Macelj i 500 žrtava iz Slovenije ponovno su otvorili pitanje poslijeratnih likvidacija nakon što su 22. kolovoza 2026. u Donjem Macelju pokopani njihovi posmrtni ostaci. Slovenska arheologija, vojni operacijski dnevnici, dokumenti OZNA-e, svjedočenja ljudi povezanih s tadašnjim sustavom i hrvatska državna dokumentacija pokazuju da iza masovnih grobnica nisu ostale samo kosti. Ostali su dokumenti, postrojbe, imena – i pitanje što su države učinile s tim saznanjima dok su svjedoci i ljudi koje su svjedoci imenovali još bili živi.
Pet stotina mrtvih i pitanje staro osam desetljeća
U Donjem Macelju 22. kolovoza 2026. pokopani su posmrtni ostaci 500 ljudi koje je Republika Hrvatska u svibnju iste godine preuzela od Republike Slovenije.
Prema službenim podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, posmrtni ostaci ekshumirani su iz četiriju grobišta na području Slovenije:
- Trebče – 10 osoba
- Podstenice / Jama u Rugarskim klancima – 22
- Košnica pri Celju – 307
- Cerklje ob Krki – 161 osoba
Ministarstvo je 13. svibnja 2026. objavilo da je riječ o prvoj primopredaji 500 hrvatskih žrtava iz Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja između dviju država. Posmrtni ostaci bili su do primopredaje pohranjeni u kosturnici na groblju Dobrava u Mariboru.
IZVOR 01 — Službeni podatak Ministarstvo hrvatskih branitelja Hrvatska preuzela od Slovenije posmrtne ostatke 500 hrvatskih žrtava Službeni podaci o primopredaji 500 posmrtnih ostataka i četiri slovenska grobišta: Trebče, Rugarski klanci, Košnica pri Celju i Cerklje ob Krki. Otvori službeni izvorHRT je na dan ukopa potvrdio iste četiri lokacije i broj žrtava te izvijestio da su na kostima utvrđeni tragovi nasilne smrti – prijelomi, tragovi udaraca i strijelne odnosno prostrijelne ozljede. Nakon tog ukopa, prema HRT-u, u Macelju počivaju posmrtni ostaci ukupno 1.747 osoba.
IZVOR 02 — Izvještaj s ukopa Hrvatska radiotelevizija U Donjem Maclju pokopano 500 žrtava ekshumiranih iz grobnica u Sloveniji Izvještaj s komemoracije i ukopa 22. kolovoza 2026., s podacima o lokacijama, broju i stanju pronađenih posmrtnih ostataka. Pročitaj izvještajOdmah treba razjasniti jednu važnu činjenicu:
tih 500 ljudi nije ekshumirano u Macelju.
Macelj je mjesto njihova konačnog ukopa.
To nije sitna terminološka razlika. Ona nas štiti od ozbiljne povijesne pogreške – da osobe koje svjedoci povezuju s likvidacijama u Maceljskoj gori automatski proglasimo počiniteljima zločina nad ljudima pronađenima kod Celja, Cerklja ob Krki ili Kočevskog Roga.
Za takvo povezivanje mora postojati izvor.
Ali obje priče pripadaju istome širem povijesnom kontekstu: zarobljeničkim kolonama nakon završetka rata, logorima, transportima, represivnom aparatu nove jugoslavenske vlasti i masovnim izvansudskim likvidacijama.
Naš posao nije zamijeniti policiju, državno odvjetništvo ili sud.
Naš je posao rekonstruirati ono što se iz dostupnih izvora može saznati – gdje su ljudi pronađeni, što pokazuju arheološki nalazi, kojim su se pravcima kretali zarobljenici, koje su postrojbe ondje bile, što su govorili svjedoci i što su državne institucije poslije učinile s tim saznanjima.
Slovenska grobišta: iza brojeva postoje arheološki nalazi
Za razumijevanje slovenskoga dijela priče jedan od najvažnijih izvora jest povjesničar Mitja Ferenc s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani.
U izvornom znanstvenom radu iz 2022. Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji – 30 godina nakon demokratskih promjena. Problemi i rezultati istraživanja Ferenc koristi arhivsku građu slovenske kriminalističke policije i okružnih tužiteljstava, dokumentaciju Povjerenstva Vlade Republike Slovenije za prikrivena grobišta, izvješća izvođača ekshumacija, terenska istraživanja i znanstvenu literaturu.
Drugim riječima, ne radi se o komemorativnom tekstu ili političkom govoru, nego o radu zasnovanom na desetljećima stručnog istraživanja.
IZVOR 03 — Znanstveni rad Časopis za suvremenu povijest / Hrčak Mitja Ferenc: Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji – 30 godina nakon demokratskih promjena Izvorni znanstveni rad o prikrivenim grobištima u Sloveniji, s posebnim naglaskom na hrvatske žrtve i rezultate arheoloških istraživanja. Pročitaj znanstveni radFerenc piše da su prikrivena grobišta i njihove žrtve desetljećima bili uklonjeni iz javnog sjećanja te da je sustavno terensko istraživanje u Sloveniji započelo tek nakon demokratskih promjena.
To je važan kontekst: mnoge informacije nisu „nastale“ nakon 1990. – tada je tek postalo moguće javno ih istraživati.
Košnica pri Celju: muškarci vezanih ruku
Grobište Košnica 3 jedno je od najupečatljivijih upravo zato što arheološki položaj ostataka vrlo jasno govori o okolnostima prije smrti.
Ferenc navodi da su pronađeni muškarci, uglavnom mlađe životne dobi. Ključni detalj jest da su ruke bile vezane žicom iza leđa, a u brojnim slučajevima po dvije osobe bile su dodatno međusobno vezane iznad nadlaktica.
Uz posmrtne ostatke pronađeno je više od dvije tisuće različitih predmeta.
Gumbi, dijelovi odora, oznake, vojna oprema i drugi nalazi upućuju da je najveći dio žrtava pripadao različitim hrvatskim vojnim formacijama – uključujući Hrvatsko domobranstvo, ustašku vojsku i financijsku stražu.
To ne treba skrivati.
Ali vojna pripadnost nije isto što i okolnost smrti.
Razoružani čovjek kojemu su ruke vezane iza leđa nije u istom položaju kao vojnik poginuo tijekom borbe.
Upravo zato Košnica nije samo „još jedno mjesto na kojem su pronađene kosti“. Položaj ostataka daje ozbiljnu osnovu za zaključak da su ondje završili zarobljenici dovedeni na egzekuciju.
IZVOR 04 — Košnica, Cerklje, Trebče i Rugarski klanci Mitja Ferenc / Časopis za suvremenu povijest Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji — puni tekst Puni znanstveni rad s opisom ekshumacija, arheoloških nalaza i predmeta pronađenih uz hrvatske žrtve u Sloveniji. Otvori puni tekstKošnica se spominjala već 1945.
Posebno je značajno što informacije o masovnim likvidacijama na području Celja nisu nastale tek nakon otkrivanja grobnica.
Slovenski povjesničar Milko Mikola u istraživanjima represije na području Celja opisuje slučaj Elze Premšak, koja je već 1945. dobivala podatke od ljudi povezanih s represivnim aparatom i transportom zatvorenika.
Među osobama koje se pojavljuju u toj priči jesu Bojan Kencijan, povezan s OZNA-om za Celje-grad, i Josip Čepin, vozač KNOJ-a koji je prevozio zatvorenike. U izvorima koje Mikola obrađuje pojavljuju se Košnica, Teharje i druga mjesta likvidacija.
To nam govori nešto vrlo važno:
saznanja o celjskim likvidacijama postojala su praktički od trenutka kada su zločini počinjeni.
IZVOR 05 — Celje 1945. Milko Mikola / Družina Elza Premšak i informacije o poslijeratnim likvidacijama na području Celja Prikaz arhivskih istraživanja o informacijama koje su već 1945. kružile o Teharju, Košnici i drugim celjskim stratištima. Otvori izvorCerklje ob Krki: grobnica otkrivena tijekom radova na aerodromu
Grobište kod Cerklja ob Krki pronađeno je tijekom građevinskih radova na vojnom aerodromu.
Ekshumacije su provedene na prostoru streljačkih rovova, a pronađeni predmeti upućivali su na pripadnike različitih vojnih struktura NDH.
U ranijoj dokumentaciji pojavljuje se broj 158, dok Ferencova kasnija tablica i hrvatsko-slovenska primopredaja iz 2026. navode 161 osobu.
Ta razlika postoji i korektno ju je zabilježiti.
Ali nema nikakva razloga od tri osobe praviti središnje pitanje priče. Ne mijenja postojanje grobišta, arheološki kontekst ni činjenicu da se radi o skupini ljudi povezanih s hrvatskim vojnim formacijama.
Mnogo je važniji drugi trag.
Prema svjedočenju osobe koja je preživjela likvidaciju, zarobljenici su prema Cerklju dopremljeni iz Maribora.
Tako dobivamo dio puta:
Maribor → transport zarobljenika → Cerklje ob Krki → rovovi.
U rekonstrukciji zločina upravo su takve veze važne, jer grobnica nije početak događaja nego njegov završetak.
Prije grobnice postojali su ljudi koji su zarobljenike držali, evidentirali, transportirali i doveli na određeno mjesto.
Trebče: važan primjer neslaganja među izvorima
Deset osoba iz Trebča zahtijeva zasebnu, kratku napomenu.
Ministarstvo hrvatskih branitelja 2026. uključilo je i njih među 500 hrvatskih žrtava koje su, prema službenoj objavi, pogubile partizanske jedinice u Sloveniji.
Međutim, Ferencov znanstveni rad iz 2022. prenosi drukčiji zaključak tada dostupnih stručnih nalaza.
Kod tih deset osoba nisu bili uočeni tipični pokazatelji egzekucije poput vezanih ruku, a na lubanjama nisu zabilježene prostrijelne ozljede. Ferenc je stoga smatrao vjerojatnim da su ti ljudi stradali u borbi.
Četiri pronađena gumba s oznakama NDH upućuju da su barem neki bili povezani s hrvatskim postrojbama, ali Ferenc tada nije mogao jednako sigurno odrediti pripadnost svih.
Ovdje nije potrebno birati izvor koji nam je politički draži.
Dovoljno je napisati:
službena hrvatska interpretacija iz 2026. i raniji slovenski stručni nalaz za Trebče nisu potpuno jednaki.
Ako je kasnijom analizom došlo do novih saznanja, ona bi trebala biti javno dostupna.
Jama u Rugarskim klancima: 22 osobe i Kočevski Rog
Iz Jame u Rugarskim klancima kod Podstenica ekshumirani su ostaci 22 muškarca.
Uz njih su pronađeni vojni i osobni predmeti – gumbi, obuća, osobni pribor, sat, prsten, dijelovi vojne opreme i vjerski medaljon. Ferenc materijalne nalaze povezuje s pripadnicima oružanih formacija NDH.
Ali Kočevski Rog omogućuje nam nešto što kod nekih drugih lokacija još nemamo:
konkretne vojne operacijske dnevnike.
Povjesničar Vladimir Šumanović u izvornom znanstvenom radu Masovni zločini 11. dalmatinske brigade – Široki Brijeg i Kočevski rog koristi arhivske i objavljene izvore, uključujući dokumentaciju same brigade.
Prema operacijskim dnevnicima, dijelovi 11. dalmatinske brigade Jugoslavenske armije nalazili su se na području Kočevja krajem svibnja i početkom lipnja 1945., u vrijeme masovnih egzekucija zarobljenika.
U dokumentima se pojavljuju 2. i 3. četa 3. bataljuna te tzv. Kombinovani bataljon, a zadaće brigade uključivale su rad sa zarobljenicima i njihovo osiguravanje.
Šumanović vojne dnevnike uspoređuje sa svjedočenjima pripadnika brigade Ivana Gugića i Ivana Marinovića, koji su govorili o egzekucijama na Kočevskom Rogu.
Autor na temelju cijeloga korpusa izvora zaključuje da je 11. dalmatinska brigada ondje imala ulogu u likvidacijama nenaoružanih zarobljenika.
IZVOR 06 — Kočevski Rog i 11. dalmatinska brigada Vladimir Šumanović / Fakultet hrvatskih studija Masovni zločini 11. dalmatinske brigade – Široki Brijeg i Kočevski rog Izvorni znanstveni rad temeljen na operacijskim dnevnicima brigade, arhivskoj građi i iskazima pripadnika postrojbe. Pročitaj znanstveni radAli tu moramo sačuvati jednu važnu granicu.
Nismo pronašli dokument koji kaže:
„11. dalmatinska brigada ubila je upravo ovih 22 ljudi iz Rugarskih klanaca.“
Zato to ne treba napisati.
Možemo napisati mnogo preciznije i jednako snažno:
operacijski dnevnici smještaju konkretnu brigadu na područje Kočevja u relevantno vrijeme, s konkretnim zadaćama prema ratnim zarobljenicima, dok pripadnici iste postrojbe u zasebnim iskazima govore o egzekucijama.
Čitatelju tada ne treba ništa izmišljati.
Dokumenti govore dovoljno.
Grobnica je završetak procesa, a ne njegov početak
Arheologija nam pokazuje gdje je čovjek završio.
Ali za razumijevanje događaja treba rekonstruirati što mu se dogodilo prije toga.
Tu dolazimo do OZNA-e, KNOJ-a, logora, zatvora, selekcije i transporta.
Arhiv Republike Slovenije danas događaje iz 1945. izričito opisuje kao poslijeratne izvansudske egzekucije.
U službenom arhivskom prikazu iz 2025. OZNA za Sloveniju opisana je kao tijelo zaduženo za usmjeravanje mjera masovne poslijeratne represije.
Arhiv također objašnjava zašto je danas toliko teško rekonstruirati svaku pojedinu egzekuciju: izravni izvještaji o likvidacijama gotovo da nisu sačuvani, a dio dokumentacije uklonjen je ili uništen.
IZVOR 07 — Slovenski državni arhiv Archives of the Republic of Slovenia Few Surviving Written Traces of the Post-War Extrajudicial Killings Službeni prikaz Arhiva Republike Slovenije o izvansudskim smaknućima, ulozi OZNA-e, logorima i oskudnosti sačuvane dokumentacije. Otvori arhivski izvorSačuvane zatvorske knjige ipak otkrivaju ljude koji su ulazili u sustav zatočenja, a zatim nestajali.
Posebno je zanimljivo da slovenski arhiv navodi kako se riječ „transport“ u dijelu evidencija OZNA-e 1945. i 1946. koristila kao oznaka odluke koja je završavala izvansudskim smaknućem.
Među logorima kojima je upravljala OZNA navodi se i Teharje.
To nam daje obrazac:
zarobljavanje → sabiralište ili logor → selekcija → transport → egzekucijsko mjesto → prikrivena grobnica.
Kada se isti organizacijski slijed pojavljuje na velikom broju lokacija, postaje sve teže cijelu pojavu opisivati kao niz nepovezanih spontanih osveta pojedinih vojnika.
Teharje, Celje, OZNA i KNOJ
Slovenska historiografija detaljno je istraživala represivni sustav oko Celja i logora Teharje.
Mitja Ferenc još je 2004. objavio znanstveni rad o logoru Teharje i prikrivenim grobištima u Sloveniji, što pokazuje da problematika nije nastala tek s današnjim političkim raspravama.
IZVOR 08 — Teharje SIstory / Mitja Ferenc Taborišče Teharje in prikrita grobišča v Sloveniji Znanstveni rad o logoru Teharje, poslijeratnoj represiji i sustavu prikrivenih grobišta. Otvori znanstveni izvorU istraživanjima Milka Mikole kao osobe povezane s celjskim sustavom pojavljuju se:
- Milan Venišnik – Savinc, kao čelna osoba OZNA-e za okrug Celje
- Karel Forte, pseudonim Marko Selin, kao njegov zamjenik
- Tone Turnher, povezan s logorom Teharje
- te postrojbe KNOJ-a povezane s transportom i likvidacijama zatvorenika.
Mikola u svojim istraživanjima navodi i 1. bataljun 3. brigade slovenske divizije KNOJ-a, uz ime zapovjednika Benjamina Žižmonda, ali tu formulaciju i sam autor tretira s odgovarajućom rezervom izvora.
IZVOR 09 — Celjski represivni sustav Milko Mikola / Družina Celje u poslijeratnom represivnom sustavu Prikaz istraživanja struktura OZNA-e i KNOJ-a te osoba povezanih s poslijeratnom represijom na području Celja. Otvori izvorOvo je dobar primjer kako treba pisati o imenima.
Ne treba reći više nego što izvor govori.
Dovoljno je navesti funkciju, strukturu i ono s čime ih konkretni povjesničar povezuje.
Slovenska policija istražila je 132 predmeta
Slovenija se nakon demokratskih promjena nije bavila samo otvaranjem jama.
Policija je provodila i kriminalistička istraživanja.
Doris Pahor i Pavel Jamnik u stručnom radu opisuju policijsku istragu poslijeratnih likvidacija. Jamnik je godinama radio na policijskoj akciji „Sprava“, a do 2004. godine obrađena su 132 predmeta.
Policija je razgovarala sa svjedocima, pretraživala arhive, surađivala s tužiteljstvima i pokušavala povezati pojedina grobišta s osobama i strukturama odgovornima za njih.
IZVOR 10 — Slovenska policijska istraga Slovenska policija / Revija za kriminalistiko in kriminologijo Preiskovanje povojnih pobojev Stručni rad Doris Pahor i Pavela Jamnika o policijskom istraživanju poslijeratnih likvidacija i 132 obrađena predmeta. Otvori policijski stručni radProblem je bio golem.
Desetljeća su prošla.
Svjedoci i mogući počinitelji umirali su.
Dio arhiva bio je očišćen ili uništen.
A ono što povjesničaru može biti vrlo uvjerljiv sklop podataka nije uvijek dovoljno da tužitelj pred sudom dokaže kaznenu odgovornost točno određene osobe za točno određenu skupinu mrtvih.
To je važna razlika koju ćemo susresti i u Hrvatskoj.
Što su Slovenci pronašli u Vojnom arhivu u Beogradu
Još je zanimljiviji kasniji rad Jamnika, Ferenca i slovenskog tužitelja Ivana Žaberla u Vojnom arhivu u Beogradu.
Prema Jamnikovu prikazu, slovenska ekipa 2010. i 2011. nije dobila slobodan pristup cijelome fondu niti cjelovit inventar. Na uvid im je dana ograničena skupina dokumenata koju je odabralo vodstvo arhiva.
Unatoč tome pronađena je građa koja je, prema Jamniku, omogućila rekonstrukciju paralelnoga vojnog i OZNA-inog zapovjednog sustava.
Odnosno – represivni aparat nije nužno funkcionirao samo kroz regularni vojni lanac zapovijedanja.
OZNA je imala vlastite ovlaštenike unutar vojnih struktura i mogućnost korištenja postrojbi za svoje zadatke.
IZVOR 11 — Vojni arhiv Beograd Državni svet Republike Slovenije / Komisija za prikrivena grobišta Rad Komisije Vlade RS za prikrivena grobišta 1990.–2025. Zbornik s prikazom Jamnikova istraživanja vojnih i OZNA-inih zapovjednih struktura te problema pristupa dokumentaciji u Beogradu. Otvori zbornikTo je puno ozbiljnija osnova za razgovor o organiziranoj represiji od tvrdnje da je nekoliko vojnika na svoju ruku odlučilo pobiti zarobljenike.
Od Slovenije prema Macelju
Slovenska grobišta pokazuju širi sustav.
Macelj nas približava lokalnoj razini – logorima, krapinskoj OZNA-i, konkretnim svjedocima i imenima.
Prema dokumentaciji i svjedočenjima koja su prikupljana početkom devedesetih te prema zapisu Frana Živičnjaka, na području Hrvatskog zagorja zarobljenici su prolazili kroz različita sabirališta i logore.
U izvorima se pojavljuju:
- Mirkovec kod Svetog Križa Začretja
- Oroslavje
- Krapina
- te pravci prema Đurmancu i Maceljskoj gori.
Time Macelj također prestaje izgledati kao izolirana šumska lokacija.
Prije šume postojao je sustav kretanja zarobljenika.
Što je u Macelju fizički pronađeno?
Oko brojki ne treba stvarati nepotrebnu zbrku.
Ministarstvo hrvatskih branitelja navodi da je iz maceljskih jama početkom devedesetih ekshumirano 1.163 žrtava.
To je broj fizički pronađenih i ekshumiranih osoba.
S druge strane, u različitim svjedočanstvima i procjenama pojavljuje se broj oko 12.000–13.000 ukupno stradalih na širem području Macelja.
To nije ista kategorija podatka.
1.163 = ekshumirani posmrtni ostaci.
Oko 13.000 = procjena ukupnog broja stradalih.
IZVOR 12 — Macelj, 1.163 ekshumirane žrtve Ministarstvo hrvatskih branitelja Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Maclju Službeni podatak o 1.163 ekshumirane žrtve te procjeni oko 13.000 stradalih na području Macelja i okolnih šuma. Otvori službeni izvorMinistarstvo u istom izvoru navodi da su među ekshumiranim žrtvama bili civili, razoružani vojnici i 21 svećenik.
To je važnije od pokušaja da sve žrtve smjestimo u jednu kategoriju.
Macelj nije jedna homogena skupina ljudi.
Istraživanja nisu završila 1992.
Da početkom devedesetih nisu pronađena sva maceljska grobišta pokazala su nova istraživanja 2020.
Ministarstvo hrvatskih branitelja tada je tijekom 27 radnih dana pregledalo više od 5.100 četvornih metara terena na šest lokacija Maceljske gore.
Na Križanovu jareku pronađena je masovna grobnica iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 82 osobe.
Na području Lepe Bukve pronađeni su i koštani fragmenti najmanje šest osoba u sekundarnoj grobnici.
Grobnica na Križanovu jareku dokumentirana je i kriminalističkom tehnikom, uključujući izradu 3D modela.
IZVOR 13 — Nova istraživanja Macelja Ministarstvo hrvatskih branitelja Završena terenska istraživanja na području Maceljske gore Službeno izvješće o istraživanjima 2020., pronalasku najmanje 82 žrtve u Križanovu jareku i dodatnim ostacima na Lepoj Bukvi. Otvori službeni izvorTo je vrlo važna činjenica.
Dvadeset i tri jame istražene početkom devedesetih nisu predstavljale završetak priče.
Mladen Šafranko: svjedok iz samoga sustava
U središtu maceljske priče nalazi se Mladen Šafranko, partizanskog imena Marijan.
Fran Živičnjak u knjizi U vječni spomen opisuje ga kao partizanskog podoficira i čovjeka povezanog s krapinskom OZNA-om, odnosno osobu koja je događaje poznavala iznutra.
Šafrankova važnost nije samo u tome što je desetljećima poslije nekome ispričao priču.
Njegova se aktivnost može pratiti kroz više razdoblja.
1990. – pokazivanje lokacija
Živičnjak piše da je Šafranko u srpnju 1990. izašao na teren s novinarima i pokazivao mjesta za koja je tvrdio da se na njima nalaze maceljska grobišta.
Živičnjak navodi da je Nedjeljni Vjesnik 22. srpnja 1990. o tome objavio tekst.
1992. – državna Komisija na terenu
Prema dostupnim zapisima, Šafranko i Živičnjak 1992. vodili su članove Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava po krapinskom i maceljskom području.
To je ključno.
Država nije mogla reći da za Šafranka nije znala.
1994. – detaljni razgovori
Živičnjak bilježi detaljne razgovore sa Šafrankom, uključujući opis sustava, pojedinih događaja i konkretna imena.
Još važnije – prema tom zapisu Šafranko sebe ne predstavlja samo kao promatrača.
Opisuje i vlastitu prisutnost u dijelu sustava, uključujući vezivanje zarobljenika prije transporta.
IZVOR 14 — Fran Živičnjak i Mladen Šafranko Fran Živičnjak U vječni spomen — Macelj šuma Digitalizirana knjiga Frana Živičnjaka koja sadrži njegov prikaz Šafrankovih svjedočenja, maceljskih lokaliteta, imena i događaja. Otvori izvorTo njegov iskaz čini iznimno važnim.
Ne čini ga automatski nepogrešivim.
Ali za ozbiljnu državnu istragu čovjek koji sebe smješta unutar mehanizma transporta i vezivanja zarobljenika predstavlja izvor koji je trebalo detaljno ispitati.
Petnaest imena koja je Šafranko naveo
Jedan od najvažnijih dijelova Živičnjakova zapisa jest popis ljudi kojih se, prema autoru, Šafranko sjećao kao osoba povezanih s maceljskim likvidacijama.
Ovdje moramo jasno odvojiti povijesni izvor od sudske presude.
Ovo nije popis pravomoćno osuđenih počinitelja.
Ovo je popis koji Fran Živičnjak izrijekom pripisuje Mladenu Šafranku.
U digitaliziranom izvorniku navedeni su:
- Ivan Valjavec
- Rudolf Krivak
- Josip Koret
- Dragutin Koret
- Stjepan Vinceljak
- Šimek Leljak, zvani Šinter
- Florijan Šerek
- Ivan Strmečki, zvani Stanko
- Slavko Kovačec, zvani Štefunjak
- Dragutin Draganić, zvani Radobojec
- Josip Kovačec
- Alojz Brodar
- Zvon Smrečki
- Miško Grobotek
- August Herceg
Živičnjak zatim piše da se Šafranko nije mogao sjetiti imena još približno 45 ljudi.
Dakle, nije korektno napisati:
„Ne zna se tko je sudjelovao u maceljskim likvidacijama.“
Korektnije je:
postoje svjedočenja koja sadrže konkretna imena, ali kaznena odgovornost tih osoba nije sudski utvrđena.
To nas vodi prema pitanju koje je puno važnije od našega mišljenja o tim ljudima:
što su s tim imenima učinile državne institucije dok su svjedok i barem dio imenovanih još bili živi?
Vojna i Civilna OZNA u Krapini
Živičnjak i Šafrankov iskaz daju i sliku lokalne strukture.
Kao ključne osobe pojavljuju se:
Vojna OZNA
Prema Živičnjakovu zapisu, Stjepan Hršak dovodi se u vezu s čelnom ulogom u Vojnoj OZNA-i u Krapini.
Uz tu strukturu spominju se:
- Josip Frankol
- Ivan Đurkin
- Mladen Šafranko
- drugi djelatnici i stražari.
Civilna OZNA
Kao čelna osoba navodi se Leopold „Leo“ Horvat.
Uz njega se pojavljuju:
- Ivica Fizir
- Valent Katalenić – Valek
- Branko Löw
- Ivan Đurkin u ulozi koja prema Živičnjakovu zapisu prelazi između vojnih i civilnih struktura.
Prema Šafrankovu iskazu kako ga zapisuje Živičnjak, približno 60 ljudi bilo je određeno za pratnju i likvidacije zarobljenika.
Ako je taj iskaz vjerodostojan, onda opisuje sustav koji ima:
- odgovorne osobe
- čuvare
- skupine za transport
- mjesta zatočenja
- sredstva vezivanja
- vozila
- smjene
- skupine za egzekuciju.
To je bitno drukčije od slike nekoliko vojnika koji su bez ičijega znanja odlučili provesti osobnu osvetu.
Lepa Bukva i Stjepan Hršak
Jedna od najpoznatijih epizoda vezana je uz Lepu Bukvu i skupinu svećenika i franjevaca.
Prema Šafrankovu iskazu kako ga prenosi Živičnjak, skupina je izvedena iz krapinske strukture zatočenja i odvedena prema Lepoj Bukvi.
Živičnjakov zapis za konkretnu skupinu govori o 20 svećenika i franjevaca.
Istodobno se u službenim podacima o ukupnim maceljskim žrtvama pojavljuje broj 21 crkvene osobe.
To nije kontradikcija koju treba umjetno izravnavati: radi se o različitom obuhvatu skupina.
U Živičnjakovu zapisu fra Karlo Gragovićkić izdvaja se kao naknadno stradala osoba, pri čemu neposredni počinitelj nije utvrđen.
Prema istom svjedočenju, Šafranko je Stjepana Hršaka izravno povezao s ubojstvom skupine na Lepoj Bukvi.
Ali postoje i Hršakove vlastite riječi.
On je optužbe javno i kategorički negirao.
U razgovoru za Jutarnji list 9. veljače 2008. tvrdio je da nije sudjelovao u tim ubojstvima. Istodobno je rekao da zna da su svećenici odvedeni prema Macelju i strijeljani, ali da ne zna tko ih je ubio.
Hršak je također tvrdio da je zbog tog slučaja bio ispitivan još 1992.
Jutarnji list je 2008. izvijestio da je ponovno bio predmetom interesa MUP-a i DORH-a.
IZVOR 15 — Hršakovo poricanje i istraga Jutarnji list Stjepan Hršak: Nisam sudjelovao u likvidaciji svećenika u Macelju Intervju iz 2008. u kojem Hršak odbacuje optužbe te izvještaj da je tada bio predmetom interesa MUP-a i DORH-a. Pročitaj izvorTo je historiografski korektan položaj:
Šafranko ga prema Živičnjakovu zapisu tereti. Hršak poriče.
Naš posao nije pretvoriti tu suprotnost u presudu.
Ali naš je posao pitati kako su institucije provjeravale ono što im je bilo prijavljeno.
Šira struktura OZNA-e
Macelj ne možemo promatrati izvan strukture kojoj je krapinska OZNA pripadala.
Znanstveni radovi Zdenka Radelića detaljno obrađuju razvoj jugoslavenskog i hrvatskog sigurnosno-obavještajnog sustava.
Na saveznoj razini na čelu OZNA-e bio je Aleksandar Ranković.
OZNA za Hrvatsku bila je povezana s Ivanom „Stevom“ Krajačićem, dok se u organizaciji središnjih odsjeka pojavljuje i Jefto Šašić kao voditelj Trećeg odsjeka.
Važnije od samih imena jest Radelićev zaključak o ulozi represivnog aparata.
OZNA nije bila samo klasična obavještajna služba.
Imala je vrlo važnu ulogu u obračunu sa zarobljenicima, političkim protivnicima i osobama koje je nova vlast smatrala neprijateljima.
IZVOR 16 — OZNA u Hrvatskoj Zdenko Radelić / Historijski zbornik Ozna/Udba – drastičan obračun s neprijateljima: primjer Hrvatske Izvorni znanstveni rad Hrvatskog instituta za povijest o ulozi OZNA-e/UDBA-e u represiji i postupcima prema zarobljenicima i političkim protivnicima. Pročitaj znanstveni radRadelić dokumentira i slučajeve smaknuća u organizaciji OZNA-e te pokazuje da su represivni postupci uključivali i radnje izvan zakonskih i međunarodnopravnih standarda koje je vlast formalno proklamirala.
To je važan širi okvir za lokalna svjedočanstva iz Krapine.
Tito i pitanje zapovjednog vrha
U raspravama o poratnim likvidacijama gotovo je nemoguće izbjeći ime Josipa Broza Tita.
Ali tu treba biti posebno oprezan.
Tito je bio vrhovni politički i vojni vođa Jugoslavije.
Ranković je bio na vrhu OZNA-e.
Krajačić je imao ključnu ulogu u hrvatskoj OZNA-i.
To su institucionalne činjenice.
Međutim, iz same hijerarhije ne proizlazi automatski dokument koji kaže:
„Tito je osobno naredio likvidaciju ove konkretne skupine kod ove konkretne jame.“
Takvu pisanu zapovijed za Lepu Bukvu nismo pronašli.
U publicistici postoji poznata priča o Jefti Šašiću i navodnoj Titovoj usmenoj zapovijedi, ali ona se prenosi posredno i nema istu izvornu težinu kao arhivski dokument.
Zato je mnogo važnije ono što ćemo pronaći u hrvatskom državnom izvoru nešto kasnije:
DORH je nakon arhivskih istraživanja zaključio da postoje osnove za tvrdnju da je počinjenje tih zločina bilo zapovjeđeno iz tadašnjeg vojnog i političkog vrha države.
To je mnogo ozbiljniji temelj od prepričane anegdote.
Država je 1992. imala Komisiju koja je trebala istraživati i počinitelje
Ovo je jedan od ključnih dijelova cijele priče.
Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava nije bila privatna udruga.
Bila je državna komisija Hrvatskog sabora.
Njezin službeni Poslovnik iz 1992. vrlo je jasan.
Među zadacima Komisije izrijekom stoji:
„Počinitelje ratnih zločina.“
Člankom 8. dodatno je određeno da vijeća Komisije na temelju dokumenata, svjedočanstava i drugih metoda utvrđuju povijesnu istinu o broju žrtava, okolnostima, mjestu stradanja i počiniteljima.
IZVOR 17 — Poslovnik državne Komisije Narodne novine Poslovnik Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Primarni državni dokument iz 1992. koji među zadaćama Komisije izrijekom navodi istraživanje okolnosti, mjesta stradanja i počinitelja ratnih zločina. Otvori dokumentPoslovnik je uredio i davanje izjava građana.
Izjavu je trebala potpisati osoba koja je daje i službena osoba koja ju je primila, a Komisija je trebala voditi posebnu evidenciju takvih izjava.
Tu dolazimo do jednoga od najvažnijih pitanja ovog članka:
Postoji li službeni zapisnik Mladena Šafranka?
Znamo da je Šafranko bio na terenu s Komisijom.
Znamo da je pokazivao lokacije.
Znamo da je prema Živičnjakovu zapisu iznosio imena.
Ako je Komisija od njega formalno uzela izjavu prema vlastitim pravilima, morao je nastati službeni zapis.
Njegovu javno dostupnu kopiju nismo pronašli.
To nije razlog za nagađanje.
To je razlog za pitanje Hrvatskom državnom arhivu i drugim nadležnim institucijama.
Sedamdeset pet metara državne građe
Dokumentacija Komisije nije nestala.
Hrvatski državni arhiv službeno navodi fond:
HR-HDA-1944 – Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata.
Opis fonda obuhvaća:
- organizaciju i rad Komisije
- istraživanje žrtava
- grobišta
- poratne žrtve
- fotografije
- videosnimke
- elektroničke zapise
- hemeroteku
- knjižnu građu.
Ukupni opseg:
75 dužnih metara arhivskog gradiva.
IZVOR 18 — 75 metara arhivske građe Hrvatski državni arhiv Fond HR-HDA-1944 – Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava HDA potvrđuje preuzimanje 75 dužnih metara dokumentacije Komisije nastale od 1991. do 2001. Otvori arhivski dokumentTo potpuno mijenja perspektivu.
Pitanje više nije samo:
„Što danas više ne možemo znati jer su svi umrli?“
Pitanje je i:
„Što se već desetljećima nalazi u arhivu?“
Nalaze li se ondje:
- Šafrankova službena izjava
- popis imena
- policijski zapisnici
- izvješća o terenskim obilascima
- patološki i antropološki nalazi
- podaci o krapinskoj OZNA-i
- izvješća o osobama koje su tada još bile žive?
To ne treba nagađati.
Ali treba istražiti.
Godina 2002.: jedan državni model istraživanja je prekinut
Hrvatski sabor je 28. svibnja 2002. donio Zakon o prestanku važenja Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava.
Članak 2. glasi nedvosmisleno:
„Postupci pokrenuti po odredbama Zakona […] obustavljaju se.“
Istodobno je Hrvatski državni arhiv određen za evidentiranje i čuvanje prikupljene građe.
IZVOR 19 — Ukidanje Komisije Narodne novine Zakon o prestanku važenja Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Zakonom iz 2002. prestao je važiti dotadašnji zakon, pokrenuti postupci su obustavljeni, a građa Komisije predana je na čuvanje HDA-u. Otvori zakonTo ne znači da su policija ili DORH izgubili zakonsku mogućnost istraživati ratne zločine.
Nisu.
Ali prestao je djelovati poseban institucionalni model koji je na jednome mjestu spajao:
žrtvu + grobište + teren + svjedoka + dokument + pitanje počinitelja.
To je važna institucionalna promjena.
DORH ponovno istražuje zapovjedni lanac
Nekoliko godina poslije Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ponovno se sustavno vraća ratnim i poratnim zločinima.
Po nalogu DORH-a Hrvatski državni arhiv provodio je istraživanja arhivske građe, uključujući istraživanja u drugim državama.
Svrha je bila, među ostalim, utvrđivanje zapovjednog lanca.
I upravo ovdje dolazimo do jednog od najvažnijih dokumenata cijele naše analize:
Izvješća o radu državnih odvjetništava u 2009. godini.
DORH navodi da su arhivska istraživanja dala sigurne dokaze da su zločini počinjeni, ali da nije prikupljeno dovoljno relevantnih činjenica koje bi omogućile pokretanje kaznenoga postupka protiv točno određene još žive osobe zbog neposredne ili zapovjedne odgovornosti.
Kao probleme navode se:
- smrt svjedoka
- protek vremena
- nedostatak dokaza
- dokumentacija koju je bivša država uništila.
A zatim slijedi ključna formulacija:
IZVOR 20 — DORH i zapovjedni lanac Državno odvjetništvo Republike Hrvatske Izvješće o radu državnih odvjetništava u 2009. godini DORH izvještava o arhivskom istraživanju zapovjednog lanca i zaključuje da rezultati daju osnovu za tvrdnju o zapovijedanju iz tadašnjeg vojnog i političkog vrha države. Otvori izvješće DORH-aistraživanja daju osnovu za tvrdnju da je počinjenje tih zločina bilo zapovjeđeno iz tadašnjeg vojnog i političkog vrha države.
Ovu rečenicu ne treba pojačavati.
Ne treba uz nju dodavati parole.
Dovoljno je reći tko ju je napisao:
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.
A policija je podnijela – pet kaznenih prijava
Dvije godine poslije DORH objavljuje broj koji teško može proći nezapaženo.
Dana 24. kolovoza 2011. DORH je službeno potvrdio da je policija za ratne zločine počinjene tijekom i nakon Drugog svjetskog rata podnijela:
pet kaznenih prijava.
Od toga:
- dvije protiv poznatih počinitelja
- tri protiv nepoznatih počinitelja.
Dvije prijave protiv poznatih osoba odbačene su jer su osumnjičenici umrli.
DORH je istodobno naglasio da su postojali i drugi predmeti otvoreni temeljem informacija građana, udruga i vlastitih saznanja te da su u njima tražena dodatna kriminalistička istraživanja.
IZVOR 21 — Pet kaznenih prijava Državno odvjetništvo Republike Hrvatske Priopćenje DORH-a od 24. kolovoza 2011. DORH potvrđuje da je policija za ratne i poratne zločine iz razdoblja Drugog svjetskog rata podnijela pet kaznenih prijava. Otvori priopćenjeTu nastaje institucionalni paradoks koji zaslužuje pitanje.
Država je imala:
- masovne grobnice
- svjedoke
- imena
- Saborsku komisiju
- desetke metara arhivske građe
- dokumente u Hrvatskoj i inozemstvu
- projekt istraživanja zapovjednog lanca
- i zaključak DORH-a o vojnom i političkom vrhu.
A kaznenopravni rezultat ostao je iznimno malen.
Pitanje nije:
„Zašto mi danas ne možemo nekoga osuditi?“
Pitanje glasi:
„Što je učinjeno onda kada je takva istraga još imala znatno veće izglede?“
Slučaj Hršak najbolje pokazuje gdje nastaje problem
Kod Stjepana Hršaka postoji vrlo konkretna kronologija.
Imamo Šafrankov iskaz kako ga prenosi Živičnjak.
Imamo Hršakovo javno poricanje.
Imamo Hršakovu tvrdnju da je ispitivan još 1992.
Imamo medijski izvještaj iz 2008. prema kojem je ponovno bio predmetom interesa MUP-a i DORH-a.
U sekundarnim izvorima pojavljuje se i podatak o kaznenoj prijavi iz 2005.
Ali ono što u javno dostupnoj dokumentaciji nismo pronašli jest konačni službeni epilog konkretnog predmeta.
Ne znamo iz javnog dokumenta:
- je li predmet formalno odbačen
- kada je završen
- koji su svjedoci saslušani
- je li pribavljen formalni Šafrankov iskaz
- jesu li provjerena njegova imena
- što je utvrđeno o lokalnoj OZNA-i
- zbog čega nije došlo do sudskog postupka.
Tu je važno biti korektan.
DORH-ovo godišnje izvješće iz 2009. izričito objašnjava da ne sadrži podatke o pojedinačnim predmetima.
Dakle, izostanak riječi „Hršak“ ili „Macelj“ iz godišnjega izvješća nije dokaz da predmet nije postojao.
Ali upravo zato postoji legitimno pitanje:
gdje je službeni spis i što u njemu piše?
Jesu li najvažnije godine izgubljene nakon 1990.?
Danas je lako objasniti zašto je kazneni postupak težak.
Od 1945. prošlo je osam desetljeća.
Ljudi su umrli.
Dokumenti su nestali.
Sjećanja su oslabila.
Ali u slučaju Macelja postoji neugodno protupitanje.
Šafranko je javno govorio 1990.
S državnom Komisijom bio je na terenu početkom devedesetih.
Dio osoba koje je navodno imenovao tada je još bio živ.
Hršak je bio živ.
Brojni drugi svjedoci bili su živi.
Dokumentacija je bila desetljećima bliža događajima nego danas.
Zato pravo pitanje nije samo:
„Zašto 2026. ne možemo sudski rekonstruirati događaj iz 1945.?“
Nego:
„Je li država dovoljno učinila 1990-ih i 2000-ih, kada je to još bilo znatno lakše?“
Mi nećemo odgovoriti umjesto institucija.
Ali kronologija nam daje puno pravo to pitanje postaviti.
Uniforma ne poništava status žrtve izvansudskog smaknuća
U raspravi koja će pratiti ovakav članak gotovo će se sigurno pojaviti pitanje:
„A tko su bili ti ljudi?“
Odgovor treba biti činjeničan.
Na pojedinim slovenskim lokacijama materijalni nalazi vrlo jasno upućuju na pripadnike različitih vojnih formacija NDH.
To treba napisati.
Ne treba od svakoga praviti civila.
Ne treba falsificirati uniformu.
Ne treba ni svakoga tko je nosio uniformu proglasiti nevinim čovjekom bez ikakve ratne odgovornosti.
Ali nijedno od toga ne mijenja osnovno pitanje.
Ako je neka osoba počinila kazneno djelo ili ratni zločin, postoji sudski postupak.
Ako je zarobljena, razoružana, vezana žicom, odvedena u šumu ili rov i ondje pogubljena bez suđenja, tada govorimo o drugom događaju.
Krivnju pojedinca ne utvrđuje jama.
Pravo na postupak nije privilegija politički podobnih.
Što danas znamo?
Znamo da masovne grobnice postoje.
Znamo da se u njima nalaze ljudi čije okolnosti smrti na mnogim lokacijama upućuju na egzekuciju.
Znamo da su neke žrtve bile vezane žicom.
Znamo da postoje operacijski dnevnici konkretnih vojnih postrojbi.
Znamo da slovenski državni arhiv govori o poslijeratnim izvansudskim smaknućima i ulozi OZNA-e u masovnoj represiji.
Znamo da je slovenska policija istraživala više od stotinu predmeta.
Znamo da je Mladen Šafranko ostavio svjedočenje i imena.
Znamo da je Fran Živičnjak ta imena zapisao.
Znamo da je Stjepan Hršak optužbe odbacio.
Znamo da je državna Komisija početkom devedesetih imala službenu zadaću baviti se ne samo žrtvama nego i počiniteljima.
Znamo da danas postoji 75 dužnih metara njezine građe.
Znamo da je država 2002. obustavila postupke po zakonu temeljem kojega je Komisija radila.
Znamo da je DORH nekoliko godina poslije ponovno istraživao zapovjedni lanac.
I znamo da je hrvatsko Državno odvjetništvo nakon tih istraživanja napisalo da postoje osnove za tvrdnju da su zločini bili zapovjeđeni iz tadašnjeg vojnog i političkog vrha države.
To nije malo saznanja.
Povijest nije ostala bez tragova
Maceljske i slovenske jame nisu nastale u političkim raspravama nakon 1990.
Postojale su cijelo vrijeme.
U zemlji su ostale:
- ljudske kosti
- žica
- vojničke oznake
- gumbi
- cipele
- satovi
- prstenje
- češljevi
- vjerski predmeti
- osobne stvari ljudi koji se iz tih jama nisu vratili.
Iznad zemlje ostali su drugi tragovi:
- operacijski dnevnici
- zatvorske evidencije
- dokumenti OZNA-e
- policijski spisi
- arhivski fondovi
- iskazi preživjelih
- iskazi ljudi koji su bili unutar represivnog aparata
- i imena.
Zato pitanje više ne može glasiti:
„Postoje li ikakva saznanja o tome što se dogodilo?“
Postoje.
Puno je teže pitanje:
što smo s njima učinili?
Ako je Mladen Šafranko javno govorio 1990., ako je početkom devedesetih vodio državnu Komisiju po maceljskim lokalitetima, ako su postojala konkretna imena, ako su mnogi svjedoci i prozvani ljudi još bili živi, ako je država desetljećima prikupljala dokumente i ako je DORH naknadno istraživao zapovjedni lanac – onda javnost ima puno pravo pitati gdje se između tih točaka izgubio kaznenopravni završetak.
Ne zato da bismo danas, osamdeset godina poslije, pisali optužnicu.
Za istragu, kazneni postupak i utvrđivanje individualne odgovornosti postojale su institucije kojima je to bio posao.
Naš je posao nešto drugo:
prikupiti ono što je ostalo.
Jasno napisati tko je što tvrdio.
Svjedočenje nazvati svjedočenjem.
Dokument nazvati dokumentom.
Procjenu nazvati procjenom.
Arheološki nalaz ne pretvarati u političku parolu.
Ali jednako tako ne dopustiti da se činjenica da nije donesena sudska presuda pretvori u tvrdnju da se ništa ne zna.
Jer to jednostavno nije točno.
Žrtvama pripada dostojanstvo.
Svjedocima pripada njihova riječ – jasno označena i provjeravana.
Dokumentima pripada ono što u njima stvarno piše.
A državnim institucijama pripadaju pitanja na koja javnost još uvijek ima pravo dobiti odgovor.
Nakon osam desetljeća najveći problem Macelja više nije nedostatak tragova.
Tragova ima mnogo.
Problem je jaz između onoga što se znalo – i onoga što je na kraju institucionalno učinjeno.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
