Čačić i Todorić: dva modela iste države
Različiti putovi do moći, ista logika sustava i ista zona koja se ne dira: početak.
Nakon Poglavlja 1 (privatizacija i EU fondovi), ovo poglavlje pokazuje kako isti sustav može proizvesti različite tipove moći – i kako se razlike najjasnije vide tek kad dođe do sloma.
Autor: Ivan Vohrić
U javnim raspravama Radimir Čačić i Ivica Todorić često se spominju u istom dahu: jedan kao političar-poduzetnik, drugi kao poduzetnik-politički miljenik. Jedan kao “vizionar” koji je propao, drugi kao “tajkun” koji je prevario sustav. No takvo pojednostavljivanje promašuje bit.
Čačić i Todorić nisu isti tip aktera. Ali jesu proizvodi istog sustava. Razlika među njima nije moralna, nego strukturna – i upravo zato je poučna.
Dva puta do moći
Radimir Čačić gradio je utjecaj kroz projekte i politiku. Njegov poslovni svijet bio je svijet građevine, infrastrukture, energetike i nekretnina – sektora koji bez države teško postoje. Dozvole, prostorni planovi, koncesije, krediti i jamstva u takvom su modelu jednako važni kao i tržište.
Ivica Todorić, s druge strane, gradio je moć kroz operativni kapitalizam: širenje kroz akvizicije, distribuciju, refinanciranje i rast. Država mu je bila potrebna, ali više kao jamac stabilnosti nego kao izravni partner u pojedinačnim odlukama.
Jedan je bio simbol “razvoja”, drugi simbol “rasta”.
Gdje se razlika vidi u padu
Kad se sustavi uruše, razlike postaju vidljivije.
U jednoj priči prevladava okvir poslovnog neuspjeha: projekti preveliki, vrijednost imovine nelikvidna, kriza učinila svoje. U drugoj priči političko-pravni odgovor postaje izvanredan: država intervenira posebnim režimom, nastaju višegodišnji sporovi, a pravna rasprava prelazi granice zemlje.
Ta razlika se često opisuje ovako:
- u prvom slučaju sustav poručuje: “u okviru stečaja i poslovnog rizika”
- u drugom slučaju poručuje: “uspješno prikazivano, ali sporno u temelju”
U oba slučaja, međutim, ključni mehanizam ostaje isti: godinama se nagrađuje rast bez jasnih granica odgovornosti, a tek kasnije se traži krivac.
Ono što je zajedničko – i o čemu se najmanje govori
Unatoč razlikama, postoji zajedničko područje koje ostaje nedodirljivo: početna akumulacija moći i kapitala.
Rijetko se ozbiljno preispituje:
- kako su nastale startne pozicije
- kako su se u 90-ima i ranim 2000-ima birali “strateški poduzetnici”
- kakva je bila uloga politike, banaka i države u stvaranju tih sustava
Zašto? Zato što bi to značilo preispitivanje cijelog razdoblja, ne samo pojedinca. A to nijedna vlast nije spremna učiniti.
Zato se odgovornost najčešće traži na kraju priče, ne na početku.
Sustav koji kažnjava ishod, ne uzrok
Ni jedan ni drugi model nije “pao” zato što je sustav rekao: “Ovo je od početka bilo pogrešno.” Naprotiv – sustav ih je godinama potvrđivao i koristio kao dokaz vlastite uspješnosti.
Kad takav sustav pukne, on kažnjava ishod (propast), a rijetko dodiruje uzrok (mehanizam nastanka i rasta bez jasnih granica odgovornosti).
Zaključak
Čačić i Todorić nisu suprotnosti. Oni su dvije varijante iste logike: rasta bez jasnih granica odgovornosti, uz pretpostavku da će sustav uvijek amortizirati rizik.
Jedan je izgubio imovinu, drugi je izgubio carstvo.
Ali sustav koji ih je stvorio – ostao je netaknut.
Zato se nova imena stalno pojavljuju, a obrasci se ponavljaju.
I zato ova priča nije završila s njima.
Sva prava pridržana © Res Publica Post
Sutra u serijalu (3/6): Razvoj bez odgovornosti: kako se legalno gubi javni novac.
Serijal izlazi svaki dan – ukupno 6 poglavlja.
About the Author
