Mit o ekonomskom oslobođenju i stvarna raspodjela moći
U javnom diskursu promjene vlasti često se predstavljaju kao početak ekonomskog oslobođenja i dolaska investicija koje će donijeti stabilnost i prosperitet. No iskustvo pokazuje da je stvarnost daleko složenija.
U ovoj kolumni autor analizira ulogu korporacija nakon političkih prevrata, razotkriva mit o “ekonomskom oslobođenju” i postavlja ključno pitanje: tko doista profitira nakon intervencija – društvo ili strukture moći koje postavljaju pravila igre.
Tekst je nastavak serijala koji propituje odnos prava, sile, ekonomije i moći u suvremenoj geopolitici.
Autor: Ivan Vohrić
U gotovo svakoj velikoj geopolitičkoj krizi javnosti se nudi ista priča: promjena vlasti donijet će stabilnost, investicije i ekonomski oporavak. Korporacije se u toj priči pojavljuju kao neutralni akteri koji “pomažu obnovu”, “donose kapital” i “otvaraju radna mjesta”. No iskustvo posljednjih desetljeća pokazuje da je stvarnost znatno složenija — i često daleko od oslobođenja.
Ova kolumna ne dovodi u pitanje potrebu za ulaganjima, niti demonizira privatni sektor. Ona postavlja jednostavno pitanje: oslobađa li ekonomska intervencija doista društva, ili prije svega restrukturira moć?
Iluzija neutralnosti korporacija
Korporacije se često prikazuju kao apolitične. One “samo posluju”, “slijede tržište” i “odgovaraju dioničarima”. No u praksi, velike multinacionalne kompanije ne djeluju u vakuumu. One posluju ondje gdje:
- imaju pravnu zaštitu,
- mogu ostvariti dugoročne ugovore,
- imaju podršku ili barem toleranciju političke moći.
Zato ekonomska prisutnost nakon promjene vlasti nije spontani čin tržišta, nego rezultat političkog okvira koji netko mora uspostaviti i jamčiti.
“Ekonomsko oslobođenje” kao narativ
Pojam ekonomskog oslobođenja zvuči privlačno jer sugerira kraj represije i početak prosperiteta. Međutim, u praksi se često radi o:
- privatizacijama provedenim u kriznim uvjetima,
- povlaštenim ugovorima za prve ulagače,
- dugoročnim obvezama koje nova država teško može izmijeniti.
Takav proces može stabilizirati makroekonomske pokazatelje, ali istodobno zaključati razvojni model u kojem lokalno stanovništvo ima malo stvarnog utjecaja.
Tko snosi rizik, a tko ubire korist
Jedna od temeljnih asimetrija “oslobađajućih” ekonomskih intervencija jest raspodjela rizika. Države u tranziciji snose:
- političku nestabilnost,
- socijalne posljedice reformi,
- gubitak kontrole nad ključnim resursima.
S druge strane, korporacije ulaze uz:
- osigurane ugovore,
- arbitražne mehanizme,
- mogućnost povlačenja kapitala ako se okolnosti promijene.
Riječ je o nejednakoj raspodjeli odgovornosti, čak i kada su namjere deklarativno pozitivne.
Država između nužnosti i ovisnosti
Slabe ili razorene države često nemaju alternativu osim prihvaćanja vanjskog kapitala. No problem nastaje kada se pomoć pretvori u trajnu ovisnost, a razvojna strategija u puko servisiranje interesa onih koji imaju moć pregovaranja.
U tom trenutku “oslobođenje” prestaje biti proces osnaživanja društva, a postaje zamjena jednog oblika ovisnosti drugim.
Što bi značilo stvarno oslobođenje?
Stvarno ekonomsko oslobođenje ne mjeri se brojem potpisanih ugovora, nego:
- jačanjem institucija,
- sposobnošću države da regulira tržište,
- uključivanjem lokalne ekonomije u lance vrijednosti,
- i mogućnošću da se odluke revidiraju demokratskim putem.
Bez toga, investicije mogu povećati proizvodnju i izvoz, ali ne i suverenitet.
Zaključak
Korporacije nisu neprijatelji, ali nisu ni spasitelji. One djeluju racionalno, u okviru moći koji im je dan. Problem nastaje kada se njihova prisutnost prikazuje kao dokaz slobode, umjesto kao posljedica političkih odluka i odnosa snaga.
Ako želimo razumjeti svijet nakon intervencija i promjena vlasti, moramo prestati vjerovati u mitove o brzom ekonomskom oslobođenju. Pravo pitanje nije tko dolazi ulagati, nego tko postavlja pravila i tko ih može promijeniti.
Jer bez te mogućnosti, oslobođenje ostaje riječ — a ovisnost struktura.
Sva prava pridržana © Res Publica Post
About the Author
