Ivan Vohrić
Buna seljaka brodskog Posavlja: Zaboravljeni krik potlačenih
Brodsko Posavlje, plodna ravnica uz rijeku Savu, kroz povijest je često bila poprište teškog seljačkog života. Izloženi hirovima prirode, visokim davanjima i feudalnim obavezama, seljaci ovog kraja su, kao i njihovi sunarodnjaci diljem Hrvatske, povremeno dizali svoj glas u bunt protiv nepravde. Jedan od takvih značajnih trenutaka je i “Buna seljaka brodskog Posavlja,” događaj o kojem, unatoč njegovoj važnosti za lokalnu povijest, možda ne znamo dovoljno.
Da li čujete šapat Posavskih ravnica? Šapat vjetra kroz gole grane, jecaj Save u zimskim noćima, tužni odjek koraka kroz snježne pustošije? To nisu samo zvukovi prirode. To su krici. Krici iz dubina zaborava. Krici Vrbskih i Sibinjskih žrtava. 19 i 20. veljače 1935. godine, njihova krv natopila je posavljansku ravnicu, upisujući u njezinu povijest najtragičnije poglavlje. Vrijeme je da te krike učinimo jasnima, da ih oslobodimo tišine, da im damo glas sjećanja.
Jugoslavija 1935: Ledena epoha za hrvatsko selo
Zamislite Jugoslaviju 1935. Kraljevina nestabilna, razdirana unutarnjim podjelama, uhvaćena u kandže velike ekonomske krize. A najteže je bilo selu, hrvatskom selu. Seljaci, vjekovima vezani za zemlju, osuđeni na teški rad i siromaštvo. Porezi su bili nemilosrdni, otkupne cijene ponižavajuće, a dugovi su se gomilali kao lavina. Režim u Beogradu nije imao sluha za muku hrvatskog seljaka. Vidjeli su ih samo kao brojke, kao porezne obveznike, ne kao ljude od krvi i mesa, sa svojim obiteljima, nadama i strahovima. Politika je bila surova, otuđena, bezdušna.
Iskra bunta: Oduzimanje posljednje nade
Kap koja je prelila čašu bio je nasilni otkup i oduzimanje stoke. Stoka, to nije bio samo imetak. To je bio život. Kravica je hranila djecu, konj je orao njive, volovi su vukli plug. Oduzeti seljaku stoku značilo je osuditi ga na glad, na propast, na beznađe. Bio je to udar na dostojanstvo, na opstanak, na samu suštinu seljačkog bića. I tada je, iz očaja, iz bijesa, iz ponosa, progovorio bunt. U Vrb-u i Sibinju, kao i u mnogim drugim selima, začuo se glas seljačkog gnjeva. Glas traženja pravde. Glas koji je režim odlučio ugušiti u krvi.
Vrb: Osam palih u snijegu Vrbske Dubrave – Jeka pucnjave, vječno jecanje
Vrbska Dubrava. 20. veljače 1935. Snijeg je pokrio polja, bijeli pokrov nevinosti, koji će uskoro biti umrljan krvlju. Seljaci su se okupili, nenaoružani, samo sa svojom mukom i svojim glasom. Tražili su da ih se čuje, da se razumije njihova patnja. Ali, umjesto riječi razuma, dočekali su plotun žandarmerijskih pušaka. Pucnji su prekinuli tišinu zimskog jutra, zauvijek promijenivši povijest Vrb-a. Osam seljaka palo je mrtvo u snijeg Vrbske Dubrave. Osam života ugašenih nasilno, brutalno, nemilosrdno. Među njima, Danijel Đurković i Petar Topalović, čija imena je povijest zapamtila. A što je sa ostalih šest? Tko su bili ti ljudi? Kako su se zvali? Tko su bile njihove obitelji? Na njihova imena pao je veo zaborava, ali njihova žrtva ostaje da živi u vječnom jecanju Vrbske Dubrave. Dvadeset i četvoro ranjenih odnijelo je sa sobom traumu tog užasnog dana, noseći u tijelu i duši neizlječive rane.
Sibinj: Pet junaka, pet vječnih svijeća za Sibinj – Imena urezana u kamen sjećanja
Sibinj. Istog dana, ista tragedija. Seljaci su se okupili ispred općine, sa nadom da će ih vlast saslušati, da će im pružiti pomoć. Ali, vlast je govorila jezikom sile. Žandarmerija je ponovno potegla oružje, ponovno pucala u narod. Pet sibinjskih junaka palo je mrtvo, njihova žrtva upisana je zlatnim slovima u povijest sela. Ivan Janković, Mato Janković, Stjepan Janković, Antun Medaković i Mato Tomljenović. Njihova imena su urezana u kamen spomenika, vječne svijeće koje gore za Sibinj, za Hrvatsku, za sve žrtve nepravde i nasilja. Osam ranjenih Sibinjaca svjedočilo je o brutalnosti režima, noseći živući podsjetnik na tragediju 20. veljače 1935.
Ujedinjeni u bolu, ujedinjeni u sjećanju – 20. veljače: Dan posavljanske tragedije
Vrbske i Sibinjske žrtve nisu izolirani incidenti. To su dva lica iste medalje, dva dijela iste tragedije. Tragedije hrvatskog sela, tragedije ljudskog dostojanstva, tragedije pravde pogažene čizmom nasilja. 20. veljače 1935. godine treba se pamtiti kao Dan tragedije u Posavini, Dan zajedničkog sjećanja na sve žrtve režima. Dan opomene da se tako nešto nikada ne ponovi. Ujedinjeni u bolu, moramo biti ujedinjeni i u sjećanju. Vrbske i Sibinjske žrtve ne smiju biti razdvojene u našoj memoriji. Njihova žrtva je jedinstvena, njihova poruka univerzalna – nikada više nasilje nad narodom, nikada više gušenje ljudskih prava, nikada više zaborav žrtava.
Iskopajmo skrivenu povijest, zasadimo sjeme sjećanja – Za budućnost i pravdu
Blog “skrivena povijest” ima svetu misiju – da iskopa potisnute istine, da oživi zaboravljene priče, da progovori o onim stranicama prošlosti koje su željeli izbrisati. Vrbske i Sibinjske žrtve su dragocjeni dio te skrivene povijesti. Dugujemo im da njihova imena ponovno odjeknu Hrvatskom, da njihova žrtva bude poznata svakom Hrvatu. Sadimo sjeme sjećanja, njegujmo kulturu pamćenja, jer samo na istini o prošlosti možemo graditi pravedniju budućnost.
U znak vječnog sjećanja na Vrbske i Sibinjske žrtve, neka svjetlost istine osvijetli njihov put ka vječnosti.
