ŽIVE OKOSNICE

Oko nas se danomice neshvatljivom brzinom ruše i obaraju najveće tekovine i umotvorine, gazi se po najvišim principima prirodnog i Božjeg morala. U metežu, gdje ljudi postaju vukovi i hijene, mi se u čudu pitamo, tko je taj, koji još svijet drži, diže i pomlađuje, tko mu daje snagu i nove sokove za život i budućnost. Gledamo, ali na ulici ne vidimo ništa osim galame i buke; tražimo, ali po kavanama ne nalazimo nikoga osim dima cigareta i mirisa alkohola. Pa gdje su oni, koji rade, stvaraju i daju, koji mlade, dižu i siju. Da, nema ih tamo; oni su skriveni, skromni i nepoznati, tihi radnici, svijet ih ne pozna, ulica ih prezire, oni ipak sve spašavaju.

Ti siromašni radnici, kojima je plaća – nezahvalnost i prezir, a slava – skromnost i nepoznati rad, ti tihi povučeni i izgrađeni, jedini su sviježi sokovi pomlađivanja i obnavljanja svoje okoline, naroda i svijeta. Svijet još živi, živi zahvaljujući samo tim siromašnim, ali najvećim bogatašima, živi od vjere, ljubavi i žrtava idealista. Idealist omraženo ime ulice i malograđana, ali spas i život, utjeha i nada, veselje i budućnost.

Idealisti, radnici, vjernici i žrtvonosci potrebiti kao zrak, kao sunce, kao život. Vječno mladi makar godinama ostarili, mladi po snazi, mladi po vjeri, mladi po žrtvama i neumorni u ljubavi. Oni priznaju ljestvicu viših vrednota, njima se klanjaju, njima robuju s veseljem i užitkom, njih neograničeno ljube, kroz njih i u njima vide smisao života, žrtava i rada, u njima i po njima su veliki i nepobjedivi. Spoznali su svrhu. Oni joj služe. Zagledali vrijednost – nju čuvaju, i predaju se u službu najvećim svetinjama, jer bez toga život nema smisla; životinja se rodi, životinja ugine, makar je obrazina u ljudskoj spodobi. Za tijelo oni ne žive; oni žive duši, narodu, pokoljenjima i budućnosti, oni ne završavaju grobom, ostaju poslije smrti i žive vječno u djelima. Poletnih i vedrih duša idu u budućnost, makar se u praskozorju crnili tmurni oblaci, oni su nepobjedivi i svemoćni, jer u sebi imaju nesavladive moći, bezgraničnu svoju ljubav, neslomivu vjeru i bogatstvo svojih žrtava.

Idealisti ljube suludom, neprotumačivom i neograničenom ljubavi. Ljube ono, što su spoznali kao vječne istine. Zapuštaju sebe, ne misle na sebe, predaju se drugima i za druge. Ne ljube sentimentalno, bolesno i ženski; ljube razumno umom i dušom, jer u ljubavi ne poznaju iscrpne mjere – konačnosti. Ljubav je njihovo utjelovljenje snova, nada i ostvarenja, ljubav predanja kao požar koji se širi, kao more koje se vječno pjeni.

Idealisti ne padaju, njihova ljubav nema krize ni zastoja, nju se ne može izživiti pa napustiti, okusiti i ostaviti; nezasitna i vječno žedna, raste nenaravno, sva treperi i izgara, dok konačno ne završi svojom najvećom veličinom, svojom božanskom i produhovljenom snagom u sjeni kraj groba.

Idealisti vjeruju. Vjeruju u svoje poslanstvo, zato nikada ne sumnjaju u opravdanost svojih ideala, u moć svojih svetinja, u pobjedu iskonskih snaga prošlosti i neprolaznih vrednota, vjeruju vjerom, koja zanaša, zadivljuje i osvaja. Njihova vjera je vjera fanatika, jedna beskrajna suradnja u izvršenje svoje stvaralačke misije. Nikad bez vjere, ona ih vječno nadahnjuje, oduševljava i zanosi. Vjera u pobjedu, vjera u mladost, vjera u pravdu, vjera u budućnost i uspjeh. Oni ne poznaju predanja i sumnje, njihova je vjera stalna kao hrid, čista kao nevino oko i neiscrpiva kao more. Vjeruju u krv, žulje i grobove, vjeruju u svoju snagu vjere i idealizma. Idealisti žrtvuju. Sve svoje sposobnosti, sve bogatstvo i siromaštvo, sve vrline i svu vrijednost, čitavog sebe, bez prezanja bez čekanja, bez ustručavanja žrtvuju idealima i svetinjama. Odriču se užitka, odriču se čak i dopuštenih veselja, a prinašaju sebe kao velebnu žrtvu svojoj vjeri i ljubavi. Boli ih ne plaše, muke ne zastrašuju, hrle im u susret rado, veselo i oduševljeno, krv za njih znači smisao i otkupljenju vrijednost, smrt im je život. Oni ne poznaju ispriku, za njih ne postoje mogućnosti, njima su smiješne krajnosti, oni ljube i vjeruju u apoteozu svojih žrtava. Prelaze preko sebe, da uzdignu druge, kidaju sebe, da dadu drugima, pate, stradavaju, umiru, da donesu sreću i život pokoljenjima, svijetlo, koje vječno svijetli putovima izabranih.

Materijalisti, sebičnjaci, koristonosci i mekušci ovo ne razumiju, ovoga se boje, ovo preziru, oni nisu idealisti. Oni su paraziti, koji kliju klicu zaraze, koji truju i ruše, spremaju smrt, i svojoj okolini , i sebi, i svom narodu. Mi ih ne trebamo, makar oni zauzimali visoke vladajuće položaje vodiča i upravljača, makar se skrivali u skupocjenim ornatima crkvenih dostojanstvenika, forma je prazna i glupa, mi njih se odričemo i osuđujemo, kao što ih osuđuje prošlost i historija, tako će ih osuditi budućnost i pokoljenja. Svi padaju, svi omekopute, svi štete, svi osim onih, koji u sebi imaju herojske, nadljudske temelje idealizma, njegove božanske ljubavi, besprimjerne vjere i smisla o žrtvama. Idealizam je božanski, nerazorivi i vječni, sve je trulo, sve pada, samo on pomlađuje, samo on gradi, samo on rađa i nosi znakove života i budućnosti.

  • Related Posts

    HRVATSKA VEĆ DUGO NIJE DRŽAVA HRVATA

    Istina boli i znam da vam se neće svidjeti ovaj tekst, Hrvatska već dugo nije država Hrvata, zašto i tko je kriv zbog takvog stanja u državi ? Hrvati, Vlada…

    Dan antifašističke borbe 22. lipnja 1941. i njegov značaj.

    Dan antifašističke borbe Dan antifašističke borbe, na današnji dan 1941. dogodio se ključni događaj koji je promijenio tijek rata i mogućnost stvaranja Hrvatske države. Obilježava se 22. lipnja, ima veliko…

    Odgovori

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)