O ljudskoj slabosti, istini i onome što ostaje iza nas
Pitanje savjest javnih intelektualaca postaje ključno u trenucima kada znanje prestaje služiti istini, a počinje opravdavati moć.
Autor: Ivan Vohrić
Postoje trenuci u povijesti društva kada se ne traže nova znanja, nego vjernost starima. Trenuci kada se ne ispituje tko je u pravu politički, nego tko je ostao uspravan ljudski. Upravo u takvim trenucima na kušnji se nalaze oni koji imaju najviše znanja, najviše titula i najveći javni autoritet – javni intelektualci.
Njihova odgovornost nije mala. Ona je veća upravo zato što su svjesni složenosti svijeta, granica moći i krhkosti slobode. Kada oni govore, njihove riječi ne ostaju u zraku; one oblikuju opravdanja, stvaraju narative i često služe kao zaklon onima koji odlučuju.
Zato pitanje savjesti javnih intelektualaca nije apstraktno moraliziranje, nego temeljno društveno pitanje.
Između znanja i prilagodbe – savjest javnih intelektualaca
Znanje samo po sebi ne jamči ispravnost. Povijest je puna primjera u kojima su upravo najobrazovaniji ljudi pronašli najsuptilnije načine da opravdaju ono što je običnom čovjeku bilo intuitivno pogrešno. Razlika nije u inteligenciji, nego u unutarnjoj granici koju netko odluči ne prijeći.
U kriznim vremenima – bilo da je riječ o ratovima, izvanrednim stanjima, pandemijama ili dubokim političkim podjelama – javlja se snažna napast: prilagoditi tumačenje stvarnosti „nužnosti trenutka“. Tada se sloboda relativizira, prava se opisuju kao prepreka, a Ustav postaje dokument koji se „fleksibilno čita“.
U tom trenutku intelektualac ima izbor. Može reći: ovo je izvanredno, ali granice moraju ostati jasne. Ili može postati dio mehanizma koji te granice zamagljuje.
Ljudska slabost iza autoriteta
Važno je priznati nešto neugodno: intelektualci nisu imuni na ljudske slabosti. Ego, potreba za priznanjem, strah od gubitka utjecaja, želja da se ostane „relevantan“ – sve su to sile koje djeluju tiho, ali postojano.
Neki se ne priklanjaju moći zato što su korumpirani u banalnom smislu, nego zato što ne žele biti marginalizirani. Drugi zato što iskreno vjeruju da „oni znaju bolje“ i da je njihova interpretacija iznad sumnje. Treći zato što im blizina vlasti daje osjećaj smisla i važnosti.
Problem nastaje kada se te slabosti racionaliziraju stručnim jezikom. Kada se osobni izbor prikazuje kao nužnost znanosti. Kada se političko opravdanje prerušava u pravnu analizu.
Tada stručnost prestaje biti služenje istini i postaje njezina zamjena.
Savjest javnih intelektualaca i granice odgovornosti
Savjest nije osjećaj. Ona je odluka. Odluka da se u nekom trenutku kaže: ovdje stajem. Da se prizna granica iza koje znanje više ne služi pravu, nego sili.
Uloga javnog intelektualca nije da bude herojski usamljenik, ali jest da bude nepristran čuvar smisla. Njegova zadaća nije da uvijek ima odgovor, nego da zna kada je odgovor opasan.
Društva propadaju ne zato što nemaju stručnjake, nego zato što im stručnjaci prestanu postavljati neugodna pitanja.
Ono što ostaje nakon nas
Na kraju, sve se svodi na jedno pitanje: što ostaje nakon nas?
Ne ostaju funkcije.
Ne ostaju titule.
Ne ostaju televizijski nastupi ni savjetnička mjesta.
Ostaju tekstovi. Ostaju izjave. Ostaju opravdanja.
I ostaje tiha evidencija savjesti – ili njezina izostanka.
Smrt je neizbježna i jednaka za sve. Ali ono što ostavljamo budućima nije. Neki ostave trag razuma i mjere, drugi ostave trag prilagodbe i šutnje. Povijest ne pamti izgovore, nego posljedice.
Zato pitanje savjesti javnih intelektualaca nije pitanje savršenstva, nego odgovornosti. Ne traži se nepogrešivost, nego vjernost istini onda kada je ona najneugodnija.
Jer samo takva vjernost daje smisao znanju – i dostojanstvo onima koji ga nose.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić za Res Publica Post
About the Author
