Kakvu budućnost tri naroda u Bosni i Hercegovini ostavljaju svojoj djeci kada govor mržnje postaje normalan oblik komunikacije.
Ovaj tekst nije napisan protiv ikoga, nego u obranu onih koji još nemaju glas — naše djece.
Autor: Ivan Vohrić
Bosna i Hercegovina danas ne klizi prema krizi zbog jednog političkog poteza, jednog diplomatskog posjeta ili jedne izjave. Klizi zbog nečega daleko opasnijeg: zbog normalizacije govora koji poništava drugoga čovjeka.
Društvene mreže, posebno komentari ispod političkih vijesti, posljednjih dana razotkrivaju stanje koje ne smijemo ignorirati. To više nisu neslaganja, niti oštre rasprave. To je jezik dehumanizacije, kolektivne krivnje, povijesnih mitova i otvorene netrpeljivosti – jezik koji je u ovoj regiji već jednom imao tragične posljedice.
Kad riječi prestanu biti riječi
U javnom prostoru sve češće se čitaju izrazi koji cijele skupine ljudi svode na životinje, bolest, otpad ili prijetnju. Povijest se koristi selektivno i netočno, ne da bi se razumjela, nego da bi se mržnja opravdala. Religija se instrumentalizira, a država se doživljava kao vlasništvo jednog identiteta, a ne zajednica različitih ljudi.
To nije politika.
To je predpolitičko stanje svijesti.
Društvo koje tako komunicira:
ne rješava sukobe argumentima,
ne razlikuje institucije od identiteta,
ne vidi pojedinca, nego “kolektivnog neprijatelja”,
gubi sposobnost samokontrole.
Takvo društvo ne mora željeti sukob da bi mu se on dogodio.
Dovoljno je da prestane vjerovati u granice riječi.
Opasna iluzija vječne žrtve
Zajednički nazivnik ekstremnih komentara, bez obzira s koje strane dolazili, jest uvjerenje: mi smo žrtve, oni rade protiv nas, moramo biti spremni. U tom obrascu kompromis postaje izdaja, a agresija se tumači kao samoobrana.
Ratovi ne počinju mržnjom.
Počinju onda kada se mržnja počne smatrati razumnom reakcijom.
Pitanje koje rijetko postavljamo: gdje su djeca?
Dok odrasli tipkaju, vrijeđaju i huškaju, djeca sve to gledaju, čitaju i upijaju. Uče:
da je vrijeđanje normalan oblik komunikacije,
da su “drugi” opasnost,
da se problemi ne rješavaju razgovorom nego silom riječi.
Ako danas olako prelazimo preko govora mržnje, sutra nemamo pravo pitati zašto nam je društvo nasilno, zašto mladi odlaze ili zašto se strah vraća kao dominantno stanje.
Pitanje je jednostavno, ali bolno iskreno:
želimo li da nam djeca odrastaju u Europi ili u trajnom predvorju novog sukoba?
Europa nije samo politički cilj, nego kulturna odgovornost
Europska unija nije nagrada za patnju niti puki geopolitički okvir. Ona podrazumijeva kulturu dijaloga, samokontrolu, odgovornost javne riječi i sposobnost da se protivnik vidi kao protivnik – a ne kao neprijatelj ili neljudsko biće.
Ne može se govoriti o europskom putu, a istodobno tolerirati jezik koji razara samu ideju zajedničkog života.
Odgovornost političara: smirivanje, a ne raspirivanje
Političke elite snose posebnu odgovornost. Svaka neprecizna, huškačka ili simbolički provokativna izjava s vrha vlasti prelijeva se u tisuće komentara niže. Političari koji šute pred govorom mržnje ili ga prešutno potiču ne upravljaju krizama – oni ih proizvode.
Odgovorna politika znači:
jasno i nedvosmisleno odbacivanje dehumanizacije,
smirivanje tenzija, ne njihovo iskorištavanje,
svijest da riječi imaju posljedice.
Odgovornost građana: normalnost se mora braniti
Najčešća rečenica razumnih ljudi glasi: “Ne vrijedi se javljati, glasni su jači.” Povijest Balkana pokazuje suprotno. Najveće tragedije nastale su onda kada su razumni zašutjeli, a ekstremni preuzeli javni prostor.
Ne traži se heroizam. Traži se minimum:
ne sudjelovati u govoru mržnje,
ne dijeliti dehumanizirajući sadržaj,
reagirati kad se granica prijeđe,
braniti ideju da se ljudi mogu ne slagati, a da se ne mrze.
To nije idealizam. To je društveni instinkt za preživljavanje.
Zaključak
Bosna i Hercegovina ne mora biti društvo savršenog sklada. Ali mora biti društvo u kojem postoji minimalno međusobno poštovanje.
Ako još ne možemo pomirenje – možemo uzdržanost.
Ako još nemamo povjerenje – možemo odgovornost riječi.
Jer cijena današnje netolerancije neće doći sutra političarima.
Doći će našoj djeci.
I tada više nećemo moći reći da nismo znali.
“Ako danas normaliziramo mržnju, sutra nećemo imati pravo pitati zašto nam djeca žive u strahu.”
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
About the Author
