Goran Jurišić analiza tvrdnje “Trump nije lagao”
Goran Jurišić analiza: tragedija u Minabu i naknadne interpretacije zahtijevaju provjeru činjenica i minimum moralne odgovornosti.
Uvod: zašto je ovo važna tema
Tragedija u kojoj pogine više od 160 djevojčica nije “materijal” za navijačke objave, niti za obračune s “globalistima” ili “mainstreamom”. Takve tragedije traže dvije stvari: provjeru činjenica i minimum moralne odgovornosti u načinu na koji o njima govorimo.
U novoj objavi prof. Gorana Jurišića te se dvije stvari sustavno izbjegavaju. Umjesto dokaza dobivamo retoriku, umjesto izvora dobivamo konstrukciju, a umjesto razboritog zaključivanja dobivamo unaprijed gotovu presudu: “Trump nije lagao”, “režim je žrtvovao djevojčice”, “AI je izabrala cilj” i “narod je ispranog mozga”.
U nastavku slijedi provjera ključnih tvrdnji.
Što je provjerljivo: škola u Minabu pogođena je u napadu, poginulo je više od 160 djece
Da je djevojačka škola u Minabu (Iran) pogođena tijekom početne faze sukoba i da je stradalo više od 160 djece – to je široko potvrđeno. Reuters navodi da je riječ o djevojačkoj školi u Minabu, s više od 160 poginulih djevojčica prema izvješćima.
Ovo je jedina točka na kojoj se svi “narativi” dodiruju: tragedija se dogodila. Problem nastaje kad se, bez dokaznog minimuma, odmah imenuje krivac i pripisuje namjera.
Ključni problem: Jurišić tvrdi da je “islamski režim ubio djevojčice”, a dostupni nalazi sve više upućuju na američki projektil
Jurišićev središnji zaključak glasi: “Stoga je Predsjednik Trump rekao istinu, da je islamska republika ubila iranske djevojčice.”
To je vrlo ozbiljna tvrdnja – i ne stoji na dostupnim dokazima. Reutersova istraga navodi da je škola imala vidljivu online prisutnost godinama, da su satelitske snimke i videoanalize konzultirane s ekspertima, te da nalazi snažno upućuju na američki Tomahawk i na problem u ciljničkom procesu (uključujući mogućnost zastarjelih podataka).
Financial Times dodatno opisuje “informacijski rat” oko bombardiranja škole i navodi da dostupni tragovi (satelitske slike, video, krhotine) snažno upućuju na Tomahawk, uz napomenu da Pentagon vodi istragu.
Drugim riječima: moguće je raspravljati o propustima Irana (npr. blizina vojnih objekata, civilna zaštita), ali tvrdnja “Iran ih je ubio” nije isto što i tvrdnja “Iran je propustio zaštititi” – i ne može se izgovoriti kao “činjenica jasna svima” dok ozbiljni nalazi upućuju na suprotan smjer.
“AI je izabrala cilj”: tvrdnja bez dokaza, ali s jakim propagandnim učinkom
U objavi se tvrdi da je “vojni cilj izabrala umjetna inteligencija” te da je “AI označila školu kao legitimni vojni cilj”.
Za to u trenutno dostupnim ozbiljnim izvještajima nema jasne potvrde. Suprotno: više izvora opisuje problem kao kombinaciju obavještajnih podataka, mogućeg pogrešnog označavanja lokacije i “outdated intelligence”, uz internu istragu i lanac odlučivanja.
Ubacivanje “AI” ovdje ima jasnu funkciju: stvoriti dojam da tragedija nije posljedica ljudske odluke i odgovornosti, nego “hladne tehnologije”. To je retorički alibi, ne dokaz.
“Škola uz vojarnu IRGC + režim nije evakuirao = namjerno žrtvovanje”
Jurišić zaključuje: “Tko normalan ostavlja djecu kraj vojarne… samo oni koji svjesno žrtvuju…”
Ovo je klasičan primjer pretvaranja pretpostavke u dokaz. Čak i ako je škola bila uz ili unutar kompleksa povezanog s IRGC, iz toga ne slijedi da je postojala namjera žrtvovanja djece “kao ratnog sredstva”. Namjera se u ozbiljnoj analizi dokazuje dokumentima, svjedočenjima, zapovijedima, obrascem ponašanja – ne retoričkim pitanjem.
Reutersova istraga upravo zbog toga naglašava vidljivost škole i pitanja ciljničke provjere: činjenica da je objekt imao obilježja škole (online trag, obilježja na terenu) problematizira tezu “nisu znali”.
Dakle, moguće je govoriti o tragičnim propustima više strana, ali Jurišić nudi gotovu moralnu presudu (“namjerno žrtvovanje”) bez dokaza.
Što je u objavi propaganda, a ne argument
Nekoliko je stalnih obrazaca:
- Etiketiranje bez dokaza: “globalisti”, “sluge”, “ispiranje mozga”, “licemjeri”.
- Zamjena teme: umjesto “tko je pogodio školu i temeljem čega” prelazi se na pandemiju, medije i mržnju.
- Moralna panika: tko sumnja u narativ – “nasjeda”.
Takav stil je suprotan onome što je potrebno u tragediji: miran lanac dokaza.
Goran Jurišić analiza komentara o “Medo-Perziji”
U komentaru ispod objave javlja se tvrdnja: “Današnji Iran je pradomovina Hrvata”. Jurišić odgovara: “Da, ali ne izvorna pradomovina… Medo-Perzija je našim precima služila kao tranzit prema Europi… Bog nas je oslobodio iz perzijskog ropstva… strani vladari nazivaju u nas i drugu našu izraelsku braću Gotima.”
Ovo je tipičan primjer kako se miješaju:
- znanstvene hipoteze o podrijetlu etnonima,
- mitologizirane naracije,
- religijsko-političke konstrukcije.
(a) Što znanost kaže o “iranskoj teoriji”
U historiografiji postoji tzv. iranska (iranijsko-sarmatska) hipoteza koja se u užem smislu često odnosi na podrijetlo imena Hrvat (etnonima), povezivano s iranskim/sarmatskim okruženjem i nekim natpisima iz antike. To je hipoteza o etnonimu i ranim slojevima etnogeneze, ne “dokaz” da je današnji Iran “pradomovina Hrvata” u jednostavnom političko-geografskom smislu.
Postoje i druge hipoteze (gotska, slavenska i dr.), a čak i kad se iranska hipoteza razmatra, ona ne potvrđuje Jurišićevu priču o “Medo-Perziji kao tranzitu” ili “perzijskom ropstvu” Hrvata – to su elementi koji pripadaju publicističkoj mitologiji, ne znanstvenom konsenzusu.
(b) Goti kao “izraelska braća”
Tvrdnja o “izraelskoj braći Gotima” je iz domene pseudo-povijesnih narativa. Gotska teorija o Hrvatima postoji u povijesti ideja, ali je problematična i u modernoj znanosti uglavnom ne smatra čvrsto utemeljenom; u NDH je imala i ideološku/racialnu upotrebu, što je zaseban povijesni fenomen.
Dakle, čak i kad raspravljamo o hipotezama, prelazak u “izraelsku braću” nije argument nego retorička konstrukcija.
Goran Jurišić analiza |Od Minaba do “Medo-Perzije” – isti obrazac, isti problem
U obje situacije (Minab i etnogeneza Hrvata) javlja se isti obrazac:
- uzme se jedna točka koja se može djelomično osloniti na stvarnost (postojanje škole / postojanje iranske hipoteze),
- zatim se na to “prikači” niz tvrdnji bez dokaza (AI je odabrala cilj / perzijsko ropstvo Hrvata / izraelska braća Goti),
- i sve se zaključa moralnim etiketama (“globalisti”, “sluge”, “licemjeri”).
To nije analiza. To je propaganda.
Ako želimo ozbiljnu javnu raspravu, pogotovo u tragedijama s djecom, vrijedi jedno pravilo: tko tvrdi – dokazuje. A tko nema dokaz, barem mora imati intelektualnu poštenost reći: “ne znam”.
Povezano: Kad autoritet zamijeni dokaz: metodološka provjera tvrdnji prof. Gorana Jurišića
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
About the Author
