Energetska i politička istina koju nitko ne govori glasno
Piše: Ivan Vohrić / Res Publica Post
DRŽAVA KOJA JE UVIJEK NA KRIVOJ STRANI POVIJESTI
Europa se suočava s najvećom energetskom i političkom krizom u zadnjih 50 godina.
Sankcije, ratovi, inflacija, skok cijena energenata i hrane — sve to pogodilo je građane cijelog kontinenta.
Ali pogodilo je najjače one države koje su pristale biti „primjer“ poslušnosti, među kojima je Hrvatska na samome vrhu.
S druge strane, Mađarska, Srbija i neke druge zemlje koriste svaki diplomatski prostor, svako izuzeće, svaki pritisak — kako bi zaštitile svoj narod.
I zato se građani pitaju:
Zašto Mađarska i dalje ima rusku naftu i plin, a mi nemamo?
Zašto Srbija bez mora, bez LNG terminala i bez europskih fondova ima sigurniju opskrbu plinom nego Hrvatska?
Zašto smo mi uvijek ti koji plate najskuplju cijenu?
Odgovor nije u geopolitici nego u — našem političkom mentalitetu.
MAĐARSKA: DRŽAVA KOJA JE NAUČILA KAKO SE IGRA EUROPSKA IGRA
Kad EU uvodi sankcije Rusiji, odluke se donose jednoglasno.
Orbán to koristi brutalno, hladno i inteligentno.
Njegova logika je jednostavna:
„Ako hoćete moj glas za sankcije — želim izuzeće za naftu i plin.“
I tako je Mađarska:
dobila izuzeće za naftovod Druzhba,
nastavila uvoziti rusku naftu bez prekida,
zadržala dugoročni ugovor s Gazpromom,
imala stabilne i često povoljnije cijene energenata.
Mađarska ne glumi moralnu veličinu.
Ne pokušava impresionirati Bruxelles.
Ne zanima je kako izgleda u europskim medijima.
Mađarska ima jednu jedinu politiku:
- „Mađarski interesi su važniji od tuđih očekivanja.“
A hrvatska politika ima sasvim suprotnu logiku:
- „Bruxelleski interesi su važniji od hrvatskih građana.“
SRBIJA: DRŽAVA BEZ MORA, ALI S PREGOVARAČKOM PAMETI
Iako nije u EU, Srbija je godinama imala stabilniju i jeftiniju opskrbu plinom od Hrvatske.
Zašto?
Zato što je koristila svaki mogući kanal kako bi osigurala povoljne uvjete:
ruski plin preko TurkStream / Balkan Stream,
dugoročne cijene niže od tržišnih,
strateška suradnja s Rusijom,
politička fleksibilnost.
Da nema američkih sankcija protiv kompanije NIS (u ruskom vlasništvu), Srbija bi imala i stabilnu opskrbu naftom, jer je iskoristila JANAF godinama prije zabrana.
Drugim riječima:
- Srbija je energetski siromašna, ali politički snalažljiva.
- Hrvatska je energetski bogata, ali politički pokorna.
HRVATSKA: DRŽAVA KOJA JE ODUSTALA OD VLASTITIH INTERESA
Hrvatska ima sve što bi razvijene države poželjele:
strateški položaj,
JANAF – najvažniji naftovod u regiji,
LNG terminal na Krku,
vlastitu proizvodnju plina i nafte,
morske luke,
energetski koridor prema Zapadu i Jugu.
I što radimo?
prodajemo INA-u,
zatvaramo rafinerije,
odričemo se vlastite proizvodnje,
prepuštamo energetske odluke Bruxellesu,
gasimo industriju,
ne tražimo izuzeća,
ne pregovaramo čvrsto,
ne koristimo geopolitičku poziciju.
Hrvatska je jedina država koja ima sve potencijale, ali se ponaša kao da nema ništa.
Zašto?
Zato što je hrvatska politika izrasla iz mentaliteta poslušnosti, ne suverenosti.
Od austrougarskih činovnika, preko jugoslavenskih kadrova, do današnje birokracije — isti obrazac ponašanja se ponavlja.
POVIJESNI PRIMJERI KOJI DOKAZUJU DA PROBLEM NIJE NOV
1. Embargo na oružje 1991.
Dok je Hrvatska bila brutalno napadnuta, međunarodna zajednica nam je zabranila kupovinu oružja.
To je nevjerojatan čin nepravde, ali još je nevjerojatnije da se hrvatska diplomacija nije agresivno suprotstavila toj odluci.
Obranu su iznijeli narod, dobrovoljci i domoljubi, a ne politički vrh.
2. Rasprodaja strateških poduzeća 2000–2020.
Umjesto da INA bude nacionalni ponos i kičma energetske neovisnosti, mi smo je:
prvo prepustili MOL-u,
zatim ostavili bez kontrole nad upravljanjem,
potom se čudili zašto se rafinerije zatvaraju.
Ista priča s brodogradilištima, telekomunikacijama, industrijom aluminija — sve što je donosilo nacionalnu snagu, rasprodali smo.
3. Povijest „poslušnosti“ stranim centrima moći
Hrvatska je stoljećima živjela pod tuđom vlašću.
Ali problem nije u tome što smo bili pod tuđom vlašću — nego što smo razvili političku klasu kojoj je bitnije udovoljiti vanjskim gospodarima nego domaćem narodu.
Drugim riječima:
– Mi smo politički odrasli da služimo, a ne da upravljamo.
JE LI TO VELEIZDAJA?
Riječ veleizdaja u strogom pravnom smislu mora se koristiti precizno.
Ali u političko-moralnom smislu — ono što hrvatske vlade rade posljednjih 30 godina izgleda, zvuči i osjeća se kao oblik izdaje nacionalnih interesa.
Kad vlast:
ne koristi prirodna bogatstva,
ne brani stratešku imovinu,
ne pregovara za povoljne uvjete,
ne traži izuzeća koja druge države uredno traže,
ne štiti građane nego Bruxelles,
ne vodi politiku u interesu naroda…
…onda to možda nije kaznena veleizdaja.
Ali jest izdaja očekivanja, izdaja povjerenja i izdaja budućnosti naroda.
I narod to osjeća.
ZAKLJUČAK: ŠTO DRUGI RADE, A MI NE RADIMO
Sve države, velike ili male, rade jedno:
– Štite vlastite interese, pa tek onda tuđe.
Samo Hrvatska još uvijek radi obrnuto:
– Štiti tuđe interese, pa tek onda — ako ostane prostora — vlastite.
Mađarska, Srbija, Poljska, Češka, Rumunjska, Bugarska — sve te zemlje spremne su riskirati političku nelagodu kako bi dobile jeftiniju energiju, jaču industriju ili povoljne ugovore.
A Hrvatska?
Hrvatska se ponaša kao da je greška tražiti ono što je naše.
Zato imamo:
najskuplje energente u regiji,
najskuplji životni standard u odnosu na plaće,
najbrže iseljavanje mlade populacije,
najmanje strateške investicije,
najviše poslušnosti prema Bruxellesu i Washingtonu,
najmanje brige za hrvatski narod.
Vrijeme je da prestanemo biti samo ljubazni statisti u tuđoj priči.
Vrijeme je da Hrvatska napokon počne voditi hrvatsku politiku.
Za hrvatski narod.
Za hrvatske interese.
Za hrvatsku budućnost.
Jer nitko drugi to neće napraviti umjesto nas.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
About the Author
