Dok Bruxelles upozorava na ozbiljno migracijsko opterećenje Hrvatske, domaća politička scena ponovno se dijeli oko granica, nacionalnog identiteta i ljudskih prava. Ali iza svega krije se mnogo neugodnije pitanje: kakvu državu ostavljamo budućim generacijama, tko će u njoj živjeti i zašto već desetljećima ne uspijevamo zadržati vlastito stanovništvo?
Autor: Ivan Vohrić
Europska komisija objavila je 6. studenoga 2026. godišnje izvješće o azilu i migracijama te Hrvatsku svrstala među države članice koje se suočavaju sa značajnom migracijskom situacijom zbog kumulativnog opterećenja tijekom posljednjih pet godina.
Jedan podatak pritom zaslužuje posebnu pozornost.
Prema službenom izvješću Europske komisije, u razdoblju od 1. srpnja 2025. do 30. lipnja 2026. na Hrvatsku se odnosilo čak 78 posto evidentiranih nezakonitih dolazaka duž zapadnobalkanske migracijske rute.
Europska komisija također navodi da je Hrvatska, kada se nezakoniti prelasci granice promatraju u odnosu na BDP i broj stanovnika, zabilježila drugi najveći pokazatelj opterećenja među članicama Europske unije.
U relativnim pokazateljima Hrvatska je imala i najveći broj odbijanja ulaska u Uniju.
Drugim riječima, riječ je o ozbiljnom opterećenju hrvatskog sustava nadzora granica, postupanja prema migrantima i međunarodne zaštite.
No odmah treba razjasniti nešto što bi u političkim raspravama lako moglo postati predmet manipulacije.
Podatak od 78 posto ne znači da se toliko migranata naselilo u Hrvatskoj, niti se odnosi na sve migracije prema Europskoj uniji. Riječ je o dolascima evidentiranima na konkretnoj migracijskoj ruti u određenom razdoblju.
To, međutim, nimalo ne umanjuje političku važnost izvješća.
Naprotiv.
Ako europske institucije priznaju da Hrvatska snosi nerazmjerno veliko migracijsko opterećenje, hrvatska javnost ima pravo znati što to konkretno znači za sigurnost granica, državne financije i buduće europske obveze.
Bruxelles priznaje opterećenje. Hoće li Zagreb tražiti izuzeće?
Hrvatska je, zajedno s Bugarskom, Češkom, Estonijom, Austrijom i Poljskom, svrstana među države sa značajnom migracijskom situacijom.
Takav status omogućuje joj da od Vijeća Europske unije zatraži potpuno ili djelomično smanjenje doprinosa mehanizmu solidarnosti za 2027. godinu.
To je važna mogućnost, ali još nije donesena odluka kojom bi Hrvatska bila oslobođena tih obveza.
Mehanizam solidarnosti predviđa različite oblike sudjelovanja država članica: premještanje tražitelja međunarodne zaštite, financijske doprinose, preuzimanje određenih odgovornosti ili druge mjere potpore.
Konkretni prijedlog za 2027. zasad nije javno objavljen, a konačne obveze utvrđuje Vijeće EU-a.
Stoga se postavlja pitanje na koje bi hrvatska Vlada trebala odgovoriti bez političkih fraza.
Hoće li Hrvatska zatražiti potpuno izuzeće od doprinosa europskom mehanizmu solidarnosti?
Ako neće, zašto neće?
Koliki bi mogao biti hrvatski financijski doprinos? Koliko već izdvajamo za policiju, nadzor granica, prihvatne kapacitete, azilne postupke i povratak osoba koje nemaju pravo boravka?
Koliko tih troškova pokriva Europska unija, a koliko hrvatski proračun?
I možda najvažnije: hoće li građani pravodobno saznati koje će obveze Hrvatska preuzeti prije nego što one postanu pravno obvezujuće?
Hrvatski sabor: desnica brani identitet, ljevica radnička prava. A tko brani budućnost države?
Bilo bi netočno tvrditi da se u Hrvatskom saboru o migracijama ne govori.
Govori se, i to prilično glasno.
Tijekom 2026. raspravljalo se o izmjenama Zakona o strancima, radnim dozvolama, obvezi poznavanja hrvatskog jezika, pravima stranih radnika i ulozi poslodavaca.
U svibnju je Zakon o strancima izglasan s 80 glasova za, 37 suzdržanih i nijednim glasom protiv.
Ipak, postoji razlika između raspravljanja o pojedinom zakonu i odgovora na dugoročne demografske izazove.
Dio desne političke scene upozorava na nacionalni identitet, kulturu i moguće posljedice masovnijeg useljavanja.
Dio lijeve političke scene naglašava ljudska prava, dostojanstvo stranih radnika i potrebu njihove društvene integracije.
Vlada ističe uređeniji sustav zapošljavanja i stroži nadzor.
Sve su to legitimne teme.
Ali gdje je zajednička rasprava o pitanju koje prethodi gotovo svima ostalima?
Zašto Hrvatska ne uspijeva stvoriti dovoljno povoljne uvjete da njezini mladi građani ostanu, rade i osnivaju obitelji u vlastitoj zemlji?
Kakva je korist od političkog zaklinjanja u nacionalni identitet ako se ne nude provediva rješenja za dostupnost stanovanja, plaće i demografski oporavak?
I koliko je uvjerljivo pozivanje na socijalnu pravdu ako se istodobno ne ispituje koriste li pojedini poslodavci dostupnost jeftinije radne snage kao razlog za izbjegavanje povećanja plaća?
Ne zaslužuje li jednaku zaštitu i hrvatski radnik kojemu se godinama govori da njegova struka nije dovoljno produktivna za pristojnu plaću?
A što je s državnom politikom koja gospodarski rast prikazuje kao uspjeh, dok se pojedine djelatnosti sve teže održavaju bez zapošljavanja radnika iz inozemstva?
Može li država dugoročno biti gospodarski uspješna ako ne uspijeva osigurati uvjete za vlastitu demografsku obnovu?
Hrvatska godišnje gubi tisuće stanovnika prirodnim putem
Brojke Državnog zavoda za statistiku otvaraju mnogo neugodniju raspravu od uobičajenog političkog prepucavanja.
Tijekom 2025. godine u Hrvatskoj je živorođeno 32.479 djece.
Umrlo je 50.007 osoba.
Prirodni gubitak stanovništva iznosio je 17.528 ljudi.
Istodobno se u Hrvatsku iz inozemstva doselilo 56.665 osoba, dok se 37.485 odselilo.
Migracijski saldo bio je pozitivan i iznosio je 19.180 osoba.
To znači da doseljavanje danas ima važnu ulogu u ublažavanju negativnog prirodnog kretanja stanovništva.
Međutim, pozitivan migracijski saldo sam po sebi ne znači demografsku obnovu.
Struktura stanovništva, dob doseljenika, trajnost njihova boravka, broj rođenih, gospodarski uvjeti i regionalna raspodjela stanovništva jednako su važni.
Osim toga, među osobama koje su se tijekom 2025. odselile iz Hrvatske više od polovice bilo je u dobi od 20 do 39 godina.
Riječ je o generacijama koje bi trebale nositi gospodarski i demografski razvoj zemlje.
Ne odlaze samo radnici.
Odlaze potencijalni roditelji, budući poduzetnici, stručnjaci i ljudi koji bi desetljećima trebali doprinositi hrvatskom društvu.
I zato se postavlja pitanje koje bi trebalo biti važnije od bilo koje političke parole.
Zašto toliko energije ulažemo u raspravu o ljudima koji dolaze, a premalo u razloge zbog kojih naši ljudi odlaze?
Srbi su nekada činili 12 posto stanovništva. Danas Hrvatska zapošljava radnike iz cijelog svijeta.
Povijest hrvatskih demografskih promjena otvara još jednu zanimljivu, ali i osjetljivu temu.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo 581.663 Srba, odnosno približno 12,2 posto stanovništva.
Tri desetljeća poslije, prema popisu iz 2021., njihov se broj smanjio na 123.892, odnosno 3,2 posto.
Razlika je golema.
Naravno, takvo smanjenje ne može se objasniti samo iseljavanjem. Rat, stradanja, izbjeglištvo, prisilna raseljavanja, povratak, kasnije migracije, starenje stanovništva i promjene u nacionalnom izjašnjavanju dio su složenog povijesnog procesa.
Ali demografske posljedice ostale su.
U pojedinim dijelovima Hrvatske danas postoje sela sa sve manjim brojem stanovnika, prazne kuće i područja koja desetljećima gube stanovništvo.
Takva depopulacija, dakako, nije ograničena samo na krajeve u kojima su nekada živjeli Srbi. Pogađa i brojna područja s hrvatskom većinom, osobito u Slavoniji, Lici, Banovini i ruralnim dijelovima zemlje.
Istodobno, prema popisu iz 2021., Hrvati su činili 91,63 posto stanovništva Republike Hrvatske.
Hrvatska je, prema posljednjem popisu, nacionalno homogenija nego uoči Domovinskog rata.
I upravo se ovdje pojavljuje svojevrstan povijesni paradoks.
Država s izrazito visokim udjelom većinskog naroda sve više ovisi o radnoj snazi koja dolazi iz drugih država.
U hrvatskim hotelima, restoranima, građevinarstvu, prometu i drugim djelatnostima rade državljani Bosne i Hercegovine, Srbije, Nepala, Filipina, Indije i brojnih drugih zemalja.
Hrvatska je istodobno suočena s depopulacijom pojedinih krajeva i gospodarskom potrebom za dodatnim radnicima.
Zašto desetljećima nismo uspjeli stvoriti uvjete za snažniji povratak iseljenika i revitalizaciju opustjelih područja?
Zašto se toliki dijelovi Hrvatske prazne dok se gospodarstvo koncentrira oko Zagreba, obale i nekoliko većih gradova?
I je li uvoz radne snage dugoročna razvojna strategija ili prvenstveno odgovor na trenutačne potrebe poslodavaca?
Hoće li Hrvatska slijediti demografski put Njemačke i Francuske?
U javnosti se često može čuti upozorenje kako bi Hrvatska mogla doživjeti demografske i društvene promjene kakve su tijekom proteklih desetljeća zabilježene u Njemačkoj i Francuskoj.
U Njemačkoj je, prema Eurostatovim podacima za početak 2025. godine, oko 20,5 posto stanovništva bilo rođeno u inozemstvu.
U Francuskoj je taj udio iznosio približno 14 posto.
Obje države imaju dugotrajno iskustvo useljavanja, uključujući pitanja integracije, obrazovanja, stanovanja, socijalne povezanosti i javne sigurnosti.
U pojedinim gradovima i četvrtima takve promjene bile su vrlo izražene.
Međutim, tvrdnje da će njemačko ili francusko stanovništvo uskoro nestati nisu potkrijepljene navedenim demografskim podacima.
Podrijetlo stanovništva, državljanstvo, nacionalni identitet i mjesto rođenja nisu iste kategorije.
Ipak, iskustva tih država pokazuju da masovnije doseljavanje može imati značajne društvene posljedice te da je za uspješnu integraciju potrebna dugoročna, dosljedna i provediva politika.
Hrvatska ne mora ponoviti sve njihove poteškoće.
Ali ih ne bi smjela ni ignorirati.
Pitanje je može li hrvatska država istodobno zaštititi svoj jezik, kulturnu baštinu, ustavni poredak i društvenu povezanost te uspješno uključivati ljude koji zakonito dolaze živjeti i raditi.
Jer očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta ne zahtijeva etničku isključivost.
A zaštita prava doseljenika ne znači da država treba odustati od nadzora granica, zakonitosti boravka ili zahtjeva za poštovanje hrvatskih zakona.
Uređena migracijska politika mora moći ostvariti oba cilja.
Strani radnici nisu isto što i nezakoniti migranti
U ovoj raspravi posebno je važno razlikovati tri skupine ljudi koje se u političkim polemikama nerijetko izjednačavaju.
Jedno su strani državljani koji u Hrvatsku dolaze zakonito raditi na temelju odobrenih dozvola.
Drugo su osobe koje traže međunarodnu zaštitu zbog progona ili drugih okolnosti predviđenih zakonom.
Treće su osobe koje nezakonito prelaze granicu ili borave u zemlji bez potrebnog odobrenja.
Njihov pravni status nije isti.
Zbog toga ni službeni podatak o 78 posto dolazaka balkanskom rutom ne smije biti prikazivan kao podatak o uvozu strane radne snage.
To su dvije različite teme, iako obje mogu utjecati na sposobnost države da upravlja migracijama.
Upravo zato javnost treba razumjeti i podatke o radnim dozvolama.
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u svibnju 2026. izjavio je da je tijekom 2025. izdano gotovo 36.000 radnih dozvola manje nego godinu prije.
Istodobno je naveo da u Hrvatskoj boravi približno 113.000 stranih državljana s važećim radnim dozvolama i prijavljenom adresom.
Takvi podaci pokazuju da je potrebna preciznost: broj izdanih dozvola tijekom godine ne predstavlja automatski broj stranaca koji u istom trenutku žive u Hrvatskoj.
Pitanje nije samo koliko je dozvola izdano.
Pitanje je u kojim djelatnostima nedostaje radnika, kakvi su uvjeti rada, postoji li mogućnost zapošljavanja domaćeg stanovništva i koliko učinkovito država nadzire poslodavce i posredničke agencije.
Tko zapravo zarađuje, a tko plaća?
Ovo je možda najvažnije gospodarsko pitanje čitave rasprave.
Poslodavci koji zapošljavaju strane radnike mogu riješiti probleme nedostatka radne snage i održati poslovanje.
Strani radnici koji su zakonito zaposleni plaćaju poreze i doprinose te sudjeluju u hrvatskom gospodarstvu.
Ali javne institucije također imaju obveze.
Stanovanje, prometna infrastruktura, zdravstvena zaštita, školovanje djece i integracijske mjere zahtijevaju organizaciju i financijska sredstva.
Uz to postoje zasebni troškovi zaštite državne granice, azilnog sustava, nadzora nezakonitih migracija i povratka osoba koje nemaju pravo ostanka.
Tko snosi te troškove, u kojem iznosu i iz kojih proračunskih izvora?
Koliki dio pokriva Europska unija?
Koliki financijski teret ostaje državi i lokalnim zajednicama?
A koliko gospodarski subjekti koji imaju korist od zapošljavanja stranih radnika ulažu u njihov prikladan smještaj, zaštitu prava i učenje hrvatskog jezika?
Nisu svi oblici migracije fiskalni trošak, kao što nije opravdano ni unaprijed tvrditi da svaki oblik doseljavanja automatski donosi gospodarsku korist.
To treba računati na temelju stvarnih prihoda, rashoda i dugoročnih učinaka.
Stoga bi Vlada trebala objaviti objedinjenu analizu migracija, tržišta rada i njihovih fiskalnih posljedica.
Bez toga građanima ostaju samo političke izjave, parcijalni statistički podaci i procjene interesnih skupina.
Hrvatska 2040.: država koja uvozi radnike, a izvozi vlastitu mladost?
Postoji jedna slika hrvatske budućnosti koju vrijedi zamisliti.
Hrvatska 2040. godine.
Hoteli rade, restorani su otvoreni, autoceste se održavaju, građevinske tvrtke posluju, a brojni poslovi ovise o zaposlenicima rođenima izvan Hrvatske.
U isto vrijeme pojedina sela ostaju bez škole, obiteljske kuće bez nasljednika koji u njima žele živjeti, a mladi hrvatski građani nastavljaju tražiti bolje gospodarske mogućnosti u drugim europskim državama.
To nije neizbježna prognoza.
To je mogući razvojni rizik na koji upućuju sadašnji demografski izazovi.
I zato bi raspravu trebalo usmjeriti prema odgovornosti političkih institucija.
Nacionalni identitet nije samo pitanje etničke statistike.
On se čuva obrazovanjem, jezikom, kulturom, povijesnom sviješću, institucijama i društvom u kojem ljudi žele živjeti.
Ni gospodarska budućnost ne osigurava se samo rastom broja zaposlenih.
Ona ovisi i o produktivnosti, plaćama, dostupnom stanovanju, kvaliteti javnih usluga i mogućnosti osnivanja obitelji.
Desnica bi, uz pitanja identiteta i granica, trebala ponuditi provjerljive odgovore o demografskom oporavku.
Ljevica bi, uz zaštitu ljudskih prava i radnika, trebala ozbiljno odgovoriti na pitanja integracije, sigurnosti i učinaka useljavanja na lokalne zajednice.
Vlada bi, umjesto zadržavanja na pokazateljima gospodarskog rasta, trebala objasniti kakvu dugoročnu demografsku i migracijsku strategiju provodi te kako će se mjeriti njezini rezultati.
A svi zajedno morali bi se suočiti s pitanjem koje se ne može riješiti još jednom saborskom polemikom.
Zašto zemlja koja sve više treba radnike još uvijek nije uspjela stvoriti dovoljno dobrih uvjeta da zadrži vlastitu mladost?
Zaključak: Bruxelles broji migracijske pritiske. Tko broji propuštene hrvatske prilike?
Europska komisija danas je službeno potvrdila da se Hrvatska suočava sa značajnim migracijskim opterećenjem.
Podatak o 78 posto dolazaka balkanskom rutom upozorava na važnost hrvatske vanjske granice i odgovornosti koje iz toga proizlaze.
No istodobno otvara mnogo šire pitanje.
Hrvatska nije samo država na vanjskoj granici Europske unije.
Ona je i država koja se desetljećima suočava s demografskim gubicima, regionalnim pražnjenjem, iseljavanjem i nedostatkom radnika u pojedinim djelatnostima.
Za takvo stanje ne može biti odgovorna samo jedna Vlada niti samo jedna politička stranka.
Ali upravo zato odgovornost ne može završiti ni na međusobnom prebacivanju krivnje.
Hrvatska ima pravo nadzirati svoje granice, uređivati useljavanje i štititi sigurnost građana.
Ima i obvezu poštovati međunarodno pravo, štititi ljudsko dostojanstvo i omogućiti zakonitu gospodarsku aktivnost.
No prije svega mora postati država u kojoj njezini građani mogu vidjeti vlastitu budućnost.
Jer kakva je korist od države koja se ponosi svojim nacionalnim identitetom ako istodobno sve teže osigurava uvjete za život generacijama koje bi taj identitet trebale prenositi dalje?
A dok Bruxelles računa koliko migracijskog opterećenja snosi Hrvatska, možda bi napokon trebalo izračunati i koliko Hrvatsku koštaju desetljeća propuštenih demografskih, gospodarskih i razvojnih prilika.
Najveće pitanje hrvatske budućnosti možda nije koliko će ljudi doći preko njezinih granica, nego koliko će onih koji su u Hrvatskoj rođeni imati razloga u njoj ostati.
Izvori i dokumentacija
Službeni dokumenti, statistički podaci i stručni izvori korišteni u analizi:
- EK – Migracijsko izvješće 2026.
- EK – Novi migracijski ciklus
- DZS – Prirodno kretanje 2025.
- DZS – Migracije u 2025.
- DZS – Popis stanovništva 2021.
- Sabor – Zakon o strancima
- MUP – Dozvole za strane radnike
- Eurostat – Stanovništvo prema rođenju
- INSEE – Doseljavanje u Francusku
- Hrčak – Demografija hrvatskih Srba
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
