Često tvrdimo da ne sudimo ljude po izgledu, ali stvarnost nas nerijetko razotkrije. Ovaj tekst otvara pitanje koliko smo doista spremni čovjeka promatrati kroz njegova djela, karakter i unutarnju vrijednost, a koliko lako upadamo u zamku površnog dojma, predrasuda i estetske nelagode.
Uvodno pitanje naše iskrenosti
Kada bih vas upitao što vam je kod čovjeka važnije, ono što nosi na sebi ili ono što nosi u sebi, vjerujem da bi većina bez mnogo razmišljanja dala “ispravan” odgovor. Rekli biste da nije presudna odjeća. Da nije presudan prvi dojam. Da odijelo ne čini čovjeka. Da je važnija nutrina od vanjštine.
Kada načelo zamijeni predrasuda
Ali čovjek najčešće ne pada na onome što govori o sebi, nego na onome kako reagira kad pred sobom vidi nekoga tko mu nije ugodan, poznat ili estetski prihvatljiv.
Tada više ne govori načelo, nego predrasuda.
Sudimo li ljude prema dojmu ili prema djelima?
Upravo zato vrijedi postaviti nekoliko neugodnih pitanja. Sudimo li ljude prema karakteru ili prema dojmu? Prema djelima ili prema izgledu? Prema stvarnoj vrijednosti ili prema onome što u nama izaziva nelagodu? I još važnije: koliko smo iskreni kada tvrdimo da nismo površni?
Nelagoda pred onim što odudara
Lako je biti tolerantan prema onome što nam je blisko, uredno, poznato i društveno poželjno. Puno je teže ostati pošten prema onome što odudara, provocira ili ruši našu predodžbu “normalnog”. Tu prestaje deklarativna širina, a počinje stvarna mjera čovjeka.
Estetika, identitet i granice naše tolerancije
Jer ono što je jednom dijelu društva čudno, morbidno ili zastrašujuće, drugome je umjetnički izraz, identitet, estetika i sloboda. Ono što netko prezire kao pretjerivanje, drugi vidi kao dosljednost. Ono što netko naziva deformacijom ukusa, drugi prepoznaje kao hrabrost da se živi izvan tuđih očekivanja.
Slučaj Ricka Owensa i Michèle Lamy
I tu dolazimo do ljudi poput Ricka Owensa i Michèle Lamy.
Mnogi će ih pogledati samo površno i u nekoliko sekundi donijeti presudu. Reći će: to je nakazno, mračno, bolesno, bizarno. No takva reakcija više govori o promatraču nego o promatranome. Jer Rick Owens nije beznačajni ekscentrik s margine, nego svjetski poznat dizajner koji je desetljećima izgradio prepoznatljiv autorski rukopis i stekao ugled u samom vrhu modne kulture, dok je Michèle Lamy odavno prepoznata kao kulturna figura, suradnica i suosnivačica stvaralačkog svijeta koji zajedno grade.
Osobni ukus nije moralna presuda
Drugim riječima: ljudi koje će mnogi olako ismijati nisu završili na društvenoj margini, nego u samom središtu globalne modne scene. Njihova pojava nekoga može odbijati, ali njihova prisutnost, utjecaj i prepoznatljivost ne mogu se osporiti. To ne znači da se njihov stil mora voljeti. Ne znači ni da se svatko mora diviti njihovoj estetici. Ali znači da ozbiljan čovjek mora znati razlikovati osobni ukus od moralne presude.
Što nas više uznemiruje: izgled ili karakter?
Tu je i ključno pitanje: tko smo mi da drugome određujemo granicu dopuštenog identiteta samo zato što nam njegov izgled nije ugodan? Od kada je naš osjećaj nelagode postao dokaz tuđe manje vrijednosti? I zašto smo često spremniji osuditi nečiji izgled nego nečiju oholost, pokvarenost ili licemjerje?
Društvo i dvostruka mjerila
Društva često griješe upravo tu. Problem nastaje onda kada sudimo ljude po izgledu brže i lakše nego što pokušamo razumjeti njihov karakter, djela i stvarnu ljudsku vrijednost. Prestroga su prema estetskoj različitosti, a preblaga prema moralnoj ispraznosti. Lakše im je ismijati nečije lice, odjeću, nakit, boju, držanje ili stil, nego priznati da mnogo opasniji ljudi često izgledaju sasvim uredno, pristojno i društveno prihvatljivo.
Tko smo mi kada gledamo druge?
Zato pitanje ovoga teksta nije tko su Rick Owens i Michèle Lamy.
Pravo pitanje glasi: tko smo mi kada gledamo druge?
Jesmo li ljudi koji stvarno vjeruju da čovjeka određuju misli i djela? Ili smo samo ljudi koji to vole govoriti dokle god pred sobom ne vide nekoga tko ne izgleda onako kako smo navikli?
Završno ogledalo savjesti
Nismo dužni oduševljavati se tuđim izborima. Nismo dužni usvajati tuđu estetiku. Nismo dužni ni razumjeti svaki oblik izražavanja. Ali dužni smo, barem prema vlastitoj savjesti, biti pošteni: čovjek nije samo ono što vidimo u prvoj sekundi. On nije samo kostim, poza, šminka, lice, odijelo ili dojam.
A onaj tko drugoga svodi samo na to, možda je više otkrio o sebi nego o onome koga osuđuje.
Autor: Ivan Vohrić
Res Publica Post
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
O autoru
Ivan Vohrić autor je i urednik portala Res Publica Post, autorskog projekta posvećenog analizi društvenih, političkih i povijesnih tema. U svojim tekstovima nastoji povezati aktualne događaje s povijesnim kontekstom i društvenim posljedicama, s naglaskom na izvore, dokumente i širu sliku događaja.
About the Author
