Nekonzistentna vanjska politika Hrvatske i problem jedinstvene poruke
Nekonzistentna vanjska politika Hrvatske u posljednje vrijeme postaje vidljiva u dvije paralelne priče: odnosu prema Izraelu i reakcijama na regionalne provokacije. Kad vrh države govori različitim jezikom, cijenu plaća vjerodostojnost države i njezin sigurnosni prostor.
Autor: Ivan Vohrić
U razmaku od nekoliko tjedana hrvatska javnost je dobila dvije poruke koje, svaka na svoj način, otvaraju isto pitanje: ima li Hrvatska jedinstven vanjskopolitički i sigurnosni kompas – ili ga mijenja ovisno o tome tko govori?
Prva priča je sukob oko odnosa prema Izraelu i vojno-obrambene suradnje. Druga je reakcija (i izostanak reakcije na najvišoj razini) na izjave banjalučkog gradonačelnika Draška Stanivukovića u Hrvatskoj, koje je MVEP ocijenio neprihvatljivima jer dovode u pitanje Domovinski rat i legitimne operacije Bljesak i Oluju.
Ove dvije teme nisu iste. Ali zajedno pokazuju obrazac: kad nema usklađene državne poruke, država plaća reputacijom, a ponekad i sigurnosnim prostorom za manevar.
Činjenice koje se ne bi smjele relativizirati
(a) Izrael i OSRH – predsjednik povlači crtu
Predsjednik Republike Zoran Milanović 23. veljače 2026. javno je poručio da OSRH “ni ubuduće ni na koji način” neće surađivati s izraelskom vojskom ili vojnom industrijom, te je pozvao Vladu da obustavi planirane dogovore koji bi uključivali kupovinu oružja i vojne opreme iz Izraela.
U isto vrijeme ministar obrane Ivan Anušić boravio je u Izraelu.
(b) Stanivuković – MVEP reagira, ali vrh politike šuti
MVEP je 1. veljače 2026. izdao priopćenje u kojem su Stanivukovićeve izjave ocijenjene “apsolutno neprihvatljivima” jer dovode u pitanje Domovinski rat te Bljesak i Oluju, uz poruku da takve izjave ne doprinose dobrosusjedskim odnosima.
To su, minimalno, dva momenta u kojima se očekuje koordinacija vrha države: jedan oko obrambene suradnje, drugi oko zaštite digniteta Domovinskog rata i državnog suvereniteta u javnom prostoru.
U čemu je stvarni problem: ne “tko je u pravu”, nego kako država izgleda izvana
U domaćoj politici često se raspravlja tko ima formalno više ovlasti. U praksi, za vanjske aktere važnije je nešto drugo: je li hrvatska politika predvidiva i dosljedna.
Kad ministar obrane putuje, a predsjednik istodobno poručuje da je svaka vojna suradnja neprovediva i štetna, međunarodna poruka je dvostruka:
- partneri dobivaju signal da se dogovori mogu “srušiti” unutar države,
- a domaća javnost dobiva dojam da se strateške teme vode preko medija, ne kroz institucije.
Slično je i sa Stanivukovićem: MVEP-ova osuda je institucionalno korektna, ali kad izostane jasna politička artikulacija na vrhu, dio javnosti (i dio vanjskih promatrača) to čita kao:
- ili procjenu da “nije vrijedno dizati razinu”,
- ili izostanak volje za jači odgovor,
- ili neusklađenost u vrhu vlasti.
Sve tri interpretacije – čak i kad nisu točne – štete, jer u politici vrijedi pravilo: vakuum poruke uvijek ispuni netko drugi.
Što bi bila “državna” reakcija: tri razine koje ne traže histeriju, nego standard
Ovdje nema potrebe za etiketama ni “velikim riječima”. Dovoljno je primijeniti standarde koje ozbiljne države koriste:
(1) Minimalni standard – jedinstvena poruka
Na strateške teme (obrana, savezništva, sigurnost, javne provokacije o ratu) država mora imati usuglašenu osnovnu liniju:
- što jest, a što nije prihvatljivo,
- tko komunicira,
- i koje su posljedice ponavljanja.
(2) Srednji standard – jasni instrumenti
Ako se procijeni da je riječ o političkoj provokaciji, instrumenti postoje: od diplomatskih nota, do ograničavanja protokolarnih platformi, pa i do zabrana ulaska u određenim situacijama (ovisno o pravnoj osnovi i procjeni koristi/štete). Hrvatska je već pokazala da zna koristiti institut “nepoželjnosti” u regionalnim sporovima.
(3) Najviši standard – preventivna strategija
Najskuplje je reagirati ad hoc. Puno je jeftinije imati unaprijed definiran okvir:
- kako se tretiraju narativi koji relativiziraju Domovinski rat,
- kako se odgovara na teritorijalne insinuacije,
- i kako se komunicira obrambena suradnja s partnerima – bez međusobnog potkopavanja.
Nekonzistentna vanjska politika Hrvatske – cijena nekonzistentnosti plaća se dugo nakon izjave
Ovdje nije poanta “tko je simpatičniji” ili “tko je prvi počeo”. Poanta je jednostavna:
Kad predsjednik i Vlada u istom tjednu šalju različite poruke o obrambenoj suradnji, ili kad se na provokacije odgovori samo djelomično, država ostavlja dojam da joj je vanjska politika više arena unutarnjih obračuna nego zaštita interesa.
A interes Hrvatske – bez obzira na stranke – jest da u vanjskim odnosima bude predvidiva, dosljedna i institucionalno ozbiljna. To nije pitanje ideologije, nego državnog minimuma.
Ovaj slučaj pokazuje da nekonzistentna vanjska politika Hrvatske ne ostaje unutarnji spor, nego signal partnerima i poticaj provokatorima.
Povezano na portalu Res Publica Post :
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
About the Author
