji je najstariji poznati opis?
- Kada se pojavljuje Jasenovac?
- Je li fotografija fizički mijenjana?
- Što je konkretno fotografijom lažno stavljeno na teret Jasenovcu ili ustašama?
- Možemo li dokazati namjeru ili samo netočnu atribuciju?
Temeljna literatura
TEMELJNI IZVOR 1 — Fotomonografija Nataša Mataušić / Spomen-područje Jasenovac Koncentracioni logor Jasenovac – Fotomonografija, 2008. Otvori izvor TEMELJNI IZVOR 2 — Znanstveni rad Jovan Byford / The Open University Picturing Jasenovac: Atrocity Photography Between Evidence and Propaganda Otvori izvor TEMELJNI IZVOR 3 — Znanstvena monografija Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide in the Independent State of Croatia, 2020. Otvori izvorDOKAZNI SLUČAJEVI
1. F-35, F-36 i F-37: njemački zločin u Sloveniji postao je „Jasenovac”
Fotografije označene kao F-35, F-36 i F-37 među najsnažnijim su dokazima cijelog ovog istraživanja.
Prikazuju brutalnu egzekuciju.
Na jednoj fotografiji čovjek zamahuje sjekirom. Na drugoj je egzekutor gol do pasa. Na trećoj su odsječene glave postavljene na stol.
Fotografije su stravične.
Ali pitanje nije jesu li dovoljno stravične.
Pitanje je: tko je počinio zločin i gdje?
Najraniji trag vodi u 1944.
Nataša Mataušić navodi da su tri fotografije objavljene u Borbi, broj 15, od 29. studenoga 1944., uz članak:
„Osvetimo krv i patnje naše braće iz Slovenačkog primorja”.
Prema tadašnjem opisu, jedinice IX. korpusa zauzele su njemački stožer i u njegovoj arhivi pronašle fotografije.
Opis govori o Nijemcima koji su u jednom selu sjeverno od Trsta dvojici ljudi odrubili glave.
Dakle još prije završetka rata:
počinitelji — Nijemci;
područje — Slovensko primorje;
Jasenovac — ne spominje se.
Državna komisija 1947.
U izvještaju jugoslavenske Državne komisije Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu iz 1947., na stranicama 111–112, objavljene su četiri fotografije istoga događaja.
U širem kadru mogu se razabrati njemačke uniforme.
Mataušić navodi i arhivski trag:
HDA, Z1-1370
uz opis sadržajno:
„Nijemci sijeku glavu jednom rodoljubu.”
A onda Nijemci postaju ustaše
Milan Bulajić u knjizi Ustaški zločin genocida iz 1988., str. 272–273, jednu fotografiju smješta u Luburićevu ofenzivu u Slavoniji 1942. i počinitelje prikazuje kao ustaše.
Antun Miletić fotografiju opisuje:
„Ustaše iz Jasenovca ubijaju sekirom žrtve.”
U jasenovačkim prezentacijama pojavljuju se i opisi:
„Jasenovačke ustaše na delu”
te:
„Glave jasenovačkih logoraša u Gradini.”
Serija originalnih fotografija čuva se i u Ljubljani pod inventarnim brojevima:
169/1, 2, 3, 5, 6, 11 i 12.
Točna njemačka postrojba nije do kraja zaključena. Kasnija atribucija 7. SS diviziji „Prinz Eugen” problematična je zbog kretanja te jedinice.
Ali to ne mijenja ono što je bitno.
Rani izvori dokumentiraju njemačke počinitelje i područje Slovenije.
Što je lažno stavljeno na teret?
Njemački vojnici postali su ustaše.
Slovenija je postala Jasenovac i Gradina.
Njemačka egzekucija pretvorena je u fotografski dokaz ustaškog zločina.
Njemački zločin u Sloveniji nije ustaški zločin u Jasenovcu.
Prikazani su usporedni prikazi F-35/F-36/F-37 tri kadra njemačke egzekucije na području Slovenije kasnije su u različitim publikacijama i jasenovačkim prezentacijama dobili atribucije zločini ustaša u Jasenovcu i Gradini.
Rani izvori iz 1944. i 1947. počinitelje identificiraju kao Nijemce.
Izvori i dokaz
Borba, br. 15, 29. 11. 1944., „Osvetimo krv i patnje naše braće iz Slovenačkog primorja”.
Izvještaj jugoslavenske Državne komisije Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu, Beograd, 1947., str. 111–112.
Hrvatski državni arhiv: HDA Z1-1370.
Milan Bulajić, Ustaški zločin genocida, Beograd, 1988., str. 272–273.
DOKAZ 1 — Mataušić Nataša Mataušić / Spomen-područje Jasenovac Fotomonografija — njemački zločin u Sloveniji i kasnije jasenovačke atribucije Otvori dokaz DOKAZ 1 — Byford Jovan Byford / The Open University Picturing Jasenovac — analiza prijenosa i manipulacije fotografija Otvori dokaz2. Lepoglava: odrezano je upravo ono što otkriva pravo mjesto
Ovaj slučaj posebno je važan jer više ne govorimo samo o netočnom potpisu.
Nataša Mataušić analizirala je fotografski friz nekadašnjeg stalnog postava Memorijalnog muzeja Jasenovac.
Friz je imao 19 velikih fotografija.
Prema njezinoj analizi, samo su se dvije pouzdano odnosile na prostor Jasenovca, i to najvjerojatnije nakon završetka rata.
Jedna od ostalih fotografija prikazivala je leševe zatočenika ustaškog logora Lepoglava, na željezničkoj stanici Lepoglava.
Dakle:
žrtve jesu povezane s ustaškim logorskim sustavom.
Ali fotografija nije Jasenovac.
Na izvornom kadru vidi se ploča:
„Radni logor Lepoglava”.
U jasenovačkoj prezentaciji kadar je izrezan.
Ploče više nema.
Nestao je upravo element koji gledatelju govori gdje je fotografija snimljena.
Ovdje riječ „pogreška” postaje nedostatna.
Možemo raspravljati o motivu osobe koja je kadar rezala.
Ali fizički čin možemo utvrditi:
oznaka stvarnog mjesta bila je na fotografiji — nakon obrade više nije.
Što je lažno stavljeno na teret?
Žrtve Lepoglave vizualno su pretvorene u žrtve Jasenovca.
Nije promijenjen samo opis.
Fizički je uklonjena informacija koja bi gledatelju omogućila prepoznati stvarno mjesto.
Žrtva Lepoglave ne postaje jasenovačka žrtva zato što se s fotografije odreže naziv „Lepoglava”.
Izvori i dokaz
Doktorsko istraživanje UC San Diego navedeno u istraživačkom dosjeu u kontekstu uklanjanja lokacijske oznake.
DOKAZ 2 — Lepoglava Nataša Mataušić / Spomen-područje Jasenovac Fotografija logora Lepoglava i izrezana oznaka mjesta u jasenovačkom postavu Otvori dokaz DOKAZ 2 — Akademska analiza Jovan Byford / The Open University Picturing Jasenovac — fotografska provenijencija i muzejska prezentacija Otvori dokaz3. Fotografija nad jamom: jedna fotografija, tri različita mjesta
Fotografija prikazuje čovjeka nad jamom. Nekoliko ljudi ga drži, jedan ima nož, a oko njih su vojnici i civili.
Arhivski zapis:
HDA Z1.356 / HPM-MRNH 10251
Opis:
„Ustaše kolju nad jamom – skupnom grobnicom.”
Ali arhivski zapis ne utvrđuje dvije ključne stvari:
mjesto nije poznato;
vrijeme nije poznato.
Kasnije fotografija počinje putovati.
U jednom kontekstu postaje Lika 1942.
Kod Antuna Miletića:
„Jasenovačke ustaše na delu.”
Kod Milana Bulajića:
Jasenovac 1942.
Na izložbi Muzeja Vojvodine i Muzeja žrtava genocida 1994.:
istočna Hercegovina 1941.
Jedna fotografija ne može istodobno dokumentirati konkretan događaj u Lici, Jasenovcu i istočnoj Hercegovini.
Ako izvorni arhiv ne zna mjesto i vrijeme, svaki kasniji precizan opis mora imati novi neovisni dokaz.
Bez njega nastaje privid preciznosti.
Što je lažno stavljeno na teret?
Ne tvrdimo da fotografija ne prikazuje ustaški zločin — izvorni arhiv upravo ga tako opisuje.
Tvrdimo nešto drugo:
arhiv ne potvrđuje Jasenovac.
Jasenovac je fotografiji naknadno dodan kao konkretna lokacija bez dokazanog izvornog fotografskog lanca.
Namjera pojedinog autora nije dokazana.
Umetnuti sporni kadar nad jamom.
Izvori i dokaz
Hrvatski državni arhiv: HDA Z1.356.
Hrvatski povijesni muzej: HPM-MRNH 10251.
DOKAZ 3 — Mataušić Nataša Mataušić / Spomen-područje Jasenovac Fotografija nad jamom — različite kasnije lokacijske atribucije Otvori dokaz DOKAZ 3 — Byford Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide in the Independent State of Croatia Otvori izvor4. „Siva knjiga”: ista fotografija dobiva suprotnu atribuciju
Godine 1942. po nalogu Ministarstva vanjskih poslova NDH objavljena je knjiga Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života hrvatske narodne države, poznata kao „Siva knjiga”.
Riječ je o službenoj državnoj publikaciji koja se predstavljala kao izdanje sastavljeno na temelju dokaznog gradiva.
Za ovaj slučaj posebno je važna tabla XVII.
Na njoj se nalazi fotografija mrtvog muškarca golog poprsja, teško razmrskanog prednjeg dijela glave. Izvorni tiskani opis glasi:
„Jedan od ubijenih Hrvata ekshumiran iz skupnog groba na Pašincu kod Prijedora. Prednji dio glave sasvim razmrskan.”
Ali ta fotografija u knjizi ne stoji izolirano.
Na drugim tablama iste publikacije nalaze se fotografije drugih mrtvih tijela i ekshumacija koje su također smještene na Pašinac kod Prijedora.
Na tabli VIII opis izričito tvrdi da su na takav način partizani ubijali Hrvate iz Prijedora te ponovno spominje ekshumaciju iz skupne grobnice na Pašincu.
Na tabli XVIII ponovno se prikazuju tijela uz opise koji ih smještaju u skupni grob pobijenih Hrvata na Pašincu kod Prijedora.
Dakle, ne raspolažemo samo jednom fotografijom s jednim naknadno dodanim naslovom.
Raspolažemo fotografskom serijom i međusobno povezanim opisima istog mjesta i iste ekshumacijske cjeline objavljenima već 1942.
Nataša Mataušić zatim identificira upravo fotografiju s table XVII kao onu koja je nekoliko godina poslije objavljena u publikaciji The Crimes of the Fascist Occupants and their Collaborators against Jews in Yugoslavia, u dijelu povezanom s Jasenovcem, sada uz potpuno drukčiji opis:
„Ustaška žrtva s razmrskanom glavom.”
Tako isti mrtvi čovjek dobiva dvije međusobno nespojive atribucije.
Međutim, dvije atribucije nisu dokazno jednako potkrijepljene.
Za atribuciju Pašincu kod Prijedora imamo raniju publikaciju, više fotografija iste ekshumacijske cjeline, ponovljeno navođenje istoga mjesta i opis skupne grobnice.
Za kasniju atribuciju „ustaškoj žrtvi” u jasenovačkom kontekstu u dosad pronađenom materijalu nije prikazan novi neovisni dokazni lanac kojim bi se pokazalo da je ranija identifikacija bila pogrešna i kojim bi se dokazalo novo mjesto, novi događaj i novi počinitelj.
To ne znači da službenu publikaciju NDH treba unaprijed proglasiti nepogrešivom. Kao i svaki drugi izvor, i ona se mora provjeravati.
Ali jednako tako nije metodološki opravdano odbaciti raniji, serijski i kontekstualno povezan fotografski zapis bez pokazivanja dokaza zbog kojeg je odbačen.
Što je ovdje promijenjeno?
Fotografija čovjeka koji je 1942. u izvornoj fotografskoj seriji predstavljen kao jedan od Hrvata ekshumiranih iz skupnog groba na Pašincu kod Prijedora poslije se pojavljuje kao:
„Ustaška žrtva s razmrskanom glavom.”
Time su fotografiji promijenjeni počinitelj i povijesni kontekst, a da u dosad pronađenoj kasnijoj publikaciji nije pokazan dokazni lanac koji bi objasnio i dokazao tu promjenu.
Najstarija pronađena atribucija nije automatski istinita samo zato što je najstarija. Ali ako je potkrijepljena cijelom fotografskom serijom i konzistentnim opisom mjesta, onda se ne može jednostavno zamijeniti suprotnom atribucijom bez novog dokaza.
Tabla XVII — Siva knjiga, 1942..
Izvorni potpis:
„Jedan od ubijenih Hrvata ekshumiran iz skupnog groba na Pašincu kod Prijedora. Prednji dio glave sasvim razmrskan.”
Izvori i dokaz
Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života hrvatske narodne države, Ministarstvo vanjskih poslova NDH, 1942.
The Crimes of the Fascist Occupants and their Collaborators against Jews in Yugoslavia.
DOKAZ 4 — Usporedba atribucija Nataša Mataušić / Spomen-područje Jasenovac Ista fotografija s međusobno suprotnim atribucijama počinitelja Otvori dokaz5. Sisak: stvarni ustaški zločin pretvoren u fotografski dokaz Jasenovca
Ovo je najveći dokazni korpus u istraživanju.
Jovan Byford rekonstruirao je veliku seriju fotografija nastalih u Sisku početkom svibnja 1945.
Arhivska cjelina:
Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1422, Album ratni zločini 1, Z-161–325.
Serija sadrži oko 160 fotografija, uključujući duplikate.
Među konkretnim signaturama nalaze se:
HR-HDA-1422, Z-176
Z-177
Z-193
Z-220 / Z-246
Z-219 / Z-234
Z-267
Fotografije prikazuju tijela ljudi ubijenih u Sisku neposredno prije kraja rata, njihovo izvlačenje iz Save, identifikaciju i pokop.
Njihovo mjesto nije bilo nepoznato.
Vjesnik je već 19. svibnja 1945. jednu od fotografija opisivao kao:
„Leševi građana Siska i okolice izvučeni iz Save.”
Dakle, Sisak je bio poznat gotovo odmah nakon nastanka fotografija.
A zatim se sisačke fotografije počinju koristiti:
- u službenom izvještaju o Jasenovcu;
- u dokumentarnom filmu Jasenovac iz 1945.;
- u drugim filmovima;
- u knjigama;
- na muzejskim izložbama;
- kao prikaz obale Save kod Jasenovca;
- kao vizualizacija Granika.
Ovdje treba biti posebno precizan.
Ako su sisačke žrtve ubijene od ustaških snaga, onda ne mijenjamo režimski kontekst počinitelja.
Ali mijenjamo događaj.
I mjesto.
Stvaran ustaški zločin u Sisku tako postaje fotografski dokaz drugog ustaškog zločina u Jasenovcu.
Što je lažno stavljeno na teret?
Fotografija Siska nije fotografski dokaz Granika samo zato što su oba događaja povezana s ustaškim sustavom.
Stvarne sisačke žrtve pretvorene su u vizualni dokaz događaja na drugoj lokaciji.
Fotografija iz sisačke serije iz svibnja 1945. Rani tisak tijela identificira kao građane Siska i okolice izvučene iz Save. Isti fotografski korpus poslije se koristi za vizualiziranje Jasenovca i Granika.
Izvori i dokaz
Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1422, Album ratni zločini 1, Z-161–325.
Pojedinačne signature: HR-HDA-1422, Z-176, Z-177, Z-193, Z-219/Z-234, Z-220/Z-246, Z-267.
Vjesnik, 19. svibnja 1945.
DOKAZ 5 — Sisak, znanstveni rad Jovan Byford / Tragovi, 6(2), 2023. Spasavanje savskih žrtava od zaborava i negiranja: istorija i sećanje na poslednje ustaške zločine u Sisku Otvori znanstveni rad DOKAZ 5 — Fotografski korpus Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide in the Independent State of Croatia Otvori izvor DOKAZ 5 — Mataušić Nataša Mataušić / Spomen-područje Jasenovac Fotomonografija — sisačke fotografije i njihove kasnije uporabe Otvori dokaz6. Službeni izvještaj „Zločini u logoru Jasenovac” iz 1946. koristi sisačka tijela
Zemaljska komisija Hrvatske 1946. objavila je službeni izvještaj:
Zločini u logoru Jasenovac.
U dijelovima o metodama mučenja i ubijanja pojavljuju se fotografije svježih mrtvih tijela.
Byford dvije konkretne fotografije identificira kao dio sisačkog fotografskog korpusa.
Čovjek s razbijenom lubanjom:
HR-HDA-1422, Z-234 (drugi kadar iste žrtve: Z-219).
Čovjek s otvorenom trbušnom šupljinom:
HR-HDA-1422, Z-220 (drugi kadar iste žrtve: Z-246).
Dodatni problem predstavlja patološki nalaz s područja Jasenovca iz lipnja 1945.
Pronađena tijela opisuju se kao stara dva do tri mjeseca ili više i teško raspadnuta.
Sporne fotografije prikazuju svježe mrtve osobe.
Byford ih identificira kao sisačke žrtve.
Što je lažno stavljeno na teret?
Službeni izvještaj o Jasenovcu koristio je fotografije sisačkih žrtava kao vizualnu potvrdu metoda ubijanja opisanih za Jasenovac.
To ne dokazuje da se opisani zločini u Jasenovcu nisu dogodili.
Dokazuje da te fotografije nisu fotografski dokaz tih konkretnih jasenovačkih događaja.
Sisak, svibanj 1945. Fotografije HR-HDA-1422, Z-234 i Z-220 pripadaju sisačkoj fotografskoj seriji. U službenom izvještaju Zločini u logoru Jasenovac iz 1946. korištene su za ilustriranje metoda ubijanja u Jasenovcu. Byford ih identificira kao fotografije sisačkih žrtava.
Izvori i dokaz
Zločini u logoru Jasenovac, Zemaljska komisija Hrvatske, 1946.
Hrvatski državni arhiv: HR-HDA-1422, Z-234 i Z-220.
DOKAZ 6 — Sisak u izvještaju o Jasenovcu Jovan Byford / The Open University Picturing Jasenovac — uporaba sisačkih fotografija u službenom izvještaju iz 1946. Otvori dokaz DOKAZ 6 — Sisački fotografski korpus Jovan Byford / Tragovi, 2023. Spasavanje savskih žrtava od zaborava i negiranja Otvori znanstveni rad7. Film „Jasenovac” iz 1945.: montaža pretvara sisačke fotografije u vizualni dokaz Jasenovca
Dokumentarni film Jasenovac Gustava Gavrina i Koste Hlavatyja iz 1945. jedan je od najranijih filmskih prikaza ustaškog logora nakon završetka rata.
Film je proizvelo Filmsko preduzeće DFJ – Direkcija za NR Hrvatsku. Autori scenarija i redatelji bili su Gustav Gavrin i Kosta Hlavaty. U filmu se kombiniraju snimke nastale u logoru tijekom rata, poslijeratne snimke prostora Jasenovca i fotografije žrtava koje nisu snimljene u Jasenovcu.
Jovan Byford pokazuje da među tim fotografijama važnu ulogu imaju fotografije žrtava iz Siska iz svibnja 1945.
Ne radi se samo o pojedinačnom kadru koji je slučajno završio u filmu.
Byford navodi da film koristi brojne forenzičke fotografije sisačkih žrtava — uključujući prizore prerezanih vratova, razbijenih lubanja i rasporenih trbuha — kako bi vizualno prikazao ono što narator govori o mučenju i ubijanju zatočenika u Jasenovcu.
Fotografije iz Siska tako više nisu samo dokument konkretnog zločina počinjenog u Sisku.
Montažom postaju vizualna potvrda priče o Jasenovcu.
Fotografija iz Siska u filmu — HR-HDA-1422, Z-176
Byford navodi da su upravo ovakve fotografije iz Siska omogućavale filmskim autorima nešto što autentične poslijeratne fotografije Jasenovca nisu mogle pokazati: vizualizirati razmjere masovnog ubijanja.
Posebno izdvaja dvije fotografije zamršenih tijela na strmoj obali rijeke u Sisku, koje u monografiji označava kao Figure 3.6a i 3.6b.
Njihove arhivske signature su:
HR-HDA-1422, Z-177
i
HR-HDA-1422, Z-176.
Obje su korištene za predstavljanje Jasenovca.
Fotografija iz Siska u filmu — HR-HDA-1422, Z-177
Ovdje je osobito važno da se ne radi o našoj naknadnoj pretpostavci na temelju sličnosti dviju fotografija.
Byford izričito navodi da su fotografije iz sisačkog korpusa redovito korištene za prikaz razmjera ubijanja, uključujući i dokumentarni film Jasenovac iz 1945. Prikazuju tijela na strmoj obali Save — Z-177 i Z-176 .
Problem zato nije samo u tome što film koristi fotografije drugog mjesta.
Problem je njihov montažni kontekst.
Gledatelju se ne objašnjava:
„Ovo što sada gledate snimljeno je u Sisku.”
Naprotiv, fotografije se pojavljuju unutar filma naslovljenog Jasenovac, dok naracija opisuje jasenovačke zločine i brutalnost počinitelja.
Byford izričito piše da je činjenica da mnoge od tih fotografija nisu snimljene u Jasenovcu zapravo bila prikrivena. Publika je bila navedena vjerovati kako gleda autentične fotografije jasenovačkih žrtava. Kao primjer navodi i tadašnji prikaz filma u Narodnom listu, čiji je autor fotografije razbijenih lubanja i rasporenih trbuha prihvatio kao autentične snimke žrtava ubijenih u „jasenovačkim močvarama”.
Drugim riječima, fotografija nije morala dobiti lažni potpis ispod sebe.
Atribuciju je napravila montaža.
Što je lažno stavljeno na teret?
Fotografije mrtvih iz Siska pretvorene su u vizualni dokaz događaja u Jasenovcu.
Žrtve stvarnog ustaškog zločina u Sisku nisu time prestale biti stvarne žrtve ustaškog nasilja.
Ali njihove fotografije nisu fotografski dokument jasenovačkih likvidacija.
Kada ih se unutar filma o Jasenovcu prikazuje tako da gledatelj razumije da gleda upravo ono o čemu narator govori, događa se prijenos dokaza:
Sisak postaje vizualni Jasenovac.
To ne dokazuje da zločini opisani u Jasenovcu nisu počinjeni.
Dokazuje nešto drugo:
fotografije kojima ih film vizualno potvrđuje u tim kadrovima snimljene su u Sisku.
Izvori i dokaz
Jovan Byford, Picturing Genocide in the Independent State of Croatia: Atrocity Images and the Contested Memory of the Second World War in the Balkans, Bloomsbury Academic, 2020., poglavlje 3; Figure 3.6a i 3.6b — HR-HDA-1422, Z-177 i Z-176.
Jovan Byford, Picturing Jasenovac: Atrocity Photography Between Evidence and Propaganda.
Film Jasenovac, Gustav Gavrin i Kosta Hlavaty, Filmsko preduzeće DFJ – Direkcija za NR Hrvatsku, 1945.
Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1422, Fond Agencije za fotodokumentaciju, Album 31, Ratni zločini I.
DOKAZ 7 — Film Jasenovac 1945. Jovan Byford / The Open University Picturing Jasenovac — analiza sisačkih fotografija u filmu Jasenovac iz 1945. Otvori dokaz DOKAZ 7 — Monografija Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide in the Independent State of Croatia Otvori izvor8. Egon Berger: patolozi postaju ustaše koji vade zlatne zube
Egon Berger, bivši zatočenik Jasenovca, objavio je 1966. memoare 44 mjeseca u Jasenovcu.
U knjizi se pojavljuje fotografija muškaraca u bijelim kutama i rukavicama koji se naginju nad mrtvim tijelom.
Prema Byfordovoj analizi, riječ je o članovima poslijeratne ekipe — patolozima odnosno ljudima uključenima u pregled ili ekshumaciju tijela.
U Bergerovoj knjizi fotografija dobiva sasvim drugi opis.
Muškarci postaju ustaše.
Navodno iskopavaju žrtve kako bi im izvadili zlatne zube.
Promijenjeni su:
vrijeme;
identitet ljudi;
njihova uloga;
radnja koju obavljaju.
Ali ovdje moramo povući granicu.
Byford ne može dokazati da je Berger osobno izmislio legendu.
Moguće je da je fotografiju već dobio iz arhiva s pogrešnim opisom.
Što je lažno stavljeno na teret?
Poslijeratni pregled mrtvog tijela pretvoren je u fotografsku ilustraciju ustaša koji mrtvima vade zlatne zube.
Lažnost vizualnog konteksta vrlo je snažno dokumentirana. Individualna Bergerova namjera nije.
Urednička napomena: Sporna fotografija objavljena je u prvom izdanju Bergerove knjige 44 mjeseca u Jasenovcu iz 1966. Reprodukciju odgovarajuće kvalitete trenutačno pribavljamo te će biti naknadno dodana ovoj analizi. Tekst i zaključak ove točke temelje se na dokumentiranoj analizi izvora navedenih u nastavku.
Izvori i dokaz
DOKAZ 8 — Bergerova fotografija Jovan Byford / The Open University Picturing Jasenovac — patolozi predstavljeni kao ustaše koji vade zlatne zube Otvori dokaz DOKAZ 8 — Berger, izdanje SP Jasenovac JUSP Jasenovac Nakladništvo JUSP Jasenovac — Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu Otvori zapis9. Žižićev film iz 1966.: četnički i njemački zločini u filmu „Jasenovac”
Bogdan Žižić 1966. snima dokumentarni film Jasenovac.
Pri kraju filma prikazuje se niz fotografija zločina.
Byford među njima identificira:
HR-HDA-1422, Z-525 — četnički zločin;
HR-HDA-1422, Z-527 — njemački vojnici pri odrubljivanju glave zarobljenom partizanu u Sloveniji.
Posebno je važno sljedeće:
u inventarnim knjigama Agencije za fotodokumentaciju te fotografije već su tada bile označene kao četnički i njemački zločin.
Dakle, stvarni počiniteljski kontekst bio je poznat arhivu.
Fotografije ipak završavaju u fotografskom nizu filma Jasenovac.
Ovdje treba biti oprezan.
Fotografije u tom nizu nemaju pojedinačni potpis „Jasenovac”, a Byford ostavlja prostor za različito dramaturško tumačenje završne sekvence.
Zato nije dokazano da je Žižić svjesno tvrdio da svaki kadar prikazuje ustaše.
Što je dokazano?
Drugi počinitelji — da.
Drugo mjesto — da.
Korištenje fotografija u filmu Jasenovac — da.
Namjera autora da ih gledatelju predstavi baš kao ustaški zločin — nije dovoljno dokazana.
Izvori i dokaz
Bogdan Žižić, Jasenovac, 1966.
Hrvatski državni arhiv: HR-HDA-1422, Z-525 i Z-527.
DOKAZ 9 — Žižićev film Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide — četnički i njemački zločini u filmu Jasenovac iz 1966. Otvori izvor10. „Evanđelje zla” 1973.: sisačke žrtve ponovno postaju vizualni Jasenovac
Dokumentarni film Evanđelje zla Gojka Kastratovića snimljen je 1973. u produkciji Spomen-područja Jasenovac i Jadran filma. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac i danas ga navodi među četiri dokumentarna filma producirana o jasenovačkom logoru.
Film traje približno šesnaest minuta i sastavljen je iz dva jasno različita dijela.
U prvom dijelu prikazuju se suvremeni prizori neonacizma, zatim Hitler, Mussolini, nacistički skupovi, zločini počinjeni u različitim dijelovima Europe i posljedice oslobađanja koncentracijskih logora.
Među tim prizorima nalaze se i fotografije njemačkog odrubljivanja glave partizanu u Sloveniji — fotografske serije koju smo već zasebno identificirali.
Tek se u drugom dijelu filma težište izravno premješta na Jasenovac. Narator tada kroz dokumente, svjedočenja, pisma, priznanja počinitelja i fotografije govori o logoru i ustaškim zločinima.
Većina fotografija žrtava potječe iz Siska
Ovdje se ponovno pojavljuje problem koji smo već ustanovili kod ranijih prikaza Jasenovca.
Jovan Byford izričito navodi da je u filmu korišteno ukupno četrnaest fotografija zločina te da je, kao i u Žižićevu filmu iz 1966., većina fotografija prikazivala žrtve sisačke egzekucije iz svibnja 1945.
Byford također navodi da odjavna špica filma potvrđuje kako su fotografije pribavljene iz Agencije za fotodokumentaciju u Zagrebu.
To je važan podatak.
Fotografije nisu pronađene bez podataka na privatnom tavanu niti su u film stigle iz nepoznate zbirke.
Dolaze iz institucionalnog fotografskog arhiva.
Sisačke fotografije koje smo već identificirali u ranijim publikacijama i dokumentima ponovno se pojavljuju kao vizualni materijal u dokumentarnom filmu o Jasenovcu.
Jedna fotografija omogućuje i dodatnu provjeru
Byford kasnije posebno identificira jednu fotografiju muškarca s ranom na vratu koja se pojavljuje u Evanđelju zla kao opći vizualni prikaz ustaškog klanja.
Ista fotografija će 1986. na izložbi dobiti mnogo određeniju legendu prema kojoj prikazuje Petra Teslića, industrijalca iz Siska, ubijenog 1941.
Ta atribucija nije mogla biti točna.
Byford utvrđuje da je Petar Teslić umro prirodnom smrću 30. siječnja 1936., a sama fotografija pripada sisačkom korpusu žrtava iz svibnja 1945.
To nam omogućuje da barem jednu fotografiju korištenu u Evanđelju zla ne povezujemo sa Siskom samo na temelju opće Byfordove tvrdnje o većini fotografija, nego preko konkretno identificiranog primjera.
Što je ovdje problem?
Treba napraviti važnu razliku.
Sisačke žrtve jesu žrtve stvarnog ustaškog zločina.
Prema tome, ovdje se ne radi o tome da je fotografija zločina nekog potpuno drugog režima jednostavno predstavljena kao ustaški zločin.
Problem je precizniji:
mjesto i događaj nisu isti.
Fotografija nastala u dokumentiranju zločina u Sisku u svibnju 1945. korištena je kao vizualni materijal u filmu čija se druga polovica bavi Jasenovcem.
Drugim riječima:
Sisak ponovno postaje vizualni Jasenovac.
To ne umanjuje ni zločin počinjen u Sisku ni zločine počinjene u Jasenovcu.
Naprotiv, zahtijeva upravo ono pravilo na kojem počiva ovo istraživanje:
svakoj fotografiji vratiti njezino stvarno mjesto, vrijeme i događaj.
Izvori i dokaz
Jovan Byford, Picturing Genocide in the Independent State of Croatia: Atrocity Images and the Contested Memory of the Second World War in the Balkans, Bloomsbury Academic, 2020., poglavlje 5.
Gojko Kastratović, Evanđelje zla, JUSP Jasenovac / Jadran film, 1973.
DOKAZ 10 — Evanđelje zla Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide — fotografije iz Siska u filmu Evanđelje zla Otvori dokaz
DOKAZ 10 — Film Evanđelje zla Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac Dokumentarni filmovi Spomen-područja Jasenovac — Evanđelje zla, 1973. Otvori službeni zapis
DOKAZ 10 — Sisak Jovan Byford / Tragovi, 2023. Spasavanje savskih žrtava od zaborava i negiranja Otvori znanstveni rad
11. Dachau prikazan kao Jasenovac
Fotografija arhivske signature:
HR-HDA-1422, Z-1108
nije snimljena u logoru Jasenovac.
Jovan Byford u knjizi Picturing Genocide in the Independent State of Croatia reproducira je kao Figure 5.4 i identificira kao fotografiju mrtvih tijela iz nacističkog koncentracijskog logora Dachau, koja je bila pripisivana Jasenovcu.
Podrijetlo samoga kadra može se provjeriti i neovisno o Byfordu.
United States Holocaust Memorial Museum (USHMM) isti kadar vodi pod brojem Photograph 85117 i opisuje ga kao hrpu mrtvih tijela u upravo oslobođenom koncentracijskom logoru Dachau u Njemačkoj, u razdoblju od 29. travnja do svibnja 1945.
Dakle, identifikacija mjesta nije izvedena iz pretpostavke niti iz vizualne sličnosti.
Isti fotografski kadar dokumentiran je kao Dachau.
Fotografija ulazi u jasenovački kontekst
Byford dokumentira da je ista fotografija već 1969. godine objavljena u prvom svesku zbornika Otpor u žicama: Sećanja zatočenika, na stranici 64.
Prema njegovoj bilješci, opis uz fotografiju mladu ženu vidljivu među tijelima stavlja u kontekst ustaškog nasilja.
To je konkretna, provjerljiva činjenica:
fotografija snimljena u Dachauu objavljena je u publikaciji u kontekstu ustaških zločina.
Byford nadalje navodi da se u knjizi Nikole Nikolića Jasenovački logor smrti nalaze dvije fotografije hrpa mrtvih tijela iz Dachaua, korištene za ilustriranje razmjera ubijanja u Jasenovcu. Jedna od njih upravo je fotografija HR-HDA-1422, Z-1108.
Ovdje također nema potrebe nagađati tko je fotografiju izabrao, tko ju je opisao ili što je tko znao.
Činjenica koju možemo utvrditi jest da se fotografija iz Dachaua nalazi u publikaciji o Jasenovcu i da je ondje korištena u jasenovačkom kontekstu.
Institucionalni trag
Institucionalna komponenta također je dokumentirana.
Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac na vlastitom popisu nakladničke djelatnosti navodi:
Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, Republički odbor SUBNOR-a SRH, Republička zajednica za kulturu SRH i BiH, SPJ, 1974.
Byford također bilježi da je Spomen-područje Jasenovac sudjelovalo u izdavanju ilustrirane Nikolićeve knjige u kojoj su se nalazile pogrešno atribuirane fotografije.
To je sve što nam je za ovu točku potrebno.
Ne moramo pretpostavljati zašto se to dogodilo.
Ne moramo pretpostavljati tko je prvi pogriješio.
Ne moramo pretpostavljati je li pogreška bila svjesna ili nesvjesna.
Za takve zaključke trebali bismo imati zaseban dokaz.
Što dokumenti pokazuju?
Dokumentirani slijed izgleda ovako:
Dachau, 1945.
→ fotografija mrtvih zatočenika nakon oslobođenja logora
→ USHMM Photograph 85117
→ u hrvatskoj arhivskoj građi HR-HDA-1422, Z-1108
→ 1969. objavljena u Otporu u žicama u kontekstu ustaškog nasilja
→ fotografije iz Dachaua pojavljuju se u Nikolićevoj knjizi o Jasenovcu
→ jedno izdanje Nikolićeve knjige Spomen-područje Jasenovac navodi u vlastitoj nakladničkoj djelatnosti.
Svaki od tih koraka može se provjeravati zasebno.
Što je pogrešno prikazano?
Na fotografiji su stvarne žrtve.
Ali fotografija nije snimljena u Jasenovcu.
Prikazuje mrtve zatočenike nacističkog koncentracijskog logora Dachau.
Kada se takva fotografija objavi ili pohrani kao fotografski prikaz Jasenovca, dobivamo pogrešnu atribuciju povijesnog izvora.
To ne govori ništa o stvarnosti zločina počinjenih u Jasenovcu.
Govori nešto drugo i vrlo konkretno:
ova fotografija nije dokaz zločina počinjenog u Jasenovcu jer nije snimljena u Jasenovcu.
Povijesni zločin mora se dokazivati izvorima koji mu stvarno pripadaju.
Fotografija iz Dachaua ne postaje fotografija Jasenovca bez obzira koliko puta ispod nje tijekom desetljeća bude napisano „Jasenovac”.
Izvori i dokaz
United States Holocaust Memorial Museum — Photograph 85117, A pile of corpses in the newly liberated Dachau concentration camp, Dachau, Germany, April 29–May 1945.
Hrvatski državni arhiv — HR-HDA-1422, Z-1108.
Jovan Byford, Picturing Genocide in the Independent State of Croatia, Bloomsbury Academic, 2020., Figure 5.4 i pripadajuće bilješke.
Dušan Azanjac, Ivo Frol i Đorđe Nikolić, Otpor u žicama: Sećanja zatočenika, knjiga I, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1969., str. 64.
Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti.
Spomen-područje Jasenovac — nakladnička djelatnost, izdanje Nikolićeva Jasenovačkog logora smrti navedeno za 1974. godinu.
DOKAZ 11A — Izvorna fotografija: Dachau United States Holocaust Memorial Museum Photograph 85117 — mrtva tijela u oslobođenom koncentracijskom logoru Dachau Otvori izvor
DOKAZ 11B — Dachau → Jasenovac Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide — HR-HDA-1422, Z-1108 Otvori dokaz
DOKAZ 11C — Nakladnička djelatnost SP Jasenovac Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti — izdanje navedeno u nakladničkoj djelatnosti SPJ Otvori izvor
12. „Krv i pepeo Jasenovca” 1983.: slika prati naratora, a ne stvarni događaj
Lordan Zafranović 1983. snima Krv i pepeo Jasenovca u suradnji sa Spomen-područjem Jasenovac.
Byford rekonstruira nekoliko ključnih montažnih spojeva.
Narator govori o krematoriju u Jasenovcu
Prikazuju se fotografije krematorija iz nacističkih koncentracijskih logora.
Narator govori o ustaškom ubijanju sjekirom
Prikazuju se njemački vojnici u Sloveniji koji sjekirom odrubljuju glave zarobljenicima.
Narator govori o masovnim likvidacijama na Graniku
Prikazuju se mrtvi iz Siska.
Fotografija je očito birana po tome koliko odgovara izgovorenoj rečenici i koliko snažan emocionalni efekt proizvodi.
Ali povijesna fotografija nije generička ilustracija.
Ako dokumentira drugi zločin, gledatelju se to mora reći.
Posebno je zanimljiv Byfordov navod da Zafranović nije želio koristiti službenu brojku od 700.000 žrtava jer njegov istraživački tim za nju nije pronašao odgovarajuću podlogu.
Dakle, prema brojci se primjenjuje skeptičan standard.
Prema fotografiji — ne uvijek.
Što je lažno stavljeno na teret?
Dok narator govori o ustaškom ubijanju sjekirom, kao vizualnu potvrdu gledamo njemački zločin u Sloveniji.
Dok se govori o Graniku, gledamo sisačke žrtve.
Drugi događaj, a u prvom slučaju i drugi počinitelj, vizualno su preneseni u Jasenovac.
Izvori i dokaz
Lordan Zafranović, Krv i pepeo Jasenovca, 1983.
Jovan Byford, Picturing Jasenovac.
https://oro.open.ac.uk/52853/
13. Izložba iz 1986.: jedan događaj postaje nekoliko različitih ustaških zločina
Godine 1986. Antun Miletić i Dragoje Lukić pripremili su veliku putujuću izložbu:
„Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945”.
Izložba je sadržavala oko 220 fotografija i 84 faksimila dokumenata.
Njezini autori pretraživali su fotografske zbirke institucija u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, a izložba je bila zamišljena kao velika vizualna prezentacija povijesti ustaških zločina i logora Jasenovac.
Upravo zato Byfordova rekonstrukcija načina na koji su pojedine fotografije korištene ima posebnu težinu.
On utvrđuje da su se na izložbi nalazile i fotografije koje nisu prikazivale Jasenovac, kao i da su fotografije istoga stvarnog događaja bile raspoređene po različitim dijelovima izložbe kao da prikazuju više različitih zločina.
Kao konkretne primjere navodi fotografsku seriju odsijecanja glava zarobljenim partizanima u Sloveniji te fotografije nastale nakon egzekucije u Sisku u svibnju 1945.
Ovdje ne moramo nagađati zašto su fotografije tako raspoređene.
Za našu analizu dovoljna je dokumentirana činjenica:
fotografije jednoga događaja bile su razdvojene i predstavljene u različitim dijelovima izložbe kao da dokumentiraju više događaja.
Sisačka fotografska serija
Sačuvana je velika fotografska cjelina nastala u Sisku u svibnju 1945., nakon ustaške egzekucije zatočenika neposredno prije završetka rata.
U Hrvatskom državnom arhivu fotografije se nalaze unutar fonda:
HR-HDA-1422, Agencija za fotodokumentaciju.
Za prikaz problema koristimo tri kadra iz te iste sisačke fotografske cjeline:
Z-177, Z-193 i Z-267.
Važno je naglasiti da ih ovdje postavljamo jednu ispod druge kako bi čitatelj vizualno vidio da se radi o fotografijama iz iste dokumentarne cjeline.
FOTO 13A — HR-HDA-1422, Z-177
FOTO 13B — HR-HDA-1422, Z-193
FOTO 13C — HR-HDA-1422, Z-267
Fotografija Z-267: provjerljiva pogrešna identifikacija
U slučaju fotografije Z-267 možemo otići još jedan korak dalje.
U muzejsko-ekspozicijskom planu izložbe iz 1986. fotografija je navedena kao eksponat 3.16 i opisana kao:
„izbodeno tijelo Petra Teslića, industrijalca iz Siska, ubijenog 1941.”
Što dokumenti pokazuju?
Byfordova analiza izložbe iz 1986. pokazuje dva odvojena problema.
Prvi je razdvajanje fotografija istoga događaja, nakon čega su se one u postavu pojavljivale tako da djeluju kao dokumentacija više različitih zločina.
Drugi je davanje vrlo preciznih identifikacija fotografijama za koje takvi podaci nisu bili točni.
Z-267 predstavlja posebno jasan primjer drugoga problema jer se pogrešna identifikacija može provjeriti neovisno o bilo kakvom tumačenju.
Što je pogrešno prikazano?
Fotografija HR-HDA-1422, Z-267 prikazana je kao tijelo Petra Teslića, iako taj identitet nije moguć.
Problem, dakle, nije u samom postojanju fotografije, nego u pogrešno pridruženom identitetu i biografskim podacima.
Takve fotografije počinju stvarati sliku o većem broju zasebnih događaja nego što ih same fotografije dokumentiraju.
A kada se pojedinom kadru dodijeli i konkretno ime osobe koje kronološki ne može biti točno, tada više ne govorimo samo o nepreciznom opisu.
Govorimo o provjerljivo pogrešnoj atribuciji povijesne fotografije ili proizvodnji namjerne laži.
To je činjenica koju je moguće provjeriti bez nagađanja o tome zašto je do pogreške došlo ili tko je za nju bio odgovoran.
Urednička napomena
Fotografije Z-177, Z-193 i Z-267 u ovom članku postavljene su zajedno kao vizualna rekonstrukcija iste sisačke fotografske cjeline.
Time se ne tvrdi da su sva tri konkretna kadra na izložbi iz 1986. nužno bila postavljena jedan uz drugi ili da je za svaki od njih sačuvan isti tip izložbene dokumentacije.
Za Z-267 postoji izričit trag u planu izložbe kao eksponatu 3.16.
Za širi zaključak Byford dokumentira da su fotografije sisačkog događaja iz svibnja 1945. bile raspoređene po različitim dijelovima izložbe kao da prikazuju više od jednoga zločina.
Izvori i dokaz
Jovan Byford, Picturing Genocide in the Independent State of Croatia: Atrocity Images and the Contested Memory of the Second World War in the Balkans, Bloomsbury Academic, 2020.
Antun Miletić i Dragoje Lukić, izložba Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945, 1986.
Hrvatski državni arhiv, fond HR-HDA-1422 — Agencija za fotodokumentaciju: Z-177, Z-193, Z-223 i Z-267.
Jovan Byford, rad o fotografijama sisačkih žrtava i njihovoj kasnijoj uporabi u prikazivanju ustaških zločina.
DOKAZ 13A — Izložba 1986. Jovan Byford / The Open University Picturing Jasenovac — fotografije iste serije korištene u različitim dijelovima izložbe Otvori dokaz
DOKAZ 13B — Monografija Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide — analiza izložbe Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945 Otvori izvor
DOKAZ 13C — Sisačka fotografska serija Jovan Byford / Tragovi Fotografije sisačkih žrtava — podrijetlo i kasnija uporaba fotografija Z-177 i Z-193 Otvori izvor
14. Petar Teslić: fotografija iz sisačke serije dobiva ime čovjeka umrlog 1936.
Fotografija arhivske oznake:
HR-HDA-1422, Z-267
na putujućoj izložbi Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945 iz 1986. godine bila je predstavljena kao:
„izbodeno tijelo Petra Teslića, industrijalca iz Siska, ubijenog 1941.”
U muzejsko-ekspozicijskom planu izložbe bila je evidentirana kao eksponat 3.16.
Opis je vrlo precizan.
Navodi ime i prezime.
Zanimanje.
Mjesto.
Godinu smrti.
I način smrti.
Međutim, jedan provjerljivi biografski podatak pokazuje da ta identifikacija nije moguća.
Petar Teslić umro je 1936.
Jovan Byford navodi, pozivajući se na podatak djelatnika Gradskog muzeja Sisak, da je:
Petar Teslić umro prirodnom smrću 30. siječnja 1936. godine.
To je pet godina prije godine smrti navedene u izložbenoj legendi.
Ako je Petar Teslić umro 1936., nije mogao biti čovjek koji je, prema legendi izložbe, „ubijen 1941.”
Za taj zaključak nije potrebno znati identitet osobe na fotografiji.
Ne moramo znati ni gdje je taj čovjek ubijen, kada je ubijen niti tko ga je ubio.
Dovoljna je jedna činjenica:
Petar Teslić 1941. više nije bio živ.
Prema Byfordovoj rekonstrukciji, fotografija Z-267 pripada sisačkoj fotografskoj seriji iz svibnja 1945. U Hrvatskom državnom arhivu nalaze se dvije verzije istoga kadra:
HR-HDA-1422, Z-223
i
HR-HDA-1422, Z-267.
No ni taj podatak nije potreban da bismo dokazali pogrešku u izložbenoj identifikaciji.
Već odnos 1936. → 1941. čini opis kronološki nemogućim.
FOTO 14 — HR-HDA-1422, Z-267
Ista fotografija korištena je i prije 1986.
Z-267 nije prvi put ušla u jasenovački vizualni korpus na izložbi iz 1986.
Byford dokumentira da se ista fotografija ranije pojavila u dokumentarnim filmovima:
Evanđelje zla iz 1973.
i
Krv i pepeo Jasenovca iz 1984.
U tim filmovima nije bila identificirana kao Petar Teslić.
Byford navodi da je korištena kao opća ilustracija ustaške prakse rezanja grla.
Na izložbi iz 1986. ista fotografija dobiva novi, mnogo određeniji opis:
„izbodeno tijelo Petra Teslića, industrijalca iz Siska, ubijenog 1941.”
Dakle, možemo dokumentirati promjenu načina predstavljanja iste fotografije:
opća ilustracija određenog oblika ustaškog nasilja
↓
konkretno ime — Petar Teslić
↓
konkretno zanimanje — industrijalac iz Siska
↓
konkretna godina i okolnost smrti — „ubijen 1941.”
Posljednji korak možemo provjeriti.
I pokazuje se netočnim.
Zašto je takva identifikacija nastala, tko ju je prvi načinio i na temelju kojega izvora — iz raspoložive dokumentacije ne možemo utvrditi.
Zato o tome ne nagađamo.
Što je pogrešno prikazano?
Fotografija HR-HDA-1422, Z-267 identificirana je kao tijelo Petra Teslića.
Ta identifikacija nije moguća jer je Petar Teslić umro 1936. godine, a legenda tvrdi da je ubijen 1941.
Tko je čovjek na fotografiji, na temelju podataka kojima raspolažemo, ne možemo utvrditi.
Možemo utvrditi samo ono što dokaz dopušta:
čovjek na fotografiji Z-267 nije Petar Teslić.
Zašto je ovaj primjer važan?
Ovaj slučaj pokazuje koliko vrlo precizan opis može stvoriti privid sigurnosti.
Ime, prezime, zanimanje, mjesto, godina i način smrti ostavljaju dojam da je identifikacija temeljito provjerena.
Ali količina detalja sama po sebi nije dokaz njihove točnosti.
U ovom slučaju dovoljan je jedan provjerljivi datum da se cijela identifikacija sruši:
1936. — smrt Petra Teslića.
1941. — godina njegova navodnog ubojstva prema izložbenoj legendi.
Zato je kod povijesne fotografije važnije provjeriti podrijetlo informacije nego broj detalja sadržanih u njezinu opisu.
Zaključak
Ne znamo identitet čovjeka na fotografiji HR-HDA-1422, Z-267.
Na temelju same fotografije ne možemo utvrditi gdje je taj čovjek ubijen, kada je ubijen niti tko ga je ubio.
Byford fotografiju svrstava u sisačku seriju iz svibnja 1945., ali za ovu točku presudno je nešto mnogo jednostavnije.
Znamo tko čovjek na fotografiji ne može biti.
Ne može biti Petar Teslić.
Petar Teslić umro je prirodnom smrću 30. siječnja 1936.
Zato je njegova identifikacija uz fotografiju Z-267 na izložbi iz 1986. provjerljivo pogrešna.
I tu naš zaključak završava.
Izvori i dokaz
Hrvatski državni arhiv: HR-HDA-1422, Z-223 i Z-267.
Jovan Byford, Picturing Genocide in the Independent State of Croatia: Atrocity Images and the Contested Memory of the Second World War in the Balkans, Bloomsbury Academic, 2020., Figure 6.2 i bilješke 55–56.
Muzejsko-ekspozicijski plan izložbe Koncentracioni logor Jasenovac, 1985./1986., eksponat 3.16.
Evanđelje zla, 1973.
Krv i pepeo Jasenovca, 1984.
DOKAZ 14A — Petar Teslić / Z-267 Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide — Z-267 i pogrešna identifikacija Petra Teslića Otvori dokaz
DOKAZ 14B — Byford / otvorena verzija istraživanja Jovan Byford / The Open University Picturing Jasenovac — uporaba i atribucija fotografija u jasenovačkom vizualnom korpusu Otvori dokaz
DOKAZ 14C — Dokumentarni filmovi Spomen-područja Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac Evanđelje zla i Krv i pepeo Jasenovca — produkcija dokumentarnih filmova Otvori izvor
15. Branko Jungić: stvarna žrtva ne znači da je fotografija automatski njegova
Postoji jedna od najpoznatijih fotografija ustaškog nasilja.
Na njoj šest ustaša svladava nepoznatog muškarca. Naoružani su nožem, revolverom i bajunetom, a preko vrata muškarca drže veliku dvoručnu pilu.
Fotografija se čuva u Muzeju Jugoslavije pod oznakom:
III-7723.
Na drugoj reprodukciji pojavljuje se i arhivska oznaka:
AJ-RZ-II-1521.
Jovan Byford ovu fotografiju opisuje kao trofejnu fotografiju.
Ali ono što sama fotografija pokazuje treba strogo odvojiti od onoga što joj je kasnije pripisano.
Na fotografiji ne vidimo odsječenu glavu.
Ne vidimo trenutak smrti.
Ne vidimo posljedicu piljenja.
Iz samog kadra ne možemo utvrditi identitet muškarca, mjesto snimanja, datum niti što se s njim dogodilo nakon što je fotografija snimljena.
FOTO 15A — Museum of Yugoslavia, III-7723
Desetljećima je muškarac na fotografiji bio nepoznat
Ovo je jedna od najvažnijih činjenica u cijelom slučaju.
Fotografija nije 1986. prvi put otkrivena.
Bila je u optjecaju još od završetka Drugoga svjetskog rata.
Byford kao ranije tragove navodi, između ostaloga, Borbu od 10. ožujka 1946., Nikolu Popovića i primjerak u fototeci Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine pod oznakom FNOB 929.
Prije 1986. osoba na fotografiji opisivana je generički kao:
„jugoslavenski rodoljub”
„zarobljeni partizan”
ili
„seljak”.
Ime Branka Jungića nije bilo navedeno.
Drugim riječima:
fotografija je desetljećima postojala bez utvrđenog identiteta muškarca.
Godine 1986. NN muškarac postaje Branko Jungić
Promjena nastupa tijekom pripreme velike izložbe Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945.
U muzejsko-ekspozicijskom planu izložbe, kao eksponat 6.29, fotografija dobiva vrlo konkretan opis.
Prema toj legendi, fotografija prikazuje ustaše koji su 1942. pilom odsjekli glavu:
Branku Jungiću, mladiću iz sela Grbavci pod Kozarom.
Legenda dodatno tvrdi da se pila korištena pri njegovu ubojstvu čuva u muzeju u Banjoj Luci.
Byford pritom izričito naglašava dvije stvari.
Prvo:
to je bila prva identifikacija osobe na fotografiji.
Drugo:
„there is no doubt” da je upravo Dragoje Lukić napravio vezu između fotografije i ubojstva Branka Jungića.
Dakle, ovdje možemo utvrditi vrlo precizan slijed:
fotografija postoji desetljećima → osoba je NN → Dragoje Lukić fotografiju povezuje s Brankom Jungićem → identitet ulazi u izložbenu legendu kao činjenica.
Tko je bio Dragoje Lukić?
Ovaj podatak nije nevažan.
Dragoje Lukić nije bio slučajni sakupljač fotografija niti osoba kojoj bi postupci rada s arhivskom i muzejskom dokumentacijom bili strani.
Njegova vlastita biografska bilješka navodi da je radio u:
Upravi državne bezbjednosti, odnosno Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove
te u:
Muzeju revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije.
Završio je i školu Odjeljenja zaštite naroda, a potom diplomirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Bio je autor više muzejsko-izložbenih postava, među njima i velike izložbe o Jasenovcu iz 1986. godine.
Drugim riječima, čovjek koji je fotografiji pridružio identitet Branka Jungića imao je iskustvo rada u sigurnosnom, arhivskom i muzejskom sustavu.
Poznavao je značaj dokumentacije i provenijencije povijesnog materijala.
Upravo zato postavlja se sasvim legitimno i stručno pitanje:
na temelju kojeg je konkretnog identifikacijskog dokaza NN muškarac na III-7723 proglašen Brankom Jungićem?
Gdje je dokaz identifikacije?
U javno dostupnoj građi koju smo pregledali nismo pronašli:
izvornu legendu fotografije s imenom Branka Jungića;
bilješku fotografa koji bi identificirao muškarca;
zapis svjedoka koji je muškarca na fotografiji prepoznao kao Jungića;
obiteljsku identifikaciju osobe na fotografiji;
inventarni karton iz vremena nastanka fotografije s njegovim imenom;
forenzičku ili drugu materijalnu identifikaciju koja bi muškarca na III-7723 povezala s Brankom Jungićem.
To ne dokazuje da neki još neobjavljeni dokument negdje ne postoji.
Ali dok takav dokument nije predočen, atribucija se ne može tretirati kao potvrđena identifikacija samo zato što je unesena u muzejsku legendu.
Posebno jer Byford nakon vlastitog istraživanja zaključuje da je veza između fotografije i konkretnog Jungićeva slučaja počivala na:
„apparent similarity and conjecture” — prividnoj sličnosti i pretpostavci.
Branko Jungić jest postojao — ali to nije identifikacija čovjeka na fotografiji
Ovdje treba napraviti važnu razliku.
Postoje podaci o Branku Jungiću iz Grbavaca kao ratnoj žrtvi.
Byford navodi da je čovjek toga imena živio u Grbavcima te da je 1942. stradao od ustaša, a za podatke o njegovu ubojstvu poziva se na kasniju lokalnu kroniku Bogdana Šmitrana.
Ali postojanje stvarnog Branka Jungića ne identificira automatski NN muškarca na fotografiji.
Ni evidencija o samom Jungiću nije potpuno jednoobrazna.
U jednom objavljenom popisu navodi se:
JUNGIĆ, DMITAR, BRANKO — rođen 1917., ubijen 1942. u direktnom teroru, Grbavci.
U drugoj verziji istoga popisnog korpusa, uz isti evidencijski broj, navodi se:
Jungić (NN) Branko — rođen 1914., ubijen 1942. u direktnom teroru, Grbavci.
Ta razlika ne dokazuje da su postojala dva Branka Jungića.
Pokazuje samo da ni sekundarno objavljeni biografski podaci nisu potpuno usklađeni.
A ni jedan od tih zapisa ne identificira muškarca na fotografiji III-7723.
FOTO 15B — portret koji se objavljuje kao Branko Jungić
Pila je trebala potvrditi identitet fotografije
Izložbena legenda iz 1986. nije stala samo na imenu.
Uz tvrdnju da fotografija prikazuje Jungićevo ubojstvo navedeno je i da se:
pila korištena pri ubojstvu čuva u muzeju u Banjoj Luci.
Time je napravljen vrlo snažan dokazni spoj:
Branko Jungić → ubojstvo pilom → fotografija s pilom → sačuvana pila.
Byford objašnjava zašto je to važno.
Dodavanje imena, mjesta i datuma fotografiji povećava njezinu „truth-value” — dokaznu vrijednost.
A pozivanje na sačuvano oružje zločina trebalo je istodobno djelovati kao materijalni dokaz zločina i potvrda autentičnosti fotografije.
Ali upravo se tu pojavljuje ozbiljan problem.
Muzejska pila nije pila s fotografije
Godine 2015. Byford je dobio pristup pili pohranjenoj u depou današnjeg Muzeja Republike Srpske u Banjoj Luci.
Usporedio ju je s pilom na fotografiji III-7723.
Utvrdio je vidljive razlike u:
uzorku zubaca;
obliku lista;
obliku ručki.
Njegov zaključak je jasan:
pila na fotografiji nije ista pila koja se u muzeju povezuje s Jungićevim ubojstvom.
Postoji još jedan posebno zanimljiv detalj.
Muzejska inventarna knjiga navodi da je pila prvotno bila inventirana pod brojem 70, a kasnije pod brojem 501.
Prema Byfordu, inventarna knjiga navodi da je pila korištena za:
odsijecanje glava partizanskim borcima u Grbavcima nakon Kozarske ofenzive.
Ali u tom inventarnom zapisu:
Branko Jungić nije naveden imenom.
Dakle, ni muzejski predmet sam po sebi ne identificira čovjeka na fotografiji kao Jungića.
FOTO 15C — pila iz Muzeja Republike Srpske
Fotografija možda uopće ne prikazuje trenutak ubojstva
Ovdje se pojavljuje još jedan važan nalaz.
U novom radu iz 2026. Byford analizira jednu od najpoznatijih ustaških „trophy photographs” i opisuje kadar kao:
inscenirani prizor u kojem vojnici simuliraju piljenje klečeće žrtve.
Dakle, u njegovoj najnovijoj analizi takva fotografija nije tretirana kao fotografirani trenutak samog odsijecanja glave, nego kao inscenirana trofejna scena.
To odgovara i onome što sam kadar pokazuje.
Na fotografiji vidimo prijetnju, prisilu i poziranje s pilom.
Ne vidimo čin odsijecanja glave niti smrt muškarca.
Zbog toga se iz same fotografije ne može izvesti zaključak:
„ovo je fotografski snimljen trenutak ubojstva Branka Jungića.”
Što je ovdje stvarno dokazano?
Možemo odvojiti činjenice od kasnije atribucije.
Fotografija je stvarna.
Na njoj su ustaše i NN muškarac kojemu preko vrata drže pilu.
Fotografija je postojala desetljećima bez imena Branka Jungića.
Prva konkretna identifikacija osobe kao Branka Jungića pojavljuje se u okviru izložbe koju priprema Dragoje Lukić.
Byford izričito navodi da je upravo Lukić napravio tu vezu.
Nismo pronašli javno prezentiran identifikacijski dokaz kojim je muškarac na fotografiji povezan s Jungićem.
Pila kojom je ta atribucija dodatno potkrepljivana ne odgovara pili na fotografiji.
Muzejski inventar pile ne navodi Branka Jungića imenom.
Byford zaključuje da je veza fotografije i konkretnog zločina nastala na temelju prividne sličnosti i pretpostavke.
To je rezultat istraživanja.
Što je pogrešno prikazano?
Problem nije u tome je li Branko Jungić postojao ili je stradao.
Problem je u pretvaranju neidentificiranog muškarca na fotografiji u fotografski dokaz konkretnog Branka Jungića i njegova ubojstva, bez javno predočenog identifikacijskog dokaza koji bi tu vezu potvrdio.
Zato na temelju danas dostupne dokumentacije nije metodološki opravdano napisati:
„Ovo je fotografija ubojstva Branka Jungića.”
Ispravno je napisati:
„Ovo je fotografija koja je 1986. identificirana kao ubojstvo Branka Jungića, ali dokaz kojim je muškarac na fotografiji identificiran kao Jungić nije pronađen, a jedan od ključnih materijalnih elemenata atribucije — pila — ne odgovara pili na fotografiji.”
To je velika razlika.
Zaključak
Dragoje Lukić bio je čovjek s iskustvom rada u državnoj sigurnosti, povijesnoj dokumentaciji i muzejskoj struci.
Upravo on, prema Byfordu, povezuje desetljećima anonimnog muškarca s fotografije s Brankom Jungićem.
Ta identifikacija zatim ulazi u izložbeni postav kao konkretna povijesna činjenica.
Ali u javno dostupnoj dokumentaciji koju smo pregledali nismo pronašli dokazni postupak kojim je identitet potvrđen.
Nema pronađenog izvornog opisa fotografije s Jungićevim imenom.
Nema pronađenog zapisa osobe koja ga je na fotografiji prepoznala.
Nema pronađenog contemporarnog inventarnog podatka koji fotografiju povezuje s njim.
A pila koja je trebala dodatno potvrđivati atribuciju nije pila s fotografije.
Zato je naš zaključak ograničen, ali čvrst:
Branko Jungić može biti stvarna povijesna žrtva, ali to ne pretvara NN muškarca na fotografiji III-7723 u Branka Jungića.
Dok se ne pokaže provjerljiv identifikacijski dokaz, pred sobom nemamo potvrđenu identifikaciju.
Imamo naknadnu atribuciju Dragoja Lukića koja je predstavljena kao činjenica, a za koju javno dostupan dokaz identiteta nismo pronašli.
Tko smatra da je osoba na fotografiji doista Branko Jungić, može to osporiti vrlo jednostavno:
ne tvrdnjom, nego dokumentom na temelju kojega je identifikacija izvršena.
Izvori i dokaz
Muzej Jugoslavije: III-7723.
Arhivska reprodukcija: AJ-RZ-II-1521.
Jovan Byford, Picturing Genocide in the Independent State of Croatia: Atrocity Images and the Contested Memory of the Second World War in the Balkans, Bloomsbury Academic, 2020., Figure 6.3 i bilješke 57–60. Byford izričito navodi da je 1986. prvi put navedeno ime žrtve, da je Lukić napravio vezu s Jungićem te da se veza fotografije i zločina temeljila na prividnoj sličnosti i pretpostavci.
Jovan Byford, What is in a “trophy” photograph? The evidentiary and symbolic function of perpetrator-generated images of Ustaša atrocities, 2026. — analiza insceniranog prizora simuliranog piljenja u ustaškoj trofejnoj fotografiji.
Dragoje Lukić, Rat i djeca Kozare — biografska bilješka: rad u Upravi državne bezbjednosti/SSUP-u i Muzeju revolucije, škola OZN-e i studij povijesti umjetnosti.
Muzejsko-ekspozicijski plan izložbe „Koncentracioni logor Jasenovac”, eksponat 6.29; Dragoje Lukić, Koncentracioni logor Jasenovac: istorijske fotografije, str. 19.
DOKAZ 15A — III-7723 / Branko Jungić Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide — III-7723, atribucija Branku Jungiću i usporedba pile Otvori dokaz
DOKAZ 15B — Trofejna fotografija Jovan Byford / The Open University What is in a trophy photograph? — inscenirani prizor simuliranog piljenja Otvori izvor
DOKAZ 15C — Dragoje Lukić / biografija Rat i djeca Kozare / Znaci.net Dragoje Lukić — Uprava državne bezbjednosti, Muzej revolucije i stručna biografija Otvori izvor
16. Židovska djevojčica: od „Jasenovca” natrag u Zagreb
U trećoj knjizi Antuna Miletića Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945: dokumenti objavljena je fotografija djevojčice obilježene židovskim znakom.
Uz fotografiju stoji opis:
„Jevrejska deca žigosana u logoru Jasenovac.”
Takav potpis fotografiju predstavlja kao fotografski dokument progona židovske djece unutar logora Jasenovac.
Međutim, Nataša Mataušić u svojoj fotomonografiji iz 2008. taj opis izričito označava kao:
„neistinit”.
I ne ostaje samo na toj konstataciji.
Objašnjava i povijesni kontekst znaka koji djevojčica nosi.
Židovski znak u Zagrebu 1941.
Nošenje posebnih oznaka za Židove u pojedinim mjestima NDH uvedeno je već tijekom proljeća 1941. godine.
Kako su pojedine oznake propisivali lokalni ustaški organi vlasti, njihov izgled nije posvuda bio isti.
Mataušić navodi da je u Zagrebu odredbom Ustaškog redarstvenog povjerenstva – Židovskog odsjeka, Bogovićeva ulica 7, od 22. svibnja 1941., bilo propisano da svi Židovi, bez obzira na dob, moraju nositi židovski znak.
Znak se sastojao od dva komada žute tkanine s ucrtanom židovskom zvijezdom.
Obveza se odnosila i na djecu.
Već 4. lipnja 1941. ta je odredba promijenjena.
Umjesto žute trake uvedena je okrugla žuta oznaka sa slovom Ž, koju su morali nositi Židovi stariji od 14 godina.
Upravo u tom kontekstu Mataušić zaključuje da je Miletićev opis fotografije:
„Jevrejska deca žigosana u logoru Jasenovac”
— neistinit.
FOTO 16 — Djevojčica sa židovskim znakom, Zagreb 1941.
Fotografija JUSP-a — Djevojčica sa židovskim znakom, Zagreb 1941.
Današnji JUSP: Zagreb, 1941.
Posebno je značajno što se korekcija ne temelji samo na kritici jednog istraživača.
Današnja Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac istu fotografiju u vlastitoj zbirci vodi pod opisom:
„Djevojčica sa židovskim znakom, Zagreb 1941., 745:JSV 1519/08 FR.”
Dakle, ustanova čija je temeljna djelatnost vezana upravo uz dokumentiranje Jasenovca danas tu fotografiju ne vodi kao fotografiju nastalu u logoru Jasenovac.
Vodi je kao:
Zagreb, 1941.
To nam daje vrlo jasan dokazni slijed:
Miletić:
„Jevrejska deca žigosana u logoru Jasenovac.”
↓
Mataušić:
opis je „neistinit”.
↓
JUSP Jasenovac danas:
„Djevojčica sa židovskim znakom, Zagreb 1941.”
Što je pogrešno prikazano?
Fotografija djevojčice iz Zagreba predstavljena je kao fotografija židovske djece u logoru Jasenovac.
Time je stvarni fotografski dokument progona Židova u Zagrebu 1941. dobio drugi prostorni i povijesni kontekst.
To ne mijenja činjenicu progona.
Ne mijenja ni težinu onoga što djevojčica na fotografiji predstavlja.
Ali mijenja ono što fotografija može dokazati.
Ona nije dokaz da je djevojčica fotografirana u logoru Jasenovac.
Prema današnjem katalogu JUSP-a, fotografirana je u:
Zagrebu 1941.
Povijesna korekcija ne oduzima ništa žrtvi
Ovaj primjer posebno dobro pokazuje zašto je precizna atribucija fotografije važna.
Fotografija djevojčice obilježene židovskim znakom dovoljno je potresna i bez netočnog potpisa.
Progon Židova u Zagrebu 1941. nije ništa manje stvaran zato što fotografija nije nastala u Jasenovcu.
Naprotiv.
Ispravljanjem atribucije fotografiji se vraća stvarni povijesni kontekst.
Djevojčica više nije anonimni vizualni dodatak priči o drugom mjestu.
Fotografija ponovno postaje dokument onoga što doista prikazuje:
progon Židova u Zagrebu 1941. godine.
Zaključak
U ovom slučaju ne moramo rekonstruirati motive niti nagađati kako je pogrešan opis nastao.
Dokumenti su dovoljni.
Antun Miletić fotografiju je objavio kao prikaz židovske djece u logoru Jasenovac.
Nataša Mataušić taj opis izričito je označila neistinitim.
Današnja Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac istu fotografiju vodi kao:
„Djevojčica sa židovskim znakom, Zagreb 1941.”
Zaključak zato može biti vrlo jednostavan:
Zagreb 1941. ne postaje Jasenovac promjenom potpisa pod fotografijom.
Izvori i dokaz
Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945: dokumenti, knjiga III. — fotografija objavljena uz opis „Jevrejska deca žigosana u logoru Jasenovac”.
Nataša Mataušić, fotomonografija, 2008. — Miletićev opis označava „neistinitim” te obrazlaže povijesni kontekst židovskog znaka u Zagrebu 1941.
Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac: „Djevojčica sa židovskim znakom, Zagreb 1941., 745:JSV 1519/08 FR.”
DOKAZ 16A — Miletićeva atribucija Antun Miletić Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945: dokumenti, knjiga III. — fotografija opisana kao Jasenovac Otvori izvor
DOKAZ 16B — Mataušić: opis je neistinit Nataša Mataušić / Spomen-područje Jasenovac Fotomonografija — Miletićev opis fotografije označen neistinitim Otvori dokaz
DOKAZ 16C — JUSP: Zagreb 1941. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac Djevojčica sa židovskim znakom, Zagreb 1941., 745:JSV 1519/08 FR Otvori kataloški zapis
17. Žena bez očiju i „zbirka očiju Ante Pavelića”: od Istre do Jasenovca i književne priče
Jedan od najtežih slučajeva u ovom istraživanju pokazuje koliko se značenje povijesne fotografije može promijeniti kada joj se naknadno pridruže mjesto, identitet i priča koju sam fotografski kadar ne može dokazati.
Riječ je o potresnoj fotografiji žene kojoj su iskopane oči.
Fotografija je tijekom desetljeća ušla u jasenovački vizualni korpus, a zatim je u pojedinim publikacijama dobila iznimno konkretno značenje.
U engleskom izdanju Vladimira Dedijera The Yugoslav Auschwitz and the Vatican iz 1992., na stranici 251, fotografija žene bez očiju objavljena je unutar poglavlja “The Various Methods of Killing in Jasenovac”. Uz fotografiju stoji potpis:
“Above left, the eyes of this peasant woman were poked out for Ante Pavelić’s eyeball collection.”
Time fotografiji nije pripisan samo jasenovački kontekst, nego i vrlo konkretna tvrdnja da su oči upravo fotografirane žene završile u navodnoj Pavelićevoj „zbirci očiju”.
U njemačkom izdanju Jasenovac – das jugoslawische Auschwitz und der Vatikan iz 1993., na str. 146 uz fotografiju br. 10, objavljen je još konkretniji potpis:
„Oči ove seljanke izvađene su za zbirku očiju Ante Pavelića.”
Tako fotografiji više nije pripisana samo jasenovačka lokacija.
Pridružena joj je i vrlo određena tvrdnja o tome što se navodno dogodilo s očima upravo fotografirane žene. Preslik serije Glasa Koncila iz 2009. dokumentira oba Dedijerova potpisa uz fotografiju F-8.
FOTO 17A — sporna fotografija F-8
Tko je žena na fotografiji?
Tijekom istraživanja pronađen je trag znatno jači od obične vizualne sličnosti.
Nakon objave upravo fotografije označene kao F-8, javio se vlč. Milan Milovan iz Režanaca i napisao:
„Osoba na toj slici doista nema s Jasenovcem nikakve veze! Riječ je o Ruži Petrović iz sela Režanci, župa i općina Svetvinčenat u Istri!”
Milovan pritom nije tvrdio samo da mu fotografirana žena nalikuje na Ružu Petrović.
Izričito je naveo da ju je:
„osobno […] poznavao i bio u njezinoj kući”.
Uz njegov iskaz ponovno je objavljena fotografija F-8 s naslovom:
„Na slici je Ruža Petrović iz Režanaca!”
To predstavlja izravnu identifikaciju konkretnog fotografskog kadra od strane imenovanog čovjeka koji tvrdi da je fotografiranu osobu osobno poznavao.
Takav iskaz nije isto što i izvorni fotografski inventarni karton iz 1944. godine, koji u ovom istraživanju nismo pronašli, ali njegova je dokazna vrijednost znatno veća od naknadne identifikacije izvedene samo prema sličnosti lica ili sadržaju fotografije.
Tko je bila Ruža Petrović?
Ruža Petrović rođena je 17. listopada 1911., a umrla u Puli 24. kolovoza 1958. godine.
Bila je istarska antifašistica i suradnica NOP-a.
Istrapedia navodi da je 22. srpnja 1944. u Režance ušlo 25 talijanskih karabinjera. Ruža je uhvaćena, odvedena u vojni garnizon u Savičenti — današnjem Svetvinčentu — gdje je mučena, a sljedećeg dana na cesti prema Režancima iskopane su joj oči.
Ali Ruža Petrović nije umrla.
Zločin je preživjela.
FOTO 17B — arhivska fotografija Ruže Petrović
Najvažniji dokument: Ruža Petrović govori dok je još živa
Za utvrđivanje mjesta i okolnosti zločina posebno je važan dokument nastao dok je Ruža Petrović još bila živa.
U spomen-knjizi Udruge slijepih sačuvan je članak Glasa Istre od 15. ožujka 1957., naslovljen:
„Ruža Petrović — gost pulske djece”.
U njemu Ruža dolazi među učenike pulske škole, razgovara s djecom i govori o vlastitom stradanju.
Novinar zapisuje:
„Bilo je to 22. srpnja 1944. godine. Imala je tada 33 godine. U njeno selo Režanci došli su talijanski fašisti.”
Opisuje se pljačka njezine kuće, odvođenje u garnizon, zatočenje i prijetnja da će joj iskopati oči.
Sljedećeg jutra seljaci su je pronašli:
„bez očiju”.
Tekst zatim izričito govori da je nakon oporavka nastavila raditi, pomagati partizanima te da je i 1957. obavljala kućanske poslove.
To je iznimno važna činjenica.
Ruža Petrović bila je živa 1957. godine.
Zločin iz 1944. preživjela je najmanje četrnaest godina.
Istra, ne Jasenovac
Ako je žena na F-8 Ruža Petrović, kako je identificira čovjek koji ju je osobno poznavao, tada se Dedijerova jasenovačka atribucija sudara s njezinom dokumentiranom biografijom.
Najraniji pronađeni izvor iz vremena Ružina života govori o:
Režancima, Istri, srpnju 1944. i talijanskim fašistima.
Istrapedia podatak dodatno precizira navodeći talijanske karabinjere, garnizon u Svetvinčentu i cestu prema Režancima kao mjesto zločina.
Kasniji iskaz Milana Milovana razlikuje se u jednoj pojedinosti: on navodi njemačku patrolu i njemačke vojnike.
Tu razliku ne treba skrivati.
U ovom istraživanju za određivanje neposrednih počinitelja veću težinu dajemo članku iz 1957., nastalom dok je Ruža bila živa i u kojem se prenosi njezino vlastito prisjećanje, te Istrapedijinoj biografskoj rekonstrukciji.
Ali čak ni ta razlika ne mijenja ono što je za našu temu presudno.
Nijedan od tih izvora zločin ne smješta u Jasenovac.
Svi vode u:
Režance i Svetvinčenat u Istri.
Kako se onda pojavljuje „zbirka očiju Ante Pavelića”?
Dedijerov potpis ide mnogo dalje od pogrešne lokacije.
Uz fotografiju se tvrdi:
„Oči ove seljanke izvađene su za zbirku očiju Ante Pavelića.”
Time su spojene najmanje tri odvojene tvrdnje:
žena na fotografiji navodno pripada jasenovačkom kontekstu;
oči su joj navodno izvađene upravo radi Pavelićeve zbirke;
takva zbirka ljudskih očiju navodno je doista postojala.
Za takav dokazni lanac potreban bi bio iznimno čvrst povijesni dokaz.
Takav dokaz za Ružu Petrović nismo pronašli.
Naprotiv, njezina dokumentirana životna priča vodi u potpuno drugom smjeru.
Malaparteova „košara očiju”
Poznata priča potječe iz romana Kaputt talijanskog književnika Curzija Malapartea.
Malaparte opisuje susret s Antom Pavelićem tijekom kojega na njegovu stolu navodno vidi košaru punu nečega što isprva smatra morskim plodovima. Pavelić mu, prema književnom tekstu, odgovara da je riječ o ljudskim očima.
Taj je prizor tijekom desetljeća često citiran kao povijesno svjedočanstvo.
Međutim, ozbiljan problem nastaje kada se provjeri što kažu druge osobe koje su bile povezane s tim susretom.
Talijanski diplomat Raffaello Casertano, kojega sam Malaparte u Kaputtu navodi kao prisutnog tijekom razgovora, kasnije je pisano izjavio da takve košare na Pavelićevu stolu nije bilo i da nije svjedočio opisanom događaju.
Ernest Bauer, koji je bio u Malaparteovoj pratnji, također je tvrdio da košaru nikada nije vidio. U svojim uspomenama priču je nazvao očitom laži, a kasnije je naveo da mu se Malaparte, kada mu je prigovorio zbog takvog pisanja, branio autorskom slobodom i učinkom koji je prizor imao u knjizi.
Malaparteov biograf Maurizio Serra također zaključuje da je košara s ljudskim očima bila izmišljena.
Suvremena analiza projekta CroFacta, nakon pregleda književnog konteksta, svjedočanstava i kasnijih istraživanja, zaključuje da je epizoda primjer književnog senzacionalizma, a ne pouzdan dokumentarni zapis.
Drugim riječima:
Malaparteova književna scena ne može služiti kao dokaz da je kod Ante Pavelića postojala stvarna zbirka ljudskih očiju.
A još manje može dokazati da su se među njima nalazile oči upravo Ruže Petrović.
Od stvarnog zločina do izmišljene nadogradnje
Sada možemo pratiti što se dogodilo s fotografijom.
Postoji stvarna žena.
Postoji stvarni zločin.
Postoji stvarno vađenje očiju.
Postoji i dokumentacija da je žena zločin preživjela.
Ali fotografija zatim dobiva dva nova sloja značenja.
Prvo:
zločin iz Istre postaje ilustracija „metoda ubijanja u Jasenovcu”.
Zatim:
oči fotografirane žene navodno završavaju u „zbirci očiju Ante Pavelića”.
Za drugi dio te priče nema pronađenog dokaza.
A prvi dio proturječi dostupnoj biografskoj dokumentaciji ako je F-8 Ruža Petrović.
FOTO 17C — Dedijerova stranica
Što je lažno stavljeno na teret Jasenovcu?
Ako prihvatimo izravnu Milovanovu identifikaciju fotografije F-8 kao Ruže Petrović, tada imamo vrlo konkretan problem.
Stvarni zločin nad ženom iz Režanaca u Istri prikazan je kao dio jasenovačkog zločinačkog korpusa.
Žena koja je zločin preživjela uključena je među fotografije koje opisuju metode ubijanja u Jasenovcu.
A zatim joj je pridružena još dramatičnija tvrdnja:
da su njezine oči izvađene za „zbirku očiju Ante Pavelića”.
Dokumentirana biografija Ruže Petrović takav slijed ne potvrđuje.
Naprotiv:
Režanci → Svetvinčenat → srpanj 1944. → vađenje očiju → preživljavanje → Ruža Petrović živa 1957.
Ne:
Jasenovac → ubojstvo → oči na Pavelićevu stolu.
Povijesna činjenica ne treba izmišljenu nadogradnju
Zločin nad Ružom Petrović dovoljno je strašan bez dodatnog mitologiziranja.
Uhićena je.
Mučena je.
Iskopane su joj obje oči.
Ostavljena je teško ozlijeđena.
Preživjela je.
Nastavila je živjeti kao slijepa žena i godinama poslije rata javno govorila o onome što joj se dogodilo.
Takvoj žrtvi nije potrebno dodavati Jasenovac.
Nije joj potrebno dodavati Pavelićev stol.
Nije joj potrebno dodavati „zbirku očiju”.
Povijesna korekcija Ruži Petrović ništa ne oduzima.
Naprotiv.
Vraća joj ime, mjesto i stvarnu životnu priču.
Zaključak
U ovom slučaju imamo fotografiju koja je u publikacijama dobila jasenovački kontekst i vrlo konkretnu tvrdnju o „zbirci očiju Ante Pavelića”.
Istodobno imamo izravnu identifikaciju fotografije F-8 kao Ruže Petrović iz Režanaca od strane Milana Milovana, koji navodi da ju je osobno poznavao.
Imamo neovisnu arhivsku fotografiju Ruže Petrović.
Imamo njezinu dokumentiranu biografiju.
I imamo Glas Istre iz 1957. godine, u kojem se Ruža pojavljuje kao živa osoba i govori o vlastitom stradanju u Istri.
Ne posjedujemo izvorni fotografski inventarni karton F-8 iz 1944., pa tu granicu dokaza otvoreno navodimo.
Ali ono što imamo dovoljno je da se Dedijerova atribucija ozbiljno dovede u pitanje.
Fotografija sama ne dokazuje Jasenovac.
Ne dokazuje smrt fotografirane žene.
Ne dokazuje da su njezine oči završile kod Ante Pavelića.
A Malaparteova poznata „košara očiju”, kojom se takva tvrdnja dodatno hranila, nije potvrđena drugim svjedocima njegova susreta s Pavelićem i suvremena je istraživanja ocjenjuju književnom konstrukcijom, a ne pouzdanim dokumentarnim zapisom.
Dostupni biografski i svjedočki tragovi vode prema:
Ruži Petrović, Režancima i Istri 1944. godine.
Ako postoji izvorni fotografski zapis koji pokazuje drukčiji identitet žene na F-8, takav dokument treba objaviti i provjeriti.
Do tada fotografiji ne treba pripisivati više nego što dokazi dopuštaju.
Izvori i dokaz
Vladimir Dedijer, The Yugoslav Auschwitz and the Vatican: The Croatian Massacre of the Serbs During World War II, Prometheus Books, Buffalo, 1992., str. 251.
Vladimir Dedijer, Jasenovac – das jugoslawische Auschwitz und der Vatikan, Ahriman-Verlag, Freiburg, 1993., str. 146, fotografija br. 10.
Tomislav Vuković, Fotokrivotvorine o jasenovačkome logoru, Glas Koncila, 2009. — reprodukcija F-8, Dedijerovih potpisa i kasnije objavljene identifikacije Milana Milovana.
Milan Milovan, objavljeni iskaz uz fotografiju F-8 — identificira ženu kao Ružu Petrović iz Režanaca i navodi da ju je osobno poznavao.
Glas Istre, 15. ožujka 1957., „Ruža Petrović — gost pulske djece” — Ruža Petrović kao živa osoba govori o stradanju 22. srpnja 1944.; tekst navodi talijanske fašiste.
Istrapedia, natuknica „Petrović, Ruža” — biografija, Režanci/Svetvinčenat, talijanski karabinjeri, stradanje 1944., smrt 1958.
Glas Istre, arhiva — neovisna fotografija označena „Ruža Petrović (Arhiva Glasa Istre)”.
CroFacta, „Motiv ‘košare s očima’ Curzija Malapartea: književna mistifikacija ili dokument vremena?”, 18. srpnja 2025. — analiza Casertanova, Bauerova i drugih svjedočanstava te književnog karaktera epizode iz Kaputta.
DOKAZ 17A — Fotografija F-8 i Dedijerove atribucije Glas Koncila / Tomislav Vuković Fotografija F-8 — Dedijerov jasenovački kontekst i tvrdnja o zbirci očiju Ante Pavelića Otvori dokaz
DOKAZ 17B — F-8 identificirana kao Ruža Petrović Milan Milovan / Glas Koncila Milan Milovan identificira ženu na F-8 kao Ružu Petrović iz Režanaca koju je osobno poznavao Otvori identifikacijski izvor
DOKAZ 17C — Ruža Petrović živa 1957. Glas Istre, 15. ožujka 1957. / Udruga slijepih Istarske županije Ruža Petrović — gost pulske djece; vlastito svjedočenje o stradanju 1944. Otvori izvorni članak
DOKAZ 17D — Ruža Petrović: Istra 1944. Istrapedia / projekt Istarske županije Petrović, Ruža — Režanci, talijanski karabinjeri, stradanje 1944. i biografski podaci Otvori biografski izvor
DOKAZ 17E — Arhivska fotografija Ruže Petrović Glas Istre Ruža Petrović — fotografija iz Arhive Glasa Istre Otvori fotografiju
DOKAZ 17F — Malaparteova košara očiju CroFacta Motiv košare s očima Curzija Malapartea — književna mistifikacija ili dokument vremena? Otvori analizu
DOKAZ 17G — Dedijer: englesko izdanje 1992. Open Library Vladimir Dedijer — The Yugoslav Auschwitz and the Vatican, izdanje 1992. Otvori bibliografski zapis
18. Fototeka JUSP Jasenovac nije isto što i mjesto snimanja
Jedna od osnovnih pogrešaka pri radu sa starim fotografijama nastaje kada se mjesto na kojem se fotografija danas čuva poistovjeti s mjestom na kojem je fotografija nastala.
To nije isto.
Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac u svojoj dokumentacijskoj i fotografskoj građi čuva fotografije povezane s različitim mjestima i događajima.
To se može provjeriti i na današnjim mrežnim stranicama same ustanove.
Primjerice, na jednoj stranici JUSP-a unutar iste galerije nalaze se fotografske jedinice koje ustanova opisuje kao snimljene u:
- Staroj Gradiški;
- Jablancu;
- Sisku;
- Jastrebarskom;
- Reci kod Jastrebarskog.
Sve te fotografije imaju inventarne oznake zbirke Spomen-područja Jasenovac.
To nas dovodi do jednostavne, ali iznimno važne metodološke činjenice:
inventarna oznaka Spomen-područja Jasenovac dokazuje da je određena fotografska jedinica evidentirana u toj zbirci. Sama po sebi ne dokazuje da je fotografija snimljena u logoru Jasenovac.
DOKAZ 18 — JUSP fototeka s različitim mjestima snimanja Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac Djeca u logorima NDH — fotografije iz Stare Gradiške, Jablanca, Siska, Jastrebarskog i Reke kod Jastrebarskog Otvori izvor
Mjesto snimanja mora se dokazivati zasebno
Muzejske i memorijalne ustanove po prirodi svojega rada prikupljaju dokumentaciju koja nije nužno nastala na prostoru same ustanove ili memorijalnog lokaliteta.
Zato kod svake povijesne fotografije treba odvojeno utvrđivati:
- što fotografija stvarno prikazuje;
- gdje je snimljena;
- kada je nastala;
- tko ju je snimio, ako je to poznato;
- postoji li izvorni opis ili inventarni zapis;
- postoje li druge fotografije ili filmske snimke istoga događaja;
- na temelju kojeg je izvora kasnije dobila određenu legendu.
Drugim riječima, naziv zbirke nije dokaz mjesta nastanka fotografije.
Fotografija može biti pohranjena u jasenovačkoj zbirci, a istodobno dokumentirati događaj u Staroj Gradiški, Sisku, Jastrebarskom, Jablancu ili nekom drugom mjestu.
Arhivska oznaka i legenda nisu ista vrsta dokaza
Jednako je važno razlikovati samu fotografsku jedinicu od opisa koji joj je pridružen.
Inventarna oznaka potvrđuje da određena jedinica postoji u zbirci pod određenom oznakom.
Ali iz toga još ne proizlazi da je svaka tvrdnja sadržana u njezinoj legendi automatski dokazana.
Ako želimo utvrditi gdje je kadar stvarno nastao, moramo tražiti njegovu provenijenciju — lanac podataka koji vodi što bliže izvornom nastanku fotografije ili filmske snimke.
To može uključivati izvorni negativ, filmsku vrpcu, produkcijski zapis, arhivski karton, zapis autora, suvremeni opis događaja, prepoznatljivu lokaciju ili drugi neovisni dokument.
Tek kada se takvi podaci međusobno podudaraju, mjesto nastanka fotografije možemo smatrati pouzdano utvrđenim.
Zašto je ta razlika važna u ovom istraživanju?
U ovom istraživanju zato ne postavljamo samo pitanje:
„Gdje se fotografija danas nalazi?”
nego prije svega:
„Što prikazuje izvorni kadar, gdje je nastao i kojim dokazom to možemo potvrditi?”
Ta razlika postaje osobito važna kada se ista fotografija tijekom desetljeća reproducira u različitim knjigama, izložbama ili publikacijama.
Promjenom potpisa ispod fotografije ne mijenja se mjesto na kojem je fotografija izvorno nastala.
Zbog toga će se u svakom primjeru posebno razdvajati:
fotografija — njezina provenijencija — inventarna oznaka — izvorni opis — kasnija legenda.
Tek takav postupak omogućuje da se utvrdi je li određena atribucija dokumentirana ili je tijekom kasnijeg korištenja fotografiji pridruženo značenje koje iz samog izvornog materijala ne proizlazi.
DOKAZ 18 — JUSP fotografska zbirka Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac Djeca u logorima NDH — fotografske jedinice iz više različitih mjesta Otvori JUSP
19. Stalni muzejski postav 1988.: fotografija kao sredstvo stvaranja „doživljaja”
Do 1988. od završetka rata prošlo je više od četrdeset godina.
Postojali su arhivi.
Inventarne knjige.
Muzeji.
Povjesničari.
Arhivisti.
Objavljene monografije.
Novi stalni postav Memorijalnog muzeja Jasenovac otvoren je 1988.
Prema Byfordovoj analizi projektne dokumentacije, velike grafičke fotografije nisu bile samo pasivna dokumentacija.
Trebale su pojačavati emocionalni intenzitet i stvarati snažan doživljaj.
To samo po sebi nije problem.
Memorijalni muzej smije emocionalno djelovati.
Ali ako fotografija veličine zida oblikuje način na koji stotine tisuća ljudi zamišljaju jedan povijesni događaj, tada je pitanje njezina podrijetla još važnije, a ne manje važno.
Mataušićina analiza friza od 19 fotografija pokazuje koliko je korištenog materijala potjecalo iz drugih mjesta i događaja.
Što je problem?
Fotografija više nije bila samo prilog tekstu.
Postala je aktivan alat oblikovanja kolektivnog pamćenja.
Ako je takva fotografija iz Siska, Lepoglave ili nekog trećeg mjesta, posjetitelj mora znati što gleda.
Izvori i dokaz
Jovan Byford, Picturing Genocide in the Independent State of Croatia, 2020.
Dokumentacija stalnog postava Memorijalnog muzeja iz 1988. analizirana u Byfordovu radu.
DOKAZ 19 — Muzejski postav 1988. Jovan Byford / The Open University Picturing Jasenovac — fotografije kao element oblikovanja muzejskog doživljaja Otvori dokaz DOKAZ 19 — Mataušić Nataša Mataušić / Spomen-područje Jasenovac Fotomonografija — analiza fotografskog friza i podrijetla korištenih fotografija Otvori izvor20. Godina 1994.: njemački vojnik izrezan iz kadra, oznaka Wehrmachta zacrnjena
Ovaj je primjer posebno važan jer više nije riječ samo o pogrešnoj legendi pridruženoj staroj fotografiji.
Riječ je o fizičkoj promjeni samoga fotografskog prikaza.
Godine 1994. Muzej Vojvodine i Muzej žrtava genocida objavili su katalog izložbe:
„Jasenovac – sistem ustaških logora smrti / Exhibition Jasenovac – The System of Ustasha Death Camps”.
Izložba je u travnju i svibnju 1994. bila postavljena u Beogradu. U katalogu se na stranici 69 nalazi fotografija obješene osobe uz uniformiranog muškarca.
Problem nastaje kada tu reprodukciju usporedimo sa starijim, cjelovitim verzijama iste fotografije.
Što pokazuje raniji izvor?
Fotografija je dokumentirana desetljećima prije izložbe iz 1994.
Na Nürnberškom procesu u predmetu Hostage Case 25. srpnja 1947. uvedena je kao Exhibit 100b-1, picture No. 2412.
Tužiteljstvo je navelo da je istragom utvrđeno da fotografija prikazuje vješanje civila u Srbiji, a uz nju je sačuvan izvorni natpis fotografa:
„Trees in Bloom in Serbia, Spring 1941.”
odnosno:
„Drveće cvate u Srbiji, proljeće 1941.”
I jugoslavenska publikacija iz 1947. koju smo provjerili objavljuje cjelovit kadar: uz obješenu osobu vidljiva su dvojica njemačkih vojnika.
Istu cjelovitu kompoziciju čuva i Yad Vashem, gdje je fotografija opisana kao snimka dvojice njemačkih vojnika uz obješena čovjeka u Srbiji 1941.
Dakle, osnovna provenijencija fotografije ne vodi u Jasenovac.
Vodi u Srbiju, proljeće 1941.
DOKAZ 20 — Srbija, proljeće 1941. Harvard Law School Library / Nuremberg Trials Project Hostage Case — Exhibit 100b-1, picture No. 2412 Otvori izvor
Što se dogodilo u katalogu iz 1994.?
U katalogu izložbe Jasenovac – sistem ustaških logora smrti na stranici 69 pojavljuje se ista fotografska scena.
Ali ne u istom obliku.
U cjelovitoj ranijoj reprodukciji vidljiva su dvojica njemačkih vojnika.
U katalogu iz 1994. vojnik koji se nalazio s lijeve strane fotografije više nije u kadru.
Fotografija je obrezana.
To nije pitanje interpretacije legende: usporedba dviju reprodukcija pokazuje da je dio originalne kompozicije uklonjen.
Wehrmachtova oznaka
Jovan Byford dodatno je analizirao upravo ovu reprodukciju.
On navodi da je fotografija obrezana kako bi se uklonio vojnik čija je njemačka uniforma bila očita, dok je na preostalom vojniku uz stablo zacrnjena svijetla oznaka Wehrmachta na tunici.
Byford intervenciju opisuje kao toliko grubu da smatra kako je mogla biti izvedena crnim markerom ili jednostavnom tadašnjom obradom fotografije.
Sken stranice 69 koji smo dobili iz Knjižnice Muzejskog dokumentacijskog centra omogućuje neposrednu usporedbu.
Na ranijoj cjelovitoj reprodukciji na uniformi vojnika uz stablo vidljiv je svijetli detalj. Na reprodukciji iz kataloga iz 1994. odgovarajuće područje više nije tako prikazano.
Zbog kvalitete tiska samostalno ne određujemo oblik oznake samo iz skena iz 1994.; identifikaciju zacrnjenog elementa kao Wehrmachtova orla ovdje temeljimo na Byfordovoj usporedbi s izvornom fotografijom.
Ali katalog ide i korak dalje
Najvažniji detalj nalazi se neposredno ispod fotografije.
Srpska legenda glasi:
„Vešanje o vrbe je bio omiljen metod ubijanja.”
A engleski prijevod tiskan neposredno ispod nje kaže:
„Hanging people from willow trees was a favorite method of the Ustashas for killing.”
Dakle, fotografija dokumentirana kao prizor iz Srbije 1941., na kojoj su u cjelovitoj verziji vidljivi njemački vojnici, u katalogu izložbe o Jasenovcu iz 1994. korištena je neposredno uz tvrdnju o ustaškom načinu ubijanja.
DOKAZ 20 — Katalog izložbe 1994., str. 69 Mladenko Kumović / Muzej Vojvodine / Muzej žrtava genocida Jasenovac – sistem ustaških logora smrti, 1994., str. 69 Otvori katalog MDC-a
Ovo više nije samo pogrešno pročitan potpis
Kod nekih povijesnih fotografija moguće je raspravljati je li kasniji autor naslijedio staru pogrešnu legendu, pogrešno pročitao arhivski zapis ili nekritički preuzeo tuđu atribuciju.
Ovdje je situacija drukčija.
Imamo tri odvojene činjenice:
- iz kadra je uklonjen jedan od dvojice njemačkih vojnika;
- Byford dokumentira zacrnjivanje prepoznatljive oznake Wehrmachta na drugome;
- izmijenjena reprodukcija zatim je u katalogu o Jasenovcu postavljena uz legendu koja prizor povezuje s ustaškim načinom ubijanja.
Vojnik ne nestaje iz fotografije promjenom pogrešne legende. Oznaka na uniformi ne nestaje pogrešnim čitanjem arhivskog kartona.
Ovdje je sama fotografska reprodukcija bila fizički izmijenjena.
Što ovaj primjer dokazuje — a što ne?
Ovaj primjer ne dokazuje da zločina u Jasenovcu nije bilo.
Ne govori ništa ni o opsegu, počiniteljima ili žrtvama zločina koji su u Jasenovcu stvarno počinjeni.
Dokazuje nešto mnogo konkretnije:
fotografija koja je dokumentirana kao prizor iz Srbije 1941. korištena je 1994. u izložbenom katalogu o jasenovačkom sustavu logora nakon što su iz nje uklonjeni ili prikriveni vizualni elementi koji su upućivali na njemački vojni identitet.
Upravo je zato kod fotografskog dokaznog materijala nužno vratiti se što bliže izvornom kadru i njegovoj provenijenciji.
Fotografija može biti autentična.
Zločin koji prikazuje može biti autentičan.
A njezina kasnija atribucija ipak može biti pogrešna ili obmanjujuća.
DOKAZ 20 — Byfordova analiza manipulacije Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide in the Independent State of Croatia, 2020., str. 132 Otvori izvor
Dodatni detalj za čitatelja
Usporedba pokazuje da je ista fotografska scena 1994. objavljena u izmijenjenom kadru: jedan njemački vojnik više nije vidljiv, dok Byford dodatno dokumentira zacrnjivanje oznake Wehrmachta na preostalom vojniku. Cijela stranica 69 pokazuje i legendu kojom je prizor povezan s ustaškim načinom ubijanja.
21. Artukovićevo suđenje 1986.: fotografski korpus dobiva sudski autoritet
Na suđenju Andriji Artukoviću 1986. korišteni su fotografski i filmski materijali povezani s Jasenovcem.
Ovdje mora odmah stajati ograda:
ne tvrdimo da je Andrija Artuković osuđen zbog lažnih fotografija.
Predmet ovog članka je samo dokazni status fotografija i filmova.
Obrana je prije suđenja problematizirala njihovu provenijenciju i tražila odgovore:
tko je snimio materijal;
kada;
gdje;
što prikazuje;
je li mijenjan;
tko ga je mijenjao;
kakva je njegova veza s konkretnim predmetom dokazivanja.
Među korištenim filmovima bili su Jasenovac iz 1945. i Evanđelje zla.
To su upravo filmovi za koje naknadna Byfordova istraživanja pokazuju uporabu sisačkih i drugih nejasenovačkih fotografija.
Byford zaključuje da, osim naziva ustanova koje su dostavile građu, puni lanac provenijencije, autentičnosti i relevantnosti nije bio javno demonstriran za sav vizualni materijal.
Istodobno, u sudskom kontekstu fotografije dobivaju vrlo visok autoritet, uključujući formulacije o njihovoj „naučnoj verificiranosti”.
Što ovaj slučaj dokazuje?
Ne da je presuda Artukoviću time poništena.
Ne da je osuđen na temelju lažnih fotografija.
Nego nešto drugo:
jednom institucionalizirana fotografska atribucija može prijeći iz arhiva u muzej, iz muzeja u film, a zatim dobiti i sudski autoritet.
Naknadno otkrivanje da dio tog vizualnog korpusa prikazuje druga mjesta zato je povijesno vrlo ozbiljno pitanje.
Izvori i dokaz
Dokumentacija suđenja Andriji Artukoviću, Zagreb, 1986.
Film Jasenovac, 1945.
Film Evanđelje zla, 1973.
DOKAZ 21 — Artukovićevo suđenje i fotografije Jovan Byford / The Open University Picturing Jasenovac — provenijencija fotografskog i filmskog materijala korištenog u sudskom kontekstu Otvori dokaz DOKAZ 21 — Monografija Jovan Byford / Bloomsbury Academic Picturing Genocide in the Independent State of Croatia Otvori izvor22. Jovo Popović 1986.: sisačka fotografija Z-193 postaje „Jasenovačke žrtve”
Godine 1986. Jovo Popović objavio je knjigu Suđenje Andriji Artukoviću i što nije rečeno.
U završnom fotografskom dijelu knjige nalazi se fotografija velikog broja tijela poredanih uz obalu.
Ispod nje je tiskan potpis:
„Jasenovačke žrtve izvučene iz Save: zločin po naređenju Andrije Artukovića.”
Potpis nije naknadna internetska interpretacija. Nalazi se u samoj knjizi, na fotografskoj stranici digitaliziranog izdanja.
Impresum knjige navodi da fotografije potječu od Valenta Grobenskog i Muzeja revolucije Zagreb, a naklada je iznosila 10.000 primjeraka.
Fotografija se može identificirati
Usporedba Popovićeve reprodukcije s arhivskom fotografijom HR-HDA-1422, Z-193 pokazuje da je riječ o istome kadru.
Podudaraju se:
- položaj i redoslijed tijela;
- položaji osoba uz red žrtava;
- perspektiva iz koje je fotografija snimljena;
- raspored obale i okolnog prostora.
Popovićeva reprodukcija predstavlja obrezanu verziju šireg kadra Z-193. Iz nje je izostavljen lijevi dio fotografije na kojem se u arhivskoj verziji vide Sava, dio okupljenih ljudi i žena u prvom planu.
Jovan Byford fotografiju Z-193 izričito identificira kao fotografiju iz Siska. U njegovu istraživanju ona je, zajedno sa Z-177, navedena kao primjer sisačkih fotografija koje su postale raširene ilustracije ustaških zločina.
DOKAZ 22 — Z-193, fotografija iz Siska Jovan Byford / Tragovi Spasavanje savskih žrtava od zaborava i negiranja — HR-HDA-1422, Z-177 i Z-193 Otvori istraživanje
Od Siska do Jasenovca
Time se sada može dokazati prvi dio promjene značenja fotografije:
Sisak → Jasenovac
Arhivska provenijencija kadra vodi u sisačku seriju savskih žrtava.
U Popovićevoj knjizi isti kadar više nije predstavljen kao fotografija iz Siska, nego kao:
„Jasenovačke žrtve izvučene iz Save”.
To nije mala geografska razlika.
Fotografija ostaje autentičan dokument stvarnih mrtvih ljudi i stvarnog zločina, ali joj je naknadnim potpisom promijenjeno mjesto i kontekst.
Byfordov rad o savskim žrtvama bavi se upravo zločinom počinjenim na obali Save u Sisku početkom svibnja 1945. te poviješću kasnije uporabe fotografija tih žrtava.
A zatim je fotografiji pridružena i konkretna odgovornost
Popovićev potpis ne završava tvrdnjom da su to „Jasenovačke žrtve”.
Dodaje:
„zločin po naređenju Andrije Artukovića.”
Ovdje treba precizno razlikovati fotografiju od teksta koji joj je pridružen.
Fotografija Z-193 dokumentira mrtva tijela iz sisačkog konteksta.
Sama fotografija ne dokazuje tko je izdao konkretnu naredbu za njihovo ubojstvo.
Tvrdnja o Artukovićevoj naredbi sadržana je u Popovićevu potpisu ispod fotografije. Za tu konkretnu tvrdnju potrebno bi bilo utvrditi zaseban dokumentarni lanac: tko je naredio uhićenja i likvidaciju, kroz koju zapovjednu strukturu i na temelju kojih dokumenata.
Zato u ovom članku ne izvodimo zaključak o Artukovićevoj osobnoj odgovornosti za ljude prikazane na Z-193 samo na temelju fotografije.
Dokazujemo nešto drugo:
fotografija iz Siska predstavljena je kao fotografija jasenovačkih žrtava, a uz nju je dodatno navedena tvrdnja da je riječ o zločinu počinjenom po Artukovićevoj naredbi.
DOKAZ 22 — Popovićev izvorni potpis Jovo Popović Suđenje Andriji Artukoviću i što nije rečeno, Zagreb, 1986. Otvori knjigu
Zašto je ovaj primjer važan?
Ovdje nije riječ o tome da je fotografija lažna.
Upravo suprotno.
Fotografija je autentična, ali joj je promijenjena atribucija.
Zbog toga je ovaj primjer važan za cijelo istraživanje.
On pokazuje kako stvarna fotografija stvarnih žrtava može tijekom kasnije uporabe dobiti novo mjesto, novi opis i dodatnu tvrdnju o odgovornosti koju sam kadar ne može dokazati.
U ovom slučaju dokazni slijed izgleda ovako:
Sisak — HR-HDA-1422, Z-193
↓
obrezana reprodukcija istoga kadra
↓
„Jasenovačke žrtve izvučene iz Save”
↓
„zločin po naređenju Andrije Artukovića”
To je upravo razlog zbog kojeg kod povijesnih fotografija nije dovoljno pitati samo:
„Je li fotografija autentična?”
Treba pitati i:
„Što fotografija stvarno prikazuje, gdje je nastala i kada joj je pridružen opis pod kojim je kasnije postala poznata?”
Isti kadar, dvije atribucije. Arhivska fotografija HR-HDA-1422, Z-193 pripada sisačkom fotografskom korpusu savskih žrtava. Jovo Popović 1986. objavljuje obrezanu verziju istoga kadra pod potpisom „Jasenovačke žrtve izvučene iz Save: zločin po naređenju Andrije Artukovića”. Fotografija time nije postala lažna; promijenjeni su mjesto i značenje koje joj je pridruženo.
Kako lažna atribucija postaje „činjenica”
Nakon svih ovih primjera vidi se obrazac.
Fotografija jednom dobije netočan opis.
Možda slučajno.
Možda nemarom.
Možda zato što je netko tražio dramatičnu ilustraciju.
A ponegdje postoje i snažni dokazi da je fotografija namjerno prilagođavana poruci.
Zatim ulazi u arhiv.
Muzej je preuzima.
Sljedeći autor vjeruje muzeju.
Knjiga postaje novi izvor.
Film preuzima fotografiju iz knjige.
Sljedeća izložba preuzima je iz filma ili muzeja.
Nakon četrdeset godina ista atribucija nalazi se na deset mjesta.
I tada se tih deset mjesta počinje tumačiti kao deset neovisnih potvrda.
Ali nisu.
Mogu biti deset potomaka jedne jedine početne netočnosti.
Tako:
Sisak postaje Jasenovac.
Lepoglava postaje Jasenovac.
Slovenija postaje Gradina.
Dachau postaje Jasenovac.
Poslijeratni patolog postaje ustaša.
Anonimni mrtvac postaje Petar Teslić.
Djevojčica iz Zagreba postaje dijete fotografirano u Jasenovcu.
A njemačka vojna oznaka, kada smeta novoj priči, može biti čak i fizički zacrnjena.
Broj institucija koje ponavljaju jedan opis nije isto što i broj neovisnih dokaznih lanaca.
Gdje prestaje mogućnost pogreške
Kod ovakvog dokaznog korpusa najlakše bi bilo sve svesti na bezazlenu riječ „pogreška”.
Ali ni to ne bi bilo pošteno prema dokazima.
Fotografije kojima se desetljećima oblikovala slika Jasenovca nisu obrađivali ljudi bez stručnog znanja. S njima su radili arhivisti, muzealci, povjesničari, istraživači, autori izložbi i dokumentarnih filmova. Postojale su inventarne knjige, arhivske signature, raniji opisi, muzejske zbirke i poznata pravila utvrđivanja podrijetla fotografije.
Drugim riječima, nije riječ o području u kojem se nije znalo da fotografija mora imati provenijenciju.
Znalo se.
U pojedinim slučajevima znao se čak i njezin stvarni sadržaj.
Fotografije njemačkog zločina u Sloveniji imale su rane opise koji počinitelje identificiraju kao Nijemce.
Sisačke fotografije bile su već 1945. javno opisane kao tijela građana Siska i okolice.
Fotografije koje Bogdan Žižić koristi u filmu Jasenovac u arhivskoj su evidenciji već bile označene kao njemački odnosno četnički zločin.
Pa ipak su tijekom desetljeća takvi kadrovi ulazili u jasenovački vizualni korpus.
Zato nije dovoljno reći:
„Dogodila se pogreška.”
Da bismo tvrdili da je nešto bila nehotična pogreška, i za to bismo morali imati razlog ili dokaz.
Ne možemo bez dokaza pretpostaviti dobru vjeru jednako kao što bez dokaza ne možemo pojedinom čovjeku pripisati namjeru prijevare.
Ali kod nekoliko slučajeva ne govorimo više samo o pogrešnoj legendi.
Govorimo o fizičkim i dokumentiranim intervencijama u fotografiju ili njezinu prezentaciju.
Kod Lepoglave s izvornog kadra nestaje upravo ploča:
„Radni logor Lepoglava”.
Nije nestao nevažan dio pozadine.
Nestao je podatak koji gledatelju otkriva da fotografija nije snimljena u Jasenovcu.
Godine 1994. na fotografiji njemačkih vojnika jedan je vojnik izrezan iz kadra, dok je na drugome zacrnjen Wehrmachtov orao.
To nisu atribucijske omaške.
To su fizičke intervencije.
Vojnik se nije sam izrezao iz fotografije.
Wehrmachtova oznaka nije se sama zacrnila.
Kod velike izložbe Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945 iz 1986. fotografije koje pripadaju istoj fotografskoj seriji razdvojene su i raspoređene tako da pred publikom djeluju kao prikazi različitih ustaških zločina.
Jovan Byford nakon rekonstrukcije nastanka izložbe razmatra mogućnost običnog neprepoznavanja serije, ali svjesno razdvajanje smatra vjerojatnijim.
To treba upravo tako i napisati.
Ne slabije.
U filmu Krv i pepeo Jasenovca situacija je još jasnija na razini montaže.
Dok narator govori o ustaškom ubijanju sjekirom, gledatelju se prikazuje fotografija njemačkih vojnika koji u Sloveniji sjekirom odrubljuju glave zarobljenicima.
Dok se govori o Graniku, prikazuju se mrtvi iz Siska.
Tu fotografija nije slučajno zalutala između stotina kadrova.
Odabrana je i montirana upravo na mjestu na kojem svojim sadržajem vizualno potvrđuje ono što narator govori.
Kod filma Jasenovac iz 1945. Byford ide još dalje: navodi da je činjenica da mnoge fotografije nisu nastale u Jasenovcu bila prikrivena, dok je način njihove uporabe gledatelja usmjeravao prema tome da ih razumije kao autentične fotografije jasenovačkih žrtava.
Zbog svega toga nije metodološki prihvatljivo cijeli problem prikazivati kao niz slučajnih arhivskih nesporazuma.
Dokazane su lažne atribucije.
Dokazane su fizičke intervencije u fotografije.
Dokazano je korištenje fotografija drugih mjesta i drugih počinitelja u jasenovačkom vizualnom narativu.
U pojedinim slučajevima akademsko istraživanje nalazi vrlo snažne pokazatelje svjesne manipulacije prezentacijom.
Jedino što ne smijemo učiniti jest prijeći posljednju granicu za koju nemamo dokaz i tvrditi da znamo osobnu namjeru svakog pojedinog autora, kustosa ili urednika u svakom pojedinom slučaju.
Ali ta ograda nije opravdanje za ono što se dogodilo.
Ona samo određuje kome osobno možemo pripisati namjeru.
Institucionalni i stručni problem ostaje.
Štoviše, činjenica da su tim materijalom radili stručnjaci čini pitanje odgovornosti ozbiljnijim.
Od profesionalnog arhivista, muzealca ili povjesničara ne očekuje se isti stupanj provjere kao od slučajnog čovjeka koji pronađe fotografiju bez potpisa.
Struka postoji upravo zato da provjeri izvor, signaturu, vrijeme, mjesto i kontekst prije nego što fotografiju pretvori u povijesni dokaz.
Ako je njemački zločin u Sloveniji već dokumentiran kao njemački, nije prihvatljivo desetljećima kasnije predstavljati ga kao ustaški zločin u Jasenovcu.
Ako je fotografija evidentirana kao Sisak, nije prihvatljivo njome fotografski dokazivati Granik.
Ako na fotografiji piše „Radni logor Lepoglava”, uklanjanje te oznake nije znanstvena metoda.
Ako je na uniformi vidljiv Wehrmachtov orao, njegovo zacrnjivanje nije historiografska interpretacija.
To je manipulacija dokumentom.
Zato u ovom članku nećemo unaprijed nuditi opravdanja koja sami izvori ne dokazuju.
Tamo gdje možemo dokazati samo netočnu atribuciju, nazvat ćemo je lažnom odnosno netočnom atribucijom, bez nagađanja tko ju je i zašto prvi napravio.
Tamo gdje je fotografija fizički izmijenjena, nazvat ćemo to manipulacijom fotografijom.
Tamo gdje Byford nakon rekonstrukcije zaključuje da je svjesno postupanje vjerojatnije od slučajnosti, prenijet ćemo njegov zaključak upravo tom snagom.
A tamo gdje se ne može dokazati osobna namjera konkretnog čovjeka, reći ćemo samo to:
osobna namjera nije dokazana.
Ni više.
Ali ni manje.
Jer poštena povijest ne zahtijeva da unaprijed pretpostavimo ni krivnju ni nevinost.
Zahtijeva da ono što je dokazano nazovemo pravim imenom.
Zašto je sve ovo važno za same žrtve?
Netko može pitati:
Ako znamo da su se zločini u Jasenovcu dogodili, zašto je važno je li neka fotografija iz Siska, Dachaua ili Slovenije?
Zato što povijest nije zbirka ilustracija.
Ako su dvojicu ljudi ubili Nijemci u Sloveniji, oni imaju pravo ostati žrtve tog njemačkog zločina.
Ako su ljudi ubijeni u Sisku, njihova tijela imaju pravo ostati fotografski dokument Siska.
Ako je djevojčica fotografirana u Zagrebu, fotografija pripada povijesti progona Židova u Zagrebu.
Ako su tijela fotografirana u Dachauu, riječ je o žrtvama njemačkog nacističkog logorskog sustava.
Mrtvi nisu fotografije iz banke slika koje možemo premještati između zločina prema političkoj potrebi.
A postoji i drugi razlog.
Lažni dokaz uništava povjerenje u autentične dokaze.
Kada čovjek otkrije da fotografija koju je desetljećima poznavao kao „Jasenovac” zapravo prikazuje Dachau, Sisak ili njemački zločin u Sloveniji, počinje sumnjati i u ono što je autentično.
Ako zatim pronađe drugi, treći i četvrti takav primjer, nepovjerenje raste.
Tako lažno pripisana fotografija ne ruši samo samu sebe.
Ona počinje kontaminirati povjerenje u pravi dokazni korpus.
Upravo zato:
stvarnom zločinu ne trebaju lažno pripisani dokazi.
Zločin ima počinitelja. Narod nije kaznenopravna kategorija.
Zločin ima počinitelja.
Počinitelj može imati ime.
Postrojbu.
Zapovjednika.
Instituciju.
Režim može biti odgovoran za sustav progona i zločina.
Ali kaznena odgovornost nije nasljedna i ne prenosi se automatski na cijeli narod.
Osuda ustaških zločina i odbacivanje kolektivne krivnje hrvatskog naroda nisu suprotnosti.
Obje proizlaze iz istog zahtjeva: svakome pripisati samo ono što se može dokazati.
Ako je zločin počinila ustaška jedinica, treba napisati da ga je počinila ustaška jedinica.
Ako su zločin počinili njemački vojnici, treba napisati njemački vojnici.
Ako je tijelo fotografirano u Sisku, treba napisati Sisak.
Ako je fotografija iz Dachaua, treba napisati Dachau.
Ako mjesto nije poznato, najpoštenija povijesna rečenica glasi:
mjesto nije poznato.
Ne treba ga popunjavati Jasenovcem.
Povijesna istina nema potrebu posuđivati tuđe žrtve i tuđe počinitelje.
Jasenovac ne treba tuđe mrtve
Nakon desetljeća ponavljanja neke su fotografije postale toliko snažno povezane s Jasenovcem da ih je teško odvojiti od slike koju je javnost već izgradila.
Ali upravo je to posao povijesnog istraživanja.
Fotografiju vratiti na mjesto na kojem je nastala.
Žrtvi vratiti identitet.
Počinitelju vratiti njegov zločin.
Nepoznato ostaviti nepoznatim dok se ne pronađe dokaz.
Neke netočne atribucije vjerojatno su nastale nemarom.
Neke pretpostavkom.
Neke nekritičkim preuzimanjem iz institucije kojoj se vjerovalo.
Ali postoje i fotografije kod kojih je iz kadra izrezana oznaka stvarnog mjesta.
Postoji fotografija na kojoj je njemačka vojna oznaka fizički zacrnjena.
Postoje fotografske serije koje su razlomljene tako da jedan događaj pred publikom postane nekoliko različitih zločina.
Takve slučajeve nije pošteno nazvati običnom „greškom”.
Jednako tako nije pošteno optužiti konkretnu osobu za svjesnu prijevaru ako dokaz njezine namjere nemamo.
To je granica između historiografije i propagande.
Njemački zločin u Sloveniji nije ustaški zločin u Jasenovcu.
Ustaški zločin u Sisku nije fotografski dokaz Granika.
Žrtva Lepoglave ne postaje jasenovačka žrtva zato što se s fotografije odreže riječ „Lepoglava”.
Fotografija iz Dachaua ne postaje Jasenovac ponavljanjem pogrešnog potpisa.
Stvaran zločin + stvarna žrtva ne znače automatski autentičnu fotografiju tog konkretnog zločina.
Jasenovcu ne treba ništa od toga.
Zločini koji su ondje počinjeni moraju se dokumentirati dokazima koji im stvarno pripadaju.
Jer kada prihvatimo da dobar ili politički poželjan cilj opravdava lažno pripisani dokaz, prestajemo istraživati prošlost.
Počinjemo je proizvoditi.
Jasenovac ne treba tuđe mrtve.
Mrtvima ne dugujemo propagandu. Dugujemo im istinu.
Autor: Ivan Vohrić
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
Poštovanigospodine Vohriću, hvala Vam na trudu i ogromnom poslu koji ste napravili. Žalosno je da se time i sličnim problemima ne bavi i zvanična hrvatska vlast. Jasenovac je ljaga na hrvatskom etničkom biću ali je isto tako žrtva preuveličavanja i često izmišljanja zločina pa i pomoću fotografija. Koliko je to štetno možemo zaključiti na samo jednoj činjenici. Premier Plenković poziva škole da vode mladež u Jasenovac i da im se tamo pokazuju strahote zločina.Kako su te strahote poduprte i fotografijama o kojima je u Vašem prilogu riječ, nije teško zaključiti.
Isto tako nije teško zaključiti da se cijelom hrvatskom narodu čini nepravda, da ga se često optužuje i bez dostatnih dokaza. Upravo zbog toga bi državni vrh morao raditi na otkrivanju istine, a to nažalost često ne čini.
Poštovana gospođo Špiranec,
iskreno Vam zahvaljujem što ste odvojili vrijeme za čitanje ovako opširnog članka, a posebno što ste mi se javili i iznijeli svoje razmišljanje.
U ovaj je tekst doista uloženo mnogo vremena i istraživanja. Moj cilj nije dokazivati unaprijed zadanu sliku Jasenovca, ni u jednom smjeru, nego pokušati utvrditi što pojedina fotografija stvarno prikazuje, gdje je nastala i kako je tijekom desetljeća korištena.
Istraživanje se nastavlja. Upravo provjeravam još nekoliko fotografija djece čija bi provenijencija mogla biti vrlo zanimljiva, ali ništa ne želim objaviti kao činjenicu dok za to ne pronađem dovoljno čvrst dokaz.
Hvala Vam na podršci i, prije svega, na tome što ste članak pročitali s pažnjom. Takve povratne reakcije mnogo znače nakon mjeseci rada.
Srdačan pozdrav,
Ivan Vohrić