U zemlji gdje je svaka izgovorena rečenica politička, hrvatski intelektualci sve češće biraju šutnju.
Treći dio kolumne „Kako se u Hrvatskoj proizvode autoriteti“ razotkriva mehanizme straha, ovisnosti i tišine koji oblikuju kulturnu i akademsku scenu.
Jer u Hrvatskoj, istina nije pitanje dokaza – nego dozvole.
Piše: Ivan Vohrić #ResPublicaPost
Ako želimo razumjeti današnju hrvatsku kulturnu i društvenu scenu, nije dovoljno analizirati one koji imaju moć. Podjednako je važno promotriti i one koji su šutjeli, povukli se, nestali — ili nikada nisu ni progovorili.
U Hrvatskoj postoji cijela generacija intelektualaca koja ne želi govoriti.
Ne zato što nema što reći.
Nego zato što dobro razumije cijenu izgovorene riječi.
Posljedice govora u zemlji s krhkim identitetom
Hrvatska nikada nije do kraja riješila što će sa svojom poviješću.
Sve što se tiče:
- Drugog svjetskog rata,
- poraća,
- Jasenovca,
- Bleiburga,
- Domovinskog rata,
još uvijek nije zajednička činjenica, nego ideološko minsko polje.
Tko god se usudi nešto reći o bilo kojem od tih pojmova, taj ne govori samo o povijesti — nego o identitetu nacije.
U takvom okruženju, istina nije pitanje dokaza, nego pitanje dozvole.
A dozvolu, kao što znamo, daju oni koji kontroliraju narativ.
Strah od gubitka pozicije
Intelektualac u Hrvatskoj ne živi od svojih ideja.
On živi od:
- projekata,
- ugovora,
- poziva na konferencije,
- medijske vidljivosti,
- fakultetskih i istraživačkih pozicija.
A te pozicije — nisu stabilne.
Ovisne su o odnosima moći.
Tko progovori protiv narativa, riskira:
- da više ne bude pozivan,
- da se njegovi radovi ne citiraju,
- da bude označen kao ekstrem, marginalac, „problematičan element“.
To se ne događa javno.
To se događa tiho, bez tragova — ali vrlo učinkovito.
Ekonomija tišine
U ovakvom sustavu, ljudi uče šutjeti prije nego govore.
To nije kukavičluk.
To je instinkt preživljavanja u maloj, zatvorenoj intelektualnoj ekonomiji.
U zemlji gdje je broj istraživačkih pozicija manji nego broj kandidata
i gdje o nečijoj budućnosti često odlučuje par urednika i tri profesora —
šutnja postaje racionalna.
A govor — luksuz.
I tako, iz godine u godinu, osrednjost se pretvara u standard.
Nestanak hrabrosti kao društveni fenomen
Prava hrabrost nije u tome da se izađe na ulicu i viče.
Prava hrabrost je govoriti istinu onda kada znaš da ćeš zbog toga nešto izgubiti.
A hrvatski intelektualac danas ima previše toga za izgubiti, a premalo podrške.
No ključni razlog ipak nije strah — nego usamljenost.
Onaj tko progovori, ostaje sam.
Nema institucija koje će ga štititi.
Nema zajednice koja će ga nositi.
Nema kulture koja cijeni istinu više od pripadnosti.
I zato mnogi šute.
Što bi preokrenulo stvari?
Ne treba nam više „velikih autoriteta“.
Ne treba nam novi „čuvar istine“.
Ne treba nam jedna doktrina koja zamjenjuje drugu.
Treba nam nešto mnogo jednostavnije:
Stvaranje prostora gdje se rasprava ne sankcionira, nego cijeni.
To bi značilo:
- da se ne kažnjava neslaganje,
- da se ne demonizira pitanje,
- da se ne traži kulturna dozvola za mišljenje.
Tek tada inteligencija može opet postati elita — u smislu odgovornosti, ne privilegije.
Zaključna rečenica
Hrvatska će imati intelektualce koji govore — onoga trenutka kada prestane kažnjavati one koji misle.
Sve ostalo je dekor.
Copyright © Res Publica Post
Povezane kolumne:
About the Author
