Demokratska nezrelost u Hrvatskoj ne vidi se samo na izborima ili u odnosu prema političkim strankama. Ponekad je dovoljno pogledati što se događa kada građani trebaju stati zajedno oko problema koji se tiče svih — vode, zemlje, okoliša i zdravlja.
Povod za ovaj tekst nije jedna politička stranka, jedna udruga niti jedan Facebook komentar.
Povod je nešto mnogo zanimljivije.
Povod raspravi bio je prosvjed zbog ilegalno odloženog otpada i zahtjeva za sanacijom, o čemu je izvijestio i HRT.
Rasprava koja se razvila oko prosvjeda u Zagrebu zbog problema onečišćenja Like pokazala je koliko se brzo u Hrvatskoj rasprava o mogućem ekološkom kriminalu, odgovornosti institucija, vodi, zemlji i zdravlju građana može pretvoriti u nešto sasvim drugo:
Tko dolazi na prosvjed?
Je li lijevi?
Je li desni?
Je li LGBT?
Je li branitelj?
Je li iz Možemo?
Je li protiv HDZ-a?
Je li potpisao neku deklaraciju?
Što misli o Jugoslaviji?
I tako se pitanje koje bi trebalo glasiti:
„Tko je odgovoran za ono što se dogodilo?“
vrlo lako pretvara u:
„Tko će stajati pokraj mene na prosvjedu?“
O razmjerima problema s otpadom u Lici i pitanjima institucionalne odgovornosti na Res Publica Postu već smo ranije detaljnije pisali.
Upravo se tu demokratska nezrelost u Hrvatskoj pokazuje možda jasnije nego u mnogim velikim političkim raspravama.
Jedna razumna objava otvorila je mnogo veće pitanje
Stipe Bašić, koji se u svojoj objavi jasno svjetonazorski određuje kao desničar, napisao je nešto što bi u politički zrelom društvu trebalo biti potpuno banalno.
Bez obzira na to što misli o lijevim strankama, LGBT udrugama i različitim aktivističkim organizacijama, ne vidi problem u tome što podržavaju prosvjed protiv onečišćenja.
Zašto?
Jer i oni žele piti čistu vodu, jesti zdravu hranu i živjeti u zemlji koja nije zatrovana.
Bašić pritom nije promijenio svoje političke stavove.
Nije prihvatio njihov svjetonazor.
Nije rekao da se s njima odjednom slaže oko društvenih, povijesnih ili političkih pitanja.
Rekao je nešto mnogo jednostavnije:
oko ovoga imamo zajednički interes.
I upravo se u toj jednostavnoj rečenici nalazi nešto što hrvatsko društvo očito još uvijek teško prihvaća.
Ne moramo se slagati u svemu da bismo se složili u nečemu.
Demokracija počinje ondje gdje političkom protivniku priznajemo da ponekad može biti u pravu
U politički zrelom društvu čovjek bi trebao moći reći:
„S tobom se ne slažem oko devedeset posto stvari, ali oko ovoga si u pravu.“
Kod nas se prečesto primjenjuje potpuno drugačije pravilo:
„Ako si ti tamo, mene tamo neće biti.“
To više nije racionalno vrednovanje nekog zahtjeva.
To je plemensko svrstavanje.
Stav se više ne procjenjuje prema tome je li točan, razuman ili u javnom interesu, nego prema tome tko ga izgovara.
Ako nešto kaže „naš“, tražimo objašnjenje zašto je to opravdano.
Ako isto kaže „njihov“, tražimo razlog zašto iza toga sigurno postoji skrivena namjera.
Upravo je to jedan od ozbiljnijih simptoma demokratske nezrelosti.
Politički protivnik nije automatski neprijatelj države
U raspravi se pojavila i tvrdnja da pojedine lijeve udruge i aktivisti ne dolaze na prosvjed samo zbog okoliša, nego zbog nekakvog šireg političkog projekta, pa čak i zbog „rušenja Hrvatske“.
Takvu tvrdnju svatko ima pravo iznijeti.
Ali ozbiljna tvrdnja zahtijeva i ozbiljne dokaze.
Činjenica da je netko ljevičar, član određene udruge, LGBT aktivist, potpisnik neke deklaracije ili protivnik aktualne Vlade sama po sebi nije dokaz da želi srušiti hrvatsku državu.
Tu dolazimo do jedne vrlo važne razlike koju u Hrvatskoj još uvijek često ne razumijemo.
Hrvatska nije isto što i Vlada Republike Hrvatske.
Hrvatska nije jedna politička stranka.
Hrvatska nije premijer.
Hrvatska nije predsjednik Republike.
Hrvatska nije ni jedna ideološka skupina.
Vlada može biti kritizirana.
Ministar može biti pozvan na ostavku.
Institucije se smiju prozivati zbog propusta.
Građani imaju pravo prosvjedovati.
To nije rušenje države.
U demokraciji je upravo mogućnost smjene vlasti, kritike institucija i javnog zahtijevanja odgovornosti jedan od načina na koji se država čuva.
Kada počnemo poistovjećivati državu s trenutačnom vlašću, dobivamo vrlo opasnu jednadžbu:
kritika vlasti = napad na Hrvatsku.
To nije demokracija.
Ali ni svaka politička pojava nije zavjera
Na drugoj strani rasprave pojavila se suprotna teorija.
Sve je navodno „HDZ-ov laboratorij“.
Netko namjerno proizvodi sukob kako bi se „otupila oštrica“ prosvjeda.
Spominje se čak i „igra titana“ kojoj bi cilj bio spriječiti masovni dolazak građana.
Moguće je da političke stranke i interesne skupine pokušavaju utjecati na javno mnijenje.
To nije nikakva novost.
Ali postoji velika razlika između tvrdnje:
„Nekome politički odgovara da se prosvjed oslabi“
i tvrdnje:
„Netko je organizirao cijelu operaciju kako bi ga sabotirao.“
Za ovo drugo trebaju dokazi.
Ponekad je objašnjenje mnogo jednostavnije i, nažalost, mnogo neugodnije za nas same.
Možda nikakav „laboratorij“ nije potreban.
Dovoljno je u hrvatsku javnu raspravu ubaciti nekoliko riječi:
HDZ.
Možemo.
LGBT.
Jugoslavija.
Branitelji.
Ustaše.
Partizani.
I građani će veliki dio posla napraviti sami.
Razdijelit će se u tabore, početi međusobno optuživati i na kraju gotovo zaboraviti zbog čega je rasprava uopće počela.
Ako je tako, problem je mnogo dublji od bilo koje političke propagande.
Zašto desnica ne bi došla na prosvjed?
Bašić je u jednom odgovoru postavio vrlo jednostavan argument.
Ako predstavnici hrvatske desnice smatraju da postoji ozbiljan problem s onečišćenjem okoliša, tko im brani da dođu?
Tko im brani da govore?
Tko im brani da traže odgovornost?
Ako se netko boji da će prosvjed „preuzeti ljevica“, postoji vrlo jednostavno demokratsko rješenje:
dođite i vi.
Na građanskom prosvjedu može biti čovjek s hrvatskom zastavom.
Može biti branitelj.
Može biti konzervativac.
Može biti ljevičar.
Može biti pripadnik LGBT zajednice.
Može biti osoba koja nikada nije glasala ni za jednu političku stranku.
Ako svi u tom trenutku traže odgovor na isto pitanje — tko je odgovoran za moguću devastaciju okoliša — oni ne moraju zbog toga potpisati međusobni ideološki mir do kraja života.
Sutra se mogu ponovno politički sukobiti.
Ali danas imaju zajednički interes.
To je demokracija.
Ideološki čist građanski prosvjed ne postoji
Pokušajmo zamisliti suprotno.
Kako bi izgledao politički „čist“ prosvjed?
Na ulazu bismo provjeravali članske iskaznice?
Jedan ulaz za desničare?
Drugi za ljevičare?
Branitelji na jednu stranu?
LGBT udruge na drugu?
Nevjernici iza ograde?
Članovima političkih stranaka zabranjen pristup?
Takav prosvjed više ne bi bio građanski.
Masovni građanski prosvjed upravo znači da će se na jednom mjestu naći ljudi koji se oko mnogih drugih pitanja međusobno duboko ne slažu.
Sposobnost da se unatoč tome privremeno povežu oko jednoga zajedničkog interesa znak je političke zrelosti.
Suprotno tome, potreba za potpunom ideološkom čistoćom obilježje je političkih plemena.
Problem je i selektivna moralnost
U jednom od komentara pojavila se vrlo dobra rečenica:
Kriminal ne poznaje lijeve i desne.
Vrijedi je proširiti.
Hrvatska nema problem samo zato što postoji kriminal.
Imamo i problem selektivnog odnosa prema kriminalu.
Kada se sumnja odnosi na političkog protivnika:
„Sve ih treba zatvoriti.“
Kada se sumnja približi vlastitom političkom taboru:
„Polako, treba pričekati sve činjenice.“
Naravno da treba pričekati činjenice.
Ali uvijek.
I za „njihove“ i za „naše“.
Pravna država počinje upravo ondje gdje prestaje rečenica:
„Da, ali naši su ipak drugačiji.“
Kazneno djelo nema lijevu i desnu verziju.
Ako je netko prekršio zakon, politička iskaznica ne smije biti ni otegotna ni olakotna okolnost.
Ni „svi su isti“ nije rješenje
U raspravi se pojavila i druga, naizgled neutralna tvrdnja:
„Svi su krivi.“
Lijevi, desni, jedni, drugi, svi koji su ikada bili na vlasti.
Takva tvrdnja zvuči razumno dok je ne pokušamo primijeniti na konkretan slučaj.
Ako su svi krivi, onda vrlo lako završimo s time da nitko nije konkretno odgovoran.
A upravo je suprotno potrebno.
Treba utvrditi:
tko je donio određenu odluku;
tko je izdao dozvolu;
tko je bio zadužen za nadzor;
tko je obavio inspekciju;
tko je nije obavio;
tko je dobio upozorenje;
tko ga je ignorirao;
tko je potpisao dokument;
tko je ostvario korist;
tko je imao političku, upravnu ili kaznenu odgovornost.
Ne postoji dokument koji je potpisao „sustav“.
Ne postoji osoba koja se zove „svi“.
Postoje funkcije.
Postoje datumi.
Postoje potpisi.
Postoje nadležnosti.
I zato se odgovornost mora utvrđivati konkretno.
Demokratska nezrelost u Hrvatskoj: kada je možemo prepoznati?
Ovdje treba biti pošten.
Nekoliko Facebook komentara nije reprezentativno istraživanje hrvatskog društva. Ipak, demokratska nezrelost u Hrvatskoj nije pojava koju možemo svesti na nekoliko komentara, nego obrazac koji se iznova pojavljuje kada politička pripadnost postane važnija od kriterija koje primjenjujemo.
Iz njih se ne može znanstveno zaključiti što misli većina građana Hrvatske.
Ali komentari mogu vrlo dobro ilustrirati obrasce ponašanja koji su nam itekako poznati i iz mnogo širih javnih rasprava.
Zato nije korektno govoriti da određeni ljudi „nisu dorasli demokraciji“ kao da im netko može izdati potvrdu o demokratskoj sposobnosti.
Ali možemo govoriti o demokratski nezrelim obrascima razmišljanja.
A oni se prepoznaju vrlo lako.
Demokratska nezrelost je kada političkom protivniku ne možemo priznati da je ponekad u pravu.
Kada svojega opravdavamo za ono zbog čega tuđega osuđujemo.
Kada kritiku vlasti proglašavamo mržnjom prema državi.
Kada svaki politički događaj koji nam se ne sviđa objašnjavamo zavjerom.
Kada nam je važnije tko stoji pokraj nas nego zbog čega smo došli.
Kada zahtijevamo ideološku čistoću javnog prostora.
Kada državu doživljavamo kao vlasništvo jednoga političkog ili svjetonazorskog tabora.
I kada činjenice mijenjaju vrijednost ovisno o tome tko ih izgovara.
Izbori sami po sebi nisu dokaz političke zrelosti
Često demokraciju svodimo na jednu stvar:
izbore.
Izađemo na izbore, ubacimo listić u kutiju i zaključimo da živimo demokraciju.
Izbori jesu temelj demokratskog sustava.
Ali demokratska kultura mnogo je zahtjevnija.
Ona od čovjeka traži da prihvati nešto što nije uvijek ugodno:
da politički protivnik ima jednaka građanska prava kao i on;
da protivnik smije govoriti;
da protivnik smije prosvjedovati;
da protivnik ponekad može biti u pravu;
da „naš“ političar može biti odgovoran;
da vlast koju smo sami izabrali imamo pravo smijeniti;
da država pripada i ljudima čiji nam se stavovi ne sviđaju;
i konačno —
da istina ne mijenja svoj sadržaj ovisno o tome iz čijih je usta izašla.
To je mnogo teži ispit demokracije od zaokruživanja rednog broja na glasačkom listiću.
Bašićeva objava zato je zanimljivija nego što izgleda
Stipe Bašić ne pokušava biti politički neutralan.
Jasno govori što misli o ljevici, pojedinim udrugama i njihovim svjetonazorima.
S mnogim njegovim kvalifikacijama netko se može slagati ili ne slagati.
Ali njegova temeljna poruka ostaje zanimljiva upravo zato što dolazi od čovjeka koji otvoreno kaže da pripada hrvatskoj desnici:
Ne moram vas politički voljeti da bih priznao da ste u ovom konkretnom pitanju na pravoj strani.
To je zapravo vrlo demokratska pozicija.
Puno demokratskija od stava:
„Ako dolaze oni, ja neću.“
Jer u prvom slučaju čovjek zadržava svoj svjetonazor, ali razlikuje zajednički interes od ideološkog savezništva.
U drugom slučaju politički identitet postaje važniji od problema zbog kojega se navodno borimo.
I na kraju ostaje neugodno pitanje: jesmo li sami sebi najveća prepreka?
Ako su tvrdnje o dugotrajnom onečišćenju i institucionalnim propustima osnovane, onda Hrvatska ima vrlo ozbiljan problem.
Ali možda imamo još jedan.
Imamo društvo koje je toliko dugo trenirano gledati sve kroz podjelu „naši“ i „njihovi“ da čak i kada se pojavi pitanje koje se tiče svih — vode, zemlje, hrane, zdravlja i okoliša — vrlo brzo počnemo prebrojavati tko pripada kojem taboru.
I onda više ne razgovaramo o otpadu.
Ne razgovaramo o inspekcijama.
Ne razgovaramo o dozvolama.
Ne razgovaramo o odgovornosti.
Razgovaramo o LGBT-u.
O Jugoslaviji.
O Možemo.
O HDZ-u.
O ljevici.
O desnici.
A osoba koja bi trebala odgovarati na pitanje što se dogodilo s okolišem može samo promatrati kako se građani međusobno svađaju.
Možda je zato najbolju dijagnozu moguće svesti na jednu rečenicu:
Ako zbog političkog protivnika koji stoji pokraj mene odustanem od zahtjeva da se utvrdi tko je odgovoran za moguću devastaciju moje zemlje, nisam kaznio političkog protivnika — rasteretio sam onoga od koga sam trebao tražiti odgovornost.
To nije pitanje lijeve ili desne Hrvatske.
Demokratska nezrelost u Hrvatskoj ne očituje se samo u političkim podjelama, nego i u nesposobnosti da zajednički interes stavimo ispred pripadnosti vlastitom taboru.
To je pitanje politički zrele Hrvatske.
Jer zemlja koju pijemo kroz vodu, obrađujemo, ostavljamo svojoj djeci i nazivamo domovinom nema stranačku iskaznicu.
A ni otrov ne pita za koga smo glasali.
Urednička napomena
Komentari s društvenih mreža koji su poslužili kao povod za ovu analizu ne predstavljaju reprezentativan uzorak hrvatskih građana niti se na temelju njih može zaključivati o stavovima cijelog društva. U tekstu se koriste kao ilustracija određenih političkih i komunikacijskih obrazaca koji se pojavljuju u javnim raspravama.
Isto tako, tvrdnje o političkim motivima pojedinih sudionika prosvjeda, navodnim organiziranim pokušajima njegove opstrukcije ili širim političkim projektima treba razlikovati od utvrđenih činjenica. Takve tvrdnje zahtijevaju zasebne dokaze.
Res Publica Post
Autor: Ivan Vohrić
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
Pratite Res Publica Post i na WhatsApp kanalu
Želite brzu obavijest kada objavimo novi članak? Pridružite se našem WhatsApp kanalu.
Pratitelji kanala međusobno ne vide brojeve mobitela.
About the Author
