Ivan Vohrić
Razotkrivanje “skrivene povijesti” i ispravljanje lažnih interpretacija.
Na dan 10. Veljače 1960., 65. godina obljetnice smrti Alojzija Stepinca, prisjećamo se života i djela blaženog Alojzija Stepinca. Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, čija je kompleksna povijesna uloga i danas predmet različitih interpretacija i kontroverzi.
U ovom tekstu nastojat ću osvijetliti neke “skrivene” aspekte Stepinčevog života i razotkriti neutemeljene povijesne interpretacije koje su se pojavile. Često s ciljem iskrivljavanja istine o njegovom djelovanju, posebice u kontekstu Prvog i Drugog svjetskog rata te Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavije).
Poseban naglasak stavit ću na ispravljanje netočnih navoda i lažnih povijesnih nagađanja, u čemu, nažalost, značajan udio ima i Srpska pravoslavna crkva. (video u prilogu ovog linka).
Talijanski front, a ne Solunski – razbijanje mita o “Solunskom dobrovoljcu”.
Jedna od ustrajnih, ali neutemeljenih tvrdnji jest da je Alojzije Stepinac bio “Solunski dobrovoljac”. Ova tvrdnja, koja se ponekad koristi kako bi se Stepincu pripisale simpatije prema jugoslavenskoj ideji u kontekstu Solunskog fronta, povijesno je netočna.
Djelovanje Alojzija Stepinca tijekom Prvog svjetskog rata i njegove moguće “tajne” u političkom životu o kojima se nerado piše ili se želi zataškati javnosti, tema je koja zahtijeva pažljiv pristup i razlikovanje povijesnih činjenica od različitih interpretacija i ponekad, ideološki motiviranih narativa.
Alojzije Stepinc tijekom Prvog svjetskog rata:
U vrijeme izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine, Alojzije Stepinac je imao tek 16 godina. Bio je mlad i nalazio se u razdoblju formiranja svoje osobnosti. Njegovo djelovanje tijekom samog rata nije bilo istaknuto u smislu političkog ili javnog djelovanja. Međutim, rat je imao značajan utjecaj na njegov život i kasniji razvoj.
Dobrovoljac u Austro-Ugarskoj vojsci: Godine 1916., sa 18 godina, Alojzije Stepinac se dobrovoljno prijavio u Austro-Ugarsku vojsku. Ova odluka, u kontekstu vremena, nije bila neobična. Mnogi mladi Hrvati su se odazvali pozivu na vojnu službu, vjerujući u obranu domovine ili iz domoljubnih razloga u širem smislu. Važno je razumjeti da je tada Hrvatska bila dio Austro-Ugarske Monarhije.
Borbe na Talijanskom frontu: Alojzije Stepinac je raspoređen na Talijanski front, poprište krvavih i iscrpljujućih borbi. Služio je kao pješak i sudjelovao je u teškim bitkama. Ovo iskustvo ostavilo je dubok trag na mladom Stepincu, izlažući ga strahotama rata, patnji i smrti
Zarobljeništvo: Godine 1918., pred kraj rata, Alojzije Stepinac je zarobljen od strane talijanske vojske. Proveo je određeno vrijeme u talijanskom zarobljeništvu. Okolnosti i trajanje zarobljeništva nisu detaljno dokumentirane, ali je i to iskustvo sigurno utjecalo na njegovo formiranje.
Povratak i razočaranje: Nakon završetka rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije, Alojzije Stepinac se vratio u Hrvatsku, koja je sada bila dio novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije). Kao i mnogi drugi Hrvati, vjerojatno je bio suočen s razočaranjem i nesigurnošću u pogledu budućnosti. Novi poredak nije donio očekivanu ravnopravnost i autonomiju Hrvatske.
Preokret prema duhovnom pozivu: Ratna iskustva i poslijeratno razočaranje vjerojatno su doprinijeli Stepinčevoj odluci da se posveti duhovnom pozivu. Nakon povratka iz rata, ulazi u sjemenište i započinje svoj put prema svećeništvu.
“Tajne” ili politički osjetljivi aspekti iz tog razdoblja?
Kada govorimo o “tajnama” ili politički osjetljivim aspektima djelovanja Alojzija Stepinca tijekom Prvog svjetskog rata, važno je razmotriti što se pod tim misli. Izravnih “tajni” u smislu skrivenih političkih spletki ili kompromitirajućih aktivnosti nema u dokumentiranim povijesnim izvorima.
Međutim, možemo razmotriti nekoliko nijansi i interpretacija koje se ponekad provlače u raspravama i mogu se smatrati “politički osjetljivima”:
Stepinčevo dobrovoljno sudjelovanje u Austro-Ugarskoj vojsci:
Interpretacija u kasnijoj Jugoslaviji: U komunističkoj Jugoslaviji, Austro-Ugarska se često prikazivala kao “tamnica naroda”, a sudjelovanje u njenoj vojsci moglo se tumačiti negativno, kao “služenje imperijalnom osvajaču”. Ovo je moglo biti iskorišteno u negativnom kontekstu prema Stepincu, iako je sudjelovanje u vojsci u to vrijeme bilo uobičajeno i nije nužno imalo negativnu konotaciju u hrvatskom društvu.
Povijesni kontekst i domoljublje: Važno je razumjeti da je za mnoge Hrvate u to vrijeme Austro-Ugarska bila “domovina” u onoj mjeri u kojoj su je poznavali. Sudjelovanje u vojsci moglo se smatrati domoljubnim činom u tom kontekstu. Kasnije, s formiranjem Jugoslavije, mijenja se i poimanje domovine i nacionalnog identiteta.
Moguće rane nacionalističke simpatije:
Mladost i formiranje identiteta: Alojzije Stepinac je bio mlad čovjek u vrijeme rata, i ratna iskustva su sigurno utjecala na njegovo formiranje nacionalnog identiteta. Moguće je da su se u tom razdoblju formirale i rane nacionalističke simpatije.
Nedostatak izravnih dokaza političkog aktivizma: Međutim, nema konkretnih dokaza o Stepinčevom političkom aktivizmu ili angažmanu u nacionalističkim organizacijama tijekom i neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Njegov fokus nakon rata usmjerava se prema duhovnom pozivu.
Kasnije interpretacije: Neki kritičari su kasnije nastojali povezati njegovo sudjelovanje u Austro-Ugarskoj vojsci i eventualne rane nacionalističke simpatije s kasnijim djelovanjem u NDH, sugerirajući kontinuitet nacionalističkog usmjerenja. Ove interpretacije su često ideološki motivirane i nedostaju im čvrsti povijesni dokazi za razdoblje Prvog svjetskog rata.
“Zataškivanje” ratnih iskustava u biografijama?
Fokus na duhovni put: Biografije Alojzija Stepinca često naglašavaju njegov duhovni put i svećenički poziv, dok se ratno razdoblje ponekad skraćeno prikazuje ili se ne ulazi u detaljne analize njegovih ratnih iskustava.
Razlog: Fokus na svetost: Ovo nije nužno “zataškivanje” u negativnom smislu, već prirodna posljedica fokusa biografija na njegovu svetost i crkveno djelovanje. Ratno iskustvo se vidi kao jedan od faktora koji su ga usmjerili prema duhovnom pozivu, ali nije centralna tema biografija koje naglašavaju njegovu vjersku i moralnu veličinu.
Potreba za cjelovitijim prikazom: Ipak, za cjelovito razumijevanje Stepinčeve ličnosti, važno je uzeti u obzir i ratno iskustvo kao značajan formativni period u njegovom životu.
Djelovanje Alojzija Stepinca tijekom Prvog svjetskog rata nije obilježeno političkim djelovanjem u javnom smislu.
Bio je mlad vojnik suočen sa strahotama rata. Njegovo sudjelovanje u Austro-Ugarskoj vojsci, iako se kasnije moglo interpretirati na različite načine, u kontekstu vremena nije bilo neobično.
“Tajne” ili “zataškivanja” u smislu skrivenih i kompromitirajućih političkih aktivnosti iz tog razdoblja nema u povijesnim izvorima. Međutim, postoje interpretacije i nijanse koje se mogu smatrati politički osjetljivima, posebice u kontekstu kasnijih ideoloških sukoba i različitih pogleda na hrvatsku povijest.
Važno je proučavati povijesne izvore, razmotriti kontekst vremena i razlikovati povijesnu analizu od ideološki motiviranih interpretacija kako bi se dobila što objektivnija slika o djelovanju Alojzija Stepinca u svim razdobljima njegovog života, uključujući i Prvi svjetski rat. Njegovo ratno iskustvo, iako nije politički istaknuto, sigurno je imalo formativni utjecaj na njegov kasniji životni put i djelovanje.
ALOJZIJE STEPINAC I ISTINA O SOLUNSKOM FRONTU
Kao što smo već detaljno razjasnili, Alojzije Stepinac je tijekom Prvog svjetskog rata, u dobi od 18 godina, služio kao vojnik Austro-Ugarske vojske na Talijanskom frontu, poprištu teških borbi protiv Italije. Bio je zarobljen od strane talijanske vojske i proveo je neko vrijeme u zarobljeništvu.
Tvrdnja povjesničara Robina Harrisa, citirana u javnosti, da se Alojzije Stepinac prijavio za “Jugoslavensku diviziju” formiranu u Italiji, kako bi napustio zarobljenički logor i vratio se kući, ne mijenja činjenicu da dominantni povijesni izvori i biografije blaženog Stepinca ne potvrđuju njegovo sudjelovanje na Solunskom frontu.
“Jugoslavenska divizija” formirana je krajem 1918. godine u Italiji, u vrijeme kada je Solunski front već bio deaktiviran nakon primirja. Moguće je da se Alojzije Stepinac kratkotrajno povezao s idejom o toj diviziji u poslijeratnom kaosu, ali nema dokaza da je stvarno otišao na Solunski front ili sudjelovao u borbama kao dio te divizije.
Štoviše, vremenski okvir i izostanak takvih navoda u standardnim biografijama snažno sugeriraju da se radi o netočnoj interpretaciji ili pretjerivanju Harrisove tvrdnje.
Važno je razumjeti kontekst Stepinčeve mladosti i hrvatskog identiteta u to vrijeme. Kao mladi Hrvat u Austro-Ugarskoj Monarhiji, njegovo sudjelovanje u vojsci te Monarhije treba promatrati u kontekstu tadašnjeg poimanja domovine i dužnosti, a ne kroz prizmu kasnijih ideoloških interpretacija ili nametanja jugoslavenskih ideja.
Detaljnije istraživanje povijesti “Jugoslavenske divizije” formirane u Italiji krajem 1918. godine. Kakva je bila njezina stvarna uloga? Je li uopće stigla na Solunski front (u aktivnom ratnom smislu)?
Da bismo detaljnije istražili povijest “Jugoslavenske divizije” formirane u Italiji krajem 1918. godine, ključno je razumjeti kontekst njenog nastanka, njenu stvarnu ulogu i vremenski okvir u kojem je djelovala, osobito u odnosu na završetak Prvog svjetskog rata i Solunski front.
Kontekst formiranja “Jugoslavenske divizije” u Italiji:
Raspad Austro-Ugarske i Južnoslavenski ratni zarobljenici: Krajem Prvog svjetskog rata, Austro-Ugarska Monarhija se raspadala. U Italiji se nalazio značajan broj ratnih zarobljenika, Južnih Slavena (Hrvata, Srba, Slovenaca, Bosanaca) koji su bili vojnici Austro-Ugarske vojske, zarobljeni na Talijanskom frontu. S raspadom Monarhije, ovi zarobljenici su se našli u specifičnoj situaciji, a mnogi su izražavali želju za povratkom u domovinu ili sudjelovanjem u stvaranju nove jugoslavenske države.
Jugoslavenski odbor i ideja “Jugoslavenske legije/divizije”: Jugoslavenski odbor, političko tijelo koje je zagovaralo ujedinjenje Južnih Slavena, djelovao je u Londonu i drugim savezničkim centrima. Pred kraj rata, pojavila se ideja o formiranju jugoslavenskih vojnih jedinica od ratnih zarobljenika u Italiji, koje bi se stavile na stranu Antante i doprinijele jugoslavenskoj stvari. Ove jedinice su se inicijalno nazivale “Jugoslavenska legija”, no kasnije se češće koristio naziv “Jugoslavenska divizija”.
Talijanska potpora i motivi: Italija, kao članica Antante, imala je svoje interese u odnosu na Austro-Ugarsku i novonastajuću jugoslavensku državu. Podrška formiranju jugoslavenskih jedinica mogla se vidjeti kao način za slabljenje Austro-Ugarske i potencijalno ostvarivanje talijanskih teritorijalnih aspiracija na istočnoj obali Jadrana. Talijanska vlada je stoga pristala na formiranje i opremanje Jugoslavenske divizije na svom teritoriju.
Stvarna uloga “Jugoslavenske divizije”:
- Propagandna i politička uloga: Primarna uloga “Jugoslavenske divizije” bila je propagandna i politička. Njeno formiranje je trebalo simbolički pokazati jugoslavensko jedinstvo i opredjeljenje Južnih Slavena za Antantu i jugoslavensku državu. Trebala je poslužiti kao politički kapital za Jugoslavenski odbor u pregovorima sa saveznicima i u procesu stvaranja nove države.
- Obuka i formiranje: Divizija je formirana u Italiji, u mjestima kao što su Nocrea Umbra, Rieti i Santa Maria Capua Vetere. Započela je obuka regruta i formiranje divizijskih jedinica. Međutim, proces je bio spor i otežan zbog logističkih problema, nedostatka opreme i brzog razvoja događaja na kraju rata.
- Nedostatak prave vojne uloge u ratu: Zbog brzog završetka Prvog svjetskog rata, “Jugoslavenska divizija” nije nikada dobila priliku da odigra značajnu vojnu ulogu na fronti, uključujući i Solunski front. Do trenutka kada je divizija bila djelomično formirana i spremna za eventualno djelovanje, rat je već bio završen potpisivanjem primirja 11. studenoga 1918. godine.
Je li “Jugoslavenska divizija” stigla na Solunski front (u aktivnom ratnom smislu)?
Nije stigla na Solunski front u ratnom smislu: Povijesni izvori potvrđuju da “Jugoslavenska divizija” nikada nije stigla na Solunski front u aktivnom ratnom smislu, tj. da nije sudjelovala u borbenim operacijama na Solunskom frontu tijekom Prvog svjetskog rata.
Vremenski okvir – ključni faktor: Kao što je već naglašeno, vrijeme je bilo ključni faktor. Solunski front je probijen u rujnu 1918. godine, što je dovelo do brzog sloma Bugarske i povlačenja Centralnih sila s Balkana. Do studenoga 1918. godine, kada je potpisano primirje, borbe na Solunskom frontu su već utihnule. Divizija je formirana prekasno da bi mogla biti relevantna za ratne operacije na tom frontu.
Moguće poslijeratno prebacivanje i demobilizacija: Nakon primirja, moguće je da su dijelovi “Jugoslavenske divizije” bili prebacivani na područje Jugoslavije ili u blizinu, možda radi poslijeratnih zadaća, održavanja reda ili demobilizacije. Međutim, to nije bilo sudjelovanje u ratnim operacijama na Solunskom frontu.
Zašto se onda spominje “Solunski front” u kontekstu “Jugoslavenske divizije”?
Simbolika i ideja: Naziv “Solunski front” imao je snažnu simboliku u kontekstu savezničke pobjede i jugoslavenskih aspiracija. Solunski front je bio poprište značajnih savezničkih pobjeda i probijanja linije Centralnih sila. Povezivanje “Jugoslavenske divizije” sa “Solunskim frontom” moglo je imati propagandnu svrhu, sugerirajući da su i Južni Slaveni dali doprinos savezničkoj pobjedi, iako to u stvarnosti nije bilo tako.
Moguća prvotna ideja o slanju na Solunski front: Možda je u početnoj fazi planiranja postojala ideja o slanju divizije na Solunski front, dok su se još vodile borbe. Međutim, brzi razvoj događaja i završetak rata onemogućili su realizaciju tog plana.
Netočno ili pojednostavljeno prenošenje informacija: U nekim izvorima ili popularnim narativima, moglo je doći do netočnog ili pojednostavljenog prenošenja informacija, pa se stvorio dojam da je divizija stvarno djelovala na Solunskom frontu. Možda se misli na širi kontekst jugoslavenskih dobrovoljaca koji jesu sudjelovali na Solunskom frontu (ali u sastavu srpske vojske, a ne ove divizije formirane u Italiji pred kraj rata), pa je došlo do miješanja pojmova.
Zaključak:
“Jugoslavenska divizija” formirana u Italiji krajem 1918. godine bila je prvenstveno politički i propagandni projekt. Iako je imala za cilj vojni doprinos jugoslavenskoj stvari, zbog brzog završetka Prvog svjetskog rata nije uspjela ostvariti značajnu vojnu ulogu na fronti, uključujući i Solunski front.
Divizija nikada nije stigla na Solunski front u aktivnom ratnom smislu i nije sudjelovala u borbenim operacijama na tom frontu tijekom rata. Njena uloga se uglavnom svodila na formiranje, obuku i simboličku prisutnost u poslijeratnom kontekstu stvaranja jugoslavenske države.
Dakle, tvrdnja da je Alojzije Stepinac bio na “Solunskom bojištu” kao pripadnik “Jugoslavenske divizije” nije povijesno točna u smislu sudjelovanja u ratnim operacijama na Solunskom frontu. Moguće je da se kratkotrajno povezao s idejom o toj diviziji u Italiji pred kraj rata, ali to ne mijenja činjenicu da se nije borio na Solunskom frontu, već na Talijanskom frontu, kao vojnik Austro-Ugarske vojske, i da je bio zarobljen od strane Italije.
Za potpuniju sliku, preporučujem daljnje istraživanje povijesti Jugoslavenske divizije, njenih formacijskih mjesta u Italiji, sudbine njenih pripadnika nakon rata i eventualnih memoara ili svjedočanstava vojnika koji su bili uključeni u taj projekt.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavija): Kritički stav i borba za katolička prava
Nakon povratka iz rata, Alojzije Stepinac se posvećuje duhovnom pozivu i postaje istaknuti crkveni djelatnik. Tijekom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavije), Alojzije Stepinac je pokazivao kritički stav prema centralističkoj politici Beograda i srpskoj hegemoniji, dijeleći razočaranje mnogih Hrvata u novoj državi. Zalagao se za autonomiju Hrvatske i federalističko uređenje Jugoslavije, kritizirajući diskriminaciju Hrvata i gušenje nacionalnih prava.
Kao direktor Hrvatske katoličke akcije i kasnije zagrebački nadbiskup, Alojzije Stepinac se snažno borio za prava Katoličke crkve u Kraljevini Jugoslaviji, posebice u kontekstu Konkordata. Njegovo zagovaranje Konkordata, sporazuma između Vatikana i Kraljevine Jugoslavije koji je trebao regulirati položaj Katoličke crkve, naišlo je na žestok otpor Srpske pravoslavne crkve i dijela srpske javnosti. Ovaj spor oko Konkordata pokazuje napetosti i neslaganja između Katoličke i Pravoslavne crkve u tadašnjoj Jugoslaviji, a ponekad se koristi u kasnijim narativima kako bi se Stepincu nepravedno pripisala “protusrpska” usmjerenost.
Važno je istaknuti da je Stepinac, uz borbu za katolička prava i hrvatska nacionalna prava, bio duboko socijalno osjetljiv i često je kritizirao socijalne nepravde i siromaštvo u Kraljevini Jugoslaviji, temeljeći svoju kritiku na socijalnom nauku Katoličke crkve. Ovaj aspekt njegovog djelovanja često se zanemaruje u jednostranim interpretacijama koje se fokusiraju isključivo na nacionalne i političke dimenzije.
Zanima vas život Stepinca za vrijeme kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca ? Postoje li ovdje neke stvari o kojima se u javnosti rađe prešućuju.
Zapravo Stepinčev odnos prema Kralju te koliko je njegov odlazak na Solunski front pomogao Stepincu u građenju njegove svećeničke karijere žele vam nametnuti “trojanskog konja” srpska pravoslavna crkva samo kako bi na Stepinca stavili mrlju iz srpske lažne povijesti.
Život Alojzija Stepinca za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije) bio je ključno razdoblje u njegovom formiranju kao svećenika, intelektualca i javne osobe. Iako je fokus često na njegovom djelovanju tijekom Drugog svjetskog rata, razdoblje Kraljevine SHS/Jugoslavije oblikovalo je njegove stavove i pristup djelovanju. Postoje određeni aspekti tog razdoblja koji se u javnosti manje ističu ili se o njima ne govori često, a koji su važni za cjelovito razumijevanje njegove biografije.
Život Stepinca u Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918-1941):
Nakon povratka iz Prvog svjetskog rata, Stepinac ulazi u razdoblje duhovnog i intelektualnog sazrijevanja.
Razočaranje i poslijeratni kontekst: Povratak u novostvorenu Kraljevinu SHS donio je razočaranje hrvatskim političkim i društvenim krugovima. Centralistička politika Beograda, dominacija srpske elite i osjećaj nejednakopravnosti bili su rašireni među Hrvatima. Stepinac je dijelio to opće razočaranje.
Odluka za svećenički poziv i školovanje: Ratno iskustvo i poslijeratna situacija vjerojatno su potaknuli Stepinca da se posveti duhovnom pozivu. 1919. godine upisuje se u Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Međutim, ubrzo ga napušta i odlazi u Gregorijanu u Rimu na studij teologije. To pokazuje njegovu odlučnost i ambiciju u duhovnom smislu.
Svećeničko ređenje i djelovanje u Zagrebu: 1924. godine zaređen je za svećenika u Rimu. Vraća se u Zagreb i započinje svoje svećeničko djelovanje. U početku djeluje kao ceremonijar nadbiskupa Bauera, a kasnije i kao tajnik nadbiskupskog ordinarijata. Ove pozicije mu omogućuju uvid u crkvenu administraciju i djelovanje.
Angažman u katoličkim organizacijama: Stepinac se aktivno uključuje u rad katoličkih organizacija i društava, posebice Katoličke akcije. Promiče katolički nauk, duhovnost i socijalni rad. Ovo djelovanje ga afirmira u crkvenim i društvenim krugovima.
Direktor Hrvatske katoličke akcije: 1931. godine postaje direktor Hrvatske katoličke akcije. Ova pozicija ga stavlja u središte katoličkog laičkog pokreta u Hrvatskoj i daje mu značajan utjecaj.
Imenovanje nadbiskupom koadjutorom: 1934. godine, imenovan je nadbiskupom koadjutorom zagrebačkom, s pravom nasljedstva. Ovo je bio iznimno brz uspon u crkvenoj hijerarhiji i potvrda Stepinčevih sposobnosti i ugleda. 1937. godine, nakon Bauerove smrti, postaje zagrebački nadbiskup.
“Prešućivane” ili manje isticane stvari iz tog razdoblja:
Postoje aspekti Stepinčevog života u Kraljevini Jugoslaviji koji se u javnosti rjeđe spominju ili su bili predmet različitih interpretacija, ponekad i kontroverzi:
Stepinčev kritički stav prema Kraljevini Jugoslaviji:
Hrvatsko pitanje i centralizam: Stepinac je, kao i većina Hrvata, bio nezadovoljan centralističkom politikom Beograda i srpskom hegemonijom u Kraljevini Jugoslaviji. Smatrao je da je hrvatski narod nejednakopravan i da se guše njegova nacionalna prava.
Podrška hrvatskoj autonomiji: Iako je bio lojalan državi, Stepinac je zagovarao autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije i federalističko uređenje države. Nije bio jugoslavenski unitarist, već je smatrao da se Jugoslavija treba temeljiti na ravnopravnosti svih naroda.
Javno i privatno kritiziranje: Stepinac je javno, ali i privatno, kritizirao nepravde i diskriminaciju prema Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji. Njegovi stavovi bili su poznati u crkvenim i političkim krugovima.
Stepinčeva povezanost s Hrvatskim Narodnim Pokretom (HNP) u mladosti (ponavljanje teme):
Simpatije i moguće članstvo: Kao što je već spomenuto, postoje indicije o Stepinčevim simpatijama ili čak povezanosti s Hrvatskim Narodnim Pokretom (HNP) u mlađim danima, prije svećeničkog poziva. HNP je bio širok hrvatski politički pokret koji je težio hrvatskoj autonomiji ili neovisnosti.
Politička osjetljivost: Ova povezanost je politički osjetljiva jer se HNP u nekim kasnijim interpretacijama povezivao s ustaštvom, iako HNP sam po sebi nije bio ustaški pokret. Važno je razlikovati rani HNP od kasnijeg ustaškog pokreta.
Nedostatak čvrstih dokaza o aktivnom političkom djelovanju: Treba naglasiti da nema čvrstih dokaza da je Stepinac bio aktivno politički angažiran u HNP-u nakon ulaska u sjemenište i posvećivanja svećeničkom pozivu. Njegov fokus postaje crkveni i duhovni.
Stepinčev odnos prema Konkordatu i srpskoj pravoslavnoj crkvi:
Zagovaranje Konkordata: Stepinac je snažno zagovarao potpisivanje Konkordata između Vatikana i Kraljevine Jugoslavije. Konkordat je trebao regulirati položaj Katoličke crkve u Jugoslaviji.
Otpor SPC-a i političke posljedice: Konkordat je naišao na žestok otpor Srpske pravoslavne crkve (SPC) i dijela srpske javnosti, koji su ga vidjeli kao ugrožavanje pravoslavlja i srpskih nacionalnih interesa. Ovaj spor oko Konkordata dodatno je zaoštrio odnose između katolika i pravoslavaca u Jugoslaviji i imao političke posljedice.
Stepinčeva pozicija u sporu: Stepinac je se našao u središtu ovog spora, braneći Konkordat i interese Katoličke crkve. Ovaj sukob s SPC-om i dijelom srpske elite mogao je utjecati na kasnije percepcije Stepinca u srpskoj javnosti.
Stepinčeva kritika socijalnih nepravdi u Kraljevini Jugoslaviji:
Socijalna osjetljivost i siromaštvo: Stepinac je bio osjetljiv na socijalne nepravde, siromaštvo i iskorištavanje radnika u Kraljevini Jugoslaviji. Često je u svojim propovijedima i djelovanju kritizirao te nepravde i pozivao na socijalnu pravdu.
Socijalni nauk Crkve: Njegova kritika temeljila se na socijalnom nauku Katoličke crkve. Ovaj aspekt Stepinčevog djelovanja ponekad se zanemaruje u raspravama koje se fokusiraju na nacionalna i politička pitanja.
Stepinčev odnos prema Kralju i Solunski front (Ispravak i pojašnjenje):
Odnosi s Kraljem Aleksandrom I Karađorđevićem: Nema dokumentiranih bliskih odnosa ili intenzivne komunikacije između Stepinca i kralja Aleksandra I Karađorđevića. U kontekstu Kraljevine Jugoslavije, Katolička crkva i država nisu uvijek bili u harmoničnim odnosima, posebice zbog pitanja Konkordata i općeg političkog ozračja. Stepinac je djelovao primarno kao crkveni poglavar i nije imao izravnu političku ulogu u odnosu s kraljem. Odnosi su bili formalni i korektni, ali ne i srdačni ili bliski.
Solunski front – Netočnost: Važno je ispraviti netočnost. Stepinac nije bio na Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu, već na Talijanskom frontu. Talijanski front bio je poprište teških borbi između Austro-Ugarske i Italije. Solunski front bio je na drugom kraju Europe i povezan s borbama protiv Bugarske i drugih sila.
Utjecaj ratnog iskustva (Talijanski front) na svećenički put: Iako ne Solunski, već Talijanski front, Stepinčevo ratno iskustvo je imalo značajan utjecaj na njegov životni put. Suočavanje sa strahotama rata, patnjom i smrću vjerojatno je produbilo njegova razmišljanja o smislu života, patnje i duhovnosti. Ovo iskustvo je sigurno doprinijelo njegovoj odluci da se posveti svećeničkom pozivu, tražeći odgovore na egzistencijalna pitanja i želeći služiti Bogu i ljudima. Rat ga nije usmjerio na izgradnju svećeničke karijere u smislu ambicije za moći, već na duhovni i pastoralni rad.
Zaključak:
Život Alojzija Stepinca u Kraljevini SHS/Jugoslaviji bio je složen i obilježen njegovim formiranjem kao svećenika i javne osobe u turbulentnom političkom i društvenom kontekstu. Iako se često ističe njegovo crkveno djelovanje, važno je razumjeti i njegove kritičke stavove prema državi, socijalnu osjetljivost i rane nacionalne simpatije. Ovi aspekti, iako se ponekad “prešućuju” ili se o njima ne govori često u javnosti, ključni su za cjelovito razumijevanje njegove ličnosti i kasnijeg djelovanja tijekom Drugog svjetskog rata. Njegovo ratno iskustvo, iako na Talijanskom, a ne Solunskom frontu, bilo je formativno i usmjerilo ga prema duhovnom pozivu, dajući mu dublje razumijevanje ljudske patnje i potrebe za duhovnom utjehom.
Drugi svjetski rat
Otpor rasizmu i zaštita progonjenih – moralna veličina u mračnom vremenu
Djelovanje Alojzija Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata najviše je izloženo kontroverzama i iskrivljenim interpretacijama. Važno je ponoviti da je Stepinac pozdravio stvaranje NDH u početku, kao i mnogi Hrvati, jer se činilo kao ostvarenje hrvatske državne samostalnosti. Međutim, brzo se razočarao ustaškim režimom zbog njegove ideologije, nasilja i zločina.
Stepinac se odlučno usprotivio rasnim zakonima NDH i javno prosvjedovao protiv progona Židova, Srba i Roma. Crkva je pod njegovim vodstvom aktivno pomagala progonjenima, dajući lažne krštenice, skrivajući ljude i intervenirajući kod vlasti. “Pismo hrvatskih biskupa” iz 1941., potpisano i od Stepinca, bio je značajan javni prosvjed protiv ustaških zločina.
Unatoč objektivnim dokazima o njegovom otporu rasizmu i zaštiti progonjenih, Stepinac je bio i kritiziran, posebice u komunističkoj Jugoslaviji i kasnije u srpskim crkvenim i političkim krugovima. Kritike se često fokusiraju na “nedovoljnu javnu osudu” ustaškog režima, njegovu prisutnost na proglasbi NDH i komunikaciju s ustaškim vlastima. Ove kritike često zanemaruju složenost situacije, opasnosti kojima je bio izložen i konkretne akcije koje je poduzeo u zaštiti progonjenih.
Srpska pravoslavna crkva, u svojim interpretacijama Stepinčeve uloge tijekom Drugog svjetskog rata, često selektivno naglašava kritike i kontroverze, dok umanjuje ili prešućuje njegovo djelovanje u zaštiti progonjenih i otpor rasizmu. Ovakve jednostrane interpretacije često imaju političku pozadinu i služe jačanje određenih narativa u kontekstu srpsko-hrvatskih odnosa opterećenih poviješću i sukobima.
Zaključak: Istina iznad ideoloških interpretacija
Život i djelovanje Alojzija Stepinca kompleksni su i ne mogu se svesti na jednostrane i ideološki motivirane interpretacije. Važno je proučavati povijesne izvore, razumjeti kontekst vremena i razlikovati objektivnu povijesnu analizu od pristranih narativa.
Alojzije Stepinac je, u svim turbulentnim razdobljima svog života, djelovao vođen svojom vjerom, moralnim načelima i osjećajem dužnosti prema svojoj vjerskoj zajednici i svom narodu. Njegova beatifikacija od strane pape Ivana Pavla II. potvrđuje njegovu svetost i mučeništvo u očima Katoličke crkve. Njegovo nasljeđe treba promatrati kao simbol otpora totalitarizmu, zaštite progonjenih i primjer vjernosti Crkvi i čovječnosti u najmračnijim trenucima povijesti.
Djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata slojevito je i kompleksno, te je predmet različitih interpretacija i kontroverzi. Da bismo razumjeli njegovo djelovanje, važno je uzeti u obzir kontekst vremena, političke prilike i Stepinčevu poziciju unutar Katoličke crkve i tadašnjeg društva.
Kontekst Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj:
Tijekom Drugog svjetskog rata, Hrvatska je bila podijeljena i pogođena strahotama rata. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), država pod kontrolom nacističke Njemačke i fašističke Italije.
NDH je predvodio ustaški režim Ante Pavelića, povijesno opisan po svojoj brutalnosti, rasističkoj ideologiji i progonu Srba, Židova, Roma, Hrvata neistomišljenika i drugih skupina. (Velika večina lažnih povijesnih neistina plasirana od strane SPC kao i danas o čemu sam već pisao ali tako je na žalost povijesno opisana).
Ustaški režim provodio je genocid i masovne zločine u logorima poput Jasenovca i Starog Sajmišta. Istovremeno, u Hrvatskoj su djelovali i partizanski pokret otpora, predvođen komunistima, koji su se borili protiv fašizma i ustaškog režima, ali su također provodili represiju i zločine, posebno prema kraju rata i nakon njega.
Uloga Alojzija Stepinca kao nadbiskupa zagrebačkog:
Alojzije Stepinac bio je zagrebački nadbiskup tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, od 1937. do 1945. godine. Kao nadbiskup, bio je duhovni vođa Katoličke crkve u Zagrebu i okolici, ali je imao i širi utjecaj u Hrvatskoj i Vatikanu. Stepinac je bio čovjek duboke vjere, posvećen Crkvi i njenom nauku. Bio je i hrvatski domoljub, ali je prije svega djelovao kao pastir svoje vjerske zajednice.
Stepinčev odnos prema NDH i ustaškom režimu:
U početku, Stepinac je, kao i mnogi drugi Hrvati, pozdravio stvaranje NDH jer se to činilo kao ostvarenje hrvatske državne samostalnosti. Međutim, brzo se razočarao ustaškim režimom zbog njegove ideologije, nasilja i zločina.
Inicijalni entuzijazam i razočaranje: Stepinac je bio prisutan na svečanoj proglasbi NDH i uputio je čestitku Poglavniku Anti Paveliću. Očekivao je da će nova država osigurati bolji položaj za Hrvatsku i Katoličku crkvu. Međutim, ustaška politika i zločini ubrzo su ga uvjerili u suprotno.
Osuda rasnih zakona i zločina: Stepinac se oštro protivio rasnim zakonima NDH, koji su diskriminirali Židove, Srbe i Rome. Javno je prosvjedovao protiv tih zakona i nasilja. U svojim propovijedima i javnim istupima, često je osuđivao zločine i nepravde bez obzira tko ih je činio.
Intervencije i prosvjedi: Stepinac je intervenirao kod ustaških vlasti i tražio da se zaustave progoni i zločini. Slao je pisma, apele i proteste Paveliću i drugim visokim dužnosnicima NDH. Ove intervencije nisu uvijek bile uspješne, ali su pokazivale Stepinčevu moralnu hrabrost i neslaganje s režimom.
“Pismo hrvatskih biskupa”: Godine 1941., Stepinac je bio jedan od potpisnika “Pisma hrvatskih biskupa” upućenog Paveliću, u kojem su biskupi osudili ustaške zločine i tražili zaustavljanje nasilja. Ovo pismo bilo je značajan javni prosvjed Crkve protiv režima.
Stepinčevo djelovanje u zaštiti progonjenih:
Unatoč opasnostima, Stepinac je aktivno djelovao kako bi zaštitio progonjene skupine, posebno Židove, Srbe i Rome.
Pomaganje Židovima: Stepinac je osudio progon Židova i pozvao vjernike da im pomognu. Crkva je davala lažne krštenice Židovima kako bi im omogućila da izbjegnu deportaciju u logore. Stepinac je osobno intervenirao kod vlasti za spas pojedinih Židova. (Primjerice, fotografija ili ilustracija koja prikazuje zamišljenu scenu ili simbolički prikaz Stepinčeve pomoći Židovima. Prava fotografija takvog djelovanja teško je dostupna, ali slika može simbolizirati njegovu pomoć.)
Otvara se u novom prozoruwww.croatianhistory.net Alojzije Stepinac helping Jewish people.
Zaštita Srba: Ustaški režim provodio je brutalne progone Srba, uključujući prisilno preobraćenje na katoličanstvo i masovne zločine. Stepinac se protivio prisilnim preobraćenjima i tražio da se Srbima omogući sloboda vjere. Crkva je također pomagala Srbima u nevolji, pružajući im utočište i pomoć.
Pomoć Romima: Stepinac je također ustao u obranu Roma, koji su bili progonjeni od strane ustaškog režima. Crkva je pružala pomoć Romima koliko je to bilo moguće u tadašnjim okolnostima.
Propovijedi i javni govori: Stepinac je javno progovarao protiv rasizma i diskriminacije u svojim propovijedima i govorima. Pozivao je na ljubav prema bližnjemu i poštivanje ljudskog dostojanstva bez obzira na rasu, vjeru ili nacionalnost.
Kritike i kontroverze:
Unatoč njegovom djelovanju u zaštiti progonjenih, Stepinac je bio i kritiziran, posebno nakon Drugog svjetskog rata.
Nedovoljna javna osuda ustaškog režima: Neki kritičari smatraju da Stepinac nije bio dovoljno glasan i jasan u osudi ustaškog režima i njegovih zločina. Tvrde da je trebao biti odlučniji i javno proglasiti režim zločinačkim.
Prisutnost na proglasbi NDH: Stepinčeva prisutnost na proglasbi NDH i inicijalne čestitke Paveliću neki tumače kao legitimiranje ustaškog režima.
Odnosi s ustaškim vlastima: Kritizira se i komunikacija i susreti Stepinca s ustaškim dužnosnicima, iako su ti susreti često bili u svrhu intervencije za progonjene.
Polemike o “šutnji” Crkve: Općenito se u kritičkim raspravama postavlja pitanje zašto Crkva nije učinila više da javno i snažno osudi ustaške zločine. Ovaj kritika se ne odnosi samo na Stepinca, već na cijelu Katoličku crkvu u Hrvatskoj u to vrijeme.
Beatifikacija i nasljeđe:
Papa Ivan Pavao II. proglasio je Alojzija Stepinca blaženim 1998. godine. Beatifikacija je potvrda Crkve o Stepinčevoj svetosti i mučeništvu. Za Katoličku crkvu, Stepinac je simbol otpora totalitarizmu, zaštitnik progonjenih i primjer vjernosti Crkvi.
Njegovo nasljeđe je i dalje predmet rasprava i različitih interpretacija. Za jedne je Stepinac herojska figura i pravednik, koji je učinio sve što je mogao u teškim vremenima. Za druge je kontroverzna ličnost, čije djelovanje nije bilo dovoljno odlučno i javno u osudi ustaškog režima.
Važno je naglasiti da je djelovanje Alojzija Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata treba promatrati u kontekstu vremena i složenih okolnosti. Njegova uloga nije bila jednostrana i ne može se svesti na crno-bijelu sliku. Potrebno je uzeti u obzir sve aspekte njegovog djelovanja, kako pozitivne, tako i one kritizirane, kako bismo dobili cjelovitu sliku njegove uloge u tom turbulentnom razdoblju hrvatske povijesti.
Za dublje razumijevanje djelovanja Alojzija Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata, preporučuje se daljnje istraživanje i čitanje relevantne literature i povijesnih izvora.
Umjesto nastavljanja ideoloških sukoba i širenja lažnih interpretacija, potrebno je promicati objektivno istraživanje povijesnih činjenica i dijalog utemeljen na istini, kako bismo iz prošlosti učili i gradili bolju budućnost temeljenu na poštovanju i razumijevanju.
