Izjava srbijanskog ministra informiranja Borisa Bratine da „Hrvatska mora biti kažnjena“, uz usporedbu s Ukrajinom koja bi „plaćala teritorijem“, nije lapsus, privatno mišljenje ni akademska provokacija. Riječ je o programskoj izjavi političke svijesti koja razotkriva kako jedan dio srbijanske političke elite i dalje razumije povijest, krivnju, pravdu i međunarodne odnose.
Pođimo redom.
Piše: Ivan Vohrić
Kolektivna krivnja – ideja protivna pravu i razumu
Bratina govori o „Hrvatima“ kao kolektivnom subjektu koji mora biti kažnjen. To nije samo moralno neprihvatljivo, nego je i u izravnoj suprotnosti s temeljnim načelima suvremenog prava. Nakon Nürnberga civilizirani svijet počiva na jednostavnoj, ali presudnoj postavci: krivnja i odgovornost su individualne, nikada etničke ili nacionalne.
Istodobno tvrditi da „nitko ne bi ubijao Hrvate jer su Hrvati“, a zazivati kaznu nad Hrvatskom kao nacijom, predstavlja čistu logičku kontradikciju. Ako ne postoji kolektivna krivnja, ne može postojati ni kolektivna kazna.
Prvi svjetski rat – kazna bez subjekta
Optuživati Hrvate za „strašne zločine“ u Prvom svjetskom ratu znači ili nepoznavanje povijesti ili svjesnu manipulaciju. Hrvatski narod tada nije imao državu, nije imao suverenitet, niti je donosio ratne odluke. Bio je dio Austro-Ugarske Monarhije, bez vlastite vanjske i vojne politike.
Kazniti narod za rat u kojem nije imao politički subjektivitet znači kazniti postojanje, a ne djelovanje. To nije povijesna analiza, nego metafizičko pripisivanje krivnje.
Drugi svjetski rat – zločini priznati, kazna izvršena
Nitko ozbiljan u Hrvatskoj ne poriče zločine ustaškog režima. No jednako tako, nitko ozbiljan ne može zanemariti činjenicu da su Hrvati bili i žrtve i sudionici antifašističkog otpora, te da je NDH poražena vojno, politički i povijesno.
Ako Bratina tvrdi da kazna još nije izvršena, nameće se pitanje:
što su onda Bleiburg, Križni put, masovne poratne likvidacije, politički progoni i desetljeća komunističke represije?
Jesu li to bile nagrade?
Domovinski rat – zamjena teza kao strategija
Najopasniji dio Bratinine izjave odnosi se na tvrdnju da Hrvatska mora biti kažnjena za zločine „od ranih 1990-ih nadalje“. To je otvoreno poricanje međunarodno utvrđenih činjenica:
- Hrvatska je bila međunarodno priznata država
- Hrvatska je bila napadnuta
- Agresija je pokrenuta s teritorija Srbije i Crne Gore
- Postojala je organizirana politička i vojna potpora pobuni i okupaciji hrvatskog teritorija
Ako se nakon svega toga agresor pokušava prikazati kao moralni sudac, tada više ne govorimo o povijesti, nego o imperijalnoj nostalgiji.
Ukrajina kao ogledalo – mentalni sklop sile
Usporedba Hrvatske s Ukrajinom nije slučajna. Ona otkriva duboko ukorijenjeno uvjerenje da velike države imaju pravo „kažnjavati“ manje oduzimanjem teritorija. To je logika 19. stoljeća, a ne suvremenog međunarodnog poretka; logika sile, a ne prava.
Ako se takav diskurs danas izgovara iz ministarske fotelje, problem nije u „hrvatskoj introspekciji“, nego u nesposobnosti prihvaćanja suvremene stvarnosti.
„Crveni ustaše“ – propaganda umjesto analize
Pojam „crveni ustaše“ nije povijesna ni znanstvena kategorija, nego propagandna etiketa čija je svrha izjednačiti sve hrvatske političke i povijesne struje s jednim zlom. To nije analiza – to je znak da argumenata nema, pa se poseže za ideološkim karikaturama.
Završna riječ: presuda koja vrijedi
Sve izrečeno o „kazni“, „plaćanju teritorijem“ i navodnoj hrvatskoj krivnji ne stoji u prostoru mišljenja, nego u prostoru međunarodno utvrđenih pravnih činjenica – i upravo tu Bratinina konstrukcija konačno pada.
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) nije bio politički pamflet, nego sud osnovan rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Njegove presude nisu interpretacije – one su pravomoćne činjenice.
A te činjenice govore jasno:
- Utvrđeno je da je srbijanski politički i vojni vrh bio ključni akter agresije na Hrvatsku
- Potvrđeno je postojanje udruženog zločinačkog pothvata s ciljem trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s dijelova hrvatskog teritorija
- Hrvatska država nikada nije proglašena agresorom
- Hrvatska je, unatoč procesuiranim pojedinačnim zločinima, zadržala status žrtve agresije, a ne nositelja kolektivne krivnje
Međunarodno pravo ne poznaje institut „teritorijalne kazne“ nad napadnutom državom. Poznaje samo odgovornost agresora.
Boris Bratina i Hrvatska kazna
Zato Bratinina usporedba s Ukrajinom nije samo moralno neprihvatljiva, nego i pravno besmislena. A kada ministar informiranja jedne države ignorira presude suda Ujedinjenih naroda i govori jezikom kolektivne kazne, tada problem više nije u povijesnoj interpretaciji, nego u odnosu prema samom međunarodnom poretku.
Hrvatska, sa svim svojim ranama i manama, u tom poretku stoji na pravoj strani presude.
I to je jedina presuda koja vrijedi.
Hrvatska nema razloga „spašavati dušu“ pred ljudima koji još uvijek vjeruju u kolektivnu kaznu naroda, u teritorijalne „odštete“ i u povijest kao sredstvo političke ucjene.
Ako netko treba pogledati u ogledalo – onda su to oni koji, 2025. godine, još uvijek govore jezikom kazne, straha i imperijalne pravde.
A povijest nas uči jedno: narodi koji traže kaznu za druge, najčešće bježe od vlastite odgovornosti.
Sva prava pridržana © Res Publica Post
About the Author
